Narodna vjerovanja i praznovjerice iz Velike Kladuše

Vjetar istočnjak stari Kladuščani su nazivali „pasjak“, jer je tjerao pse u budžake, ili „ćufur“ po istoimenom selu koje se nalazi na istočnoj strani Male Kladuše.

Za stare momke i djevojke-usidjelice u narodu se kaže "da su subenasti".

Kad se momak oženi pa se rastavi s ženom onda mu se govorilo da je pazdrkan.

Kod švercera ovoga kraja oduvijek se poštovalo pravilo da se prvom mušteriji ne daje ništa na varesiju, posebno od tek nabavljenje robe, jer u protivnom ne bi se imalo sreće u prodaji.

Ako bi krava nekim slučajem ušla ili zakoračila prednjim nogama u kuću to se smatralo jako lošim predznakom koji se mogao odagnati jedino ako bi se životinja zaklala.

Kad neće da se izmete povlaka domaćica bi tri puta „za Suncem" uz Euzubilet pronijela oko stapa mećajicu.

Kad krava oboli vjeruje se da je oko nje dobro pronijeti kakve sadake, kao i oko teleta čim se oteli, pa udijeliti nekoj sirotinji.

Događaj kada bi krava iznenada i bez nekog očitog razloga umrijela smatrao se znakom da je svojom smrću spasila (zaklonila) starješinu kuće od belaja, pa čak i same smrti.

Ne valja držati otvoren kišobran u kući u strahu da u nju ne udari grom.

Da se kuća zaštiti od groma uvijek treba sve vile u domaćinstvu držati okrenutim naopako.

Nikada ne valja vraćati mlaćenicu poslije jela u posudu iz koje je uzeta, i u kojoj je ima još, jer bi se mogle pčele u domaćinstvu slabo rojiti i napredovati.

Onome ko drži ovce bijeli jaganjci su znak sretne godine a dok su crni predznak nepovoljnih mjeseci koji dolaze. Ako je većina jaganjaca šarena, njihov vlasnik će te godine biti u dugovima.

Kad se krava oteli domaćica pažljivo motri po štali da ne bi ugledala gdje kokošije jaje zatureno u neki ćošak ili podmetnuto u sepet. Naime, oduvijek se misli da se čarke za smrt blaga (stoke) najbolje rade na jajetu, koje se nikako ne smije razbiti, jer bi se onda desilo zlo. Čim se pronađe sumnjivo jaje, u sepetu ili izvan njega, treba ga staviti u sepet i pažljivo odnijeti do potoka ili rijeke. Tu se sepet spusti u vodu da protiče kroz njega i tri puta se kaže na glas da se čarke vrate onome ko ih je napravio. A potom se jaje pusti niz vodu da ga odnese.

Bolji sin bi rekao svome babi

Za trahanu i puru u narodu Cazinske krajine oduvijek se govorilo kako se najteže ohlade tojest ne mogu se odmah jesti zbog visoke temperature, koja se zadrži u njima i sporo izlazi. Stoga se navedena jela uvijek tradicionalno započinju jesti sa rubnih dijelova posude, a nikako iz sredine, pošto se na tim mjestima najbrže počnu hladiti. O nezgodi sa jedenjem vruće trahane postoji kratka anegdota, koja se i dan-danas prepričava u toku objeda.

Pripovijeda se kako je u jednoj kladuškoj familiji živio otac, mati i dva sina. Živjeli su lijepo, složno i u rahatluku na tvrdoj krajiškoj zemlji. No, mlađi sin, mezimac, se nakon nekoliko godina života iznenada razboli i od te bolesti umre. Od tada prođe dosta mjeseci i život se polagano, dan po dan, nastavi u svojoj svakodnevnici. Sve do jedne prilike kada se otac vratio kući sa posla, znatno ranije nego inače, i tako baš potrefio da stigne na užinu, pa čim je oprao ruke sjede za sofru. Kako je bio zauzet razgovorom sa suprugom o onome što mu se desilo tog dana na poslu, nije ni primjetio da mu je ona nasula pun tanjur tek skuhane trahane. Nasuprot ocu za sofrom sjedio je njegov sin, koji je sve to bez riječi radoznalo posmatrao. Otac obuzet kazivanjem niti na tren ne obrati pažnju na ono što mu je servirano, te ne prekidajući razgovor, zagrabi kašikom po tanjuru i stavi je u usta. Istog trena naglo se trže i otvori širom usta bacajući kašiku iz ruke. Vrući zalogaj trahane opržio mu je jezik i nepce. -Brzo, ženo, daj mi vode!, zavapi muž. U to otpuhujući pogleda u sina koji je prasnuo u smijeh na sav glas. Otac, čim se napio hladne vode, povika bijesno na njega i tiho promrmlja kroz zube da je šteta što nije taj umro, nego je baš morao onaj bolji sin, koji bi svome babi sigurno rekao da puše u trahanu, prije nego li je stavi u usta.

Od tada mnogi krajišnici kad sjednu da objeduju i ugledaju serviranu trahanu ili puru u šali jedni drugima kažu:"eh, bolji bi sin svome ocu sigurno rekao "puši, babo, puši", ali taj je umro".

I za puru ili makarune, kako su to prije ovdašnji ljudi nazivali, postoji kratka anegdota. A nju su običavali pričati roditelji svojoj djeci kada bi se na sofri zadesila pura.

Kaziva se kako je neka žena kasneći u pripremi ručka umjesto sa izvora zagrabila vode iz obližnje lokve, na kojoj se pojila stoka, pa zakuhala makarune. Kada su bili gotovi, istresla je puru u tepsiju, po njoj posirila i počinila maslom te pozvala djecu za sofru da jedu. I dok su tako ručali odjednom najmlađe dijete širom razgrači očima i povika:" mama, mama, onaj makarun gledi u mene?!". Iznenađena time šta joj dijete govori mati se brže bolje zagleda u pravcu gdje je dječija ruka pokazivala. Onda i ona u čudu razgorači oči kada ispod pure i sira ugleda žabu, koju je ne pazeći u žurbi zagrabila zajedno sa vodom iz lokve.

Narodna medicina: kako se rješiti neugodnih bradavica

Bradavice su u zvaničnoj medicini prepoznate kao virusno oboljenje u obliku izraslina na tijelu boje kože i hrapave površine. Zahvataju isključivo gornji sloj i treba ih znati razlikovati od dobroćudnih kožni izraslina poput madeža ili kurjeg oka. Osim što estetski narušavaju izgled kože ne predstavljaju na tijelu osobe nikakav ozbiljan zdravstveni problem, izuzev u onom slučaju da se pojave na licu, posebno u predjelu očiju, nosa ili usta. Postoje i one bradavice koje se javljaju na genitalijama ili rektalnom području te su rezultat neke spolne zaraze. Bez obzira gdje se nalazile na tijelu dermatolozi u klasičnom postupku uglavnom preporučuju njihovo uklanjanje kratkim kirurškim zahvatom. No, i u tom slučaju postoji mogućnost od njihovog ponovnog pojavljivanja.

Za bradavice se u bosanskom narodu od davnina vjerovalo da nastaju ako se nekom pomokri žaba po ruci ili nozi. Zašto se tako mislilo teško je za dokučiti osim da među Bošnjacima postoje i neka druga vjerovanja vezana za životinje - uzročnike pojedinih oboljenja. Na primjer, ako neko pređe preko mjesta gdje su mačka ili pas obavili nuždu pa tu nečist zagrebali zadnjim nogama, može dobiti sugreb koji se manifestira iznenadnim crvenilom i osipom po koži nogu, a ponekad i skoro cijelom tijelu. Dođe li u nezgodno doba dana neko u dodir sa paučinom dobiće također osip, ali ovaj put po licu ili vratu. Osim svraba po tom mjestu se redovito pojave i sitne bubuljice. Bolesnik da bi ih se rješio mora uz Euzubilu starom krpom nježno potrati po tom inficiranom dijelu lica, krpu baciti u vatru šporeta i doslovno pobjeći iz kuće u koju se može vratiti tek za pola sata. Ovo je posebno djelotvorno ako se radi za vrijeme mladog Mjeseca, u kojeg bolesnik pogleda prije opisanog rituala. Od nekih drugih vjerovanja interesantno je navesti i ono kako pojačano opadanje kose može prouzročiti držanje gavrana u rukama?!

Učestalo je mišljenje u bosanskom narodu da su bradavice prelazne ili zarazne tojest da se mogu dobiti u bliskom kontaktu sa osobom koja ih ima ili, čak, da će ih biti više ako se u njih dira ili ih se broji. Također, misli se da su nasljednog karaktera, ako ih je neko imao u familiji, na primjer, otac ili majka, nasljediće ih jedno ili sva djeca, ali uvijek u djetinjstvu ili pubertetu pošto folklorno promišljanje smatra da su bradavice najčešće dječija bolest, dok se kod odraslih rjetko pojavljuju. Postoje i takozvani madeži bradavice koji se proglašavaju sretnim biljegom za osobu koja ih ima.

Evidentno je da se u našem narodu još uvijek mogu pronaći različite manje ili više uspješne metode liječenja bradavica. Među najčešće prakticiranim jesu oni postupci bazirani na agresivnom tretiranju tojest da se zamoči čačkalica u živo sirće i njome ubada nekoliko dana po bradavici. Time bi se ona isušivala i sama od sebe nestajala. Nerjetko bi se bradavica odsjekla sterilisanim makazama. Naime, one bi se prokuhale u vodi, ili još jednostavnije, umočile u alkohol i onda njima odrezala bradavica. Drugi oblici vidanja su blaži i njihova primjena se bazira na upotrebi prirodnih sastojaka i ponavljanju postupka određeni period. Uzme se jedno čehno bijelog luka, malo prstima ugnječi ili omekša pa zatim stavi na bradavicu, prekrije flasterom  i ostavi tako po nekoliko sati ili čak cijelu noć. U upotrebi je i neka minijaturna trava kojoj narod ne zna latinski naziv ali je nazivaju "dudova trava", pošto oblikom podsjeća na plod duda, a obično raste po kamenju ili pjeskovitom tlu. Koristi se tako da se njen sok iscijedi na bradavicu ili se biljka prvo prstima usitni pa onda na nju stavi kao oblog i drži neko vrijeme.

Osim navedenog, u narodnoj medicini egzistira i prilično mnogo jednostavnih rituala vidanja utemeljenih na upotrebi magijskih riječi, kojima se oponaša tojest aludira na pojedini prirodni događaj, koji bi onda trebao unutar bolesnika pokrenuti proces samoizlječenja i tako ga osloboditi od bolesti. Ti rituali su obično za osobu koja ih poduzima vrlo sugestivni jer se baziraju na određenoj indentifikaciji sa prirodom i njenim nevidljivim silama. Zapravo, u tim trenutcima čovjek se pokušava vratiti onoj iskonskoj harmoniji iz koje je davno potekao, trudeći se stopiti sa njom, pošto je ona je sama po sebi životodarna i iscjeljujuća. Zbog toga se fokus usmjerava na moć nebeskih tijela, raskršća, biljaka, kostiju i tako dalje odnosno svega onoga što ga može dovesti u željeno stanje uma i tijela.

Pradavno pravilo iz magijske medicine određuje i način liječenja, naime, pojedine rituale može praktikovati isključivo neko autorizovano lice upućeno u tajnu vidanja, poput stravarke, dok ostale volšebno-kurativne postupke izvodi sam bolesnik slijedeći usmeni obrazac.

Stravarka Hasibe iz Nepeka za života je kazivala kako je sa puno ljudi, ali i stoke, odnosno kravljeg vimena, skinula bradavice. Za tu svrhu koristila je dlaku iz konjskog repa, koju bi čvrsto svezala oko bradavice izgovarajući ovu basmu:

Ja vežem basmom
a rukom pritežem
da ova bradavica otpadne
čim se konj nogom ritne,
akobogda amin.

Postoji još jednostavnija verzija ovakvog postupka za samostalno izvođenje. Naime, dovoljno je da se oko bradavice koncem što jače zaveže čvor. Već sutradan biće uočljivo kako bradavica mjenja boju i postaje tamnija, pošto je prekinut dovod zraka u nju, a nakon dva-tri dana u potpunosti će dobiti crnu boju i otpasti. Naravno, ovo je izvedivo sa pojedinim bradavicama kojima je oblik duguljast, no, postoje i one druge sa nezgodnijim izgledom koji ne pogoduje postupku sa opisanim vezanjem.

Muhamed Fejzi beg Kulinović je u svom radu o bošnjačkoj narodnoj medicini zapisao pomalo neobičan recept vidanja bradavica. Naime, kada ona osoba koju muči ova tegoba slučajno ugleda dvije osobe da zajedno jašu jednog konja treba reći:

Jašu dvije zasobice,
nose moje bradavice.

