Spašeno od zaborava

Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do XlX.vijeka. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. U ovom članku ćemo pokazati kako su propagandnom „alkemijom“ osvajača prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što je važno pitanje jer stećci i pitanje našeg kontinuiteta su neraskidivo vezani. Sredinom augusta ove godine, obilazeći nekropolu Gvozno polje na obroncima planine Treskavice, na jednom od stećaka naišli smo na neobičan prikaz ratnika – konjokrote s kacigom. Budući da je Homer u Ilijadi Trojance nazivao konjokrotima, radi se o vrlo važnoj indiciji za objašnjenje porijekla stećaka. Naime, kaciga je oblikom slična onima kakve su nađene na 54 različita arheološka nalazišta u bivšoj Jugoslaviji – koja se datiraju u brončano i željezno doba – a najbrojnija su u Dalmatinskoj zagori te Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da prikaz na steć...

Teorija o velikom doseljavanju, dakle, nije se ozbiljno razmatrala sve do propasti ilirskog pokreta, a o tome nam najbolje govori povjesničar Bogoslav Šulek (1816.-1895.). Po njegovom mišljenju, prvo, doseljeni narod bijaše istog slavenskog roda kao i Iliri, te, drugo, doseljenici nipošto nisu mogli brojčano preplaviti ilirske starosjedioce koji su nastanjivali čitav jugoslovenski prostor, pa i veći. Da se u VI.i VII. stoljeću nije radilo o seobi stotina hiljada već o svega nekoliko desetaka hiljada ljudi također je ustvrdio srpski povjesničar novije generacije dr. Tibor Živković (1966. – 2013.) koji je procjenio da u potonjem razdoblju udio doseljenog stanovništva među starosjediocima nije prešao 3 posto. Hrvatski povjesničar dr.Neven Budak na sličan način zaključuje  da je starija historiografija pogrešno vjerovala da su drevni starosjedioci protjerani i istrebljeni u velikoj većini, uz rijetke ostatke u visokom gorju, priobalju i na otocima. Prema njegovim riječima, suvremena ...

Shodno tome i svim dokazima usprkos, službena dogmatika ne smatra da se u antici i ranije na Balkanu dogodilo išta posebice bitno izuzev rimskog osvajanja, pa stećke automatski promatra kao spomenike iz kasnog srednjeg vijeka. Naime, budući da, prema službenoj verziji, na našem prostoru u antici i ranije nije postojao niko osim nepoznatih primitivaca koji su većinom istrebljeni, a manjim dijelom kultivirani kristijanizacijom, ne postoji nijedan raniji kontekst u koji se stećci mogu smjestiti. Dakle, autohtonost i stećci su lice i naličje iste priče. Kako je stvoren taj simulakrum? Dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka ustanovljena je u vrijeme kad je 1878. Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu i kada se cijeloj Europi otkrio jedan posve novi i neistražen svijet. Budući da najveću pažnju brojnih istraživača privlače izuzetno brojne i velebne megalitske nekropole, stvar najednom postaje jasna; prostor Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Srbije i Crne Gore jedinstven je kulturni,...

Onoj drugoj, pravoj strani na kojoj stoje istraživači stećaka koji zastupaju njihovo prapovijesno porijeklo pripadaju dalmatinski arheolozi i istoričari Šime Ljubić (1822.-1896.), osnivač hrvatskog arheološkog društva, Antun Josip Fosco (1826.-1894.), šibenski biskup i povjesničar, don Petar Kaer (1848.-1919.), svećenik koji je objavio prvu studiju o dalmatinskim stećcima u francuskom antropološkom društvu, fra Lujo Marun (1857.-1939.), još jedan svećenik koji se smatra utemeljiteljem hrvatske arheologije, te austrougarski oficir Heinrich Sterneck koji se svojim tvrdnjama časno odmetnuo od službenih austrougarskih podmetanja. Budući da se radi o izuzetno uglednim, ozbiljnim i učenim stručnjacima koji su terenski istražili brojne nekropole i narodne predaje, utvrdili razne etnološke i antropološke spone, ne bi bilo pametno danas zatvarati oči pred njihovim tumačenjima. Šime Ljubić, teolog, istoričar, arheolog, filolog i biograf, prvi je počeo ozbiljno terenski istraživati nekropole s...

