U cijelom bosanskom narodu postoji uvjerenje da je više ljudi završilo pod zemljom od posljedica ureknuća nego od svih bolesti zajedno. Isto tako, zajedničko je mišljenje da su uroci najčešće dječija bolest. Upravo zbog te spoznaje adet je među Bošnjacima da se novac, koji se daruje novorođenčetu prilikom prvog gledanja, stavi na čelo, na njegovu "zvijezdu" a "za sreću". Novac se daruje namjenski tojest njime će roditelji naručiti i platiti hamajliju kod hodže, kako bi njena snaga štitila novog člana zajednice od zla i uroka. Dobijena suma novca ne smije se ni smanjivati niti uvećavati kako se ne bi narušila mistična moć amuleta.
Dok ne stigne naručena zaštita majka, kao i svi ukućani, vidno se trudi, posebno u prvih 40 dana nakon poroda, ali i prvih nekoliko godina života, biti na oprezu i na najmanji sumnjiv znak reagirati, unatoč hamajliji. Poseban oprez se gaji prema prvom djetetu pošto se misli da je upravo ono najviše podložno napadu ovog zla.
U tome se pridržava razno-raznih tabua među kojima je najbitnije pravilo da se umorno ili usnulo dijete ne miluje "jer neće imati snage da se odupre uroku!". Još jedan tabu bez kojeg se tvrdilo da nije bilo moguće odhraniti dijete jeste nužna upotreba jednog ili više apotropejskih rekvizita takozvanih džidža. Njihova jedina svrha je bila skretanje onog prvog, najsvježijeg i najačeg, pogleda koji bi svojim destruktivnim učinkom trasirao put za daljnje negativno djelovanje.
Džidže ili minijaturni metalni ukrasi posjedovali su u prošlosti BiH veliku manipulativnu moć pred naletom uroka. Sva djeca, bez obzira bili muslimani ili kršćani, imala su u svojoj neposrednoj blizini, obješeni o bešiku ili kapu, predmete od srebra u obliku zeca, pijetla, žabice, puškice, strijelice, sabljice, topuza, ručice sa pet prstiju ili "srce" ostalo od salivanje strahe.
Hamajlija protiv uroka
Apotropejski sadržaji kojima je pribjegavao bosanski narod u odbrani od zlih očiju vrlo je raznolik i maštovit: crvenom kadifom opšiven vršak vučijeg, lisičijeg ili zečijeg repa, na vretenu osušenu, pa onda svilom i zlatom obavijenu trticu kokotovu, zlatan novac, sitne školjke, nekoliko zrnaca raži ili srebrnu pločicu, koju je majstor skovao u gluho doba sasvim nag, i na kojoj je urezano dječije ime, i slično. No, bilo bi pogrešno konstatirati da su samo djeca nosila takve rekvizite, naime, nekad je bilo ustaljeno vidjeti na ženama, posebno onim starijim, okačenu naopako - "glavom na dolje" - na bluzi špengu ili zihericu, za koju su tvrdile da odbija urokljive oči.
"Na fesovima bošnjačke djece - osobito dječaka - vidjet ćeš često trouglastu, od crvena sukna ili crvene svile načinjenu hamajliju sa nekoliko rečenica (ajeta) ili cijelu suru iz Kur'ana, koje je tome vješt hodža zapisao na papiru ili pargamentu. Ponajviše napišu nekoliko rečenica iz trećeg poglavlja odnosno sure Ali 'Imran (Imranova porodica), koja je općenito poznata kao "mala hatma", ili pak cijelu tu suru. Preporučuje se da hodža za to priredi mastilo od ružične vode, pomiješane šafranom i miskom. Taka hamajlija, vele, da od uroka čuva ne samo djecu, već i trudne žene, koje je o vratu nose."
Leopold Gluck u nastavku teksta "O urocima" opisuje pomalo nevješto sadržaj jedne hamajlije protiv uroka u čiji je uvid došao ljubaznošću nekog svog bošnjačkog prijatelja(1). Kao i svaka hamajlija i ova započinje riječima "Bismilahir rahmanir rahim" ili u prijevodu na bosanski jezik: " U ime milostivog Boga!". Odmah iza toga slijedi molitva upućena četirima melecima, od kojih svaki vlada jednom stranom svijeta, četvorici pejgambera te uz navođenje četiri svete knjige. Kraj molitve završava imenima Sedam Spavača iz Ephesa i njihovog psa Kitmira.