Vjerovalo se da će se nakon kraćeg vremena bradavice osušiti i otpasti.

U Cazinskoj krajini stravarke preporučuju onima koji imaju bradavica po rukama ili drugim dijelovima tijela da čekaju da neko u okolini umre pa da sa mrtvačevom rukom pređu preko njih. Kako to one u nastavku tvrde od toga će bradavice jednostavno nestati. Isto tako, ako se u udubljenju starog nišana, na kojem se više ne raspoznaje natpis čiji je, pronađe kišnica, sa tom vodom treba oprati bradavice pa će ih se bolesnik kutarisati vrlo brzo. Mudre stravarke od davnina pripovijedaju kako su stari nišani najbolji lijek i za zaljubljeno srce, naime, ako neko duboko i očajno tuguje zbog nesretne ljubavi onda treba nastrugati malo praha sa nišana, pomiješati ga sa vodom i popiti, kako bi zaboravio onu osobu za kojom pati. Ili da mu se bar ovako ublaži ljubavna bol.

Pojedine stravarke kažu kako bradavice treba redovito mazati sa onom vodom koja ostane u tepsiji kada sa peče hljeb tojest kada se topao izvadi iz pećnice. Druge, pak, misle da ukoliko se svako jutro, tokom mjesec dana, pomažu prvom jutarnjom mokraćom da će nestati.

U Velikoj Kladuši se upućuje onoga ko ima jednu ili više bradavica po rukama da potraži na livadi ili u šumi neku životinjsku kost. Kada je pronađe treba je podignuti sa zemlje i onim donjim dijelom kosti, koji je bio na tlu, potrati svaku bradavicu te onda kost vratiti na isto mjesto i bez okretanja unazad otići kući. Oni koji su prakticirali taj jednostavni ritual tvrde da su ostali iznenađeni kada su  se nakon desetak dana probudili bez bradavica. Jednostavno, kao da ih nikad nije ni bilo.

Postoji još nekoliko zabilježenih primjera liječenja od kojih je interesantan ovaj iz centralnog dijela Bosne. Vjerovalo se da je dobro ukrasti malo soli iz tuđe kuće i sa njome potrati bradavice pa će se one osušiti i nestati. Sol bi se potom bacila u vatru ili u vodu. U slučaju da se odabirala vatra bolesnik bi odmah nakon toga istrčao van da ne čuje njeno pucketanje, jer mu u protivnom, vjerovalo se, neće biti od svega poduzetog pomoći.

Vrlo je popularan i ritual gledanja u mladi Mjesec. Naime, osoba koja se želi rješiti bradavica iziđe napolje, ponovi tri puta suru Kulhuvelahu, i gledajući u Mlađak tri puta kaže sljedeću basmu, dok sa kažiprstom ritmički prelazi preko bradavice u smjeru zemlje:

Mladi Mjeseče,
tako ti tvoje mladovine,
skini sa mene ove bradavine, veledalin amin.

Zanimljivo bi bilo u informativnom smislu pri kraju ovog teksta osvrnuti se i na magijsko-kurativne postupke kod drugih okolnih naroda, da bi se dobio što cjelovitiji uvid u balkanski kult liječenja, koji se, sasvim sigurno, najbolje može istraživati analiziranjem lakših i učestalijih zdravstvenih problema, koji su nam svima zajednički.

U bugarskoj magijskoj tradiciji ima nekoliko recepata kako se rješiti bradavica. U jednom od njih se preporučuje osobi koja ima taj problem da otkine sa grma ruže tri bodlje i uzme nov sapun. Sa bodljama se prvo izbodu sve bradavice, svaka pojedinačno po tri puta, a onda se te bodlje zabodu u sapun. U zalazak Sunca sapun se odnese do obale neke rijeke i baci u nju te se gledajući nizvodno kaže tri puta uzastopno ovo:

Kako se topi i nestaje sapun,
tako neka se istope i nestanu moje bradavice.

Nakon svega toga osoba se uputi kući, ali ne istim putem kojim je prethodno došla, pazeći sve vrijeme da se ni u kakvom slučaju ne okrene unazad.

Tradicionalno kod Turaka bradavice se najviše liječe obraćanjem za pomoć nekom odžakliji (narodni iscjelitelj). Kurativni postupci koji odžaklija poduzima u svom angažmanu mogli bi se podijeliti na šamanske/magijske i one nadahnute religijskim molitvama. Dok kod magijskih rituala odžaklije koriste razne prirodne sastojke, u vjerskom pristupu sva se nada polaže u moć molitve i dove. U jednom oglednom primjeru te prakse odžaklija iznad bradavice prouči tri puta salavat, tri puta suru Fatiha i tri puta dovu nakon koje puhne prema bradavici ili čiru. Uz božiju pomoć vjeruje se da će bolest biti izlječena.

Nafaka nas je održala

Bošnjaci su jedina nacija na Balkanu koji u svom svakodnevnom govoru često spominju riječ nafaka. U skladu sa tim ona je vrijedna analiziranja u kulturološkom ali i lingvističkom smislu, zbog svoje nemjerljive uloge u proučavanja tradicionalnog načina života našeg naroda. Na samom početku ove kratke studije potrebno je naglasiti jednu neospornu činjenicu koja glasi da je bošnjački narod u svojoj dugoj istoriji bio izložen mnogim povijesnim nedaćama, čak i stvarnom prijetnjom istrebljenja, te da ono što ga je očuvalo i sačuvalo jeste njegov vedri duh i nepopravljivi optimizam često sročen u kratkoj izjavi:"Dat će Bog nafake!".

Nafaka je arapska riječ koja je preko Osmanlija došla do nas. Veoma je bitna u islamskom učenju pošto manifestira Allahovu blagodarnost pa u turskom jeziku ima više sinonima. Na bosanski nafaka se prevodi u nekoliko oblika: alimentacija, opskrba, nabava ili  snabdjevanje za život. Još dva pojma u svakodnevnoj upotrebi, koja označavaju blagodat i uspjeh, su perzijska riječ baht - sreća, nalazimo je u pojedinim ljubavnim basmama, te arapska riječ berićet (bereket) - napredak, blagostanje. Pored ovih u primjeni su, posebno u narodnom govoru, još neki oblici sličnog značenja poput hair, rizk, rahatluk, itd. Svi oni predstavljaju plodne i pozitivne događaje koji se kod čovjeka prezentiraju kroz osjećaj zadovoljstva, ushićenosti i optimizma. Psihološki uticaj manifestira se i u samoj težnji ka nafaci, čime se ona može uporediti sa stanjem nade, utjehe ili pritajene radosti. Sve to je evidentno u izjavama: "Nikad ne znaš gdje te tvoja nafaka čeka", "Novi dan - nova nafaka", itd. U nafaku se zbog toga vjeruje fatalistički ("Ne može tvoju nafaku niko oteti"), kao uostalom u sve ono što ima veze sa svetim i božanskim.

Definicija pojma nafaka je relativno široka i prema pojedinim rječnicima mogla bi se ukratko pojasniti sljedećim navodima:"ono što je čovjeku određeno da pojede na ovom svijetu". Kad hasta dugo živi, kaže se:" pribira (ili kupi) svoju nafaku" - kad neko pred smrt mnogo jede tojest hoće da pojede ono što je njegovo na ovome svijetu.

Prema mom mišljenju nafaka je termin koji najčešće u svakodnevnoj komunikaciji zamjenjuje pojam sreće ali i ljudske sudbine odnosno života. Možda bi bilo najprostije kazati kako nafaka označava sve ono što je čovjeku od Boga suđeno da dobije i proživi. U narodu se često čuje izjava kako "svako dijete nosi (iznese) svoju nafaku", čime su se nekada siromašni roditelji branili od kritike okoline zbog čega prave sirotinju od djece kad nemaju ni za jedno dovoljno hrane.


Propisana nafaka


Identifikacija ljudskog rođenja, življenja i smrti sažeta je u kolektivoj svijesti Bošnjaka u pojmu nafake; "Sa takvom se nafakom rodio", "Ko se rodi sa dobrom nafakom ne može mu niko ništa", "Takva mu je nafaka", "Nestalo mu nafake i umro". "Nafaka je najbolji junak" - prema vjerovanju u sudbinu, ako je nekome suđeno da živi, tojest nije mu nestalo nafake, može izbjeći pogibelj i postati junak. Prema kazivanju naroda čovjek živi tačno onoliko dugo koliko mu je od Boga propisano nafake, niti minut duže. Onog dana tojest trenutka kada čovjek potroši svoju nafaku on umire. Prema navedenom može se konstatirati kako narodna mudrost ne poznaje sretne i nesretne ljude već ih isključivo klasificira na one s manjom ili većom nafakom.

Vjerovanje u nafaku savršen je primjer koliko su pojedina vjerovanja duboko inkorporirana u tradicionalni život te kako ona stvaraju određenu predodžbu pojedinca prema društvu, ali i samom sebi. Iskonska želja i potreba svake ljudske jedinke je u dobroj mjeri određena postotkom sreće u njenom životu, jer kako to sugerira folklorno promišljanje, sretan čovjek je zdrav, uspješan i veseo. Zbog toga se svako od nas intimno identificira sa pojmom nafake. No, ipak, iz kazivanja starijih ljudi dalo se vrlo lako dokučiti da je percepcija nafake individualna i prvenstveno ovisi o postotku skromnosti, tojest onoliko koliko je pojedinac zadovoljan.

Porijeklo nafake se podudara sa narodnim vjerovanjem o ljudskom usudu. Još i danas se pripovijeda kako Allah svakom zametku u prvih 40 dana odredi njegovu sudbinu pa zato ružan oženi lijepu, glup se obogati i slično. Naravno, ima i suprotnih primjera ali svi su oni produkt manje ili veće nafake koju osoba nosi u sebi. Sjećam se razgovora sa rahmetli Bilkom, stravarkom iz Stijene (Cazin), prije skoro deceniju vremena, koja je pričajući o sebi i svom poslu rekla da" otkad znam za sebe uvijek sam bila sa nafakom, k'o da mi je vrila (izvirala) iz zemlje i padala sa neba!".
Na temelju predočenih informacija moglo bi se pretpostaviti kako je nafaka utkana u ljudsko biće, no da egzistira i u svemu oko nas zbog svog nadnaravnog, božanskog izvora.

U nekoj mjeri nafaka se može nazvati i božijom pravdom. - "Tvoju nafaku niko ti ne može oteti", kažu stariji ljudi kada žele objasniti fatalizam, ono što je nekome suđeno. Na primjer, dešavalo se da otac želi u nasljedstvo ostaviti najmlađem djetetu kuću, unatoč oštrom protivljenju drugih članova familije. Bez obzira što je raznim ucjenama i igrama porodica htjela osujetiti volju oca kuća je na kraju ipak postala vlasništvom najmlađeg djeteta. Također, bez halala nema ni nafake. Naime, u onom što se daje ili poklanja neće biti nafake ako se ne uruči "od srca" - ne halali. Zato su ukradene ili otete stvari nesretne jer nemaju božije milosti u sebi.

Nafaka je riječ koja stvara ugodu i radost te na istančan način pogoduje ljudskim čulima. Miluje njegove oči i uši, zavodi nos i preplavljuje sa užitkom nepce. Ako za vrijeme ručka ili ispijanja kahve dođe slučajni gost već mu se doslovno sa vrata govori: "Ti si sa nafakom, hajde bujrum!" Ili "Bujrum, nafaka ti je da sa nama ovo pojedeš (popiješ)!". Međutim, terminologija u ovom slučaju nikako ne može biti tako jednostavna niti se sažeti u ovako opskurnu formu. Naime, u narodnom govoru za jelo se često, čak i u današnje vrijeme, prvenstveno u ruralnim sredinama, upotrebljava pojam "nimet", prvenstveno za somun ili pogaču, ali i općenito za hranu. Stoga je sasvim pogrešno izjednačiti pojam nafaka sa hranom, nego ga treba gledati kroz jednu širu prizmu, u kojoj se naslućuje mnogostruko značenje svega onoga što predstavlja ova arapska riječ.


Prizivanje nafake

Generalno, iako se smatra božijim darom milosti, odnosno nečim na što običan čovjek ne može uticati, jaka želja za njom u narodu je izrodila razne ritualne postupke prizivanja nafake. U njima dominira potreba za plemenitošću pošto milosrdan čin privlači dobro o čemu kazuje  kladuška izreka:" Podijeli sadaku, produži nafaku". Slično tome, nene i didovi kad blagosiljaju mlade obično govore:" Allah ti dao gani nafaku!" Ili "Bog ti dao neviđenu nafaku!". Za "neviđenu nafaku" narod tvrdi da je bolja od "viđene" jer je obilnija i veća.