Don Petar Kaer, svećenik, povjesničar i arheolog, napisao je naučnu raspravu na francuskom jeziku o dalmatinskim stećcima „ Pierres sepulcrales Dalmates “ koju je 1887.izdalo Francusko antropološko društvo u Lyonu. Stećke je pripisao nekim nepoznatim predrimskim narodima koji nastanjivahu naš prostor. I Kaerova mutna pretpostavka o „nepoznatim narodima“ nastaje pod uticajem tada već uveliko moderne podvale o doseljavanju koja implicira da od prapovijesti do VI.stoljeća na našem prostoru ne obitavamo mi već neki nepoznati narod. No, na stranu te zablude, za nas je važno da Kaer stećke ne gleda kao srednjovjekovne spomenike. Kaerovo mišljenje dijeli Antun Josip Fosco, biskup i istoričar iz Šibenika, grada iz kojeg potiču mnogi srednjovjekovni kroničari i istoričari koji, poput onih iz Dubrovnika, Splita i Zadra nikad nisu spomenuli podizanje megalitskih stećaka na nekropoloma Dalmacije. On u svom djelu na talijanskom jeziku „ Le necropolo Fenicie in Dalmazia, Sebenico 1890 .“ Izraža...

Najbolje argumentirano mišljenje o stećcima nalazimo kod dalmatinskog arheologa fra Luje Maruna koji u svom djelu „ Ruševine crkve sv.Luke na Uzdolju kod Knina “ piše da u unutrašnjosti Dalmacije gotovo nigdje ne nalazimo crkve bez stećaka, ali da ima stećaka bez crkava, pa je posve logično zaključio da takva svetišta potiču iz predkršćanskog doba. On smatra da stećci svoj korijen imaju u prapovijesti, u vremenu kada su se ukapanja obavljala pod gomilama ili humcima, ali da postoji kontinuitet na način da su se kršćanske nekropole sa stećcima također gradile i kasnije uz crkve. Napomenuo je kako je opazio da na prapovijesnim gomilama nastaju jednostavni stećci koji se postupno ukrašavaju do vrhunskih umjetničkih djela. Poljski istraživač Alexandar Sapieha govori o stećcima kao vrlo starim spomenicima koji podsjećaju na egipatske i partske. Dalmatinski oficir i istoričar Ivan Katalinić u svojoj knjizi „ Povijest Dalmacije “ na talijanskom jeziku kratko piše o prastarim nekropolama Imo...

Da sumiramo: ne postoje stari dokumenti o podizanju stećaka u srednjem vijeku, iako dalmatinski gradovi imaju vrlo kvalitetne arhive i mnoštvo stećaka u svojoj okolici. Nedavno je bečka naučnica našeg porijekla dr. Zlata Duraković, koja je doktorirala na Bečkom sveučilištu baš na stećcima, boravila u Dubrovniku sa specifičnom namjerom da nađe bilo kakav dokument u Dubrovačkom arhivu koji bi spominjao bilo što o srednjovjekovnoj praksi izrade stećaka: nekog majstora, način prijevoza, cijenu izrade, bilo šta. Nije našla ništa, što već dovoljno govori samo po sebi. Ipak, najbolji dokaz da stećci nisu rađeni u srednjem vijeku same su dimenzije i težina ogromnog broja stećaka. Ne postoji tehnološki kontekst u koji bi se smjestila praksa odvaljivanja megalita do 32 tone i njihov prijevoz na velike udaljenosti u srednjem vijeku. Uostalom, zašto bi se iko time bavio, a da istu tehnologiju ne upotrebi u bilo kojoj drugoj gradnji. Naš saradnik Kemal Čolak iz Sarajeva izračunao je da bi za iz...

Vratimo se pri kraju ovog osvrta na početak naše priče: budući da dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka mora opstati, tom kontekstu se prilagođava svaki sadržaj, pa je tako u knjigama na crtežu pogrešno prikazan ratnik sa aureolom umjesto sa s ilirskom kacigom sa stećka iz Nekropole Gvozno Polje. No, kad se ode na teren i uživo provjeri dokazi su neumoljivi: jasno je vidljivo da na reljefu nema oštećenja i da je prikazan ratnik konjokrota s kacigom, a ne svetac s mačem. Kao i uvijek, uvjerenja kontroliraju percepciju, vidi se samo ono što se želi vidjeti, a ostalo se ignorira i prilagođava. I to nije jedini prikaz ilirske kacige jer imamo još prikaz na stećku iz nekropole Banja Stijena kod Rogatice i onaj iz Hoćevlja kod Vareša. Slične stećke iz nekropole Ubosko kod Ljubinja, Radmilovića Dubrava kod Bileće i Vrelja kod Pljevlja treba dodatno istražiti. K tomu, imamo brojne prikaze vojnika u odorama koje podsjećaju na rimske iz nekropola Radimlja, Rotimlja i Ljubljenica kod Stoca...

