Liječenje straha u narodnoj medicini BiH

Prema definiciji strah se opisuje kao intezivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna. To je urođena, genetski programirana reakcija na prijeteći ili bolan podražaj. Strah je primarna emocija, kao i sreća, tuga, iznenađenje, ljutnja i gađenje, što znači da se u različitim kulturama izražava na isti ili sličan način, odnosno da izražavanje straha nije naučeno. Strah nije nefunkcionalan, on poput boli, čiji je cilj zaštititi tijelo od daljnjih oštećenja, svojom intezivnom neugodom i isključivanjem svih drugih stvari koncentrira tijelo na obranu od onoga što izaziva strah, postavlja sistem u stanje spremnosti i potiče na pažljivo motrenje onoga od čega prijeti opasnost.

(Wikipedia)

Pradavni korijeni straha 

Proučavajući etnološku građu sa prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće vrlo je lako zaključiti kako su ljudi u nedostatku medicinskih i naučnih spoznaja bolest dijelili na dvije vrste – fizičke i duševne. Najraširenijim uzročnikom bolesti, zbog kojeg je najviše i pomrlo ljudi, bosanski narod je vidio u destruktivnom uticaju zlih očiju. Odmah iza toga je dolazio strah. Upravo iz tog razloga u slučaju pojave bilo kakve bolesti prvo bi se vršio obred sa gašenjem ugljena u vodi, protiv zlih očiju, ili izvodio ritual salijevanja olova/strahe, zbog sumnje u pojavu straha. Ukoliko se niti jedna metoda ne bi pokazala uspješnom tražila bi se neka druga rješenja poput ljekovitog bilja, mehlema, hodžinih molitvi i hamajlija, etc. Vrlo često, tek na kraju, za pomoć se obraćalo nekom liječniku, ali samo ako bi se on nalazio relativno blizu kuće tog bolesnika.  Potreba da se pomoć prvo traži u magijsko-religijskom domenu  produkt je arhaičnog vjerovanja po kojem se bolest zapravo smatrala božijom voljom ili kaznom, ili posljedicom agresije zlih duhova, koji bi svojim zaposjedanjem ljudskog tijela izazivali velike bolove i druge tegobe. 

Strah od zlih duhova, božije kazne, zlih očiju ili psihičkog šoka nije samo odraz neprosvjećenosti jednog vremena već i njegove surovosti. Koliko je strah ukorijenjen u kolektivnoj svijesti ovog naroda možda je najbolje predočiti kratkim sažetkom istorije Bosne i bosanskog naroda, koji je još od antičkih, ilirskih vremena, bio konstantno izložen povijesnim previranjima, ratovima i okupacijama od strane većih država, te je u skladu sa tim vrlo lako zaključiti zašto je on akumuliran u tolikoj mjeri. To je u konačnici stvorilo psihološki dojam da postoji strah od straha, koji je intenzivniji od onog normalnog. 

Naime, kako to tvrdi moderna psihologija čovjek se rađa samo sa dva straha – od gladi i buke, dok sve one druge fobije najčešće stičemo u djetinjstvu i sa njima se borimo skoro cio život. Strah od gladi i strah od buke usko su povezani sa nagonom za preživljavanje, i oni se kroz odrastanje nadopunjuju sa nekim novim instinktivnim strahovima čija je primarna funkcija održavanje života. No, strah osim te pozitivne, egzistencijalne svrhe ima i svoju negativnu stranu, kada djeluje sasvim suprotno odnosno protiv samog čovjeka, ugrožavajući tako direktno njegov život.


Krug straha počinje u djetinjstvu

U narodu se vjeruje da su žrtve samog straha mnogo više djeca nego odrasli ljudi, prvenstveno zbog njihove tjelesne i psihičke ranjivosti. Već vijekovima u konzervativnom društvu, kakvo je uostalom i bosansko, djeca se vaspitaju strahom, odnosno nad njima se vršila određena psihička tortura kako bi se ona doslovno programirala da se ponašaju prema licemjernim mjerilima patrijarhalnog društva u kojem se tradicionalno guši svaka želja za različitošću ili individualizmom.

Zbog toga uvijek i kažem da je pomalo ironično da iz najljepšeg perioda ljudskog života, kao što je djetinjstvo, ponesemo najviše trauma, kompleksa i frustracija, posebno od strane roditelja, sa kojima se onda borimo cio život. I prije, kao i sada, najveći problem u prekidanju tog začaranog kruga igra površnost i skoro nikakva volja za promjenama. Problem svakog društva je neshvatljiva potreba konstantnog nametanja  sa kojim se mlado ljudsko biće susreće od doslovno prvog dana; nameću nam religiju, način ponašanja, oblačenja, komuniciranja, razmišljanja... Naravno da trebaju da postoje određene životne i svakodnevne norme ponašanja i reda, kako bi mogli živjeti jedni pored drugih, ali isto tako mora postojati sloboda izbora, jer bez toga čovjek nije čovjek nego obični robot. Mišljenja sam da upravo u tom nametanju strah ima svoje startno mjesto.



Na osnovu svega do sada napisanog stiče se racionalan zaključak kako je za bolje razumijevanje samog pojma straha i njegovog uticaja na naš život, ali i svakog pojedinca, potrebno posvetiti što više pažnje proučavanju ovog fenomena ljudskog bića, a najbolje polazište takvog istraživanja uvijek se krije u narodnoj medicini, koja je za razliku od oficijalne, puno fleksibilnija i širih pogleda, te na jedan suptilan način zadire u samu intimu svakog pojedinca.