Šamanizam i hazreti Fatime

Hazreti Fatima, kćerka božijeg poslanika Muhameda, pored svog supruga Ali Ibn Taliba, u bosanskom narodu poznatijeg kao hazreti Alija, mistična je figura te kultni lik u sufizmu, ali i neodvojiv segment narodne medicine i tradicije, gdje ona za sve stravarke predstavlja duhovnu majku i zaštitnicu. Na to nas upućuju mnogi primjeri iz prakse a najočitiji se nalaze u jednom od njenih naziva koji glasi Fatima Ana ili "Fatima Majka", od turske riječi "anne" ili majka. Naime, svaki put kada turska stravarka odnosno odžakli-kadin izljeva rastopljeno olovo u posudu sa vodom ona govori: "Ovo nije moja ruka, ovo je ruka Fatime Ane!" ili "Ovo nije moja ruka, ovo je ruka naše majke hazreti Fatime!" aludirajući time da je ona samo medij ili instrument kroz kojeg će se kanalizirati iscjeliteljska moć Poslanikove kćerke.

Nešto slično postoji u tradiciji bosanskih stravaruša. Na samom početku, prije izgovaranja basmi i molitvi iznad posude sa vodom, stravarka tihim glasom izgovori basmu: "Draga moja hazreti Fatime, draga moja majko, reci svome ocu Muhamedu pejgamberu ...". Smisao ove basme je nadnaravno posredovanje u cilju obezbjeđivanja neophodne božije podrške kako bi se izvelo uspješno liječenje; stravarka moli hazreti Fatimu, koju naziva majkom, ona svog oca Muhameda a on Allaha.



Sretna ruka

Antun Hangi pišući o tradiciji Bošnjaka u poglavlju o narodnoj medicini dotakao se i iscjeliteljskog motiva ruke bilježeći sljedeće: „Žena, koja zna dobro bajati i stravu salijevati, a osobito ako je sevapli, sretne, ruke, mnogo vrijedi jer ona može mnogoga božijim emerom od uroka ili strave kurtarisati, a može bogme i djevojku isprositi i momka oženiti.

Istražujući šamanističku tradiciju liječenja među bosanskim narodom te posebno ritualne aspekte kulta "ruke koja liječi" uočio sam da su oni prepoznatljivi u mnogim aspektima. Na primjer, u basmi kojom stravarke liječe strunjeni želudac kaže se: "Hajde, hazreti Fatime, ti ponesi svoje pero pa njime...". Bez svake sumnje, u ovoj egzorcističkoj formuli najpouzdanije je definirana iscjeliteljska uloga Poslanikove kćerke u narodnom kultu liječenja na koju se poziva da interveniše. Instrument liječenja i dalje je ruka ali ovaj put ona drži i najreprezantivniji rekvizit-simbol šamanističkog kulta liječenja a to je kokošije pero, koje također može biti i ptičije. Motiv pera koristio se kod svih kultura usko povezanih sa poštovanjem prirode i njenih sila od Indijanaca, Maja, Inka pa do drevnih Egipćana. Nadalje, pero je poput srebra posvećeno Mjesecu, ženskom božanstvu i utjelovljenju Velike Majke, čiji supstitut u monoteizmu su postale Djevica Marija, hazreti Fatime i ponekad Hawa ili Eva.

U bajalici zabilježenoj u Velikoj Kladuši pri samom kraju se navodi interesantan stih koji doslovno kaže:" lak k'o pero, čist je k'o srebro..." koji možda na najbolji mogući način demonstrira ulogu i simbolizam pera u kultu liječenja bosanskih stravarki.(1) Sasvim je očito kako je prije pojave monoteizma u religiji naših ilirskih predaka postojao razvijen kult liječenja pod patronatom Velike Majke, što je uz određeni prisutni uticaj matrijarhata, i logičan slijed. Žene su uostalom bile i ostale najbolji čuvari narodne tradicije, starog jezika i običaja, naročito onih posvećenih liječenju i magiji, što je produkt antičke prakse na našim prostorima. Još uvijek se kroz stare predaje, basme, bajalice i izreke može pronaći i čuti mnogo starih riječi i izraza koje su neprocjenjivo ligvističko blago.

Tu ne završavaju primjeri dominantne uloge spiritualne majke iscjelivanja. Prilikom protjerivanja crvenog vjetra stravarka, dok pali kučinu na tijelu bolesnika, ponavlja:

Selam alejk, hazreti Fatima!
Šta to radiš?
Palim, palim, da ispalim!
Devet, osam, sedam...".

U skraćenom obliku imena tojest Fata često se spominje i u basmama protiv zmijinog ujeda poput:

Fata, Fata poljubila zlata,
u zlatu zlata!