Bosanski narodni (poljoprivredni) kalendar seže čak u staru eru bosanskih Ilira, naših predaka. Kalendar je zapravo "krug godine", najvjerovatnije utemeljen u kultu Velike Majke, zbog čega je primarno vezan za poljoprivredu, obrađivanje zemlje i proizvodnju hrane. Dolaskom Kelta, čija se vjerovanja mješaju sa ilirskim, kalendar postaje bogatiji simbolikom kulta plodnosti koji je osnovica cjelokupnog određivanja dvaju godišnjih doba. Naime, prema tom agrarnom kalendaru godina se dijeli na ljeto i zimu, od kojih svaki period traje po šest mjeseci. U njemu se mogu prepoznati neki datumi julijanskog kalendara koji je ustoličen 45.godina prije nastanka kršćanstva. Nastankom kršćanstva ovim pojedinim datumima data su imena svetaca. Narodni kalendar koristio se neprestano, njime su se služili bogumili, bio je u upotrebi i u osmanlijsko doba te svoju primarnu svrhu nalazi i u današnje vrijeme. Pored ovog u Bosni se strogo pratio i hidžretski kalendar. To su činile hodže i drugi m...

U narodnoj medicini BiH svaka duševna bolest nazivala se džanbola (od turske riječi " džan " - duša), i dolazila bi posredstvom pogubnog djelovanja zlih duhova - džina. Među najtežim oboljenjima smatrala su se ona izazvana direktnim susretom sa demonima (" naletio na džinsko kolo ", "udario ga džinski vjetar", itd), kada bi bolesnik zapadao u specifična duševna stanja poput histerije, paranoje, shizofrenije, epilepsije itd. Prema iskustvu bosanskih hodža-iscjelitelja i stravarki čovjek se može ozbiljno razboljeti od straha, sihira, nameta, nagaže, ograme, zgranila, letame (takozvani "džinski šamar" - pareza facijalis) i uroka. Ipak, od svega navedenog, urok smatraju najraširenijom vrstom oboljenja. Strah od destruktivne moći pogleda urokljive osobe duboko je impregniran u kolektivnu svijest mnogih kultura svijeta, bilo da su one primitivna ili razvijena društva, a kod bosanskog naroda najočitije se prezentira u sljedećoj izjavi: "Čim...

U bosanskom narodu, ali i na području cijelog Balkana, vjerovanje u urokljive oči ostavština je naših ilirskih predaka. Naime, i sam naziv urok je ilirski i znači - „fascinirati“, „opčiniti“. Prema pisanju rimskog povijesničara Plinija ilirska plemena su bila izrazito sklona vjerovanju u zlokobnu moć urokljivih očiju te su se protiv nje borili, između ostalog, i nošenjem crvene boje (niti) omotane oko ruke. Nije potrebno ni naglašavati koliko su se Rimljani plašili Ilira, ne samo zbog njihove borbenosti, već i mističnih moći koje su im ovi pridavali. Naime, mislili su da većina Ilira ima urokljive oči sa kojima mogu ubiti čovjeka.   Iako su destruktivnom pogledu zlih očiju izloženi svi, kako ljudi tako životinje i mrtvi predmeti, najranjivija skupina su ipak djeca i mlade djevojke pred udaju. Njihova nevinost, mladost i ljepota glavni su stimulanti za aktivaciju zavisti i ljubomore kod drugih osoba. Naročito je lako ureći malo dijete, a dogodi li se da urok bude jak, prema kaziva...

