Božiji nimet u tradiciji bosanskog naroda

Staro bosansko proročanstvo nagovještava kako će na 40 godina prije Kijameta (Sudnjeg dana) sa Zemlje nestati ovaca, pčela i pšenice, triju dženetskih darova.


Unatoč tome što se naučno-istraživački podaci o počecima kultivisanja pšenice i pojavi kruha još uvijek nadopunjavaju pred novim spoznajama mi ipak danas imamo dovoljno relevantnih činjenica da stvorimo vrlo jasnu sliku o genezi i evoluciji najvažnije namirnice čovječanstva.

Prema Wikipediji "pšenica (Triticum spp.) je vrsta žitarice koja potječe sa područja Levanta i Bliskog istoka. Arheološki nalazi navode da se pripitomljavanje pšenice prvi put desilo u područjima poznatim kao "Plodni polumjesec". Uzgoj pšenice se počeo širiti izvan "Plodnog polumjeseca" tek nakon 8000 p. n. e.

Jared Diamond je proučavao širenje kultiviranih sorti dvozrne pšenice započetih u "Plodnom polumjesecu" približno prije 8800 p. n. e. Arheološke analize divlje dvozrne pšenice pokazale su da je ona prvi put kultivirana u južnim područjima Levanta gdje su njeni ostaci datirani u period oko 9600 p. n. e.

Genetske analize divlje jednozrne pšenice sugeriraju da je ona prvi put uzgojena u planinama Karaca Dağ u jugoistočnoj Turskoj. Datirani arheološki ostaci jednozrne pšenice u iskopinama naselja u blizini tog područja, uključujući i ona kod Tell Abu Hureyre u Siriji, ukazuju da se pripitomljavanje jednozrne pšenice desilo u blizini planinskog lanca Karaca Dağ."


Kiseli kruh

Arheolozi su u svojim istraživanjima najranijih  ljudskih tragova pronašli dokaze primitivne prakse koji su opisali kao postupak stiskanja kamenjem zrna pšenice, koje datira čak 30 hiljada godina prije nove ere, kako bi se izvadila pulpa, unutrašnjost zrna, koju su tadašnji ljudi jeli sirovu ili pak osušenu dok su slijedili tragove divljih životinja.

Hljeb kakav danas poznajemo prema mišljenju stručnjaka pojavio se 7 000 godina prije nove ere, u vremenu takozvane Neolitske revolucije, kada su ljudi počeli otkrivati poljoprivredu i stočarstvo, što je rezultiralo postojanim naseljima i uzgojem te ubiranjem zrna divlje pšenice. Sve se to dešava na području današnjeg Iraka, između dviju rijeka Tigrisa i Eufrata. U Egiptu se uzgoj žita zbiva oko 5000 godina p.n.e., kada se razina Nila dovoljno smanjila da bi ljudi mogli živjeti u dugoj riječnoj dolini.

Budući da se razvoj pisma u Iraku pojavljuje tek u razdoblju oko 3000 godine prije nove ere može se samo  spekulisati o tačnom vremenu postanka hljeba. No prve otkrivene glinene pločice na mjestima kao što je Sumer jasno pokazuju da su sjetva pšenice, žetva i proizvodnja hljeba tada bili čvrsto uspostavljeni.

Arheološkim proučavanjima došlo se do spoznaje da su tadašnji ljudi na žrvnju udarali zrna pšenice i tim ga primitivnim postupkom pretvarali u brašno. U njega bi potom dodavali malo vode i meda te ga ostavljali na zraku, kako bi se u tijestu stvorile bakterije, usljed čijeg se djelovanja ono širilo i dobijalo volumen. Obrađeno tijesto peklo bi se na zagrijanom kamenu te na kraju dobivao takozvani kiseli hljeb.

Mitski aspekt

Pšenica je oduvijek kao sjeme života upoređivana sa ženom, čemu svjedoči poduži spisak božanstava kojima je bila posvećena, što samo po sebi stvara zaključak, da su se od najranijeg doba proizvodnjom kruha tradicionalno bavile žene. U pojedinom mitovima zrna pšenice su suze Velike Majke, koja njima blagosilja zemlju i omogućava hranu svojoj djeci.

