Najbolje argumentirano mišljenje o stećcima nalazimo kod dalmatinskog arheologa fra Luje Maruna koji u svom djelu „Ruševine crkve sv.Luke na Uzdolju kod Knina“ piše da u unutrašnjosti Dalmacije gotovo nigdje ne nalazimo crkve bez stećaka, ali da ima stećaka bez crkava, pa je posve logično zaključio da takva svetišta potiču iz predkršćanskog doba. On smatra da stećci svoj korijen imaju u prapovijesti, u vremenu kada su se ukapanja obavljala pod gomilama ili humcima, ali da postoji kontinuitet na način da su se kršćanske nekropole sa stećcima također gradile i kasnije uz crkve. Napomenuo je kako je opazio da na prapovijesnim gomilama nastaju jednostavni stećci koji se postupno ukrašavaju do vrhunskih umjetničkih djela.
Poljski istraživač Alexandar Sapieha govori o stećcima kao vrlo starim spomenicima koji podsjećaju na egipatske i partske. Dalmatinski oficir i istoričar Ivan Katalinić u svojoj knjizi „Povijest Dalmacije“ na talijanskom jeziku kratko piše o prastarim nekropolama Imotske krajine. U istom djelu opisuje dalmatinske pogrebne običaje poput spaljivanja mrtvih, pokapanja pod gomile i kamene ploče. Austrijski geolog Ami Boue smjestio ih je u period Rimskog carstva odnosno u vrijeme prvog širenja kršćanstva na našim prostorima.
Stećci u predajama
Analizirajući, dakle, navedene tvrdnje naših i stranih naučnika, uviđamo također da oni nemaju spoznaje da je iko u starim dokumentima ili predajama spomenuo da su megalitski stećci podizani u srednjem vijeku. Spomen o stećcima, doduše, postoji u predajama, ali u posve drugom kontekstu: narod nekropole naziva grčkim, rimskim, kaurskim ili mađarskim grobljima, što su nedvojbeno različita imena za inovjerce. Uostalom, i sami smo tokom brojnih terenskih istraživanja nailazili na iste predaje koje se, što je posebno zanimljivo, na identičan način prepričavaju u raznim krajevima i među pripadnicima različitih tzv.etničkih skupina.
Predaje govore da su stećci izrađivani u pradavna vremena, u narodu divova koji ih je izrađivao pripisuju i neka nadnaravna svojstva: stećke su, po predajama, na glavama nosile žene koje su živjele 900 godina („300 divovala, 300 nevovala, 300 udovala“). Spominju se i stećci koje je vuklo stotinu volova, ali nema spomena nekog plemića koji je na grob navalio gromadu od 15 ili 30 tona. Osim toga, kakva bi logika bila da neko u srednjem vijeku izradi stećak od 17 tona poput onog u Cetini i na njemu ne ostavi ni slike, ni godine, ni imena?“
Poljski istraživač Alexandar Sapieha govori o stećcima kao vrlo starim spomenicima koji podsjećaju na egipatske i partske. Dalmatinski oficir i istoričar Ivan Katalinić u svojoj knjizi „Povijest Dalmacije“ na talijanskom jeziku kratko piše o prastarim nekropolama Imotske krajine. U istom djelu opisuje dalmatinske pogrebne običaje poput spaljivanja mrtvih, pokapanja pod gomile i kamene ploče. Austrijski geolog Ami Boue smjestio ih je u period Rimskog carstva odnosno u vrijeme prvog širenja kršćanstva na našim prostorima.
Stećci u predajama
Analizirajući, dakle, navedene tvrdnje naših i stranih naučnika, uviđamo također da oni nemaju spoznaje da je iko u starim dokumentima ili predajama spomenuo da su megalitski stećci podizani u srednjem vijeku. Spomen o stećcima, doduše, postoji u predajama, ali u posve drugom kontekstu: narod nekropole naziva grčkim, rimskim, kaurskim ili mađarskim grobljima, što su nedvojbeno različita imena za inovjerce. Uostalom, i sami smo tokom brojnih terenskih istraživanja nailazili na iste predaje koje se, što je posebno zanimljivo, na identičan način prepričavaju u raznim krajevima i među pripadnicima različitih tzv.etničkih skupina.
Predaje govore da su stećci izrađivani u pradavna vremena, u narodu divova koji ih je izrađivao pripisuju i neka nadnaravna svojstva: stećke su, po predajama, na glavama nosile žene koje su živjele 900 godina („300 divovala, 300 nevovala, 300 udovala“). Spominju se i stećci koje je vuklo stotinu volova, ali nema spomena nekog plemića koji je na grob navalio gromadu od 15 ili 30 tona. Osim toga, kakva bi logika bila da neko u srednjem vijeku izradi stećak od 17 tona poput onog u Cetini i na njemu ne ostavi ni slike, ni godine, ni imena?“