Kao što se može zaključiti tradicionalna uloga čuvara zdravlja familije još od doba matrijarhata pripadala je ženama, majka je bila zadužena za pitanje dječijeg zdravlja, pa samim time i uroka, što se jasno naglašava na početku najpoznatije bosanske basme protiv uroka:" Mati rodila, mati liječila.." Po tome se može konstatirati kako su žene od davnina bile stručnije za jednostavnije probleme koje izazivaju natprirodni faktori, dok su muškarci, tojest hodže-iscjelitelji i derviši vršili zahtjevnije i opasnije poduhvate poput egzorcizma, "sazivanja daire" ili pisanja tilsuma i hamajlija. Urok i strah smatraju se glavnim krivcima za gubitak apetita kod djece ili pak mršavost. Stare nene i danas sumnjičavo odmahuju glavom kada vide da dijete slabo jede ili naglo mršavi a nema nikakav očit zdravstveni problem. Skoro svaka takvo stanje konstatira sa izjavom kako je "dijete neko "nasjekao" - prepolovio mu apetit urokom. Uroci kao strijelice Uroci se dijele p...

Bajanje, naziv koji potječe od turske riječi baymak - čarati u svrhu liječenja, bazira se na egzorcizmu, kada se uz pomoć poetičnih i često rimovanih stihova želi direktno uticati na duha ili duhove u namjeri da oslobode tijelo bolesnika. Bajanje je sastavni dio šamanizma i njega izvode obično nadarene osobe. Naime, smatra se da sami dobri duhovi interveniraju u magijskoj naobrazbi neke osobe ili jednostavnije kazano odabranoj osobi odaju način na koji može prodrijeti u svijet duhova i direktno uticati na njih. Obično im tokom iniciranja otkriju koje bajalice, rimovane zakletve, moraju izgovarati kako bi nadjačale uticaj zlih duhova i protjerali ih iz ljudskog tijela. U kombinaciji sa vodom, vatrom, biljem i posebnim ritualnim gestama te osobe uspijevaju potisnuti zlo i otjerati ga u "mračne havaje" - sablasno mitološko mjesto" gdje se džinska sofra prostire". Od devet uroka i bolesti na N osam, od osam - sedam, od sedam - šest, od šest - pet, od pet - četiri, od č...

 Arapi, Perzijanci i ostali muslimani vjeruju da postoje dvije vrste ili dva pravca iz kojih dolazi urok - prvi je od čovjeka a drugi od džina. U narodnoj tradiciji prisutno je uvjerenje o postojanju tri vrste uroka: zazor, začud ili učud, i prostril. Zazor je urok nastao iz ljubomore i zavidnosti, začud se pak rađa iz velikog čuđenja i divljenja prema nekom ili nečem a prostril je najteži oblik ureknuća i od njega dijete može vrlo lako umrijeti, ukoliko se ne reaguje na vrijeme. Kada se za nekog u Velikoj Kladuši i Cazinu konstatira da boluje od "svitskog sepa" ili "svitske djece" zapravo mu se želi kazati da je žrtva urokljivog oka. U cijelom bosanskom narodu postoji uvjerenje da je više ljudi završilo pod zemljom od posljedica ureknuća nego od svih bolesti zajedno. Isto tako, zajedničko je mišljenje da su uroci najčešće dječija bolest. Upravo zbog te spoznaje adet je među Bošnjacima da se novac, koji se daruje novorođenčetu prilikom prvog gledanja, stavi na čelo,...

Prema definiciji strah se opisuje kao intezivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna. To je urođena, genetski programirana reakcija na prijeteći ili bolan podražaj. Strah je primarna emocija, kao i sreća, tuga, iznenađenje, ljutnja i gađenje, što znači da se u različitim kulturama izražava na isti ili sličan način, odnosno da izražavanje straha nije naučeno. Strah nije nefunkcionalan, on poput boli, čiji je cilj zaštititi tijelo od daljnjih oštećenja, svojom intezivnom neugodom i isključivanjem svih drugih stvari koncentrira tijelo na obranu od onoga što izaziva strah, postavlja sistem u stanje spremnosti i potiče na pažljivo motrenje onoga od čega prijeti opasnost. (Wikipedia) Pradavni korijeni straha  Proučavajući etnološku građu sa prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće vrlo je lako zaključiti kako su ljudi u nedostatku medicinskih i naučnih spoznaja bolest dijelili na dvije vrste – fizičke i duše...