U Cazinskoj krajini se uvriježilo vjerovanje da se nafaka može prizvati, naime, kada se kupuje stoka ili nešto drugo obavezno se namjeni na onog člana familije koji se smatra da ima najviše nafake, da bi ovakvim aludiranjem kupljeno bilo nafakali odnosno napredno i sretno. Isto tako, kada se kupuje šporet na drva prvu vatru u njemu će opet zapaliti onaj član familije koji ima najviše nafake u životu, da bi dom i familija bili berićetni i sačuvani od zla.

U ovom dijelu Bosne poznat je ritual sa trahanom (tarahana) kojim se priziva odnosno stimulira nafaka. Ukoliko je neko nesretan, ne ide mu posao ili je sklon raznim pehovima, na mladi petak bi kuhao trahanu ali tako da je pusti da pokipi na vatri (šporetu). Dok se kipuća bijela pjena prelijeva iz posude ta osoba tri puta ponovi:

Bismilahir rahmanir rahim.
Kako ova trahana izvirala i kipila
na sve strane
tako moja nafaka izvirila i mene obasipala,
sa božijim emerom a mojim sepom veledalin amin.

Nakon što bi se skuhala trahana se nakon hlađenja konzumirala tokom tri dana. Neki informatori preporučuju da se čak sedam dana po malo jede trahana. Na taj način, vjeruje se, prizvaće se nafaka u život te osobe.

U ovom kontekstu ne smije se zaboraviti spomenuti niti halva - slastica koja među bosanskim narodom zauzima počasno mjesto. Tradicionalno se prži (pravi) uoči Ramazana, Lejletul Kadra i Bajrama jer njen miris pročišćuje cijelu kuću i privlači nafaku i berićet.


Biti nafakali ruke


Povezivanje hrane i nafake nije rjedak slučaj u folkloru našeg naroda a posebno je uočljiv u svadbenim običajima, u dijelu kada mladenka stigne pred muževu kuću, gdje je posipaju bombonima i novcem. Na kućnom pragu dočeka je siromašna žena, skida joj obuću sa nogu, a mlada je dariva. Malo dalje čeka je svekrva sa Kur'anom i pogačom u rukama i sa dva krčaga vode. Pogaču joj stavlja pod lijevo, a Kur'an pod desno pazuho, dva krčaga u obje ruke. Mlada ode do ognjišta, Kur'an daje ženama, vodu i pogaču stavlja na ognjište. Vjeruje se, da mladenka tom ritualnom gestom donosi nafaku u kuću. Također, bio je adet da mladenci "lome pogaču", ako, na primjer, u mladoženjinoj ruci ostane veći dio pogače vjerovalo se da će on imati veću nafaku i obratno.

U Velikoj Kladuši je u prošlosti bio običaj da prije nego li uđe u mladoženjinu kuću mlada prostre svoj rupčić na kućni prag i poljubi ga. U kuću zakorači desnom nogom i neko je od prisutnih izuje, pošto bi u njenim cipelama bilo skriveno nešto novca, kao dar onoj osobi koja joj skine obuću, te ide u pravcu ognjišta (odžaka). Tu klekne, razgrne mašicama žeravicu i potom u nju baci svoj rupčić (maramicu) da izgori - za nafaku.

Za određene poslove itekako je potrebno biti obdaren sa nafakom. Naime, za stravarku nadaleko poznatu po uspješnom salivanju strahe ili za hodžu, koji piše djelotvorne zapise i hamajlije, narod kaže da imaju "nafakali ruku". Ako dok saliva strahu vidi na dnu posude puno sitnih komadića olova stravaruša će prokomentarisati:"nafakali ti je!", odnosno bolesnik će ozdraviti.
Prije početka ogledanja faletarka ili gledalica klijentu govori da joj da novac kako bi ga tri puta obnijela u krug oko karata ili graha i pospremila sebi u džep, obrazlažući taj postupak "da je za nafaku!". Isto tako, ako se u falanju u grah pojavi devet hatmi (skupina po četiri zrna), takozvana hadžirli hatma, faletarka će zadovoljno izjaviti:"Grah ti je "pao" na veliku nafaku, pokrij crvenom krpom!".

Za kraj treba navesti sljedeće vjerovanje po kojem nije nikako dobro djeci davati imena umrlih članova familije jer" ko je umro taj nema više nafake".

Tako ti je pao grah!

Odavno je javna tajna kako bosanski narod najviše vjeruje u „otvaranje zvijezde“  i  gatanje u grah, kao dvije provjerene vještine pronicanja u ljudsku sudbinu. Iako praksu ogledanja u grah nailazimo kod Turaka, Kazahstanaca, Rusa, Bugara, Rumuna i Mađara bez imalo sumnje bosanski način proricanja je najtemeljitiji i najpouzdaniji.

Bacanje graha, ogledanje u grah ili falanje u grah vrlo je stara divinacijska metoda koja, prema nekim antropolozima, ima svoje izvorište u šamanističkoj praksi naših predaka Ilira koji su običavali pri ozbiljnoj  životnoj nedoumici bacati male ptičije kosti iz ruke na pod, kako bi pri njihovom padu i položaju otkrivali sudbinske odgovore. A da je upravo tako dokazuje nam danas rjetka, ali još uvijek donekle prisutna, praksa pojedinih faladžinica koje držeći  41 zrno graha u desnoj ruci iznad njega prouče šapatom odgovarajuće molitve i riječi, namjene na pitanje, i onda ga doslovno laganim pokretom bace ispred sebe na površinu stola. Zatim bi po oblicima koji su nastali od raspršenih zrna tumačile sudbinu i pronalazile odgovor na postavljeno pitanje.



Kako je i logično falanjem u grah bave se uspješno isključivo oni koji su nadareni  jer u protivnom trud im je uzaludan. Općenito se vjeruje kako se, kao i za sve drugo, pa i proricanje, "moraš sa tim roditi!" - imati taj nesvakidašnji potencijal u sebi. To je možda u kratkim crtama najbolje opisala za života poznata dubrovačka faladžinica u grah Belka Ahmetović:" Moja stara baba me nešto naučila, ali ne možeš to učiti, moraš imati u duši to da možeš čitati tuđe duše, znati probleme, patnje ljudi koji stoje pred tobom!"

Znanje o pronicanju u buduće događaje u tradicionalnom smislu prenosi sa starije generacije na mlađu tojest sa jednog člana familije na drugog, što je svakako najbolji način, ukoliko se „primi“ na nasljednika, da se kroz vrijeme obogati novim iskustvom  i spoznajama. No, često se dogodi  da duh proricanja sa smrću faladžije napusti tu kuću i pojavi se kilometrima dalje u nekom novom mjestu i familiji. Takvih primjera ima na desetine a u narodu se misli kako je dar gatanja, poput i same sudbine, jako hirovit te ukoliko mu se ne ukazuje dovoljno pažnje i poštovanja on može napustiti svoga vlasnika čak i prije njegove smrti.  Takvu tvrdnju narod potkrijepljuje stvarnim primjerima pojedinih faladžija koji su bili poznati i na glasu u svom mjestu a koji su doslovno preko noći izgubili sposobnost predviđanja bez ikakvog očitog razloga. Jedan takav dokumentiran slučaj navodi izvjesnog faladžiju Sulju Aganovića iz Foče kojeg je pohodio silan narod iz svih krajeva. Njega su za vrijeme Prvog svjetskog rata austrougarske vlasti zatvorile i po povratku iz tamnice on je svoj dar vidovitosti izgubio.

Još i danas se vjeruje kako dar proricanja dolazi preko snova usljed intervencije neke više sile. Tom prilikom odabrana osoba doživi spavajući nadnaravno iskustvo tako što u snu vidi  jednu ili više misterioznih osoba (duša) koje je obdare darom gatanja i zaduže da njime pomaže narodu. Obično se spominje intervencija hazreti Fatime, čiji dolazak u san nekom pojedincu iz korijena mjenja njegov dotadašnji život. Međutim, koliko god to nama djelovalo mistično i fascinantno neophodno je za naglasiti kako su takvi slučajevi dosta rjetki ali to ipak nimalo ne spriječava razne šarlatane i varalice da tvrde kako su postali vidoviti jer im je divinacijsko znanje predočeno u snu –„ došlo na san“- od strane hazreti Fatime ili neke druge svete duše. 

Naime, prema tradicionalnoj predaji u BiH narod vjeruje kako se hazreti Fatima, kćerka božijeg poslanika Muhameda, bavila falanjem u grah. Narod pripovijeda da je bila jako uspješna u tome ali je budno pazila da njen otac za to ne sazna. No, jednog dana, baš u trenutku dok je tumačila zrna graha nekoj svojoj prijateljici, u sobu je iznenada banuo sam božiji poslanik i ona je u panici i žurbi uspjela tek polovinu zrna sakriti pod skute haljine dok je druga polovina ostala na podu. Kako je Muhamed iznimno volio svoju ćerku nije se mogao ljutiti na nju zbog  faletanja pa joj je samo sa osmjehom na licu rekao: „Kćeri moja mila, polovina ti od toga bila istina a polovina laž!“, pa od tog vremena narod  tvrdo vjeruje kako u svakom gatanju ima pola laži a pola istine. 

U svom nastavku predaja tvrdi kako Fatimi otac nije zabranio daljnje bavljenje ovom mantičkom vještinom pa se na temelju toga ukorijenilo vjerovanje da istihara, obred snoviđenja, i falanje u grah nisu haram (grijeh) kao ostala proricanja a sama hazreti Fatime se prometnula u svojevrsnu zaštitnicu, ali i spiritualnu majku, svih onih koji bacaju grah te narodnih iscjeliteljica - stravarki. Primjeri  te prakse su dobro poznati, naime, pravilo je da se prije svakog falanja zrna skupe u desnu ruku i iznad njih prouči prva kur'anska molitva te obavezno posveti pred dušu hazreti Fatime, a potom se u njeno ime namjeni  (nanijeti) proricanje i tek onda počinje sa redanjem zrna u tri reda. No, tu ne prestaje dominantan uticaj  poslanikove kćerke već je po njoj nazvan najpovoljniji od sviju falova (skup zrna) koji formiraju  tri murada tojest 333 – Fatimin fal, simbol ljubavi i braka. Faletarke ponekad u tome zbiru traže odgovor na neko svoje pitanje pa namjenju grah ovako : „Ako će se ostvariti ljubavna veza između te i tog neka izađe Fatimin fal“. Sama riječ fal dolazi iz perzijskog  jezika i znači slutnja ili nagovještaj.

Crvena krpa protiv uroka

Gledalice uvijek prije nego li će započeti sa ogledanjem sugeriraju klijentu da im odmah da novac određen za gatanje, koji se daje po principu „od srca i koliko se može“, kako bi ga tri puta desnom rukom pronijele oko graha u pravcu kazaljke na satu, ili kako se to popularnije kaže „za Suncem“, objašnjavajući da je to za nafaku ali i da se grah bolje „otvori“. Novac bi nakon toga pospremile u svoj džep ili ispod koljena. Ovom  metodom posebno su se voljele u prošlosti služiti Romkinje  iz sasvim očitog razloga. Naime,  ukoliko bi u bačenom grahu vidjele neku povoljnu kombinaciju poput Fatiminog fala  to im je bila idealna prilika da ušićare još ponešto novca. Obično bi blago povišenim glasom govorile kako klijent treba dati još šta „za sreću“ da bi mu ono što vide bilo na veselje i radost. Među vijestima (muštulucima) koje su se dodatno plaćale bile su one o važnijim životnim događajima  poput rođenja djeteta, udaje, ženidbe, dolaska nekog iz daleka, pomirenja partnera, pobjede na sudu, izlaska iz zatvora, itd.

Bez svake sumnje svijet falanja je mističan i u njemu vladaju šarolika pravila kojima se često više niti ne može proniknuti prava simbolika i značenje. No, unatoč tome ona opstaju i odoljevaju zubu vremena. Jedno od tvrdih pravila u faletarskoj praksi  jeste tabu kojeg se moraju pridržavati kako faladžija/faladžinica tako i klijent.  Naime, niti jedna strana ne smije drugim licima otkrivati ono što je viđeno i priopćeno iz graha jer se u protivnom neće ispuniti. Smatra se da to vjerovanje počiva na strahu i oprezu od uroka koji vječito na krilima ljubomore i zlih misli atakuje na ljudsku sreću i narušava čovjekovu sudbinu.Tek kada se odfalano ispuni o proricanom se smije javno pričati. 