Transkripcija teksta hamajlije: "Allahumme ya Rabbi Džebraile ve Mikaile ve Israfile ve Azraile ve Ibrahime ve Ismaile ve Ishaka ve Jakube ve munzilel berakati vet Tevrati vez-Zeburi vel Indžili vel Furkan. Ve la havle ve la kuvvete illa billahil aliyyil azim. Jemliha, Mekseline, Mislina, Mernuš, Debernuš, Šazenuš, Kefetatajuš, Kitmir.
U prijevodu na bosanski tekst molitve je bio slijedeći: "O moj Bože i Džibrile i Mikaile i Israfile i Azraile i Ibrahime i Ismaile i Ishaku i Jakube i ti, od koga je svako dobro, koji si dao Tevrat i Indžil i Zeburi i Časni Kur'an, ja tu ne mogu ništa pomoći osim pomoći velikog Allaha. Jemliha, Mekseline, Mislina, Mernuš, Debernuš, Šazenuš, Kefetatajuš, Kitmir.
Ispod te molitve stojao je magični kvadrat ili vefk sa brojevima čija numerološka vrijednost predstavlja jedno od 99 Lijepih Božijih Imena.
Umjesto hamajlije među Bošnjacima nosio se "modar, tirkizu sličan, jajolik kamen, takozvani "uročnjak", koji se pričvrsti za fes. Manje udara u oči, ali kako vele, ne manju zaštitu daje od uroka, kad se izvrnuto (šavom spolja) zarubi lijevi rukav od košulje".
Tradicionalna praksa kod cijelog bosanskog naroda, nebitno koje su vjere, da se protiv uroka oblačio neki dio odjeće naopako - "da se vrati urok nazad". Kod Čifuta djeci se davala kao hamajlija kesica sašivena u tri ćoška od zlatne tkanine, ili od crvene kadife ili svile, u kojoj ima mala grančica od sedefila, komadić bijelog luka i nešto soli, blagoslovljene na drugi dan Pashe u hramu.
Pomoć se tražila i u bilju i korjenju određenih biljaka poput odoljena, ive ili omana, za koje se u narodnoj pjesmi kaže:
Da mi ne bi ive i omana,
ne podojih svog sina Osmana.
Iz biljne apoteke tradicionalno su pojedine biljke bile favorizirane mnogo više od ostalih prvenstveno zbog svojih ljekovitih ali i apotropejskih svojstava. Riječ je o bijelom luku i sedefilu.
-"Većina tih propisa preporučuje bijeli luk, jer od njega bježe zli dusi. - "Dobro je", vele stari ljudi,"trljati bolesnika bijelim lukom i dati mu koji češanj da pojede." "Dobro je", govorili su oni,"stucati sedefast (rutu), sok iscijediti i dati po koju kašicicu piti, a može se dati rute istucane i pomiješane sa medom da jede 40 dana."
Urokljiva moć Sunca
Urok je nadnaravna i misteriozna pojava koja napada sve živo ili mrtvo. U narodu se tvrdi kako pod uticaj zlih očiju mogu potpasti ljudi, životinje, biljke, predmeti pa čak i pojedina nebeska tijela poput Mjeseca. Stare Bošnjakinje običavaju, vidjevši po prvi puta Mlađak na nebu, reći: " Mašalna, vidi mladog Mjeseca!" zbog upoređivanja Mlađaka, tek "rođenog", sa malim djetetom, nevinim i bespomoćnim, posebno pred snagom nečeg tako moćnog i destruktivnog kao što je urok. U opoziciji sa nježnim i nezaštićenim Mlađakom stoji Sunce koje se, iako poznato kao klasični simbol svjetlosti i života, u bosanskoj tradiciji oduvijek smatralo urokljivim "sve dok ne prođe zima". Naime, prema narodnom (agrarnom) kalendaru BiH, godina se nekada dijelila samo na dva dijela, ljeto i zimu, svaki po šest mjeseci, što je ostatak druidskih vjerovanja još od vremena kada su Kelti došli na Balkan i pomiješali se sa Ilirima. Stare Bošnjakinje su nekada tokom zimskog, rizičnog, perioda skrivale pomuženo mlijeko od Sunca, pokrivajući posudu sa nekom krpom ili poklopcem "jer ako ga Sunce "vidi" neće ga više biti!".