U drevnoj Mezopotamiji boginja pšenice je Ašnan, kod Sumerana boginja Nidaba, koja je također bila i božanstvo pisanja te zaštitnica grada Ereša. Prema grčkim mitološkim predajama sve žitarice bile su posvećene Demetri, dok je kod Rimljana tu povlasticu imala Cerera. Egipćani su slavili Tenenet boginju hljeba ali i poroda. Kult pšenice nije zaobišao ni Bosnu i Hercegovinu. Naime, rimski historičar Plinije navodi da su i naši preci Iliri obožavali neku neimenovanu boginju kojoj su žene prinosile na dar snopove žita.

Na europskom kontinentu hljeb je još prije 3000 godina svoje centralno mjesto u vjerskim svečanostima zasluženo stekao zbog neosporne činjenice da je bio glavna prehrambrena namirnica za većinu tadašnjih ljudi. U metaforičkom značenju predstavljao je najautentičniji božanski dar ljudskom rodu. I samim time bio je neuništiv simbol opstanka. U skladu sa svime iznesenim njegova socijološko-kultna uloga najdojmljive je predstavljena u obredima sjetve i žetve, što je osnovica paganskog slavljenja Kola godine, koje samo po sebi simbolizira gumno, kroz ciklično obilježavanje osam svečanosti drevne religije prirode. U tome se posebno isticao festival slavljenja početka svjetlog dijela godine, u noći između 30. aprila i prvog maja - Beltaine.

Kruh poznat pod nazivom bannock imao je ključnu ulogu u proslavljanju ovog velikog paganskog praznika. Središnji dio svečanosti bazirao se na paljenju svete vatre u prazničnoj noći s namjerom da se tako zaštiti domaća stoka. Na žeravici beltanske vatre stočari bi ispekli bannock kojem se pridavala profilaktička moć. Dijeljenjem i konzumiranjem bannocka ljudska zajednica se u noći festivala međusobno povezivala, kao i sa svojim božanstvima. Doslovno, po ko zna koji put, potvrđivao se drevni savez čovjeka i boga Sunca kroz konzumaciju svetog kruha.

Upotrebu kruha kao svete materije također pronalazimo u solarnom kultu perzijskog boga Mithre, kojeg je rodila djevičanska boginja Anahita, 25.decembra. Mithrini rituali uključivali su krštenje, pričest i tajni obrok uključujući kruh, vodu i vino. Rimljani su kao začetnici i utemeljitelji kršćanstva u potpunosti asimilirali sve mitove i rituale perzijskog kulta i preinačili ga u predaju o Isusu. Zanimljivo je napomenuti kako u Bosni i Hercegovini, na području Jajca, postoji Mithrin hram izgrađen u periodu rimske okupacije Ilirikuma.

Tradicionalna uloga kruha kod Bošnjaka

"A drugi reče: ''Ja sam sanjao kako na glavi kruh nosim, koji su ptice kljuvale!''
                                                                                        Kur'an, sura Jusuf

Među lingvističarima se pretpostavlja da bosanski naziv kruh dolazi od arapske riječi khubzte, koja je permutacijom, poput mnogih drugih orijentalnih pojmova, prilagođena lakšem izgovoru. Još jedan dobar primjer je perzijski naziv Bagha od kojeg je permutacijom nastala naša riječ sa istim značenjem - Bog.

Osim te imenice u bosanskom jeziku koriste se i neki druge poput hljeb, koji je također u svakodnevnoj jezičnoj primjeni, te somun ili nimet, tradicionalni izrazi relativno prisutni u manjem opsegu te isključivo kod starije populacije i evidentnije u ruralnim područjima.

U našem narodu se kruhovi dijele na tri vrste: pšenični kruh ili somun, (sa kvascem), kukuruzni kruh odnosno koruza te pogača - bezkvasni hljeb. Uz sve nabrojano mogla bi se dodati i lepinja koja svojim izgledom varira između kruha i pečene jufke koju domaćice peku na plehu šporeta i pospremaju. Njome nekoliko dana kasnije, po potrebi, mogu vrlo lako i brzo napraviti pitu. Također treba naglasiti kako somun nije lepinja nego naziv za domaći okrugli kruh, bar na području sjeverozapadne Bosne.

