Shodno tome i svim dokazima usprkos, službena dogmatika ne smatra da se u antici i ranije na Balkanu dogodilo išta posebice bitno izuzev rimskog osvajanja, pa stećke automatski promatra kao spomenike iz kasnog srednjeg vijeka. Naime, budući da, prema službenoj verziji, na našem prostoru u antici i ranije nije postojao niko osim nepoznatih primitivaca koji su većinom istrebljeni, a manjim dijelom kultivirani kristijanizacijom, ne postoji nijedan raniji kontekst u koji se stećci mogu smjestiti. Dakle, autohtonost i stećci su lice i naličje iste priče.
Kako je stvoren taj simulakrum? Dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka ustanovljena je u vrijeme kad je 1878. Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu i kada se cijeloj Europi otkrio jedan posve novi i neistražen svijet. Budući da najveću pažnju brojnih istraživača privlače izuzetno brojne i velebne megalitske nekropole, stvar najednom postaje jasna; prostor Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Srbije i Crne Gore jedinstven je kulturni, antropološki i nacionalni prostor koji posjeduje najimpozantniju i najstariju megalitsku kulturu u cijeloj Europi.
Osvajačima ova spoznaja predstavlja golemi problem: veličina i drevnost naše kulture čini Zapadnu Europu inferiornom, a nihovu civilizacijsku misiju apsurdnom. I u političkom smislu nacionalno ujedinjeni Balkan predstavlja golem, prevelik izazov Austrougarskom carstvu. Implikacija otkrića stećaka u XIX.vijeku jest da europski korijen i kontinuitet postojanja pripada našoj kulturi, što je uostalom posve logično: ko god je otvorio atlas antike zna da u njemu nigdje ne piše da se europska kultura začela u Berlinu, Londonu, Beču ili Parizu. Da bi se spriječile dalje političke i geopolitičke implikacije tih spoznaja istinu je valjalo zatrpati pod naslagama iskrivljenog narativa.
Početak lažne istorije
Priču o srednjovjekovnom porijeklu stećaka započinje austrijski arheolog i povjesničar Moritz Hoernes (1852.-1917.) čija istraživanja ignoriraju dotadašnje spoznaje domaćih naučnih izvora koji listom tvrde suprotno. Naši pioniri arheologije poput Šime Ljubića opisali su Hoernesovu nauku kao smiješnu. No, Hoernes je, kao pravi Nijemac, na svojoj teoriji ustrajao te je, uz obilnu političku podršku, doveo na visoku razinu prividne akademske ozbiljnosti i na kraju uspio zavesti našu akademsku zajednicu.
Hoernesovom uspjehu vjerovatno je nehotice pridonio britanski povjesničar i novinar Sir Arthur J. Evans koji je 1875.godine proputovao Bosnu i Hercegovinu. Evans je u svojim prvim susretima sa stećcima i prvim istraživanjima zaključio da se radi o prapovijesnim ilirskim spomenicima, sličnim onima koji se u Velikoj Britaniji nazivaju druidskim, da bi ih kasnije pripisao „bosanskim Bogumilima“, najvjerovatnije pod uticajem Franje Račkog. Naime, Rački je formulirao pogrešnu teoriju o bogumilskom porijeklu Crkve bosanske i povezao stećke sa tim razdobljem. Osim što je teorija o Crkvi bosanskoj kao bogomilskoj neutemeljena, stećci se ne mogu poistoivjetiti s bogumilima jer se teritorijalna rasprostranjenost stećaka ne poklapa s onom bogumila. Naime, kad bi stećci bili bogumilski spomenici najviše bi ih trebalo biti u Bugarskoj, a ondje ih uopće nema.
Treća, još važnija i odmah uočljiva napuklina u narativu Franje Račkog sadržana je u činjenici da su Crkvu bosansku sa svih strana opsjedali katolički i pravoslavni križari, a u XV. stoljeću Osmanlije već uveliko „vršljaju“ po Bosni. Kao takva, ona nikako nije mogla u relativno kratkom vremenu od svega dva- tri stoljeća izraditi više od stotinu hiljada stećaka, većinom megalitskih dimenzija do 32 tone, i još pritom ukrasiti njih oko 6.000 i to na području mnogo širem nego je zauzimala, da bi zatim ta praksa iznenada prestala. Zdrava logika govori da je to jednostavno nemoguće.
Jedan od pionira zablude o srednjovjekovnom porijeklu bio je i arheolog Ćiro Truhelka (1865.-1942.) koji je također usvojio austrijsku dogmu po kojoj su Albanci Iliri. Tada je za potrebe istraživanja Ilira naučio albanski i turski jezik, ali mu to, naravno, nije puno pomoglo jer tim jezicima i predajama neće naći gotovo ništa