Teorija o velikom doseljavanju, dakle, nije se ozbiljno razmatrala sve do propasti ilirskog pokreta, a o tome nam najbolje govori povjesničar Bogoslav Šulek (1816.-1895.). Po njegovom mišljenju, prvo, doseljeni narod bijaše istog slavenskog roda kao i Iliri, te, drugo, doseljenici nipošto nisu mogli brojčano preplaviti ilirske starosjedioce koji su nastanjivali čitav jugoslovenski prostor, pa i veći. Da se u VI.i VII. stoljeću nije radilo o seobi stotina hiljada već o svega nekoliko desetaka hiljada ljudi također je ustvrdio srpski povjesničar novije generacije dr. Tibor Živković (1966. – 2013.) koji je procjenio da u potonjem razdoblju udio doseljenog stanovništva među starosjediocima nije prešao 3 posto.
Hrvatski povjesničar dr.Neven Budak na sličan način zaključuje da je starija historiografija pogrešno vjerovala da su drevni starosjedioci protjerani i istrebljeni u velikoj većini, uz rijetke ostatke u visokom gorju, priobalju i na otocima. Prema njegovim riječima, suvremena istraživanja na raznim područjima dokazala su da su starosjedioci preživjeli u mnogo većem broju no što se ranije pretpostavljalo.
I bosanski povjesničar Đuro Besler zastupa slično stanovište, ustvrdivši da je u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva. I Vladimir Dvorniković u svom magnum opusu „Karakterologija Jugoslovena“ u čovjeku na dinarskom kršu prepoznaje „prastarog Ilira“. To je ustvrdio i Kerubin Šegvić, povjesničar, svećenik i filolog koji uopće nije bio jugoslovenski nastrojen, ustvrdivši da na ovom prostoru nije bilo masovne invazije niti jezične asimilacije. Pa čak je i ustaški ministar Mladen Lorković u svojoj doktorskoj disertaciji u Beču zaključio da je čitava starija povijest razumljiva samo uz pretpostavku da su izvorni Hrvati bili neslavenska manjina koja je na neki način zavladala slavenskim masama. O našoj autohtonosti pisala je i Nada Klaić, govoreći da su Hrvati i Srbi napuštali svoja stara balkanska sjedišta i selili se k Srednjoj Europi.
Unatoč tome što se dogma o dolasku, premda neutemeljena, ustrajava, ovakva mišljenja suvremenih znanstvenika nipošto nisu rjetka, jer su isto ili slično mišljenje zastupali slavist Matej Bor (1913. – 1993.), arheolog i antropolog Živko Mikić (1946.- 2016.), antropolog Slavoljub Živanović, etnologinja Olga Oštrić (1922. – 2012.), etno-muzikolog Cvjetko Rihtman (1902.-1989.) i arheolozi Irma Čremošnik (1916.-1990.) i Šime Batovič. U najnovije vrijeme slične stavove po pitanju naše autohtonosti zastupa i rusko-američki genetičar Anatolij Kljosov.
Važno je, dakle, primjetiti da su do istog zaključka došli naučnici različitog porijekla, ideološkog opredjeljenja, generacija i disciplina. Mirne duše možemo kazati da dogma o dolasku nipošto nije monolitna i da ne postoji niko ko je na ozbiljan i nepristan način istraživao ova pitanja, a da je zaključio da je teorija o doseljavanju vjerodostojna.
Međutim, pored svih tih dokaza koji, promatrani sa raznih stanovišta, ukazuju na jednu te istu istinu, službena verzija i dalje naš narod smatra doseljeničkim, budući da je taj simulakrum duboko ukorijenjen u ideološko i institucionalno tkivo ovdašnjih pseudodržavica.
Hrvatski povjesničar dr.Neven Budak na sličan način zaključuje da je starija historiografija pogrešno vjerovala da su drevni starosjedioci protjerani i istrebljeni u velikoj većini, uz rijetke ostatke u visokom gorju, priobalju i na otocima. Prema njegovim riječima, suvremena istraživanja na raznim područjima dokazala su da su starosjedioci preživjeli u mnogo većem broju no što se ranije pretpostavljalo.
I bosanski povjesničar Đuro Besler zastupa slično stanovište, ustvrdivši da je u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva. I Vladimir Dvorniković u svom magnum opusu „Karakterologija Jugoslovena“ u čovjeku na dinarskom kršu prepoznaje „prastarog Ilira“. To je ustvrdio i Kerubin Šegvić, povjesničar, svećenik i filolog koji uopće nije bio jugoslovenski nastrojen, ustvrdivši da na ovom prostoru nije bilo masovne invazije niti jezične asimilacije. Pa čak je i ustaški ministar Mladen Lorković u svojoj doktorskoj disertaciji u Beču zaključio da je čitava starija povijest razumljiva samo uz pretpostavku da su izvorni Hrvati bili neslavenska manjina koja je na neki način zavladala slavenskim masama. O našoj autohtonosti pisala je i Nada Klaić, govoreći da su Hrvati i Srbi napuštali svoja stara balkanska sjedišta i selili se k Srednjoj Europi.
Unatoč tome što se dogma o dolasku, premda neutemeljena, ustrajava, ovakva mišljenja suvremenih znanstvenika nipošto nisu rjetka, jer su isto ili slično mišljenje zastupali slavist Matej Bor (1913. – 1993.), arheolog i antropolog Živko Mikić (1946.- 2016.), antropolog Slavoljub Živanović, etnologinja Olga Oštrić (1922. – 2012.), etno-muzikolog Cvjetko Rihtman (1902.-1989.) i arheolozi Irma Čremošnik (1916.-1990.) i Šime Batovič. U najnovije vrijeme slične stavove po pitanju naše autohtonosti zastupa i rusko-američki genetičar Anatolij Kljosov.
Važno je, dakle, primjetiti da su do istog zaključka došli naučnici različitog porijekla, ideološkog opredjeljenja, generacija i disciplina. Mirne duše možemo kazati da dogma o dolasku nipošto nije monolitna i da ne postoji niko ko je na ozbiljan i nepristan način istraživao ova pitanja, a da je zaključio da je teorija o doseljavanju vjerodostojna.
Međutim, pored svih tih dokaza koji, promatrani sa raznih stanovišta, ukazuju na jednu te istu istinu, službena verzija i dalje naš narod smatra doseljeničkim, budući da je taj simulakrum duboko ukorijenjen u ideološko i institucionalno tkivo ovdašnjih pseudodržavica.