Zbog toga je nezaobilazni  rekvizit svakog falanja u grah crvena krpa na kojoj se postavljaju i redaju zrna, čija je primarna uloga da služi kao provjerena protumjera bilo kakvom eventualnom uricanju. Poznato je da je crvena boja kod Ilira imala skoro sveto mjesto, jer je smatrana  idealnom zaštitom od zlog pogleda pa su svi naši predaci, od najmlađeg do najstarijeg, običavali nositi zavezanu crvenu vrpcu oko ruke ili vrata kao hamajliju protiv bolesti i zla odnosno svega onoga što može čovjeku uzokovati  nečiji zli pogled. Ostaci tog  drevnog vjerovanja uočljivi su još i danas  a posebno u proricanju koje vrvi od raznoraznih fatalističkih uvjerenja. Ustaljeni  je običaj  kada se pojavi u grahu devet hatmi da gledalica sva zrna pokrije crvenom krpom i na nju stavi oba dlana te prouči suru Ihlas, kako bi time odagnula urok  i omogućila sigurno ispunjenje proročanstva.


Pravo i lažno bacanje graha

Kada se govori i piše o bosanskoj praksi favomancije  važno je za naglasiti kako u istinsko proricanje nipošto ne spada ono površno takozvano djevojačko falanje u grah  koje se sastoji od vrlo kratkih i krajnje neozbiljnih tumačenja zasnovanih na jednostavnom pravilu po kojem jedno zrno predstavlja glas ili vijest, dva zrna stope, tri radost a četiri teret. Još neozbiljnije i potpuno nakaradno je „proricanje“ po forumima kada se postiraju brojevi i po njima „tumači“ grah pa sve više liči na numerologiju nego li bilo šta drugo.

U pravom domaćem falanju u grah zrna i redovi se tabire (tumače) na krajnje smislen i tradicionalan način poznat samo onima koji imaju dar za tu vrstu divinacije. Tom prilikom faladžija ili faletarka mogu otkriti niz zanimljivih pojedinosti od boje kose, visine, karakternih crta neke osobe do uticaja crne magije, odlaska na sud ili u bolnicu, sklapanja braka ili razvoda, operacije, sudske vijesti, mrtvačkih nosila (smrti), itd. U svom izlaganju oni mogu detaljno precizirati i vrijeme kada će se neki događaj desiti pošto pojedini  falovi određuje vremenski period. Za svaku faletarku iznimno je bitno da zna ispravno protumačiti ono što vidi ispred sebe jer često oni naoko pozitivni falovi poput 333 ili devet hatmi (četvorki) mogu biti nepovoljni. Sve ovisi o tome šta ih prati i na koji su način zrna okrenuta, tvrde faladžije i faletarke. Zbog svoje kompleksnosti i preciznosti  ogledanje u grah je na cijeni što potvrđuje i ustaljena izjava „Tako ti je pao grah!“ u kojoj se nazrijeva duboko vjerovanje bosanskog naroda kako grah može otkriti ono što je suđeno svakom pojedincu.

Po tvrdnji gledalica i sam grah ima svoju narav pa ponekad odbija da bude poslušan. Takvo stanje se obično prokomentariše  izjavom“ kako se grah uzlagao!“ ili „grah se umorio!“. Da se tome stane na kraj iz mnoštva zrna uzme se jedno i zamjeni sa novim, ili se pak to zrno stavi pod koljeno „da se odmori“ pa onda, nakon nekoliko minuta, opet vrati nazad u gomilu i nastavi sa ogledanjem. Za kraj treba kazati iako je ova mantička vještina magnetična i naprosto budi radoznalost faletarke upozoravaju da nije dobro često bacati grah te da uvijek treba prvo sačekati da se bar jedan dio odfalanog ispuni do novog  gatanja. U protivnom bi se mogla zbuniti sama sudbina i otjerati sreća iz života.

Medvjed i trnić

U kratkoj narodnoj priči iz Velike Kladuše pripovijeda se zbog čega je trnić od svega drveća ostao rastom najmanji. Naime, jednog proljeća prije mnogo vijekova, kao i svake godine, trnić je prvi procvjetao. To je odnekud spazio gladni medvjed pa je odmah odlučio prileći pod njegove grane, prisvajajući ga, i hvaleći se na sva usta zecu koji se odmarao u blizini, kako će baš on te godine prvi od svih životinja najesti se plodova i biti sit.

 - Prvi je procvjetao pa će prvi i donijeti bobice za jelo, mudrovao je medo.

Međutim, dok je medvjed strpljivo mjesecima ležao ispod trnića sve druge voćke su procvjetale i njihovi plodovi su dozrijeli, pa su se njima ostale životinje pogostile i nahranile čekajući tako site zimu. Jedino plodovi trnića nikako da sazriju te medo ostade mršav i gladan. To ga jako razbjesni pa svojim šapama izudara grane trnića i cijelim tijelom provalja se po njemu govoreći:

- E kad si toliko bezobrazan da zadnji dozrijevaš red je i da budeš malog rasta pa neka te koze i ovce brste. Nisi nizašto bolje!

 I od tada je, pripovijeda narod, trnić postao žbun.

Legende bosanskih Bogumila

Prve dokumentirane pojave liječenje biljem kod bosanskog naroda započinju u vremenu ranog srednjeg vijeka odnosno pojavom bogumila (arijana) u Bosni, kada stupa na snagu nezaustavljiva ekspanzija arijanskog kršćanstva među Bošnjanima, kojima ostaje dominantna religijska dogma sve do dolaska Osmanlija. Crkva bosanska bila je po svemu specifična i jedinstvena a naročito po razboritijem pogledu na kršćansku tradiciju, odričući se svega onoga što je smatrala pogrešnim u interpretaciji vjere, pri tome ne stideći se jasno i glasno progovoriti o dualizmu koji u jednakoj mjeri ima uticaj na ljude i čovječanstvo. Za razliku od katoličanstva i pravoslavlja bogumilski nauk nikad nije težio pljačkanju vjernika i raznoraznim ucjenama i pritiscima, niti obožavanju materijalnog, te je stoga konstantno bio na direktnom udaru Rima i Bizantije.

Vrlo je vjerovatno kako su temelji krvave Inkvizicije postavljeni upravo u Bosni odakle je ta genocidna filozofija krenula na svoj ubilački pohod po cijeloj Europi, kako bi se kroz pljačku i ubijanje nevinog naroda posijao strah i natjerale mase na slijepu poslušnost pokvarenim Papama, upravo onima koji su izokrenuli Isusovo učenje i umjesto ljubavi i tolerancije bezdušno pobili preko četiri miliona ljudi. Još i danas podrumi Vatikana su prepuni opljačkanog zlata i dragulja, isti onih nesretnika koje su Pape preko svojih poslušnika pod lažnim optužbama slali u smrt.

Zbog toga bosanski bogumili nisu nikako smjeli opstati jer njihovi svećenici Didovi nisu težili nikakvom bogastvu niti zidanju crkvi i katedrala, što je bilo u krajnoj opoziciji prema pohlepi katoličkog i pravoslavnog klera koji su, kako nekad tako i danas, isključivo žudili i žude za moći i bogastvom. Glavna misija je bila uništiti pod svaku cijenu bogumile da  drugi narodi ne bi mogli upoređivali skromnu Crkvu bosansku sa katoličanstvom i pravoslavljem, što bi prije ili kasnije dovelo do pobune naroda protiv tiranije pohlepnog klera. Sukladno tome za Vatikan i Bizantiju bilo je daleko prihvatljivije rješenje da bogumili pređu na islam nego li da ostane „opasna“ Crkva bosanska. Usljed neprestanih krvoločnih napada Vatikana i Bizantije na Bosnu i stvarne prijetnje uništenja njenog naroda cilj je postignut, a naši predaci Bošnjani svojevoljno su prigrlili islam kao svoju novu vjeru koja im se zbog nekih sličnosti sa arijanskim naukom učinila prihvatljivom.

Iz tog burnog vremena ostale su mnoge bogumilske pripovijedi i legende koje sve do današnjeg dana baštini naš narod kroz razne izreke, vjerovanja i običaje. Poznato je da su bosanski bogumili  bili skloni liječenju biljem a glavni promotori i prenosioci znanja o travarstvu bili su Did (svećenik) i njegova žena Baba. Oni su liječili bolesne i pomagali im u nedaćama svojim savjetima, uputama i ljekovitim čajevima i napicima. Od bogumila potječe i svima nama dobro znano pravilo liječenja da svaki tretman liječenja bolesti čajevima ili mehlemima potraje 40 ili 41 dan. A zašto je baš tako bogumili su pronašli objašnjenje u ovoj predaji:

Kada je Bog uobličio od zemlje Adema, prvog čovjeka, ostavio je njegovo tijelo da se posuši na Suncu a On je u svom stvaralačkom zanosu otišao dalje da kreira svijet obdarujući ga svim blagodetima. Iz neposredne blizine, skriven iza stabla, to sve je posmatrao đavo i goreći od zavisti i ljubomore, nakon što se uvjerio kako je Bog otišao, prišunja se nepomičnom Ademu  i počne bijesno ubadati prstom svuda po  njegovom  još svježem i mekanom zemljanom tijelu. Tako napravi čak četrdeset i jednu rupicu pa pobježe sav radostan što ga je unakazio. Kada se Bog vratio, nakon tri dana, vidi da se tijelo prvog čovjeka osušilo i stvrdnulo pa mu odluči podariti dušu  tako što mu puhnu dar života u nozdrve. No, svaki put kad je puhnuo vidi kako duša odnekud izleti van iz njega. Tada bolje promotri Adema i ugleda rupice po tijelu koje je načinio đavo. Da bi popravio štetu i završio svoje kapitalno djelo Bog u svaku rupicu ugura po jednu biljku, osim one zadnje koju ostavi otvorenom, kako bi duša bez puno muke mogla izići u trenutku smrti. Onda oživi čovjeka i pokaza mu onih četrdeset ljekovitih travki kojima je zatvorio rupe na njegovom trupu pa mu detaljno objasni koja od njih pojedinačno pomaže dijelu njegovom tijela te da ih tako koristi.

Od tada pa sve do današnjih dana u narodu se uvijek za tretmane sa biljnim pripravcima preporučuje da traju 40 ili 41 dan kako bi bili djelotvorni, po tri puta na dan; ujutro, na prazan želudac, o podne, prije ili nakon ručka, te  navečer, pred spavanje, što je jasno aludiranje na povratak Boga ljudskom tijelu nakon tri dana od oblikovanja.

Vjeran kao pas

Neraskidiva veza između psa i čovjeka potječe iz najranijih vremena ljudske civilizacije i predstavlja jedan od najstabilnijih odnosa koje je čovjek kroz sve epohe postojanja uspio uspostaviti sa nekim pripadnikom životinjskog svijeta. Upravo zbog toga u bosanskom tradicionalnom životu psu je određena vrlo odgovorna uloga čuvara kuće. On je, poput krave, zasluženo smatran dijelom same familije prema kome se ukazivala posebna pažnja.



Od perioda naših predaka Bogumila vjeruje se kako u psu može boraviti i ljudska duša te se uvijek zbog toga upozoravalo na obzirno ophođenje prema psima. U protivnom bi se onaj ko loše postupa sa tom životinjom mogao steći veliki grijeh. U narodnoj priči koju je zapisao Antun Hangi, pišući o životu i običajima Bošnjaka, pripovijeda se kako je neki trgovac krenuo ujutro u čaršiju, da otvori dućan. Kad je prolazio pokraj džamije i džamijskog harema, groblja, začuje glas iz mezara, groba: „Ja ehli kubur“. To je mrtvac dozivao mrtvaca. Drugi mu se odazove i upita, šta želi. „Danas će nam“, kaže on, „još jedan doći u komšiluk.“ „Što?“ reče drugi. „Danas će jedna žena pariti haljine, pa će se opržiti i umrijeti.“ Kad to čuje oni trgovac, sjeti se, da mu je žena govorila, da će danas pariti, te da neće imati kada ručka spreminiti, pa da joj pošalje dva somuna iz čaršije. On pođe dalje, ali ga uhvati šubha i strah, da to mrtvaci ne govore o njegovoj ženi. Kad je došao u čaršiju, kupi dva somuna i pošalje ih ženi.  Kad bi podne, ne mogne on durati, već pođe kući. Kad prođe pokraj džamije i džamijskog harema, opet čuje, kako se mrtvaci dozivaju. Onaj prvi reče: „Ja ehli kubur. Neće nam ona žena doći.“ „Zašto?“ upita drugi. „Oštenila se kuja u one žene, pa ju je nahranila. Za to joj je Bog produljio umura, život, i sve joj grijehe oprostio.“ Sve to čuje oni trgovac i ode kući. Kad dođe kući, upita ženu: „Jesi li parila?“ –„Jesam“, reče žena. „Pa jesi li ručala?“ –„Nisam“, odgovori ona. –„A zašto nisi?“ – „Nisam imala kad“. – „A gdje ti je somun?“ – „Eno jednoga u dušeku, a drugi sam kuji dala, jer se oštenila“. Sad trgovac vidi, da je to baš njegova žena, o kojoj su mrtvaci govorili.


