Sve tajne noktiju - od bolesti do sreće

Za nokte se tvrdi da su istog sastava kao i kosa, rastu iz jednog korijena pokožice, ako bi se to tako moglo nazvati, i svaki dan se produžuju. No, sa godinama, nakon tridesete, nokti kod čovjeka više ne rastu istom brzinom tojest usporavaju se. O njima je pisao poznati francuski travar Maurice Messegue obrazlažući sve ono što se po njihovom izgledu može otkriti o ljudskom zdravlju. 

Autor naglašava da modri nokti mogu signalizirati srčane tegobe, žuti na probleme sa jetrom, blijedi nokti ili sa bijelim mrljama da je njihov vlasnik anemičan dok krhki, lomljivi nokti, ako to nisu postali od pretjerane upotrebe laka i acetona, na pojavu reume. Posebno je zabrinjavajuće ispadanje noktiju pošto alarmira na nekoliko ozbiljnih stanja od depresije, dijabetesa, sifilisa, zastoja krvi ili nervnog oboljenja.

Osobe koje grizu nokte, prema riječima autora, imaju psihičke probleme, obično se radi o blagoj neurozi i strahu, i da bi se taj problem rješio potrebno je otkriti izvor ovakvog stanja. Ishrana koja se bazira na zelenom voću i povrću blagotvorno djeluje na aneksiozne osobe i može pomoći u odvikavanju od te neugodne navike.

Pod ruku svemu do sada rečenom, interesantno bi bilo navesti kako u našem narodu postoji vjerovanje da kada se nekome pojave bijele tačkice po noktima - "da će se ponoviti" odnosno opet nečemu obradovati, mada su te bijele tačke ili mrlje, prema medicinskom stajalištu, zapravo signal da tijelu nedostaje kalcija.


Nokti u narodnoj tradiciji

O noktima u bosanskohercegovačkom narodu postoji na desetine vjerovanja a najpoznatije je ono da se nipošto ne smiju sjeći u vakasuzu; u akšam odnosno kada zalazi Sunce, jer tada onaj ko to radi može ograjisati ili još gore, neko drugi, ko bi slučajno stao na njih. Na sjeverozapadu Bosne vjerovalo se da će pojedinac, koji ima naviku da sječe nokte u akšam ili noću, postati nakon smrti lampir, kako su naše nene i dide nekada nazivali vampira. U Velikoj Kladuši još uvijek se tvrdi da nije dobro za kuću i kućni berićet ako gost koji nije nikada prenoćio u njoj sječe nokte. Da se ne bi prekršio tabu gost mora pitati domaćina može li odsjeći svoje nokte, pa kad mu dozvoli, tada ovo odobrenje ima profilaktički učinak. Slično tome, također u Velikoj Kladuši, postoji vjerovanje da onaj ko uvijek nokte sječe makazama zadobija moć uricanja te može svojim pogledom naštetiti maloj djeci.

U oba vjerovanja naglašen je pojam presijecanja ili odsjecanja, što upućuje na simbolično prekidanje sreće ili nafake. A da je tako možda najbolje objašnjava slijedeći običaj. Naime, kada jedna žena u razgovoru prekine drugu, doslovno joj "upadne u riječ", ona obično tada kaže: "Nemoj mi zamjeriti što te prekidam u govoru, dabogda ti tako sve zlo prekinula u životu."

Idući dalje, vjeruje se da onaj ko ne pazi na svoje odsječene nokte i baca ih bilo kamo, kada umre, moraće ih na onom svijetu tražiti i prikupljati, doslovno sve do zadnjeg. Čini se da je rečeno nadopuna za tabu o tradicionalnoj brizi za nokte zbog njihovog fatalističkog uticaja na ljudsko zdravlje i sudbinu.

Briga o noktima počinje od samog rođenja i prati čovjeka sve do njegove smrti, pa i nakon nje. Naime, prvi odrezani dječiji nokti se u Velikoj Kladuši petkom odnesu u džamiju i tajno ostave pod tepih, kako bi dijete, kad naraste, bilo razborito i uspješno u školi. U Zvorniku dječiji nokti bi se zamotali u papir i turili negdje u zid ili ostavili na neko čisto mjesto govoreći:

Eli eli fentu ćabeli ćuntu,
suldžija đoldu,
toprak šae crne nokte daje,
nosi elif kuda znaš,
kad poželiš da mi daš!

