Poljski istraživač Alexandar Sapieha govori o stećcima kao vrlo starim spomenicima koji podsjećaju na egipatske i partske. Dalmatinski oficir i istoričar Ivan Katalinić u svojoj knjizi „Povijest Dalmacije“ na talijanskom jeziku kratko piše o prastarim nekropolama Imotske krajine. U istom djelu opisuje dalmatinske pogrebne običaje poput spaljivanja mrtvih, pokapanja pod gomile i kamene ploče. Austrijski geolog Ami Boue smjestio ih je u period Rimskog carstva odnosno u vrijeme prvog širenja kršćanstva na našim prostorima.
Stećci u predajama
Analizirajući, dakle, navedene tvrdnje naših i stranih naučnika, uviđamo također da oni nemaju spoznaje da je iko u starim dokumentima ili predajama spomenuo da su megalitski stećci podizani u srednjem vijeku. Spomen o stećcima, doduše, postoji u predajama, ali u posve drugom kontekstu: narod nekropole naziva grčkim, rimskim, kaurskim ili mađarskim grobljima, što su nedvojbeno različita imena za inovjerce. Uostalom, i sami smo tokom brojnih terenskih istraživanja nailazili na iste predaje koje se, što je posebno zanimljivo, na identičan način prepričavaju u raznim krajevima i među pripadnicima različitih tzv.etničkih skupina.
Predaje govore da su stećci izrađivani u pradavna vremena, u narodu divova koji ih je izrađivao pripisuju i neka nadnaravna svojstva: stećke su, po predajama, na glavama nosile žene koje su živjele 900 godina („300 divovala, 300 nevovala, 300 udovala“). Spominju se i stećci koje je vuklo stotinu volova, ali nema spomena nekog plemića koji je na grob navalio gromadu od 15 ili 30 tona. Osim toga, kakva bi logika bila da neko u srednjem vijeku izradi stećak od 17 tona poput onog u Cetini i na njemu ne ostavi ni slike, ni godine, ni imena?“
