U narodnoj medicini BiH svaka duševna bolest nazivala se džanbola (od turske riječi "džan" - duša), i dolazila bi posredstvom pogubnog djelovanja zlih duhova - džina. Među najtežim oboljenjima smatrala su se ona izazvana direktnim susretom sa demonima ("naletio na džinsko kolo", "udario ga džinski vjetar", itd), kada bi bolesnik zapadao u specifična duševna stanja poput histerije, paranoje, shizofrenije, epilepsije itd.
Prema iskustvu bosanskih hodža-iscjelitelja i stravarki čovjek se može ozbiljno razboljeti od straha, sihira, nameta, nagaže, ograme, zgranila, letame (takozvani "džinski šamar" - pareza facijalis) i uroka. Ipak, od svega navedenog, urok smatraju najraširenijom vrstom oboljenja.
Strah od destruktivne moći pogleda urokljive osobe duboko je impregniran u kolektivnu svijest mnogih kultura svijeta, bilo da su one primitivna ili razvijena društva, a kod bosanskog naroda najočitije se prezentira u sljedećoj izjavi: "Čim te pogleda, sve ti omete, ne da se užeći vatra ni usiriti sir!". Kako je već rečeno urok je izuzetno česta pojava među ljudima, daleko više od crne magije, opsjednuća ili, recimo, crvenog vjetra. Pojavljuje se uvijek kao negativna nuspojava pretjerivanja u emocijama. Vrlo često, tvrde hodže-iscjelitelji, dogodi se da zapravo roditelji ureknu svoje dijete, unatoč velikoj ljubavi koju osjećaju prema njemu, jer "u čemu se god pretjeruje nije niti dobro niti zdravo!".
Šta je zapravo urok i na koji način djeluje?
Wiliam Walker u knjizi "Snaga mišljenja u znanstvenom životu" navodi slijedeće: "Nauka je potvrdila snagu uticaja uroka uslovljavanjem tzv. teorije magnetizma. To je, dakle, održavanje jake nutarnje želje putem očiju, zbog sposobnosti oka ne samo da vidi nego i da osjeti, u ovom slučaju, krajnju žestinu pogleda. Kao dokaz ovome, u kazalištu ili na nekom drugom mjestu gdje ljudi sjede jedni iza drugih, zagledajte se u potiljak čovjeka koji je ispred vas. Uporno gledajući u donji dio njegovog potiljka zaželite jako u sebi da se taj čovjek okrene. Opazit ćete da će se taj čovjek odjednom okrenuti i pogledati pravo na mjesto odakle ste ga vi ga gledali. Ova vježba se pokaže skoro sasvim uspješna kod ljudi koji se poznaju, a manje među nepoznatima. Isto tako, uspješnija je kod žena, nego kod muškaraca, pošto žene bolje reaguju na takvu vrstu uticaja. Što bolje poznajete određenu osobu, ovo će brže djelovati."
Mišljenja sam da urok, ali i sve druge paranormalne pojave, imaju direktnu vezu sa astralnim tijelom, našim spritualnim dvojnikom, koje je ujedino i spona između svijeta ljudi i duhova(1). Ono što mi nazivamo nadnaravnim moćima poput vidovitosti, telekineze ili uroka nisu ništa drugo nego sposobnosti našeg astralnog tijela. Kroz "treće oko" odnosno kako se ono naziva u bosanskom okultizmu - "zvijezda", mi smo spojeni sa univerzumom ali i duhovnim svijetom (vidi: "Iliri - najveća misterija Europe"). I otud crpimo sva naša znanja i informacije. No, pošto bi dublje objašnjavanje oduzelo previše mjesta i na neki način udaljilo nas od glavne teme bit će dovoljno napisati sljedeće.