Liječenje pasjom lobanjom

Pas je životinja izrazito zastupljena u bosanskim narodnim vjerovanjima i pričama pa stoga zaslužuje da mu se obrati posebna pažnja. Za pseću lobanju se smatralo da je odličan akumulator i prenosnik pozitivne energije liječenja te su u prošlosti stravarke iznad lobanje ponavljale egzorcističke formule i puhale u nju, ostavljajući je u kući bolesnika kako bi se njome mogao služiti dok je ona odsutna. Lobanja bi se polagala na bolesno mjesto gdje bi, navodno, apsorbirala negativnu energiju (bolove) u sebe. Jednom tako "programirana" lobanja mogla se koristiti dugo vremena.

O specifičnoj mogućnosti prijenosa negativne energije sa čovjeka na psa svjedoči i tradicionalni običaj da se ostatak vode, kojom se umivalo dijete pogođeno pogledom zlih očiju, prolije na psa. Stravarka Hasnija M. iz Cazina tvrdi da se obred salivanja olova (strahe) može izvesti i na daljinu, kilometrima daleko od bolesnika, ali samo ako se na kraju trećeg bacanja rastopljenog olova voda iz posude prolije na tri psa "jer nema ničeg vjernijeg i jačeg od psa!". Legendarna pouzdanost čovjeka u ovu životinju demonstrira se i u proricanju sudbine posebno falanje u kahvu gdje je pas klasični simbol vjernosti i prijateljstva. A ta divna osobina koja krasi ovu životinju toliko je cjenjena kod bosanskog naroda da je postala temom mnogih predaja.



U kratkoj narodnoj priči iz Velike Kladuše kazuje se kako je jedne prilike neki muž došao kući pijan i jako ljut te je svoj bijes prvo iskalio na supruzi, a onda i na svom psu, koji je uznemiren onim što vidi dotrčao i počeo nervozno lajati. To je odvuklo pijanom mužu pažnju i taj momenat je supruga iskoristila da mu pobjegne i otrči kod susjeda po pomoć. Bijesan zbog toga on poče udarati psa koji se nekako otme od njega i pobježe iz dvorišta na obližnju livadu. Tu leže i tužnim pogledom stade gledati u pravcu kuće. Za to vrijeme supruga je obavijestila policiju o događaju i oni su za desetak minuta stigli da privedu muža. Dok je obuvao cipele na ulaznim vratima on ugleda suprugu kako se zadovoljno smješka što će ga poslati u zatvor a onda primjeti svog psa kako leži na livadi i gleda u njegovom pravcu te čim ga je pozvao k sebi po imenu ovaj istog trena veselo dotrči do njega. – „I tebe sam udarao kao i suprugu, ali za razliku od nje koja je odmah otišla po policiju, ti si mi oprostio i samo čekao da čuješ da te zovem i, evo, odmah si tu!“, reče mu on milujući ga po glavi, - „sada znam da nema ničeg na svijetu odanijeg i vjernijeg od psa!“.


Kao pas i mačka

Neizmjerna pseća odanost prema čovjeku pokazat će se i u vrijeme Sudnjeg dana, kako nam pripovijeda ova narodna priča: "Za vrijeme Kijameta sve će ustati protiv čovjeka i čemu je kriv i čemu nije.  Ali taj dušmanluk neće potrajati duže od čejrek (četvrt) sata. Prva koja će ustati i početi optuživati čovjeka biće mačka. Upravo onoga ko joj je najviše dobra i pažnje poklonio. Posebno će se okomiti na domaćicu. U tim trenucima da ubogoj ženi ne bude psa, njena sudbina bi bila jako loša, jer bi mačka svojim lukavstvom sve zavela i obenđijala. Što god mački bude tada na um palo, bilo laž ili istina, neće se libiti izreći, i svakakve će muzuirluke (klevete) protiv sirote domaćice iznositi ; kako ju je nemilice tukla i proganjala, da je u njenoj kući bila stalno izložena udarcima, izgladnjivala je.  Na sve te mačije laži i optužbe hrabro će se dići pas i oštro usprotiviti te je kritizirati i otkrivati javno njene podmukle objede. U tjeranju pravde pas će biti neumoljiv i stalno će mačku prekidati u njenim lažima pitajući je ljutito: "Kako takvo šta možeš reći?", i nastavljajući, - kad ja, koji sam bio za vratima i čekao šta će ostati, da mi bace otpatke, pa se nemam šta tužiti, nego sam uvijek bio sit i zadovoljan, a kamo li, kako je bilo sa tobom, koja si vazda ervahi (uvijek) ćupila pod sinijom, za sofrom. Ne sevep, pa da ideš sad tužiti! Još da je bar istina to što govoriš! "

Ono što pas tada rekne mački nju će jako naljutiti, jer ju prikaziva lažljivicom, pa će se ona okomiti i na njega ali opet lukavo i odmjereno, ne odustajući od glumljenja žrtve: "Ja tako je beli, kako si ti kazao! Ti ne znaš ni svog hala (muke), kamo li bi znao čijeg drugog. Kako je meni bilo ti ne znaš, a ne treba ni da znaš. Ti čuvaj sam sebe, neka te nije briga za mene. Svak nek pazi sebe i tvrdi svoje skele. Ja tuđeg posla ne zauzbijam. Lako je tebi govoriti šta hoćeš. Ti nisi trpio niti si se patio kao ja. Tebi su bacali kosti za vrata, da ih glođeš, a mene nisu pod sinijom ni vidjeli.

-"A ko ti je kriv da te nisu vidjeli?, odvratiće joj istog trena pas, " ti bome ne bijaše se verati pod siniju, ko šugava kozetina. Trebala si i ti stojati iza vrata, niko ti nije branio, koliko i meni. Hoćeš ti da se pogospodiš, pa ti gospodstvo nije moglo podnijeti, da stojiš iza vrata. Otišao bi ti namuz (obraz, dobar glas) u kam (propao bi)."

-" Idi, idi, nalete jedan! Ko sa tobom još govori?", dočekaće ga već vidno iznervirana mačka, prava si nesvesela (ništa). Samo da je tebi svađu voditi, a za drugo ni deveta! Ko bi sa sićijom (nesreća) mogao isturiti na kraj! Ne bi te mogao nadglasati katan (mnoštvo) Cigana, kamo bi ja!".

I time će se ta murafa (parnica, suđenje) završiti. Domaćica će biti odbranjena, a mačka će se povući i utišati, jer će shvatiti da joj ne uspijevaju laži, i da je na javaš (na krivo) skrenula. Ali dušmanluk i katilstvo među njima vazda će i ostati. Jedno će drugo mrziti, kako se ono kaže " ko pas i mačka". Nikada se neće složiti i sprijateljiti. I da se sprijatelje to će jaranstvo biti prividno od čas do čas - čipo (nestabilno) i na ceculju (kratkog vijeka)."

I za kraj bilo bi zanimljivo navesti vjerovanje iz Velike Kladuše gdje se utorak nekada nazivao “pasji dan”. Naime, kada bi se utorkom nekuda išlo pješice, jer tako su ljudi u prošlosti najčešće i putovali na manje destinacije, uza se bi putnik obavezno nosio štap kojim bi se štitio od kucavke, čopora pasa, koji bi ga mogli napasti. Navodno, tim bi danom najviše prijetila opasnost od napada kucavke.

Kako se u narodu liječi glavobolja

Glavobolja ili cefalalgija je simptom velikog broja bolesti koje zahvaćaju glavu, a ponekad i vrat. Glavobolja je jedan od najčešćih simptoma, a može obuhvaćati širok raspon bolesti od bezazlenih stadija koja ne zahtjevaju nikakvo liječenje, pa do onih po život opasnih stanja. U narodnoj medicini BiH postoji mnogo empirijskih metoda dijagnostike i liječenja ove bolesti. Prema mišljenju većine najčešće nastaje kao nuspojava od pretjerane brige, svađe, mahmurluka, gladi, tuge ( Od jada ga glava zabolila), itd. Posebno je opasan propuh zbog kojeg još i danas starije žene upozoravaju mlade da ne izlaze napolje oprane, mokre, kose jer će ih "udariti propuh" i zaboliti glava. Postoji cijeli niz sujeverja o nastanku te bolesti a među najzanimljivijim je ono iz Tešnja koje savjetuje žene da izbjegavaju posmatrati muškarce kada se petkom, u podne, skupe pred džamijom, kako ih ne bi zaboljela glava. Najviše se pak brinulo da nekog glava ne počne boljeti utorkom jer, kako vjeruje narod, koga glava zaboli ovim danom boljet ce ga cijele sedmice. Bolest glave dolazi i od nadnaravnih uzroka poput nagaze, kletve ili urokljivih očiju.

Po intenzitetu boli i trajanja dijeli se na kratku, prolaznu, i dugotrajnu glavobolju. U narodu se smatra najgorom ona glavobolja sa kojom čovjek zaspi i probudi se, kao i ona od koje osoba dobije nagon za povraćanjem. Kurativni postupci koji su se poduzimali bili su najčešće  puštanje krvi (hidžama), zbog vjerovanja da „nezdrava krv“ može izazvati niz teškoća u organizmu, a naročito glavobolju, te stavljanje obloga, mirovanje, pijenje tableta. Umivanje lica vodom kao i stavljanje hladni obloga iza vrata ili po čelu pozitivno djeluju na smirivanje boli. Svakako ne treba zanemariti niti one kurativne postupke čiji je rezultat za mnoge relativan, no unatoč tome pronašli su svoje sigurno mjesto u narodnoj medicini. Iako bi se većina predočenih postupaka moglo okarakterizirati mješavinom praznovjerja i placebo efekta, mi ipak čak ni danas ne možemo kategorično tvrditi da su oni isključivo samo to, jer u svakom od njih postoji bar jedan mali postotak empirijske prokušanosti i djelotvornosti. Na primjer, mnoge osobe koje imaju problema sa ovom tegobom mišljenja su da će im glavobolja proći ako popiju gorku, jaču kahvu bez šećera. Kofein ima jak učinak protiv bolova i dokazano je da kod mnogih osoba može izlječiti glavobolju, dok kod onih drugih, koji drugačije reagiraju na njega, može je pojačati ili čak uzrokovati.

U knjizi „Nešto o liječenju muslimana BiH“ navode se sljedeći recepti kojima su se naši preci služili u prošlosti:

Čim te stane glava boljeti, nađi tri vrha od žare (koprive), pa ih metni pod kapu.

Iskrižaj krumpir na dilume, pa ih poredaj po čelu.

Dobro se nakadi na ham-pamuku (novi pamuk, Baumwolle.)

Isto je tako dobro, ako pokriješ glavu repuhovim lišćem.

Najbolji je lijek za glavobolju, ako se iskriža glavica crvenog luka na dilume pa se po tim tankim kriškama pospe kahvenog toza i to se privije na čelo.



U našem narodu glavobolja se tradicionalno smatra "ženskom bolesti", i u skladu sa tim rašireno je uvjerenje da ona u većem postotku pogađa slabiji spol nego onaj jači. Tome je vjerovatno pridonijelo i tipično žensko žaljenje na glavobolju te njihove razno-razne oblike liječenja iz kućne apoteke poput donedavne prakse stavljanja narezanih kolutića krompira ili krastavca na čelo kako bi time "izvukle" bolest. Posebno se vjerovalo kako krastavac ima specifičnu gorčinu sa oba početka ploda, pa su se ti prvi dijelovi rezali i stavljali na čelo zbog mišljenja da će ta gorčina umirujuće djelovati preko kože na glavu. Zbog tradicionalnog vjerovanja na području sjeverozapadne BiH da krastavci sijani četvrtkom uvijek budu gorčeg okusa, nego oni sijani drugim danima, rezultirali su time da upravo oni budu najviše traženi za potrebe liječenja glavobolje.

Predio sljepoočnica, u Velikoj Kladuši se kaže "slipe oči", smatra se mjestom na licu preko kojeg se može najbrže djelovati na bol u glavi pa se od davnina na "slipe oči" stavljaju komadi (dilumi) krompira kako bi apsorbirali u sebe bolove. Mnoge stravarke savjetuju da se to mjesto prije stavljanja krompira ili krastavca, sa obje strane glave istovremeno izmasira sa kažiprstom i srednjakom, a pritom da se oči podignu tojest gleda u nebo ili plafon. Ako nekog jako zaboli glava onda pojedine stravarke sugeriraju da bolesnik stegne desnu ruku i lijevu nogu, kako bi glavobolja brže prestala.