U navedenoj basmi, koja je sastavljena od turskih i bosanskih riječi, spominju se suvaldžije, meleci koji dolaze po dušu umrloga u crnoj zemlji, i njima se, kroz basmu, ti nokti daju, kako ih umrli ne bi morao tražiti i prikupljati na onom svijetu.

U Rogatici bio je običaj da se odsječeni nokti pokupe i odnesu u šumu te ostave u udubinu nekog drveta govoreći:

Nos'te meleći kuda znate,
kad mi zatreba,
da mi date!

I u ovoj basmi imamo jasno aludiranje na zadaću meleka ili anđela da se čovjek kod njih osigura, simboličnim darivanjem nokata, pred odlazak na drugi svijet uz jedan mali dodatak. Naime, u bošnjačkom narodu se vjeruje da svaki čovjek ima svoj izvor vode i svoje drvo u šumi koje predstavlja njegove toteme ili, bolje rečeno, prirodne dvojnike, što je ostatak šamanističkih vjerovanja našeg naroda.

Osim navedenog nokti su često tražen rekvizit u mađijanju bilo da se izvodi ljubavna ili crna magija. Zato ih se od davnina pazilo i nakon odsijecanja pažljivo prikupljalo, kako ih se ne bi domogla kakva zla duša. Na to je upozoravao i praotac monoteizma Zaratustra, koji je nalagao da se čovjek pažljivo odnosi prema odsječenim noktima i kosi, a tu dogmu je preuzeo i sam Paracelsus. On je, naime, vjerovao da kosa i nokti posjeduju u sebi životnu silu neko kraće vrijeme nakon odstranjivanja sa čovjeka te da su zbog toga idealni rekviziti za okultne manipulacije. Vjerovatno pod tim uticajem u srednjem vijeku se vjerovalo da nakon što čovjek umre još neko mu vrijeme rastu kosa i nokti, što je zapravo rezultat povlačenja mesa a ne rasta navedenoga.


Dugi nokti u mitologiji

Među bošnjačkim narodom se, kako vidimo iz dosad priloženog, na nokte uvijek gledalo sa oprezom i majke nisu nipošto dozvoljavale kćerima da ih imaju. Još i danas neka pobožna nena na spomen dugih noktiju drsko odbrusi: "da takva cura ili žena nije ništa bolja od obične kuje ili mačke!". Razlog takvom stavu svakako nije isključivo vjerske prirode nego i praktične naravi. Naime, dugi nokti su, prije svega, idealno mjesto za akumuliranje raznih nečistoća i bakterija a to nikako nije poželjno kod kuhanja i pripremanja hrane. Nekada su sve Bošnjakinje, posebno djevojke, imale uredno podrezane nokte na koje bi pred Bajram, Mevlud ili vjenčanje nanosile kanu ili kinu (kna), čija bi se boja postepeno sama isprala.

U bosanskim mitološkim predajama dugi nokti su oružje pojedinih mračnih bića koja napadaju ljude. Za čudna noćna stvorenja nazvana Prepasti postoji mnoštvo legendi i priča. Jedna od njih, koju sam čuo i zapisao prije desetak godina, desila se djedu moje komšinice dok je navečer jahao konja. Naime, pošto ga je napojio na rijeci, kao i mnogi večeri prije toga, uputio se kući. Negdje na pola puta do svog doma iznenada je začuo dječiji plač. Vođen tim zvukom zaustavio se, sjahao i primaknuvši se rubu livade, u visokoj travi, ugledao malo dijete od svega nekoliko mjeseci starosti, kako leži umotano u neku staru prljavu deku i nezaustavljivo plače. Pomislivši da ga je tu vjerovatno ostavila neka žena i otišla, sažali se i bez razmišljanja ga uzeo u naručje i krenu kući. Držeći dijete jednom rukom, drugom je upravljao konjem, razmišljajući čije bi to ostavljena beba mogla biti. Pogledavši je u jednom trenutku, on na svoj užas spazi kako se lice djeteta izobličilo u nekakvu rugobu, a iz prstiju su mu rasli sve veći nokti, kojima je pokušavalo da ga ogrebe. Prestravljen bacio je dijete i potjerao konja a iza njega se začuo histerični zvuk ciktanja i zmijskog šištanja. Kada je kasnije pričao starijim glavama o tom događaju saznao je da je zapravo bio metom Prepasti, koja ga je pokušala napasti i ubiti.

Osim kod Prepasti, dugi nokti su u našoj mitologiji, također, oruđe sihirbaze, vještice ili kako se negdje kaže naletnice, kojima ona probije dječiju kožu i vadi mu srce.

