No, posljedice šoka imaju daleko kompleksniji uticaj na ljudsko tijelo i um, što se po mišljenju naroda, najbolje očituje u tvrdnji da se usred naglog straha mogu pomjeriti pojedini organi u tijelu, poput srca i želuca. Oba organa sklona su da u tom naglom tjelesnom grču, kada čovjek doslovno izgubi dah, promjene svoj položaj i samim time dodatno zakompliciraju bolesnikovo stanje. Na osnovu takvog uvjerenja u narodnoj medicini kreirani su magijski obredi vraćanja u prvobitno stanje poput salivanja olova i salivanja strune, o čemu će kasnije biti više riječi.
Usljed intezivnog stresa odnosno velikog straha kod čovjeka dolazi do rapidnog gubitka tjelesne tekućine u ustima, sline, pa se od davnina uplašenom nudila čaša vode "da dođe do sebe". Osjećaj straha je toliko jaka emocija koja trenutno oduzima tijelu veliku količinu energije -hipoglikemija- zbog čega je potrebno hitno reagirati kako bi se ona povratila nazad. Na temelju te spoznaje ustaljena praksa među bosanskim narodom je da se uplašenoj ili potpuno malaksaloj osobi daje zašećerena čaša vode. Općepoznato je kako hladna voda ima blagotvoran učinak na osobu u šoku ako je se poprska ili umije, pošto sama hladnoća dovodi do kratkotrajnog i učinkovitog šoka, ali ovaj put onog pozitivnog.
Privlačenje pažnje praktikuje se i u drugim situacijama, na primjer, u cilju smirivanja dječijeg plača, koji je najčešće uzrokovan strahom od nekog ili nečeg, a što se generacijski prenosilo sa majke na kćerku. Naime, naše nene su uplašenom i uplakanom djetetu znale uz povlačenje prstima vrha nosa, kako bi se tom gestom privukla pažnja, i ispuštanjem visokog tona koji najviše podsjeća na oglašavanje miša (cccccc...), tako što bi stisnule usne i uvlačeči zrak u usta proizvodile zvuk slova C, privući pažnju i smiriti onaj najintenzivniji nagon za plakanjem - histeriziranjem. Time bi kod djeteta dolazilo do postepenog smirivanja.*
Strah prema kazivanju naroda ima toliko destruktivan uticaj na samog čovjeka da mu može izazvati čak i smrt. Pojedine stravarke po Bosni tvrde: „ da se u određenim situacijama strah može“ svezati“ bolesniku za smrt“ – odnosno, od njega čovjek doista i umre, te se takvim osobama ne može pomoći. O tome je pisao još u vrijeme austro-ugarske okupacije BiH i doktor Leopold Gluck („Prilog narodnom ljekarstvu Bosne i Hercegovine“), gdje on na samom početku svoje studije o folklornom poimanju straha kod bosanskog naroda navodi:„Istina je, da nenadani i nagli duševni potresi, koji se obično označavaju užasom i stravom, suviše u rjegjim prilikama, tako zvanim shokom, t.j. naprasnom klenuti živaca u glavnijim organima, naročito u srcu, može i smrt nastupiti. Ma da se je to i rijetko kad utvrdilo, opet je to narod primjetio, samo što je to u duhu narodnjeg ljekarstva postalo svagdašnjom pojavom"
* Mada se plač djece u prvim mjesecima, ali i godinama života, ne smatra lošim pošto pripomaže razvijanju pluća, nije se dozvoljavalo duže plakanje muške djece zbog straha od pojave bruha (hernia) ili klinčića (hidrokela).