Kad zaboli samo polovina glave

Narod je mišljenja kako čovjeka glava najmanje zaboli zbog nekog unutarnjeg problema već uglavnom usljed djelovanja specifičnog nadnaravnog uzroka poput uroka, nagaze, brige ili straha odnosno šoka. Ako bi nekog glava redovito zaboljela oko podne ili u akšam, te noću, sumnjalo se da tu nisu čista posla. Čak i danas se nailazi na uvjerenje kako nekoga glava može boljeti ukoliko ga neka osoba iz familije ili okoline klete (proklinje). Najbolji način da se takva tegoba odagna bilo je dijeljenje milostinje. Tome su posebno sklone seoske žene koje običavaju pronijeti "za Suncem" oko svoje glave, uz Euzubilet, kakve sadake, obično u novcu, pa udijeliti je siromašnima, u nadi da će im to izliječiti glavobolju ili nesanicu.

Ljudsko biće je samo po sebi i svojoj strukturi sklono uticaju raznih dešavanja i energija. U bosanskom okultizmu naše tijelo dijeli se na četiri elementa na osnovu ovih predodžbi: stopala i noge, ali i ruke, pripadaju elementu zemlje, sredina tijela od vrata do stomaka, zadnjica i leđa su predio gdje se prepliću elementi vatre i vode, dok je glava pod dominacijom zraka. Sva četiri elementa zajedno ujedinjena predstavljaju peti element – dušu odnosno život. Kao i sve drugo u univerzumu i sami elementi su dualistične naravi i oni takvi mogu na čovjeka djelovati pozitivno i negativno. Vjetrovi, bilo da su oni džinski ili vilinski, spadaju pod resor elementa zraka i poznati su da krajnje pogubno djeluju na ljudsku glavu izazivajući glavobolju, ukočenost vrata, bolove u očima, itd. Također, i za uroke se može konstatirati da pripadaju negativnoj manifestaciji zraka, pošto dolaze iz glave odnosno očiju i usta (jezika). Zajedničko mišljenje hodža-iscjelitelja i stravarki jeste da se najbolje liječenje glavobolje postiže upotrebom egzorcističkih formula, bilo da su u pitanju basme, oralna magija, ili prenošenje riječi na papir - talismanska nauka.

Dobarac je naziv za specifičnu vrstu glavobolje koja se prepoznaje po tome što boli samo jedna polovina glave. Liječi se egzorcističkim formulama, gašenjem ugljena, salivanjem strahe ili zapisima. Vjeruje se da u liječenju dobarca najbolje rezultate postižu stravarke u odnosu prema hodžama-iscjeliteljima ili oficijelnim doktorima. Ritual liječenja jako je dobro poduzeti u roku 24 sata od pojave glavobolje, pazeći da se kod stravarke krene poslije podne, iza Ezana, kada Sunce ide ka zapadu, kako bi zajedno sa njim otišla i tegoba. Stravarka za potrebe rituala koristi četiri kamenčića i ovu formulu:

Ne zovem tebe,
no vjetar i dobarac iz tebe.
Nek' izlazi iz masti u kost,
iz kosti u meso,
iz mesa u kožu,
iz kože na dlaku,
iz dlake u hali planinu;
gdje pijetao ne pjeva,
gdje Ezan ne uči,
gdje se krava ne teli,
gdje se kobila ne ždrijebi,
gdje se ovce ne jagnje.
Hajd' ova muka po svijetu,
kao pčela po cvijetu i svijetu!
Kozalac - dobarac,
ijed - med.


Ako je glavobolja nastala od uroka onda čovjek osjeća i pospanost, bezvoljnost te gubi apetit. Kako nam to predočavaju pojedine egzorcističke formule (basme) urok je bolest sa devet obličja ili manifestacija od kojih je jedna i glavobolja.

Od devet uroka i bolesti na N osam,
od osam - sedam, od sedam - šest,
od šest - pet, od pet - četiri,
od četiri - tri, od tri - dva,
od dva - jedan, od jedan - nijedan!
Što ostade na krilu muha odnese
u mračne havaje, u puste haliluke;
gdje hore me kuriče, mačka ne mjauče,
gdje se maša ne čuje,
tamo gdje se džinska sofra prostire.
Tu nek ovaj namet čeka kijamet,
sa mojom basmom a božijom emerom!

Stravarka basmu ponavlja tri puta iznad vode i svaki put pogasi po tri ugljena. Sa tom vodom se bolesnik umije, otpije sa tri različita mjesta ruba posude, uvijek okrećući posudu vode "za Suncem", a ostatak se obično prolije pod mladu voćku. Ugljevlje stravarka pokupi sa dna posude i nosi sa sobom napolje, kada pođe u šetnju, kako bi ga ugurala u devet rupa ili pukotina na zemlji koje slučajno pronađe idući prirodom.

Bolesnik bi mogao i samostalno izvesti neki manje zahtjevan ritual neutralizacije glavobolje poput onog sa najobljubljenijom biljkom među bošnjačkim narodom – sedefilom.  Postupak je stravarski tojest egzorcistički i bazira se na tome da osoba koja pati od glavobolje u posudu vode baci tri stručka sedefila i tri puta ponovi ovu basmu te puhne u vodu:

Sedef trava mene boli glava,
priznajem ti sve što o meni znaš
ali molim te da sa mene uroke,
boli i nagaze sve snimaš,
sa božijom hazmom a mojom basmom.

Vodom se bolesnik umiva, a može se koristiti i nekoliko dana.



Bosanske hodže-iscjelitelji protiv glavobolje pišu različite forme zapisa a među najzanimljivijim je ona na listu miloduha po kojem se ispisuje sedam sawakita, slova kojih nema u prvoj kur'anskoj molitvi, i taj list bolesnik stavlja u jastuk na kojem spava. Pored toga, vrlo često hodža u talisman unosi prve dijelove molitve Šuara i Merjem. Ako muškarca boli glava on ide kod hodže koji mu piše i daje zapis sa naputkom da ga nosi ušivenog u kapi. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine glavobolja se liječila tako da se iz džamije (munare) donese paukovih dlaka i zašiju ih se u bolesnikovu kapu.

Olovo kao lijek protiv glavobolje

Džinska kola ili ona vilinska od davnina su poznata kao energetski vrtlozi prepuni negativne energije koja, ako dođe u doticaj sa ljudskim tijelom, može izazvati niz tegoba. Narod vjeruje da spiritualna bića, ukoliko ih se na bilo koji način uznemirava, mogu da prostrijeljele svojim pogledom i uzrokuju ozbiljne zdravstvene, posebno psihičke, probleme nekoj osobi. Nagaza (ograma) još je jedna vrsta nadnaravne opasnosti koja kod čovjeka može izazvati simptome slične uroku, među kojima je posebno naglašena uporna glavobolja praćena sa slabosti tijela. Ako bi posljedice takvog susreta liječio hodža onda bi on pisao tri zapisa; prvi zapis se potopi u flašu vode, koju bolesnik pije, a drugi zapis u kantu sa vodom za kupanje. Treći zapis je u formi hamajlije i njega bolesnik nosi uza se, obično oko vrata ispod odjeće.  Pomoć se također tražila i kod stravarke koja mu saliva olovo, i dok se ono topi u kašiki na vatri, tihim glasom govori:

Poletjelo devet vila,
sa devet oblaka,
sa devet planina,
sa devet gora,
sa devet mora,
sa devet polja,
sa devet raskršća,
sa devet izvora,
sa devet stijena,
sa devet sedefila,
putem pjevale, kolo igrale,
put im Ahmed presjekao, vile rasrdio.
Pogodiše ga strijelama u glavu,
u srce i noge,
sa crnom zemljom sastaviše,
Ahmeda razboliše.
Ahmed zaviče:"pomagaj Mujo,
pomagaj Halile,
ustreliše me, braćo, vile!".
Kad to vile začuše
od straha svaka svoju strijelicu vadi,
Ahmeda liječi i ozdravi.
Od devet vila i strijela,
sa mojom basmom
a božijom hazmom, na Ahmedu
ostade osam, od osam sedam,
od sedam šest, od šest pet,
od pet četiri, od četiri tri,
od tri dvije, od dvije jedna,
od jedna - nijedna.
Od moje ruke, basmi i olova - sevap,
a od Boga iladž, hair i derman, amin!

U ruralnim područjima bio je često prakticiran ritual salivanja olova nad rubcem. Kada bi neku ženu često bolila glava ona bi poslala po dijetetu svoj rubac kod neke lokalne stravarke da joj nad njim "salije zrno". Stravarka bi premotala mahramu da dobije izgled trougla i onda na nju stavila posudu sa vodom. Dok bi salivala rastopljeno olovo svaki put bi pomjerila posudu niz rubac gledajući da zadnji, treći put, bude na samom kraju. Žena bi tu mahramu nosila bar tri dana na glavi, dok je ne prođe glavobolja.

Tetoviranje u bosanskoj tradiciji

Tetoviranje je stari arapski običaj koji ima svoju ulogu u uljepšavanju tijela ali i služi kao takozvana plemenska oznaka. Naime, pripadnici istog plemena imaju zajednički tattoo motiv koji ih samim time obilježava i daje poseban status. Smatra se kako su još drevni Egipćani prakticirali prije 4000 godina tetoviranje u svrhu zaštite od urokljivih očiju.

Tetoviranje u bosanskoj tradiciji

Počeci tetoviranja mogu se locirati još u prapovijesti kada je tadašnji čovjek nanosio razne boje i blato na sebe da bi se dovoljno dobro kamuflirao za lov ili uplašio neprijatelja u nekom sukobu. Nastanak te egzistencijalne prakse najbolje je uočljiv na prapovijesnim crtežima po zidovima pećina gdje je primitivni Homo sapiens crtajući razne prikaze divljih životinja nad njima želio zadobiti snagu i brzinu, jer ono što su njegove oči mogle vidjeti a ruke dodirnuti nije više bilo strano i neuhvatljivo za tog lovca. Isti princip koristio je i kod same zaštite pred napadima zvijeri. Svakako ne treba ignorirati niti urođenu ljudsku želju za identifikacijom sa cjelokupnom prirodom ili bar nekim njenim elementom, kako bi i na takav način zadobio snagu i vještinu onoga čemu se divio ili plašio.

Slučajno ili ne, upravo ta primitivna ikonografija kroz naredne periode i razdoblja oblikovala je umjetnost i religiju te dala snažan zamah talismanskoj magiji, posebno kod arapskog naroda. Naime, u sadržajima mnogih hamajlija vide se crteži određenih divljih životinja poput zmije, škorpije, lava, oko kojih su stavljene riječi molitve, a sve u cilju da se nosilac zaštiti od njihovih napada. Magični simboli nisu se isključivo  ispisivali (iscrtavali) na papir ili životinjsku kožu, već su se isto tako nanosili na odjeću, posebno košulje, i samo ljudsko tijelo. Naravno, osim prikaza opasnih životinja u sadržajima hamajlija i tilsuma uočavaju se brojni grafički prikazi kvadrata, kruga, heksagrama, pentagrama, očiju, ruke, raznih bića ali i slikovita, magijska slova. Sve te motive danas, i puno više od toga, vidimo na brojnim tetovažama ljudi oko nas.



tetovaža križa ili ptice kod Berberskih žena u Maroku



Iliri i tetoviranje


Karl Steiner u svom antropološkom radu "Bosanska narodna medicina" opisuje tradiciju tetoviranja kod bosanskih katolika:

" Cijelo to društvo veselo je raspoloženo, pjeva se i smije na sve strane a nekoliko baka prihvatilo se posla, da uz šaljive razgovore i dosjetke djevojkama i mladićima tamo u prikrajku "nabocaju križeve", da ih tetoviraju, kao što su po vijestima grčkih i rimskih pisaca stari paganski Iliri, Skiti i Tračani u davna vremena svojoj mlađariji na kožu šarali grbove, plemićka znamenja i druge ornamente i slike. U smjesu čađe i pljuvačke, u tuš, razvodnjeni barut ili drveni ugljen (murećef), karmin, indigo, cinober, ili u pastu od luči i smole, stavlja se šiljak okrupne igle pa se njome po dotičnoj osobi odabrani ornament našara na podlaktici, gornjoj strani ruke, na grudima, na čelu ili nadlaktici. Kada se boja počinje sušiti, nabocaće je baka vještakinja u kožu. To umakanje igle u onu smjesu i ubadanje u kožu čini se nebrojeno puta, a onda se izbocana mjesta obavijaju kroz tri dana travama ili lanenim platnom.