                                                                 somun

Bezbeli, popisu bi se mogla pridodati i maslenica (masnica, maslenjak), koja je zapravo preteča današnjeg lisnatog tijesta, a koju mnogi često koriste pri objedu umjesto kruha, ukoliko ga je slučajno uzmanjkalo. U Cazinskoj krajini poznata je "kisela masnica" koja se priprema tako da se tijesto za kruh poravna (razvije) oklagijom, na jednu manju širinu, i prelije (počini) s uljem i vrhnjem te presloži kao u standarnom postupku za maslenicu. Zatim se pusti da tijesto u tepsiji nadođe kada je spremno za pečenje.

Drevna snaga žita

No, prije nego li se posvetimo adetima vezanim za ovu osnovnu namirnicu, neophodno je iznijeti bar nekoliko folklornih vjerovanja o samoj pšenici, jednom od tri sveta dženetska dara.

Po svjedočenju Hasibe P., iz Velike Kladuše, vitalne i dugovječne starice, ona nikada u životu nije posjetila doktora. Još kao mlada preuzela je od svoje svekrve običaj da prilikom svakog klanjanja u posudu stavi po jedno zrno pšenice. Kada ih skupi tačno 100 ona se okupa pa onda u onu posudu sa zrnevljem nalije mlake vode i oblije se njome. Pošto se obuče zrnevlje pokupi sa dna kade i baci pticama da pojedu.

Još jedno zanimljivo kazivanje o čudesnim moćima pšeničnog zrna doznao sam, i naravno zapisao, prije nekih dvadeset godina od gospođe Rasime L., unuke aktera ove istinite priče. Naime, u toku Drugog svjetskog rata usljed čestih granatiranja stradavala je domaća stoka, naročito ovce na pašnjacima. U to vrijeme neimaštine i oskudice takav gubitak je bio neizmjerno težak za brojne familije. Po savjetu svoje nene Rasimin je otac, tada dječak, na svaku ovcu zavezao maleni zamotuljak u kojem su se nalazila tri zrna pšenice. Slučajno ili pak nekim čudom nakon toga niti jedna ovca nije stradala dok kod njihovih komšija jeste.

Profilaktička moć pšenice na sjeverozapadu Bosne oduvijek je bila dobro poznata posebno stoga jer je prema narodnom kazivanju legendarni junak, i "najsnažniji čovjek na svijetu", Mujo Hrnjica uza se nosio, na desnoj strani odijela, ušivenu kesicu sa devet zrna pšenice. Hamajlija ga je vjerno čuvala sve dok njegovi neprijatelji nisu saznali za nju. Ona je, naime, ukradena dan uoči pogibije bosanskog Herkulesa.

U kratkom radu o folklornoj medicini pod nazivom "Biljno i čudotvorno liječenje prema rukopisima sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija" navodi se tradicionalni način liječenja pšeničnim zrnima u kombinaciji sa islamskim naukom.

"U noći na petak, ili danju, uzme se 1000 zrna pšenice i nad svakim pd njih po jednom se izgovori sura Ihlas.  Zrnevlje se ponese na slušanje propovijedi (hutbe) poslije molitve petkom, a zatim se prospe po krovu džamije, za ptice. Dok se prosipa, govori se:

Učini da nestane bolest tog i tog
kao što ovo zrnevlje nestaje
u trbusima ptica.

Nesumnjivo je da ovdje zrna pšenice preuzimaju na sebe ulogu određene žrtve ili ponude kojom se simbolično plaća ozdravljenje. Slične ritualne postupke nalazimo i u kultu mrtvih. Primjer koji će podastrijeti navedeno zabilježen je u Cazinskoj krajini gdje je nekada bio običaj da se nakon iznošenja mejita iz kuće, na mjestu gdje je ležao, stavi posuda sa pšenicom, koju neko od ukućana, nakon dženaze, odnese u sirotinjsku familiju i udijeli kao sadaku.

Naravno, ovo nije jedini primjer gdje su zrna žita preuzimala na sebe žrtvenu ulogu mrtvima ili čak džinima, što je dokumentirano u praksi koju navodi Muhamed Hadžijahić (Sarajevske džamije u narodnoj predaji) gdje autor piše:

"Narod vjeruje, da se blago može iskopati samo onda, kad se učini, što je odredio onaj, ko je blago zakopao. U našoj je pripovijetki određeno, da se pusti krv. Po drugoj vijesti kopajući blago treba činiti, što je radio onaj, koji je zakopao blago (na pr. otpasao se, pa i onaj, ko otkopava blago, mora pas odmotati, jer inače blago bi tonulo, i ne bi ga nikad mogao izvaditi). Kad se iskopa, ne smije se uzeti posuda, gdje je stajalo blago, nego se mora napuniti žitom ili čim drugim."

