Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do XlX.vijeka. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. U ovom članku ćemo pokazati kako su propagandnom „alkemijom“ osvajača prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što je važno pitanje jer stećci i pitanje našeg kontinuiteta su neraskidivo vezani.
Sredinom augusta ove godine, obilazeći nekropolu Gvozno polje na obroncima planine Treskavice, na jednom od stećaka naišli smo na neobičan prikaz ratnika – konjokrote s kacigom. Budući da je Homer u Ilijadi Trojance nazivao konjokrotima, radi se o vrlo važnoj indiciji za objašnjenje porijekla stećaka. Naime, kaciga je oblikom slična onima kakve su nađene na 54 različita arheološka nalazišta u bivšoj Jugoslaviji – koja se datiraju u brončano i željezno doba – a najbrojnija su u Dalmatinskoj zagori te Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da prikaz na stećku također ukazuje na porijeklo iz trojanskog doba.
Budući da u akademskoj zajednici i dalje preovladava stav da su stećci srednjovijekovni spomenici, to nas vraća na raspravu o porijeklu stećaka koja se vodila potkraj 19. i početkom 20. vijeka. Naime, sve do kraja devetnaestog stoljeća preovladavalo je mišljenje da steći potječu iz prapovijesti, jednako kao i grobni humci – obredne gomile na kojima se u većini slučajeva nalaze. To ustvari ne bi trebalo biti sporno jer na nekropolama stećaka i gomilama postoji kontinuitet ukapanja od prapovijesti, preko antike, srednjeg vijeka pa skoro sve do danas. Naime, najstarije sahrane u gomile potječu iz eneolita (XX. – XVIII.st.pr.n.e.), a najveći broj pripada kasnom brončanom dobu (XIII.-VIII.st.pr.n.e.) i željeznom dobu (XIII – V.st.pr.n.e.). Posljednji pokop u gomilu zabilježio je don Ante Škobalj 50-tih godina prošlog vijeka. Iz činjenice da postoji obredni kontinuitet koji traje hiljadama godina bilo bi logično zaključiti da se radi o istom narodu, jer je teško vjerovati da bi neki osvajački narod, istrijebivši starosjedioce, nastavio koristiti starosjedilačke obrede i običaje.
Južni Slaveni su Iliri
Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do kraja XIX.stoljeća. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. Međutim, nakon što su ilirsko ime, grb s polumjesecom i trobojnica zabranjeni carskim dekretima, germansko-mađarskom političkom odlukom potomcima drevnih Ilira proglašeni su Albanci, a Južni Slaveni odjednom postaju „doseljenici sa Karpata“. U ovom članku ćemo pokazati da su „alkemijom“ prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što znači da su stećci i pitanje našeg kontinuiteta neraskidivo povezani. Namjera nam je također pokazati da ni danas ne postoji konsenzus oko pitanja naše autohtonosti, da narativ o doseljavanju ne može izdržati ozbiljne kritičke testove i da se utjeruje političkim diktatom.
Dakle, u čemu je bit političke podvale o našem dolasku? Bit je u tome da, kada se jednom usvoji temeljna pogrešna premisa, nakon toga postaje gotovo nemoguće doći do istine. Drugim riječima, radi se o specijalnom ratu propagandne naravi: koliko god montirane ideje bile neutemeljene i nakaradne, njihovim upornim ponavljanjem proizvodi se konsenzus i, kad se jednom ovjere pečatom znanstvene istine, izazivaju nesagledivo štetne političke posljedice. Ne radi se o tome da su mnogi naši naučnici u razdoblju poslije ilirskog pokreta namjerno pravili štetu ili da to namjerno rade danas, već je riječ o tome da su instrumentalizirani: internalizirali su štetne ideje i potom ih automatski razvijaju do krajnjih posljedica.
A kakve su posljedice krivih ideja? Usudili bismo se reći da sve naše nedaće, ratovi, porazi i nesreće iz njih izviru. Jer, pristanemo li na to da smo uljezi bez kontinuiteta i kulture i k tome nismo jedan narod nego više njih, onda nas je lako porobiti. Posljedica toga je da je naš zajednički prostor podijeljen na male zavađene državice koje se međusobno uništavaju i trve. Pristajući na tu podvalu pristajemo i na to da obitavamo na zemlji na koju nemamo historijsko pravo i čak, budući da tu zemlju nismo junački osvojili, već navodno „došepesali“ za repovima avarskih konja, trebamo biti sretni što nam je dopušteno da na njoj boravimo, da na to plaćamo porez, da prihvatimo stranu vlast i da se, kada dođe vrijeme, pristojno sklonimo i prepustimo zemlju „pravim vlasnicima“. Krajnje posljedice štetočinstva su asimilacija i uništenje.