U sjeverozapadnom dijelu BiH, odakle uostalom i crpim najveći broj vjerovanja o strahu i uroku, u prošlosti se za kravu govorilo "da hrani pola kuće", otud i narodni naziv za stoku - blago, pa se gajio veliki strah da neki zli komšija ne naudi blagu u štali sihirima ili urocima. U svrhu odbrane i zaštite poduzimani su od strane seljaka razni profilaktički rituali očuvanja zdravlja stoke. U najvećoj opasnosti bile su mliječne krave sa velikim vimenima, kao i one nakon telenja, kojima bi se obavezno vezala crvena krpa za rep, da bi se time neutralisao svaki eventualni urokljivi pogled. U pojedinim mjestima bi se kravi oko vrata vješala drvena kašika ili bi joj se provrtio rog i u njega stavio tilsum sa malim komadićem tisovine.
Osim stoke urocima su podložne i divlje životinje. Kod Arapa se na primjer vjeruje da vuk, tigar i lav mogu biti zaustavljeni u napadu na čovjeka ukoliko ovaj ima urokljiv pogled. Navodno, na uroke su jedino imuni magarac i vol, te paun čiji je rep sa jedinstvenim obilježjima poslužio Turcima da osmisle svoju najpoznatiju nacionalnu hamajliju nazar bondžuk ili kako se u Bosni kaže - plavo oko.
Sjekira na krovu kuće
Tradicijski strah od uricanja izrodio je jedan lijep adet magijske ornamentike odnosno ukrašavanja vrata od gospodarskih objekata poput hambara, štale, kruzane (kućica za odlaganje kukuruza), tora za ovce te same kuće. Naime, kratkim tekstom na arapskom, svetim - kur'anskim pismom, urezivali su se provjereni profilaktički izrazi poput "Mašallah" ili neko od Allahovih imena.
"Na prednjoj strani jedne veće, starije kuće u Sarajevu napisano je za zaštitu "Ya Hafiz" (Bog zaštitnik). Ta se rečenica može naći i u mnogim kućama Bošnjaka, naročito u šikli-odajama bogataša zlatnim slovima na crnom temelju (pozadini) napisana i okvirena."
Naši preci bogumili su u namjeri profilakse kuće na njen krov (začelje) postavljali drvenu sjekiru, koja je imala ulogu oružja i čija će oštrica posjeći svako zlo koje zaprijeti domu. Međutim, još zanimljiviji segment ovog vjerovanja krije u sebi činjenica da su ilirski Bošnjaci sjekiru posvetili Velikoj Majci, onoj koja stvara i štiti život i čiji oblik polumjeseca ili stomaka trudnice savršeno odgovara profilu drevne Boginje(2). Zbog toga se sve do sredine dvadesetog vijeka govorila da kad se pođe na put ili bilo kuda treba ponijeti sa sobom sjekiru "jer njome se možeš odbraniti ali i nasjeći drva za vatru, prerezati što treba" itd(3).
Još jedno ilirsko vjerovanje, ono o zvijezdama, ima direktnu vezu sa zlim pogledom. Poznato je, naime, da su Iliri fatalistički vjerovali kako svaki čovjek na nebu ima svoju zvijezdu koja je simbol njegovog života. Onog trenutka kada ta zvijezda "padne" ugasi se i život njenog "vlasnika". Upravo zbog toga Iliri su izbjegavali upirati pogled u zvjezdano nebo u strahu da ne ugledaju svoju zvijezdu ili, još gore, da je ne ureknu pogledom i tako prizovu zlu kob u svoj život.
(1) Često potpuni pogrešni prijevodi, tvrdnje i iskrivljenje činjenice standardni su za većinu autora iz devetnaestog i dvadesetog vijeka koji su pisali o folklornoj tradiciji bosanskog naroda a posebno o islamu ili Osmanlijskoj okupaciji BiH.
(2) I sama pozicija sjekire na krovu kuće aludira na njenu nebesku povezanost sa lunarnim ciklusom.
(3)Motiv sjekire kao simbola Velike Majke može se identificirati i u sljedećoj legendi, čije porijeklo datira još iz vremena matrijarhata na našim prostorima. U Velikoj Kladuši postoji predaja kako se u noćima Uštapa na mjesečevoj površini svaki put vidi divovska figura muškarca sa podignutom sjekirom. Kako dalje otkriva predaja taj muškarac je zapravo sin jedne majke, kojeg je Bog za kaznu, u trenu kada je u bijesu podigao sjekiru da ubije mater, usmrtio i teleportirao na površinu Mjeseca kao opomenu svima da se na majku ne smije dizati ruka.