Sol i hljeb

Sol i brašno su neodvojivi jedno od drugog u tradiciji našeg naroda gdje su uzdignuti na božanski pijedestal na što nas uostalom upućuju mnogi ritualni postupci. Na izvjestan način u narodnoj religiji sol predstavlja nebo a hljeb zemlju. Naime, kako bi otjerale nevrijeme, a posebno tuču ili grad, stare žene iznose metalni sadžak napolje (koji stoji u pećnici), preokreću ga naopako i na njega stavljaju kašiku soli.

Tragom te pretpostavke naišao sam u svom istraživanju i na sljedeću fal-basmu krajnje zanimljivog sadržaja u kojem se kroz imenovanje hazreti Fatime, supstituta Velike Majke, povezuju (zaklinju) sol i hljeb:

Hazreti Fatime,
tako ti zemlje, tako ti neba,
tako ti soli, tako ti hljeba,
pomozi tome i tome da mu se ispuni želja.

Međutim, u bogatoj tradiciji koju vijekovima njeguje i baštini naš narod evidentirani su i pojedini primjeri gdje se izbjegavalo spajanje soli i hljeba u jednu komponentu. Glasnik Zemaljskog Muzeja u Sarajevu svojevremeno je objavio kratki etnološki rad pod naslovom "Crtice iz naroda" u kojem autor opisuju pomalo čudan običaj nesoljenja hljeba među bošnjačkim narodom u Hercegovini. Razlog tome krio se u izraženom strahu da, ukoliko se ne bi poštovao tabu, mogla bi bolest udariti na hajvane tojest domaću stoku.

-"Ovo mi pripovijedi H. Abdaga Tolić, posjednik iz Mostara, i između ostalog kaza mi, da su se ove čarolije tvrdo držale stare žene. Između ostalog mi navede jednu muslimansku kuću u Mostaru, u inom i njegovom komšiluku, u kojoj nikada ne sole hljeba, a u tu svrhu, da ne pokrepa hajvan. Ovo mi kašnje potvrdi i Ibraga Čišić, posjednik iz Mostara. I njemu je poznato, da su se stare žene držale tog vjerovanja, pa mi i on navede jednu kuću u Mostaru, u kojoj se još i danas jede neslan hljeb u istu svrhu, koju sam gore naveo."

Opisano vjerovanje ne nailazi se u drugim krajevima Bosne, bar ne u ovako zabilježenoj formi, te bi se zato moglo konstatirati kako je ono bilo lokalnog karaktera i obilježja. No, stiče se pretpostavka da je sol među našim narodom bila posvećena nekom božanskom biću ili duhu, vjerovatno zaštitniku domaće stoke, poput mitskog Tura, te da mu se darivala, slično kao kore od oguljenog voća Velikoj nebeskoj ptici (Huma).

Na tragu te pretpostavke zanimljivo bi bilo prezentirati vjerovanje iz Velike Kladuše gdje stare žene još i danas vjeruju da su se negdje slučajno osevapile ukoliko bi zaboravile u pripremi kruha dodati sol u brašno.

Ne treba izostaviti niti običaj plašenja solju sihirbaze/vještice koja bi se noću pojavljala u obliku leptira ("Dođi sutra da ti soli dam!"), te u svojim pojavljivanjima redovito kidisala na domaću stoku, posebno kravu, koja bi po riječima naroda "hranila pola kuće".

Čudesne moći božijeg nimeta

Prema klasičnom shvatanju sve ono što se smatra svetim i božanskim omeđeno je razno-raznim tabuima, kako bi se i na takav način naglasila važnost onoga prema čemu se iskazuje duboko poštovanje. Kad se za sofrom započne neka rasprava, a posebno pravdanje, onda onaj ko se brani upire rukom u kruh i govori: "Tako je bilo ovoga mi lipog božijeg nimeta!". Vjerovatno zbog svog božanskog statusa oduvijek se smatralo velikim grijehom gaziti po krušnim mrvama a jedna od kazni je i mogućnost da se "ograjiše" ili  "nagaziti" tojest tjelesno i umno oboli.