Sredinom augusta ove godine, obilazeći nekropolu Gvozno polje na obroncima planine Treskavice, na jednom od stećaka naišli smo na neobičan prikaz ratnika – konjokrote s kacigom. Budući da je Homer u Ilijadi Trojance nazivao konjokrotima, radi se o vrlo važnoj indiciji za objašnjenje porijekla stećaka. Naime, kaciga je oblikom slična onima kakve su nađene na 54 različita arheološka nalazišta u bivšoj Jugoslaviji – koja se datiraju u brončano i željezno doba – a najbrojnija su u Dalmatinskoj zagori te Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da prikaz na stećku također ukazuje na porijeklo iz trojanskog doba.
Budući da u akademskoj zajednici i dalje preovladava stav da su stećci srednjovijekovni spomenici, to nas vraća na raspravu o porijeklu stećaka koja se vodila potkraj 19. i početkom 20. vijeka. Naime, sve do kraja devetnaestog stoljeća preovladavalo je mišljenje da steći potječu iz prapovijesti, jednako kao i grobni humci – obredne gomile na kojima se u većini slučajeva nalaze. To ustvari ne bi trebalo biti sporno jer na nekropolama stećaka i gomilama postoji kontinuitet ukapanja od prapovijesti, preko antike, srednjeg vijeka pa skoro sve do danas. Naime, najstarije sahrane u gomile potječu iz eneolita (XX. – XVIII.st.pr.n.e.), a najveći broj pripada kasnom brončanom dobu (XIII.-VIII.st.pr.n.e.) i željeznom dobu (XIII – V.st.pr.n.e.). Posljednji pokop u gomilu zabilježio je don Ante Škobalj 50-tih godina prošlog vijeka. Iz činjenice da postoji obredni kontinuitet koji traje hiljadama godina bilo bi logično zaključiti da se radi o istom narodu, jer je teško vjerovati da bi neki osvajački narod, istrijebivši starosjedioce, nastavio koristiti starosjedilačke obrede i običaje.
Južni Slaveni su Iliri
Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do kraja XIX.stoljeća. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. Međutim, nakon što su ilirsko ime, grb s polumjesecom i trobojnica zabranjeni carskim dekretima, germansko-mađarskom političkom odlukom potomcima drevnih Ilira proglašeni su Albanci, a Južni Slaveni odjednom postaju „doseljenici sa Karpata“. U ovom članku ćemo pokazati da su „alkemijom“ prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što znači da su stećci i pitanje našeg kontinuiteta neraskidivo povezani. Namjera nam je također pokazati da ni danas ne postoji konsenzus oko pitanja naše autohtonosti, da narativ o doseljavanju ne može izdržati ozbiljne kritičke testove i da se utjeruje političkim diktatom.
Dakle, u čemu je bit političke podvale o našem dolasku? Bit je u tome da, kada se jednom usvoji temeljna pogrešna premisa, nakon toga postaje gotovo nemoguće doći do istine. Drugim riječima, radi se o specijalnom ratu propagandne naravi: koliko god montirane ideje bile neutemeljene i nakaradne, njihovim upornim ponavljanjem proizvodi se konsenzus i, kad se jednom ovjere pečatom znanstvene istine, izazivaju nesagledivo štetne političke posljedice. Ne radi se o tome da su mnogi naši naučnici u razdoblju poslije ilirskog pokreta namjerno pravili štetu ili da to namjerno rade danas, već je riječ o tome da su instrumentalizirani: internalizirali su štetne ideje i potom ih automatski razvijaju do krajnjih posljedica.
A kakve su posljedice krivih ideja? Usudili bismo se reći da sve naše nedaće, ratovi, porazi i nesreće iz njih izviru. Jer, pristanemo li na to da smo uljezi bez kontinuiteta i kulture i k tome nismo jedan narod nego više njih, onda nas je lako porobiti. Posljedica toga je da je naš zajednički prostor podijeljen na male zavađene državice koje se međusobno uništavaju i trve. Pristajući na tu podvalu pristajemo i na to da obitavamo na zemlji na koju nemamo historijsko pravo i čak, budući da tu zemlju nismo junački osvojili, već navodno „došepesali“ za repovima avarskih konja, trebamo biti sretni što nam je dopušteno da na njoj boravimo, da na to plaćamo porez, da prihvatimo stranu vlast i da se, kada dođe vrijeme, pristojno sklonimo i prepustimo zemlju „pravim vlasnicima“. Krajnje posljedice štetočinstva su asimilacija i uništenje.