Za kraj bilo bi zanimljivo podsjetiti se na još nekoliko bosanskih vjerovanje o noktima. Prvo od njih kaže slijedeće: "kada vidiš da se tvoji neprijatelji svađaju ti tari nokat od nokat pa će se i potući." Drugo sugerira da onaj ko želi da mu nokti brže rastu neka ih siječe pijačnim danom a ako želi da sporo rastu onda petkom. Naredno vjerovanje otkriva kako onom ko siječe nokte petkom to će donijeti berićet u imetku, četvrtkom djecu tojest potomstvo a srijedom sreću ili nafaku. Posljednje vjerovanje je profilaktičko i upozorava nas da je dobro prvo pogledati u svoje nokte pa onda u malo dijete, kako ga slučajno ne bi urekli.

Ogledanje u ovčiju plećku

Predviđanje sudbine gledanjem u plećku na područje Balkana populariziralo se dolaskom Osmanlije koji su vijekovima gajili ovu mantičku vještinu za koju se pretpostavlja da je praktikovana još u Babilonu. Međutim, postoji vrlo izvjesna teza da falanje sa plećkom potiče od ilirsko-rimske mantičke vještine gledanja u kosti životinja, prvenstveno onih manjih poput ptica. Danas je takvo proricanje još uvijek prisutno u Turskoj pod nazivom kürek kemiği falı. Zbog svega toga  ne čudi činjenica da se ovaj oblik gatanja najduže zadržao u Albaniji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini.



Najavio početak prvog i drugog svjetskog rata


Dva mjeseca prije atentata srpskog teroriste Gavrila Principa na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, koji je rezultirao početkom prvog svjetskog rata i stradanjem 20 miliona ljudi, ovaj strašni događaj najavio je Đulaga Zeferović - gledanjem u plećku.

Desilo se to 1914. godine, kada je Đulaga Zeherović iz Sarajeva na jednom druženju sa prijateljima bio zamoljen da "pročita" plećku. Radoznalo društvo htjelo je doznati kakve vijesti se kriju o budućnosti, a kako je Đulaga bio poznat faladžija, svi su nestrpljivo čekali na njegovo proricanje.
Čim je uzeo plećku, gotovo istovremeno ruke su mu, kako je kasnije opisao, "odrvenile i nije vjerovao svojim očima šta vidi!" Poruka plećke je bila vrlo jasna i neumoljiva kao sudbina:

- Veliki grob vidio se u dinastiji Hasburgovoj. Malo dalje od tog groba vidjeli su se crni oblaci i mnogi grobovi, jedan iza drugoga! - ispričao je kasnije ovaj prorok.

- Rekao sam: "Allahu dragi, neka bude prema dobru, Franjin je mezar iskopan. I biće rata još u ovoj godini!"

Neki od prisutnih nisu vjerovali onome šta je plećka pokazala.

- Nema zašto biti rata - govorili su.

Đulagu je ovakva sumnja nekih prisutnih u njegovo viđenje budućnosti ozbiljno naljutila. Reagirao je ljutito i nastavio da kazuje svoje viđenje opisujući kakva to nesreća i katastrofa dolazi. Sve ono što mu je plećka jasno otkrivala.

Sutradan je, kao i obično, sjedio i pio jutarnju kafu, kada je neko zakucao na kapiju.

- Policija!

Zamjenik poglavara baron Kalas pozvao je Đulagu na saslušanje. Prorok je odmah zaključio da je pozvan zbog "politike". O tome je kasnije ispričao ovako:

- Kad uđoh, baron Kalas pokaza mi ljutito stolicu i reče: "Izvolite sjesti". Odgovorih mi:" Na ispitivanju sam, ne mogu sjesti dok ne završimo. Ne znam jesi li mi prijatelj ili neprijatelj".
Na to je baron strogim glasom povikao na njega:

- Ti širiš po čaršiji glasine protiv cara i kralja našeg! Znaš li ti šta to znači?

Đulaga je sačuvao prisebnost. Razmišljao je vrlo kratko, a onda odgovorio u dvije rečenice:

- U plećku su, pašo, vjerovali moji pradjedovi, djedovi, babo, pa vjerujem i ja! A ako sam za vješala, evo me!

Baron se nekako umirio nakon ove izjave. U razgovoru koji je tada uslijedio, čuo je baron Kalas od tog proroka mnoge pojedinosti koje ovaj nikako nije mogao da zna. Pa mu je ponešto i prorekao što će se vrlo brzo desiti.

