Onoj drugoj, pravoj strani na kojoj stoje istraživači stećaka koji zastupaju njihovo prapovijesno porijeklo pripadaju dalmatinski arheolozi i istoričari Šime Ljubić (1822.-1896.), osnivač hrvatskog arheološkog društva, Antun Josip Fosco (1826.-1894.), šibenski biskup i povjesničar, don Petar Kaer (1848.-1919.), svećenik koji je objavio prvu studiju o dalmatinskim stećcima u francuskom antropološkom društvu, fra Lujo Marun (1857.-1939.), još jedan svećenik koji se smatra utemeljiteljem hrvatske arheologije, te austrougarski oficir Heinrich Sterneck koji se svojim tvrdnjama časno odmetnuo od službenih austrougarskih podmetanja. Budući da se radi o izuzetno uglednim, ozbiljnim i učenim stručnjacima koji su terenski istražili brojne nekropole i narodne predaje, utvrdili razne etnološke i antropološke spone, ne bi bilo pametno danas zatvarati oči pred njihovim tumačenjima.
Šime Ljubić, teolog, istoričar, arheolog, filolog i biograf, prvi je počeo ozbiljno terenski istraživati nekropole stećaka u Dalmaciji te prikupljati informacije o onima šire. No, valja naglasiti da Ljubić također predstavlja vrlo zanimljiv primjer intelektualnog kolebanja. Djelovao je u vrijeme procvata i uništenja ilirskog pokreta kojem je i sam pripadao, a kad je ilirizam propao i on je promjenio mišljenje. No, svojim počecima, dok je radio kao župnik u Dalmaciji, pisao je o našem narodu kao o Ilirima – potomcima Pelazga, a teorija o masovnom doseljavanju nije mu bila prihvatljiva. Ali, nakon studija povijesti u Beču 1850-ih godina poslan je u Veneciju na prijedlog zloglasnog apsolutističkog ministra za režim Alexandra Bacha da istražuje povijesne izvore o naravi mletačko-slavenskih odnosa. U to vrijeme, a naročito kada je dobio stalno namještenje kod Khuena Hedervarya i Ise Kršnjavoga kao ravnatelj Narodnog zemaljskog muzeja (danas Arheološkog muzeja) u Zagrebu kod njega je prevagnula dogma o doseljavanju Slavena.
Pod istim uticajem počeo se kolebati i po pitanju datacije stećaka, stavljajući ih prvo u prapovijest, a onda u srednji vijek. Kako god, njegova dvoumljenja okončala je studija o dalmatinskim stećcima iz pera makarskog arheologa don Petra Kaera koji je zastupao tezu o njihovom prapovijesnom porijeklu, premda ih ni jedan ni drugi ne pripisuju našim precima nego nekom nepoznatom, nestalom narodu.
Još je jedan domaći povijesničar, etnolog i istraživač stećaka, Dubrovčanin Vid Vuletić Vukasović (1853.-1933.), promjenio mišljenje pod uticajem austrijskog arheologa Hoernesa. Na početku svojih istraživanja stećke je smatrao predgrčkim i predrimskim, da bi ih kasnije počeo smatrati srednjovjekovnim spomenicima. Zanimljivo je da su radovi Vuletića Vukasovića u kojima negativno ocjenjuje rad don Petra Kaera, a hvali Hoernesve stavove o srednjovjekovnom porijeklu stećaka odbijeni za štampanje u Viestniku Arkeologičkog družtva 1887.godine u Zagrebu. Urednik Viestnika bio je – Šime Ljubić.