Prema nekim stručnim definicijama ljudsko tijelo je ništa drugo nego skup zbijene energije, koja ima svoj jasno određen način djelovanja. Svaki put kada dođe do narušavanja normalnog protoka energije, pretežno zbog neke prenaglašene emocije, obično negativne, naše tijelo ili akumulira tu štetnu energiju na nekom dijelu tijela, gdje se onda pojavi bolest, ili jednostavno "izbaci" taj višak energije iz sebe da bi se resetiralo odnosno normaliziralo. Što je donekle identično našim fiziološkim potrebama. Ukoliko se to izbacivanje nakupljene energije, kroz oči ili usta, desi u trenutku dok nekoga ili nešto hvalimo ili mu zavidimo, ona će se automatski usmjeriti u pravcu "mete" i desit će se uricanje. To je, isto tako, odgovor na pitanje - zašto nam se ne dogodi svaki put ureknuće ako nas neko pohvali ili nam otvoreno ili pritajeno zavidi?
Dakle, moć uricanja je nativna pojava kod svakog čovjeka, i nema nikakve veze sa karakternim osobinama, spolom, fizičkim izgledom ili nacionalnom pripadnosti. U narodnim vjerovanjima postoje svojevrsni kulturološki animoziteti prema pojedinim skupinama za koje se onda tvrdi da imaju zao pogled poput Roma, ali i starih žena, muškaraca bez brade (ćosavi), brkati žena, etc (2). Zapravo, simbol zla kod naroda uvijek su bile one osobe koje se iz ovog ili onog razloga ne uklapaju u društveni poredak ili pak osobe sa težim ili lakšim fizičkim deformitetima, čija pojava izaziva strah i predrasude, naročito u ruralnim sredinama.
Leopold Gluck pišući o urocima naglašava kako je vjerovanje u njih prisutno u cijelom bosanskom narodu, no, posebno među Bošnjacima i Čifutima (naziv za bosanske Židove), koji tvrde da se ureći može i "bez pogleda, samo riječju i odsutne, i još gore, možeš i sama sebe ureći. Kada koga u veliko pohvališ radi njegovih osobnih, tjelesnih ili duševnih vrlina, kada se kome zadiviš radi njegove žive ili nežive svojine, čuo on to ne čuo, možeš da ga urečeš. Ta kad i sam u sebi pomisliš kako si valjan, kako li si bogat, možeš sama sebe da urekneš".
Navedeno vjerovanje u potpunosti objašnjava zbog čega se među ova dva naroda pojavilo na desetine profilaktičkih gestova čija je jedina namjena da tokom razgovora, u slučaju da se priča o nečem bitnom, anuliraju ili blokiraju eventualni urok tako da se pokuca u drvo kažiprstom ili pljucne u stranu.
(1)U definiciji ljudskog tijela i duše najbolje upućeni su bili naši preci bogumili čija doktrina o duši, predstavniku nebeske energije, i fizičkom tijelu, oličenju demonske sile, jasno govori o dualističnoj snazi koja zapravo stvara život. Misija svakog čovjeka je da postigne ravnotežu dobra i zla u sebi, ne dozvoljavajući da niti jedna od navedenih sila prevagne. Kada se to desi, a najčešće u slučaju prevage zla, događaju se razna zla u koja spada i uticaj zlog oka.
(2)Tradicionalna poimanja koje su oči, tojest njihova boja, urokljive zasniva se na vrlo jednostavnom šablonu. Naime, istražujući dostupnu literaturu za pribavljanje informacija koje bi mi pomogle u pisanju ovog skromnog rada o narodnoj medicini BiH, otkrio sam da ona prije svega ovisi o geografskom položaju i genetskoj strukturi nekog naroda. Općeprihvaćena je teza da se zlim ili urokljivim očima smatra boja irisa (šarenice) koja je najmanje zastupljena ili je nikako i nema. Kako kod Bošnjaka ima vrlo mali procenat ljudi sa crnim očima, garave ili tamne oči, posebno još ukoliko osoba ima crnu kosu, smatraju se urokljivim. Zbog toga se i danas vjeruje da se najviše treba čuvati crnih očiju "jer one najlakše prostrijele čovjeka do srca i dovedu do smrti!". Naprotiv, u Turskoj, kao i na cijelom Bliskom istoku, urokljivim se doživljavaju osobe sa plavom kosom i očima.