Kako god, baron ga je nakon ovoga razgovora samo zamolio da glasine o smrti Franje Ferdinanda i predstojećem ratu više ne širi.

- Dobro je sve završilo - zaključio je Đulaga.

Tu naravno ne prestaje fascinantna priča o ovome pomalo zaboravljenom bošnjačkom proroku koji je svojom vidovitošću i ostvarenim proročanstvima zasluženo postao dijelom plejade poznatih svjetskih vidovnjaka.

Daleke 1896. godine, jednog zimskog dana, prijatelji su mu dali plećku u ruke nestrpljivo očekujući njegov komentar.

- Pogledah u nju i zadrhtah - prisjetio se kasnije. - U ušima mi je zašumila voda i začuo sam talase. Izgovorio sam tada molitvu El Fatihu i rekao ahbabima "Miljacka će na proljeće nabujati kao nikad. Bojim se, biće velike štete".

I doista, razina Miljacke je tog proljeća kao nikada do tada porasla i izazvala poplavu. Pred sobom voda je rušila i nosila kuće, štale, životinje, namještaj... Odnijela je i čuvenu sarajevsku "drveniju" - ćupriju, a sa njom i djevojku " mladu kao kaplja rose i lijepu kao cvijet".


Đulaga je rjetko kad pogriješio!


Na ljeto 1939. godine posjetio ga je novinar srbijanskog dnevnog lista "Vreme". Na pitanje kako je naučio da proriče budućnost gledanjem u plećku, dobio je ovakav odgovor:

- U starom vaktu, živjelo se k'o u trapu. Novina nije bilo, ni radija, ni telefona. Pamtim da je svaka mahala i kafana imala svog faladžiju, koji bi im "čitao" iz ovčije plećke. Okupljala se raja, a oni gledali i kazivali. Poštovali su ih, muhu si mogao čuti kada oni motre u plećku, jer su pogađali šta se iza brda sprema. Zalazio sam u svaku kafanu i kuću gdje ima dobar faletar, od njih sam naučio. Stari, pametni ljudi bi poslije čitanja plećke otvorili razgovor o svemu i svačemu, a mi mladi slušali i učili - ispričao je Đulaga, za koga saznajemo još i kako je " za svoje prijatelje znao spraviti siguran lijek za bubrege".

Novinar je, međutim, htio da sazna i više od toga. O tome u nastavku teksta piše:

" Izvadio sam plećku namjenjenu kod klanja ovce meni. Đulaga zaista pogodi da je mesar koji je klao životinju bogat i da "krije pare". Onda je prešao na opštu "politiku". U jednom momentu je uzbuđeno reagirao i uperio prst u plećku:

- Biće rata, pogledaj! Evo groblja, velika groblja.

Desna plećka kao ogledalo sudbine

Proricanje gledanjem u ovčiju plećku ima direktnu vezu sa klanjem kurbana. Prinošenjem žrtve, posebno ako se klala za nekog hastu, htjelo se dokučiti da li će umrijeti ili ozdraviti. Za ogledanje se uobičajeno uzimala desna plećka ili lopatica od pečenog ovna, ovce a najčešće janjeta. Da bi bila primjerena kao rekvizit treba je odsjeći u jednom komadu, pri čemu je posebno pazilo da se slučajno nožem ne ošteti ili nečim drugim pošto bi tada, navodno, izgubila svoje divinacijsko svojstvo.
Kada se plećka skuha, onda se stavi ispred faladžije koji pažljivo prstima sa nje skine meso te je ostavi da se ohladi,  kako bi se znaci na njoj mogli što bolje vidjeti i protumačiti. Nipošto se u tu svrhu plećka nije smjela dodirivati zubima, već isključivo prstima, polako i oprezno, kako se znaci sudbine ne bi oštetili.

Plećka je razdjeljena po zonama od kojih je svaka nosila poseban naziv poput jasle, glava, konji, polje, stolica, krave, pervaz (ivica, ograda) i slično.

Stoga su faladžije kojima je plećka bila divinacijski rekvizit osim svjetskih događaja mogli se baviti i sa individualnim sudbinama pa su zato najavljivali svadbe, smrti, rođenja, bolesti, rane, gubitke u novcu ili stoci:

"Oni su bili u stanju da izbroje koliko dom ima grla krupne stoke, broj ukućana, kao i to da li su žene u kući oštre ili blage, kakav će biti berićet, kakva zima, kakvo ljeto".