Svetost pšenice i hljeba kao finalnog proizvoda ogleda se i u narodnom vjerovanju kako se ne smije tresti (drmati) sofra pošto nju drže meleci. U Cazinskoj krajini ogromno poštovanje prema sofri ogleda se i u običaju tjeranja od sofre onoga ko mi se za vrijeme objeda smijao ili rugao. Domaćin bi ga potjerao riječima: "Bježi mi od sofre ćafiru i dušmaninu!"

U Bosni i Hercegovini se od davnina vjeruje da je nesretno za kuću ako neko od ukućana jede hljeb izvan doma idući ulicom. Navodno, kapne li samo jedna kap kiše na taj komad somuna neće ga više u kući biti. Zavladat će u njoj siromaštvo i neimanje.

Sretne li se na ulici takav prolaznik odmah bi neko od stariji na njega povikao:"Šta navlačiš ugursuzluk na kuću, bolan ne bio? Nisi imao kad sjesti i izjesti ovo somuna božijeg dara?"

Svoju ritualnu primjenu kruh je pronašao i u magijskim obredima za očuvanje braka. Osim naglašene sugestivne forme ti ritualni postupci su najbolja potvrda teze da su žene od samih početaka imale dominantnu ulogu u spravljanju hljeba te održavanju kulta Velike Majke personificirane kroz brojne boginje drevnog vremena.

Stare Bošnjakinje vjerovale su da golim rukama vade somun ispod sača i razgrću žeravicu da će smiriti agresivnog muža.

-" Jednoć ti ona vadi somun ispod sača, pa brže bolje zgrnu oni lug i žeru na ognjište golim rukama. - Šta radiš, bona, izgorjet ćeš ruke? - Neka, moram, jadna ti sam! Da ognjište na mene ne ziva, k'o moj čoek. Ako zagrćem žeru od somuna neće više!"

Moć vjerovanja u nadnaravnu moć somuna ne prestaje na ovome, što pokazuje nastavak zabilježenog razgovora:

- "Kad bi izišao ašikovati (muž), ja uzmem komadić somuna u usta, uvučem se u peć, pa ga vičem kroz solunar (odžak). Onda mora ašik da ostavi, pa da mi se vrati, jadi ga moji ne ubili."

Koliko se hljeb smatra svetim, a time i magičnim, prezentira vjerovanje da se suhe mrvice mogu koristiti umjesto tamjana, ukoliko ga nema, kako bi se zapis na kraju pisanja provukao nekoliko puta koz dim ili okadio. To je u prošlosti bila često praksa starih siromašnih hodža i drugih koji su se bavili pisanjem zapisa i hamajlija.

Kruh kao lijek

Mišljenja sam da i onaj poznati bosanski ritual tjeranja zle kobi ili sudbine kucanjem u drvo zapravo ima svoje porijeklo u antičkom običaju domaćica da provjere je li hljeb u rerni pečen. Naime, one bi savijenim kažiprstom kucnule po površini (kori) pa ako bi začule zvuk kao da je šupalj - hljeb je pečen. Kako su pšenica i somun u našem narodu povezani sa svetim i božanskim odnosno samim Bogom kucajući u tvrdu površinu imitiralo se upravo kucanje u koru hljeba tojest signalizirala želja za božijom zaštitom.

Vjerovatno zbog tog razloga “ne valja” okretati kruh naopako, na koru, jer to predstavlja bogohuljenje te povlači za sobom adekvatnu kaznu odnosno sluti na zlo i siromaštvo.

Kruh je zbog svega do sada napisanog istinski simbol božije nafake. Mladenka u kuću ulazi noseći pod jednom rukom Mushaf  a pod drugom hljeb. Čime se zapravo jedno izjednačuje sa drugim po svojoj važnosti. Također, u bošnjačkim svadbenim adetima mladenci "lome pogaču" i tom prilikom se gleda kome je ostao veći komad u ruci, jer po tome se predviđala veća nafaka. Nadalje, "mladenska pogača" oduvijek se smatrala veoma zdravim jelom protiv raznih vrsta bolesti.