Obično će ta izranjena mjesta ubrzo zacijeliti, a da ne ostanu brazgotine; no događa se kad i kad, da se rane zagnjoje (Sklerose) i da nastupi luetičko ili septičko otrovanje krvi (Lymphengioitis) sa čvorovima u pazuhu. Daleko opasniji su oni slučajevi, kad se pljuvačkom iz ustiju žene, koja obavlja tetoviranje, prenosi sifilistički virus u kožu osoba, koje se daju tetovirati. Na ovakovo izvangenitalno prenašanje sifilisa dosad se prilično slabo svraćala pažnja, jer tim načinom zaražena osoba ne mari mnogo za sićušne prvotne znakove, koji se javljaju oteklinom žlijezde, a i sekundarne pojave često se previđaju. Međutim prelazi ovaj otrov sve to dalje te se događa, da se i čitava familija inficira i tako se može protumačiti, što se je ova bolest mogla prilično raširiti u ovim našim krajevima. Obično se za tetoviranje upotrebljava krst (križić) u jednostavnom ili ukrašenom obliku. Na gornjoj strani ruke nabocaće se krst u kolu (krugu), jeličin križić, starinsko arijsko kolo i polukrug (ograda), na podlaktici narukvica."

Jedno vrijeme je kod pojedinih antropologa postojala teorija o tetoviranju katoličkih žena u BiH za vrijeme Osmanlijske okupacije, posebno nanošenjem znaka križa na ruke, kako bi se, navodno, zaštitile od prisilne udaje za nekog turskog vojnika, no, ona nema svoju validnost. Razloga je nekoliko a prvi i najvažniji je da turskim vojnicima svakako nisu tetovaže kod žena, sa bilo kakvim motivom, predstavljale problem niti zapreku u nakani da je otme ili oženi. Osmanlijama križ i nije posebno smetao jer da je tako prisilno bi preobratili sve kršćane po Balkanu na islam. Njihovi dometi su bili više geopolitičke prirode i želje za što dubljim prodiranjem u zemlje zapadne Europe. Također, danas se pouzdano zna da tetoviranje nije bila nepoznata praksa kod Arapa, Turaka i Armenaca, štoviše, među turskim narodom se tvrdi kako je i sama hazreti Fatime, ćerka božijeg poslanika Muhameda, imala tetovažu na tijelu.

Uostalom, upotreba znaka križa koji je, kako svi znamo, paganski simbol, prisutna je u mnogim starim kulturama mnogo prije pojave samog kršćanstva, te korištenje njegovog motiva u ukrašavanju tijela nastavak je antičke tradicije, posebno zato što su ga na tijelo tetovirale isključivo žene želeći si na taj način osigurati plodnost, od davnina najpoželjniji i vitalni atribut svake žene na ovdašnjem podneblju.

Križ i svastika predstavljali su za mnoge stare narode jedno od obilježja solarnog božanstva ali i plodnosti, pa tako i za naše pretke Ilire, što se savršeno dobro vidi na prikazima mnogih stećaka. Postoji vjerovanje kako su križ, krug i svastika magijsko-religijski prikazi jedne ili više zmija, inače drevnih fertilnih simbola(1). Osim toga, zmija je u ilirskoj religiji oličenje Praoca i zaštitnika svake familije, što dodatno pojačava njenu svetu ulogu. Ostatke te tradicije opisuje vrlo kratko Augustin Kristić u svome etnološkom radu "Urežnjaci iz narodnog liječenja Bosne i Hercegovine" gdje informira kako je zmija kao motiv tetoviranja bila zastupljena prvenstveno među ženama. Autor piše:" Ne baš mnogo, ali sam na rukama žena (vrlo malo kod muškaraca!) po Bosni našao "izbocanu" - tetoviranu zmiju. Na upit: zašto su zmije izbocale? - nigda nisam dobio jednake ili slične odgovore. Najčešće je rečeno, da je eto tako izbocana. Ova tri odgovora valjda su značenja tih zmija: Nosi sreću - Brani od uroka - Neće je zmija ugristi". Osim motiva svakako su zanimljivi i dati odgovori koji su u potpunoj opoziciji sa klasičnim viđenjem simbolizma zmije u kršćanstvu, gdje se ona smatra predstavnikom zla. Time je sasvim jasno kako je riječ o mnogo starijoj tradiciji, onoj ilirskoj, jer i zmija i tetoviranje pripadaju tradicionalnoj kulturi življenja naših predaka.



Kinanje - nastavak tradicije


Iliri su tetoviranjem isticali svoju plemensku pripadnost, poštovanje prema božanstvima, ratničku snagu a ne treba zanemariti niti želju za ukrašavanjem tijela. Zasigurno je znak zmije na tijelu ilirskih žena trebao donijeti blagoslov plodnosti od Praoca i podariti zdravo potomstvo. Fasciniranost Rimljana sa samim izgledom Ilira te njihov strah pred navodno urokljivim pogledom kojeg su, po pisanju Plinija, oni posjedovali sugerira na zaključak o nanošenju crne boje, neke vrste surme, kod Ilira kako bi se one naglasile i time samo lice učinilo impresivnijim. Moguće je zamisliti izgled hrabrog ilirskog ratnika čije je istetovirano tijelo, gusta kosa i prodoran pogled kod Rimljana izazivao napade panike i u njihovoj svijesti rađalo nerealne predodžbe. Ako još tome dodamo crveni konopac zavezan oko ruke i mnoštvo drugih amuleta, kojima su Iliri bili jako skloni, moguće je konstatirati kako su naši preci imali osim legendarne borbenosti i fascinantan, magični izgled.

Siguran sam kako je praksa tetoviranja do Osmanlijske okupacije BiH bila prisutna i kod bošnjačkih žena, a vjerovatno i neki vijek nakon toga, kada bockanje tijela zamjenjuje manje agresivna metoda zvana kinanje. K'na, popularnije kina, ili Hena, kojom žene ne samo da su bojile kosu nego i nokte, zapešča ruku, članke prstiju i pojedine dijelove lica, odnosno sve ono što je moglo biti vidljivo i uočljivo za promatrača. Još iz djetinjstva sjećam se starih nena koje su dolazile u našu kuću, ili živjele u susjedstvu, da su neke od njih imale upravo na tim navedenim dijelovima tijela nanešenu boju kane. Treba naglasiti kako se tetoviranje smatralo zaštitom od zla i bolesti, identično onom što postoji u islamskoj tradiciji u vezi kane. U korelaciji sa time nameće se sam od sebe logičan zaključak kako je takozvano kinanje kod bošnjačkih žena supstitut nekadašnjem tetoviranju.



ukrašavanje kanom mladenke u islamskoj tradiciji

Tetoviranje znaka tačke na bolnim mjestima na tijelu ili pritiskanje prsta natopljenog u kanu pa utiskanjem u bolno područje, a sve u cilju zaustavljanja bolesti, stara je praksa liječenja duž Mediterana. Osim svoje profilaktičke i iscjeliteljske funkcije tetovaža je imala i psihološki uticaj. To je uočljivo u praksi armenskih žena koje su imale običaj tetovirati si zapešča ruku da bi navodno imale više snage za mužnju krava i ovaca.




Alžirska žena sa tradicionalnom tetovažom na licu


Na kraju bi se moglo zaključiti kako se praksa naših predaka nikada nije potpuno izgubila u bosanskom narodu, jer i prije pojave današnjeg tattoo-trenda, sa početka ovog vijeka, bilo standardno pravilo kod služenja vojnog roka u nekadašnjoj JNA, da su si mladići tetovirali neke klasične simbole tog vremena poput ruže, petokrake, imena voljene osobe, brojeva, sidra, ukrštenih mačeva, Sunca, Mjeseca, zvijezda, sirene i slično. I što je još interesantnije, posebno među bošnjačkim narodom, nije bilo protivljenja od starijih takvoj praksi, posebno ako uzmemo u obzir konzervativnost našeg društva u cjelini




.(1)Iliri su svoje solarno božanstvo predstavljali grafički krugom unutar kojeg se nalazi tačka. Kod Turaka i Armenaca prilikom tetoviranja znak "sunčeve djece" prikazan je krugom unutar kojeg se nalazi tačka a okolo kružnice su poredane tačkice. Krug je posebno kod armenskih žena popularan jer predstavlja znak Sunca i Mjeseca te kao takav simbol plodnosti. Tetoviranje malog kruga na dojci predstavljao je statusni simbol kod ovog naroda kojeg su nosile samo lijepe žene.

Čovjek, šejtan i melek

Prije nego li će Allah stvoriti čovjeka, svoga roba, svaki dan bi ga napastvovao jedan šejtan, zapitkujući ga sad ovo, sad ono. A što bi god Bog u danu stvorio, to bi šejtan - nalet ga bilo! - noću pokvario. Allah mu je to dozvolio, da razvali sve ono što bi napravio, samo da čovjek bude što prikladniji i ljepši kada ga na kraju završi. Kad je na koncu oblikovao ljudsko tijelo, i napokon bio zadovoljan svojim stvaranjem, Allah ga nije htio oživjeti tri godine, nego ga je prislonio uz jednu sevliju (čempres). To je kod šejtana probudilo veliki interes i radoznalost jer nije znao šta će sada biti. Svaki bi dan dolazio do čovječijeg tijela i kuckao po njemu prstom, pa kad bi došao do glave, običavao je kuckajući po njoj govoriti:" Ova glava neće biti prazna". Pune tri godine svaki dan bi dolazio i tako govorio. Kad je već bilo na izmaku treće godine, Allah oživi čovjeka. Čim je insan oživio, odmah mu Bog reče da sa onim stvorem koji mu prvi dođe, a ne bude mu se htio predstaviti i kazati ime, nikako ne druži i od njega da ništa ne uzima. U prvo vrijeme čovjek se toga tvrdo držao i odolijevao, no, malo pomalo poče da gubi volju za tim. Jednoga dana šejtan poče oko njega oblijetati i obenđija ga svojim šejtanlucima i čovjek započne sa njim razgovor. Istog trena šejtan si prisvoji lijevu stranu čovječiju i uspenje mu se na lijevo rame, i od tog dana sjedi nepomično na ramenu svakog čovjeka, po cio dan i noć. Allah, da pomogne svom robu, pošalje svoga meleka i ovaj se uspenje na desno rame. Zato svaki čovjek ima na desnom ramenu meleka a na lijevom šejtana. Meleć ga uvijek na dobro navraća, a šejtan na zlo. Jao onome ko bude šejtana slušao i sa njim se slagao.

Božanski bik Tur

Bik je od početka ljudske povijesti sveta životinja koja je zbog svoje fizičke snage i impozantog izgleda dio mnogih mitoloških predaja, legendi i kultova. Među najstarijim mitovima gdje se on navodi locirana je Mesopotamija i predaja o božanstvu Gugalanni, poznatijem kao Nebeski Bik ili Bik sa Neba. Gugalanna je bio prvi muž Ereshkigala, božanstva podzemlja, mračnog svijeta bez svjetlosti. Njega su Bogovi poslali da se osveti Gilgamešu zbog toga što je odbio seksualni poziv boginje Inanne. Tom prilikom Nebeski Bik, čiji udarac nogom izaziva zemljotres, poražen je i ubijen te raskomadan od strane Gilgameša i njegovog pratioca Enkidua.
Na Bliskom istoku religijski pojam ubijanja bika je dosta čest i nalazimo ga i u predaji o genezi uobličene u perzijskom bogu Mitri, od čijeg je opisa rođenja i života nastala mitološka predaja o Isusu, koji lovi i ubija divljeg bika. Iz tijela mrtve životinje nikle su biljke, od kostiju postalo je žito a iz krvi vinova loza. Tada se stvaraju i prvi ljudi.

Bik i nakon pojave islama na ovom području ne gubi svoju božansku osobnost što se najbolje može argumentirati arapskim mitom, ili bolje rečeno kozmologijskom predstavom, o bijelom biku Kujuti koji stoji na glavi strašne zvijeri Bahamut i drži zemaljsku kuglu na svojim leđima.

Bahamut ili Behemoth naziv je za mitološku divovsku ribu koja u arapskoj kozmologiji predstavlja oslonac same planete Zemlje, i za nju mitologija tvrdi da ima mnogo očiju, ušiju, noseva i jezika po sebi. Pojedini mitovi govore kako umjesto riblje ima glavu slona ili nilskog konja, a u nekim verzijama Bahamut je zapravo morski zmaj sa oštrim zubima i udovima. Bahamut na svom snažnom tijelu drži svih sedam sfera koja u arapskoj mitologiji čine cjelokupni univerzum.



Na Bahamatu, odnosno na njegovoj glavi, pozicioniran je bik po imenu Kujuta, koji na svojim leđima nosi planinu od rubina. Na vrhu te neobične planine melek drži sedam slojeva zemlje. Alternativno, po leđima Bahamuta je zapravo površina od pijeska. Kujuta stoji na tom pijesku, a planina koju nosi na leđima ima u sebi ogromni ocean usred kojeg pluta Zemlja. Ispod Bahamuta se nalazi mračni i tajanstveni predio ispunjen maglom i vodom. Neki mitološki podaci tvrde kako ispod te tamne sfere postoji vatreni svijet u kojem obitava zmija po imenu Falak.