Vjerovalo se da se gatanjem plećkom mogu predskazati i najsitniji detalji koji će se u nečijoj kući dogoditi u toku godinu dana. Naravno, svaki faladžija imao je neka samo svoja tumačenja no ipak postojala su i ona koja su bila univerzalna poput najave smrti, naime, ako bi prorok objavio da "vidi grob u kući" onda bi mu svi vjerovali da će tako doista i biti.


Kako se tumačila plećka

Kada je ivica na peru zakrivljena, da se može držati na kažiprstu, onda se vjeruje da će godine u kući vladati blagostanje, u protivnom - siromaštvo. Ispod čašice (B) sa one strane sa koje je plećka ravna, pokažu li se male rupice, kao da su vrhom igle napravljene, tumačile su se znakom života ili smrti. Ovisno o samom faletaru. Naime, za neke one su bile znak groba a za druge znak rođenja djeteta. Ako su sve rupice prilično nisko od čašice da se ne mogu dohvatiti palcem, onda se te najave ne odnose na familiju nego na rodbinu ili nekoga od komšija.

Čašica odozgo na plećki predstavlja kuću. Po njenom izgledu određuje se ekonomsko stanje: što je čašica dublja, to je familija siromašnija, a što je punija odnosno plića - kuća je bogatija. No, ako na dnu čašice ima rupa, kao ubod od igle, najava je smrti vlasnika kuće. Ako se pak u "kući" vide bijele mrlje znak je veselja odnosno vjenčanja. Ukoliko je mrlja tamna onda predviđa suprotno - tuga i smrt. Isto tako, kada je u predjelu "kuće" bijela žilica koja izlazi do vrha predstavlja smrt nekog iz familije. Što je ta žilica tanja to je veća tuga zbog smrti, no ako je deblja umrijet će neki manje značajan član kuće.

Ukoliko se oko "kuće" vide končići od mesa, to je znak da familija ima neprijatelja. Ugleda li faletar brazdu koja ide u smjeru "kuće" onda je to nagovještaj da će se vlasniku kuće oženiti sin ili brat.
Žice ili niti od čašice zovu se ular (A). Po njemu se, kako i sam naziv upućuje, predviđalo sve u vezi konja. Ukoliko bi ular bio kratak očekivao se napredak u konjima, a u suprotnom ako bi bio dug vlasnik bi se trebao pripremiti na gubitak odnosno štetu u konjima.

Gornji dio one kosti, koja je sa desne strane iz plećke izrasla, nazivao se sljeme što je gornja vodoravna linija krova kuće  (C). Što je duže izraslo označavalo bi snažnije sljeme i samim time bolju kuću. Tanji, široki kraj od plećke zove se polje (D). Ako je taj dio čist, bez crvenila i crvenih tačkica na njemu, vladat će mir, u suprotnom, naročito pri dnu, započet će uskoro rat.

U Turskoj ovo ogledanje se naročito poduzimalo u slučaju krađe konja ili neke druge domaće životinje. U skladu sa tim a u cilju doznavanja epiloga tomošnji proricatelji plećku dijele na više zona. Najvažnije među njima su ove:

a) kazan
b-b) grlo
w) dio iza plećke
d) uho
g) čelo
e) odijelo
b-g)  ivica
b-d) crni put
c-c) ljutnja, svađa
m) razgovor, haber
m-m) prepreka
o) lopovski put u blizini
o) put do lopova u daljini
n) dobre vijesti
p) umorni konj
b-b lopov će biti pronađen ako su povezani linijom
f) ako postoji linija od tačke F ukradena stvar biće pronađena.

Čudesna čuvarkuća

Čuvarkuća je višegodišnja biljka iz porodice tustikovki, koja raste od Maroka do Irana, preko Karpata, Balkana pa sve do Kavkaza. Karakteriziraju je debeli mesnati listovi puni vode te cvjetovi zvjezdolikog oblika. Vrlo je otporna čemu uostalom svjedoči i njen latinski naziv Sempervivum ili u prijevodu na bosanski "uvijek živuća".

U bošnjačkom narodu se vjeruje kako čuvarkuću treba ukrasti od nekoga, i posaditi kod kuće, pa će se onda sigurno zakorijeniti i čuvati kuću od groma i neprijatelja. Međutim, pojedine nene šaljivo kažu da bi se "čuvarkuća primila i na guzicu da je staviš", jer je ta biljka veoma otporna i prilagodljiva.