Nekad se mislilo da će se čovjek razboljeti ukoliko neočekivano pred njega iskoči neka životinja iz grma ili ga nešto drugo iznenadi na drugačiji način. Posljedice jednog takvog šoka imaju jednako poguban učinak kako za  psihu tako i samo fizičko tijelo. Kroz neka empirijska, ali i magijska iskustva, bosanski narod je oduvijek smatrao da se usljed uticaja velikog šoka ili straha ljudsko tijelo doslovno smanji, ili bolje rečeno, - zgrči, što je svakako poznato i mnogim drugim kulturama svijeta, gdje su se takvi neprirodni deformiteti rješavali masažom, čiji je osnovni cilj da opusti tijelo i vrati ga u njegov normalni oblik. No, posljedice šoka imaju daleko kompleksniji uticaj na ljudsko tijelo i um, što se po mišljenju naroda, najbolje očituje u tvrdnji da se usred naglog straha mogu pomjeriti pojedini organi u tijelu, poput srca i želuca. Oba organa sklona su da u tom naglom tjelesnom grču, kada čovjek doslovno izgubi dah, promjene svoj položaj i samim time dodatno zakompliciraju ...

Strah odnosno uplašenost mogu uzrokovati mnogi čimbenici poput laveža psa, udara groma, požara, vode, loših vijesti i drugog. Vrlo često upravo je on glavni krivac za mnoge životne poteškoće i neuspjehe jer čini čovjeka nesigurnim i sklonim povlačenju, podcjenjivanju samog sebe. Uplaši li se, na primjer, beba od nekog ili nečeg u prvim mjesecima života to često može biti od glavnih razloga zbog čega neko dijete teško napravi prve korake ili općenito prohoda. Uplašenost  se može pojaviti bilo kada i bilo gdje, no ipak postoje specifične situacije kada smo mu direktno izloženi, kao u slučaju neke opasnosti. Osjeća li se čovjek preko dana kao mamuran a navečer pati od lošeg spavanja, razdražljiv je, sklon depresiji i tjeskobi, onda se obično misli da je žrtva pretrpljenog šoka. Postoje i neki alarmantni znaci da je strah u pretjeranoj mjeri prisutan u čovjeku a to su noćne more. Stravarke otkrivaju da ukoliko neka osoba sanja konja ili neku drugu životinju da nasrće na njega, siguran ...

U ljudskom tijelu strah se manifestira na dva načina – kroz crijeva i živce. Kako je zabilježio doktor Leopold Gluck prvi oblik javlja se prvenstveno kod djece u vidu nekontrolisanog trzanja tijela u vremenu dok spavaju, što se deklarira blažim oblikom, te u pojavi epilepsije, što je svakako teži oblik oboljenja. Kod odraslih strah se manifestuje kao akutni umobol ili žestoka glavobolja, slabost u udovima, naročito drhtavica u nogama i tamni krugovi oko očiju. Isto tako i česte noćne more su također popratni simptomi straha. Kada je strah akumuliran u crijevima onda bolesnik pati od kroničnog proljeva, usljed kojeg mu tijelo onemoća i izgubi snagu. U prilog tome, još i danas se smatra da odrasli ljudi koji od masne hrane dobiju proljev ili općenito pate od onog što se u klasičnoj medicini klasificira nazivom iritabilna crijeva u djetinjstvu su bili podvrgnuti fizičkom ili psihičkom zlostavljanju usljed čega im se pojavio veliki strah. U slučaju da je strah izazvao epilepsiju narodna me...

Borba sa strahom nije jednostavna i često iziskuje puno strpljenja. Tome najbolje svjedoče stravarke čija su radna iskustva prepuna različitih slučajeva. Stravarka Emina Hadžihasanović jedne prilike je ispričala novinaru nekog sarajevskog magazina sljedeće: - Ja sam lila (salivala strahu) čovjeku, fatali ga četnici, zatvarali i svašta mu radili, a i u zgradi mu eksplodirala velika granata. Bio taman da umre. Više nije mogao maći. Nije smio nikud sam što nije dijete sa sobom vodio. Nije smio u WC otići da ga dijete ne bi odvelo. A mesar bio dobro sposoban, kršan. I doktorima išao, išao, a nema ništa - sve dobro, a tetura. Ja sam mu sedamdeset i sedam straha salila i onda je došao do zdravlja. Eno ga sad opet radi na Ilidži u mesari. Očito je da problem velikog straha u čovjeku zahtjeva i veliki angažman, čemu svjedoči još jedan slučaj iz prakse ove stravaruše: - Bila ti je neka žena. I htio je vo da je ubije, a nije. I ondar ti je ona pala u komu i od tada uvijek pomalo spava, pomalo pa...