Bahamut je originalno mitološko stvorenje arapske mitologije, podaci o njemu se pojavljuju u kosmografskim tomovima koji datiraju iz 1291. Sam naziv na arapskom znači „zvijer“. O njemu je posebno pisao drevni arapski historičar Ibn al-Wardi, a spominje se i u Hiljadu i jednoj noći gdje se navodi priča o čovjeku po imenu Isa koji vidjevši Bahamuta od šoka i straha gubi svijest. Kada se probudi Allah ga pita da li je vidio veliku ribu. Isa odgovara da je vidio kako na glavi ribe stoji bik. Židovi su ovo mitološko stvorenje, poput mnogih drugih religijsko-mitoloških segmenata, asimilirali u svoje mitske predaje.

Arapski Kujuta i bosanski Tur

Pojedini segmenti prezentirane legende imaju dodirnih tačaka sa bosanskim mitom o gigantskom biku Turu, koji na svojim leđima nosi planetu Zemlju, i od čije volje ovisi njena ali i sudbina svih ljudi. Generalno, predaja o Turu je kratka i nema puno detalja koji bi otkrili nešto više o široj predstavi bosanske kozmologije a jedini izuzetak čini Rogatica. Naime, u tom dijelu Bosne se vjerovalo kako ispod zemlje postoji nepregledno more, na njegovoj površini pliva jedna velika riba, na ribi stoji bik a na njemu Zemlja. Kad taj bik pomjeri samo malo jednim uhom, zemlja se zatrese, a kada bi pomaknuo nogom ili čime drugim, sva bi se zemlja u more prevrnula, ali je, vjerovalo se, Allah stvorio jednu mušicu koja stalno oblijeće oko očiju tog bika i on ima od nje toliki strah da se ne smije niti pomjeriti sa mjesta.(1)

Kako kod Turaka nema zabilježene legende niti o Bahamotu niti Turu, može se zaključiti da nije bilo prenošenja mita tokom osmanlijske okupacije BiH već da je on očito rudiment nekog drevnog paganskog kulta koji su baštinili pojedini mediteranski narodi, a među njima i Iliri. Postoji logična mogučnost da su ilirski vojnici službujući u Rimskom carstvu prenijeli legendu o Turu na područje Sirije i dalje, ili obrnuto, usvojili je i donijeli na Balkan. No, kako god bilo riječ je o vrlo staroj legendi iz drevnih, antičkih vremena.

Bik je za Ilire imao vrlo značajno mjesto u religijsko-magijskom smislu te iako nemamo puno pisanih podataka o paganskim obredima naših predaka otkriveno je kroz arheološka nalazišta da su običavali vješati rogove Bos primigeniusa na začelje kuće što je imalo magijsku funkciju da štiti familiju i podari joj plodnost. Također ne treba zaboraviti navesti niti tradicionalan običaj kod ilirskih plemena prinošenja žrtve, dara u krvi i mesu Bogovima za uspješnu žetvu pšenice, kada se na nekom brdu početkom augusta klao bik.

Jedinstveni Tur
Evidentna su i druga mimoilaženja u samoj legendi, naime, kako tvrdi arapska mitologija Bahamut će kada bude Smak svijeta biti uništen od strane svoga kreatora odnosno Boga, kojemu je jedina ta zvijer potčinjena. Kod Bošnjaka se pripovijeda kako će se kijamet desiti onoga dana "kada Tur zatrese svoje tijelo", odnosno nema nikakvih navoda o klasičnoj predstavi Smaka svijeta gdje se sve odigrava Božijom voljom, što nam daje dovoljno prostora za zaključak kako je Tur zemljodržac gospodar planete i ljudi.

Isto tako, dok se u arapskoj mitologiji bik Kujuta prikazuje potpuno bijele kože u bosanskoj mitologiji on je crne boje, i svakako je povezan sa stvarnom životinjom (Bos primigenius) koja je izumrla na tlu Europe u srednjem vijeku. Najbolji dokaz njegove prisutnosti na području Bosne i Hercegovine su toponimi koji svemu daju dublju historijsku konotaciju.

Tur je u bosanskoj predaji bez imalo sumnje božanstvo i u tom obliku ne susreće se nigdje drugdje na Balkanu, niti u Europi, što samo po sebi dovoljno implicira kako je riječ o drevnom nadnaravnom biću. Prije se pretpostavljalo da njegov naziv Tur dolazi od skraćenice latinske riječi taurus no jasno je da izvorno porijeklo proizlazi od stvarnog imena divljeg goveda Bos primigenius.

Božanski Orač Vidasus
U tradicionalnom životu Bosne i Hercegovine kastrirani bik tojest vol bio je sastavni dio seoskog domaćinstva i zamjenjivao je konja, koji je imao višu tržišnu cijenu i zbog toga nije mogao biti u vlasništvu većine seoskih domaćinstava. Istražujući kroz etnološku građu i usmenu predaju vjerovanja bosanskog naroda o volu primjetno je kako se prema njemu odnosilo sa pažnjom i brigom prvenstveno zbog egzistencijalne ali i svete svrhe. Kada započne proljetno oranje zemlje volu koji se nalazio sa desne strane omotavalo se oko desnog roga crveno pletivo (niti), od čelo bi mu se razbilo kokošije jaje a vrat bi mu se namazao maslom. Sve te ritualne mjere poduzimale su se u svrhu zaštite od zla i prizivanju sreće i plodnosti.

U narodnoj astronomiji sazviježde od sedam zvijezda takozvane Plejade naziva se Volovi. To je interesantno i zbog toga što se Plejade (Messier 45) nalaze u sazviježđu Bika. Iako wikipedia tvrdi kako su Plejade zastupljene u svim mitologijama sjeverne polutke izvjesno je da se kroz legendu o Turu, ali i druga narodna predanja i vjerovanja, može nazrijeti mitološka poveznica sa Plejadama i u bosanskoj mitologiji.

Segmenti kulta božanskog bika Tura naslućuju se upravo iz dva narodna naziva sazviježđa koja se nalaze jedan uz drugi a to su Orion, skup od tri zvijezde, koje se u Bosni naziva Štapovi, i već pominjanih Volova. U proljeće, kada je vrijeme za sijanje, čim se ugledaju Štapovi na nebu, znak je da je nastupila zora, bliži se jutro, te treba nahraniti i upregnuti volove da idu orati.

Zajedno ta dva sazviježđa prezentiraju onog koji upravlja Volovima tojest ore zemlju odnosno predstavljaju mitološkog (astralnog) Božanskog Sijača, koji bi mogao biti niko drugi nego ilirski bog Vidasus, poznat kao i Žeteoc - onaj koji žanje (žito). U prilog tome ide i podatak kako su plug izmislili sami Iliri.(2)

Prema narodnoj priči iz Velike Kladuše u davnim vremenima živio neki pohlepni čovjek koji je imao sedam volova. Kako je imao neparan broj žudio je za još jednim volom da bi ih imao osam tojest upario. Jednog dana dosjeti se kako u susjednom selu ima neki siromašan čovjek koji posjeduje samo jednog vola. - Kad ih nema više ne treba mu ni taj jedan, zaključi on i skuje plan sa sinom da odu iza ponoći u susjedno selo i ukradu ga. Što su naumili to i napraviše. Kad su došli na pola puta do kuće neki nemir uhvati oca i on reče sinu da će tu zastati da se odmore. Vidjevši u blizini stog sijena naredi mu da donese sijena i poreda ga u devet malih hrpa, jednu pored druge, a kad ovaj to učini on pusti ukradenog vola da se pogosti sijenom. No, umjesto da počne jesti od prve gomile vol se dvoumio, njuškao i tek se zaustavi na sedmoj hrpi sijena te tu započe jesti. To užasnu oca i on reče sinu: "Vidiš li ovo, sine moj, koliki smo grijeh napravili što smo ukrali vola da će nas kletva onog siromaha pratiti sve do sedmog koljena!". No, pohlepa u njemu pobijedi strah i on nastavi put kući. Nekako u to vrijeme, pošto se bližila zora, probudi se onaj siromah i krenu u štalu da nahrani vola ali čim uđe u prostoriju vidje da ga nema i shvati kako je pokraden. Od tuge i bola zaplače te prokle lopova neka ga Bog kazni i uzme mu ono što je i ovaj njemu. Ubrzo otac i sin, zajedno sa ukradenom životinjom, približiše se nadomak svoje kuće. Kad su stigli pred štalu oca iznenadi neka čudna tišina koja je dopirala iz nje, i on požuri da zapali svijeću. Blijeda svjetlost svijeće ubrzo obasja štalu. Bila je potpuno prazna. Volova nije bilo. Otac mahnito istrča napolje i uhvati se rukama za glavu od muke i bola. Onda pogleda u nebo želeći zakukati pred Bogom na tome što ga snađe i prije nego li otvori usta opazi na nebu sedam sjajnih zvijezda kako trepere zajedno te razgoračenih očiju shvati da se nema šta jadati Bogu, jer ga je on kaznio zbog velikog grijeha koji je učinio siromašnom čovjeku. Tako je po narodnom kazivanju postalo sazviježđe Volova (Plejade) kao upozorenje svima da se ne smije tuđe krasti a posebno ne volovi.(3)

Note
(1)Zanimljivo je spomenuti kako je općenito nekada narod BiH izgled Zemlje predstavljao si kao jednu veliku četverouglastu ploču, koja se na svojim uglovima o samoj dlaci bika naslanja na četiri stupa, te se stalno čini da će svaki tren pasti. Ali neće, tvrdio je narod, jer stoji tako po Božijoj volji i milosti. Ta je ploča jednako dugačka i široka. Stupovi su joj vrlo uljašteni, visoki i tanki, te se savijaju, da se čini kako će se svaki čas prelomiti. Oni su napravljeni od bijelog mramora i usađeni u neizmjernu morsku dubinu, jer pod cijelom tom pločom (zemljom), nalazi se nepregledno more, koje ne možemo vidjeti jer je pod nama. Ovo je ogromno more i prema njemu sva druga mora su mala.

(2)U bosanskoj ljubavnoj magiji djevojka ako čara sa orasima, ona baje i gleda u Volove na nebu, jer su "jači" odnosno brojniji za čarolijom "upregnuti" voljenog muškarca na dolazak, dok ako samo želi detektirati (sanjati) svog budućeg muža onda navečer pogled usmjeri prema Štapovima i govori ovo:" Osvjetli me Žarinko nasiba, zapali me Planinko nasiba, da ja vidim svog suđenika. Da ga vidim večeras u snu kao na javi, ili njegovo lice da vidim, ili njegovo ime da čujem. Dok ga ne vidim on ne mogao hodati ni raditi."

(3)Motiv prenošenja (teleportacije) zemaljskog događaja koji predstavlja veliki grijeh na nebo, koje simbolizira svjetsku pozornicu, uobičajan je u bosanskim predajama. Još jedan poznati primjer je onaj kada je Bog usmrtio istog trena sina kada je zamahnuo sjekirom prema majci, želeći je ubiti, i njegovo tijelo zajedno sa sjekirom prenio na površinu punog Mjeseca, da bude svim ljudima upozorenje da moraju poštovati majku.

Veliki je grijeh rugati se nosu

Narod priča kad je Allah naumio stvoriti prvog čovjeka pozvao je meleka Džibrila i rekao mu:" Kako ćemo jaratisati čovjeka, moj meleku, da nam bude najljepši i najpribraniji od svih stvorenja? Hajde, reci svim melecima, da svaki namjesti kako mu se čini najbolje po jedan insanski suret (ljudski kip) i da nam ga donese, pa koji nam se učini najljepšim, onog ćemo oživjeti". Džibril brzo naredi svim melecima da izvrše ono što Bog hoće, i kad oni to učiniše, svaki od njih donese pred lice Gospodara svoj suret, onako kako je zamislio i napravio ljudski lik. No, niti dragom Bogu niti Džibrailu nijedan suret se nije dopao. Osobite ljepote nije bilo ni na jednom od njih. Tada se Allah i njegov vjerni melek dosjetiše da sami, između sebe, izvajaju suret i složiše se da ako mu na lice metnu nos, biće svakako najbolji i najljepši. Kad oni tako napraviše odmah su vidjeli da mu on jako dobro pristaje. Allah tada reče i odredi da od sada čim žena zazbabni (ponese plod u svojoj utrobi), prvo će mu se zametnuti nos, a onda sve ostalo. Zbog toga i jeste veliki grijeh rugati se nečijem nosu. Bolje se, tvrdi narod, narugati bilo čemu drugom sto puta, nego nosu jedan put, pošto se on Allahu i njegovom vjernom meleku najviše od svega na čovjeku svidio.