Postupak sadnje je bio vrlo jednostavan; u neku staru posudu sa zemljom stavilo bi se malo kravljeg đubra i u njega gurnula čuvarkuća i na taj način zasadila. Nakon toga posuda bi se ostavila na krov ćumeza, podruma ili kuće. Kad se čuvarkuća sadi na kućnu strehu, ili na pčelinjak, naše stare nene bi ovako govorile:

Bog dao pa se primila,
kako na šljemenu, tako u vimenu,
kako na strehi, tako u pčeli,
dim jastuk.

Onda bi se tri puta pljunulo i time je sadnja bila okončana.

Razlog zbog kojeg tradicionalno kod Bošnjaka posuda sa čuvarkućom stoji na krovu rezultat je vjerovanja da čuva kuću (kako joj i sam naziv kaže) od udara groma ali i lopova.
O tome u etnološkim zabilješkama piše slijedeće:" Čuvarkuća je, vele, bolja na kući, nego dva psa pred kućom".

Također, po kazivanju starih nena među listove čuvarkuće dobro je gurnuti kovanicu "kako bi u kući uvijek bilo para i blagostanja".


Čuvarkuća u narodnoj medicini

Vjeruje se da je dobro svako jutro, tokom četrdeset dana, na prazan stomak, pojesti po jedan mladi list čuvarkuće. Na taj način se očisti krv i poboljša cjelokupno zdravlje. Isto tako, najbolji prirodni lijek za uhobolju jeste iscijediti nekoliko kapi soka čuvarkuće u bolesno uho.

Čuvarkuća je stari narodni lijek za uhobolju, oštećenja bubnjića i gubitak sluha. Njen sok rastvara višak skrućene smole (cerumena) u uhu i generalno smanjuje bol.

Mnogi su se uvjerili da djeluje bolje nego kapi iz ljekarne, a čak je i neki pedijatri preporučuju za djecu.

Da bi se njome liječili dovoljno je istisnuti 2 do 3 ml soka iz lista, ukapati u uho, malo odležati i nakon nekoliko minuta pustiti da sok iscuri van iz uha.


Izvanredan lijek za kožne bolesti i rane

Čuvarkuća ima slično djelovanje aloe veri, koja je poznata u liječenju različitih kožnih tegoba.
Ova se biljka smatra jednim od najsigurnijih lijekova za širok spektar kožnih bolesti.
Zbog antiupalnih i antiseptičkih svojstava služi i kao odlična prva pomoć kod opekotina, uboda i ugriza, jer pruža brzo olakšanje i smirenje.

Čuvarkućom možete tretirati:

- crveni vjetar (erysipelas)
- kurje oči
- pjegice
- rane i čireve
- herpes zoster
- upale oka i uha
- zloćudne kožne bolesti
- tvrdu kožu na tabanima
- opekotine, ubode i ugrize

Problematično mjesto jednostavno premažite sokom čuvarkuće ili stavite oblog od prerezanog lista.


Sok čuvarkuće

Sok čuvarkuće sadrži polisaharide i antibakterijske spojeve koji se učinkovito bore protiv bakterija.
Pomaže i kod živčanih smetnji, strahova i padavice, te protiv crijevnih parazita.
Može se piti ili grgljati u slučaju bronhitisa, gnojne upale zuba, uha i grla.
Preporučuje se kod zloćudnog tumora maternice i usne šupljine.
Pijte tri kašikice soka na dan ili pojedite nekoliko listova ove biljke.


Čuvarkuća u medu

Ova smjesa uspješno liječi miome i ciste na maternici te probleme sa štitnjačom.
Djeluje detoksikacijski te se preporučuje nakon neumjerenosti u jelu i piću.
Pomiješana s vrućom vodom, smjesa čuvarkuće i meda snizuje temperaturu.
Sameljite 750 g listova čuvarkuće i pomiješajte ih s kilogramom meda.
Uzimajte jednu malu kašiku ujutro na prazan stomak i tokom dana jednu do dvije kašikice.

Čaj od čuvarkuće

Čaj od čuvarkuće izvrstan je kod obilnih menstruacija, menstrualnih grčeva, proljeva i čireva.
Kuhajte 10 g svježe ili 12 g osušene čuvarkuće 15 minuta u 250 ml vode.
Procijedite i pustite da se ohladi. Ujutro na prazan želudac popije šolju čaja, a nakon toga svaki sat po jednu malu kašiku čaja.