Zabilježeni su i drugi kurativni postupci. Ukoliko bi neki čovjek izgubio apetit i  volju za bilo kakvim jelom onda mu se savjetovalo da ukrade Ciganki iz torbe malo hljeba i pojede ga. Navodno, nakon toga vratit će mu se dobar apetit.

U Velikoj Kladuši kada neko dobije sugreb po nozi uzme komadić somuna, potare njime mjesto koje je zahvatio osip i crvenilo, pa ga na kraju baci psu da pojede.

Ko se želi osloboditi crne magije uzme kilo hljeba, izmrvi ga u najlonki pa sa njome ode do nekog mosta ili ćuprije. Stojeći na mostu vrećicu tri puta obnese oko sebe, oko stomaka,  u smjeru kazaljke na satu, ili narodski rečeno "za Suncem", i onda istrese mrve u vodu. Po vjerovanju ovo je sadaka ribama, da ih se nahrani, a one će zauzvrat "pojesti" sihire sa tog čovjeka i tako ga osloboditi magijskog uticaja.

Narodna vjerovanja i predskazivanja

O kruhu egzistira mnoštvo vjerovanja koja su u svojoj osnovi divinacijska pošto uvijek predviđaju buduća dešavanja. Sasvim sam siguran da u cijeloj BiH nema tog mjesta u kojem ne postoji barem nekoliko "krušnih praznovjerica". Većina njih je identična sa vjerovanjima bližih ili daljnjih mjesta i gradova, mada svakako postoje i neka lokalna. U Velikoj Kladuši se, na primjer, vjeruje da su mladić ili cura koji puno mrve kruh dok jedu nesretni u ljubavi. O takvim i sličnim folklornim promišljanjima ponešto je zapisao Tomo Dragičević (Narodne praznovjerice, GZM, Sarajevo), pa navodim ona koja su usljed modernizacije načina źivota skoro potpuno zaboravljena.

Kad se hljeb jede, pa se ponese u usta komadić i pane na zemlju, vele, da mu je neko u rodu gladan, isto i kad zalogaj iz usta ili kašike iz ruke na zemlju pane.

Kad hljeb neće da nadođe (ukisne), znak je, da će neko u kući umrijeti.

Kad se hljeb lomi, ne smije se kora okretati unutra kad se komadi meću na siniju, jer je to naopako, pa da i njima ne bude naopako. Ako se ko prevari, pa koru (okrajak) okrene unutra, reku mu "neće na vješala".

Kad u kruhu bude ćumura ili komadić drveta, sluti na mrtvorođenče.

Kad se u njem nađe kakva baja, znači, da će domaćin dobiti veću nafaku.

Bude li u kruhu dlaka, domaćin će se od kuće udaljiti.

Kad kruh ispadne iz ruku, znači da će se hambar isprazniti.

Kad čovjek u kruhu što od haljina nađe, znak je, da će brzo ženu izgubiti. Kad kruh preko pola pukne, nadati se putu ili dolasku putnika. Kad od kruha donja kora prione za ognjište, pa se odlomi i na ognjištu ostane, znak je, da je domaćica stalna i vjerna. Ako domaćica dižući kruh iz vatre prelomi, znak je, da će se sa domaćinom zavaditi. Ako domaćica načne kruh prije domaćina, dobiće drugog starješinu u kući. Za to uvjek starješina u kući kruh lomi i na sofru meće.

Ako prije kruh načne pašče, mačka ili miš, bojati se je kopiletu, jer vele, kad ona za drugim gleda, te životinje joj kruh načimaju.

Domaćica, koja mnogo kruh rasipa i marvi baca, vele, da je kućni dušmanin.

Kad domaćica metne na siniju prije kruh a onda kašike, znači, da treba drugu tražiti, jer je i ona već na drugog bacila oko.

Ako pred jedno čeljade domaćin kruha ne odlomi, već ono ispred drugog lomi i uzima, znak je, da će to čeljade sebi naskoro druga naći.

Ako jedno čeljade dobije od domaćina dva komada kruha, znak je, da će evlada imati.

Ako u domaćina za sofrom malo bude kruha, on će pozajmiti vele drugim žita, ako preteče, on će od drugih posuđivati žita.