Nekada bi majka dok umiva urečeno dijete govorila:

Ne umivam san i kahar
već urok i nesan
jednom rukom ja
a sa drugom hazreti Fatime,
mašalna inšalna!.

Skriveni smisao ovog rituala očito se nalazi u nedefinisanoj izjavi koja ruka predstavlja koju majku pa se vjerovatno time željelo zbuniti i zaplašiti zlo sa volšebnom snagom neopisive roditeljske ljubavi i brige, pred kojom ono mora ustuknuti.

Još jedan zanimljiv aspekt iz narodne tradicije u kojem se potencira profilaktička uloga kćerke božijeg Poslanika, očit je u primjeru pozajmljivanja sjemena za sjetvu. Naime, kada neka domaćica poklanja drugoj sjeme za vrt ona govori: "Tebi hazreti Fatime daje ime a meni ostavlja sime (sjeme)!". To čini iz predostrožnosti da joj i dalje ima napretka u vrtu.


(1) U kultu liječenja ne postoje jasne podjele na religijsko ili pagansko, već drevni iscjelitelji služe se svim onim za što misle da im može pomoći. Pod pritiskom društvenih i religijskih promjena oni pojedine segmente vješto umataju u vladajuću simboliku pa Velika Majka postaje hazreti Fatime, uz egzorcističke formule se dodavaju kur'anske molitve, itd. No, već i površnom analizom skoro svih oblika narodne prakse liječenja vrlo lako je prepoznati segmente ilirsko-paganskog vremena koje je oblikovalo i odredilo habitus bosanskog čovjeka kroz sva njegova postojanja na Balkanu

Žena iz sna sa tri ruže

Fatima je ime često vrlo poznatih stravarki te se, kako je ostalo zabilježeno, tradicionalno davalo iz velike ljubavi kćerkama jedinicama. U narodu se vjeruje kako žene sa ovim imenom najčešće rađaju samo mušku djecu što je očito aludiranje na Hasana i Huseina, sinove hazreti Fatime. Od rahmetli stravarke Fatime D. čuo sam jedne prilike kako su najače hodže za liječenje i pisanje zapisa one koji nose ime Hasan, što se opet može dovesti u kontekst već gore napisanog.

Sama hazreti Fatima najčešće se u narodnoj predaji BiH vezuje za falanje u grah, gdje se tvrdi kako se ona bavila ovakvim načinom ogledanja. Upravo zbog toga prije svakog falanja zrna graha sakupe se u ruku i držeći ih ispred usta izgovori se prva kur'anska molitva, posveti pred dušu hazreti Fatime i onda stave na stol. Time se ona nadahnu i osnaže te stave pod direkciju više sile kako bi na pravilan način pokazala nečiju sudbinu, jer kako tvrde bosanske faladžinice "grah nikad ne griješi, već samo onaj ko ga tumači!".

U periodu kada sam intenzivno posjećivao lokalne stravarke u želji da prikupim što više informacija o njihovom radu susreo sam sada već rahmetli Aliju K. koja mi je ispričala o svom neobičnom susretu s hazreti Fatimom. Nju je Alije, prema kazivanju, sanjala jedne večeri i opisala kao "izuzetno lijepu mladu ženu, sa velikim tamnim očima i bijelim licem, koje je ukrašavao bijeli rubac na kojem su bile vezene tri crvene ruže".

Od nje je tom prilikom, navodno, saznala da treba nastaviti sa praksom liječenja svoje majke, inače mudre žene, jedne od rjetkih koja je početkom dvadesetog vijeka u konzervativnom društvu poput bosanskog bila pismena. Ono što mi je posebno bilo zanimljivo u njenom izlaganju jeste jedan ljubavni recept za povratak muža u čijoj basmi su glavni protagonisti upravo hazreti Fatime i njen muž Ali, te njihovo povezivanje sa najsvetijom biljkom kod Bošnjaka - sedefilom.(2)


Ruka hazreti Fatime

Prema arapskoj predaji hazreti Fatime je saznavši o suprugovoj nevjeri toliko bila uznemirena i uplakana da je prilikom mješanja vruće smjese od šećera i badema opržila dlan i prste. Povrijeđenu ruku stavila je na svoje grudi, blizu srcu, i duboko uzdahnuvši rekla:" Dragi Allahu, daj mi snage da sačuvam strpljenje i mir, zaštiti me i pomozi, samo se u Tebe uzdam!" Kako nastavlja predaja te su iskrene riječi emotivno i fizički povrijeđene i ponižene žene toliko dirnule Allaha da je istog trena učinio berekat na njenu ruku (blagoslovio je) i od tada motiv njene ruke postao je najpopularnija i najpoznatija hamajlija po cijelom Bliskom istoku a i šire.



Ruka hazreti Fatime je posebno omiljena među Arapkinjama koje je nose oko vrata vjerujući da će im ona podariti sreću, ljubav, plodnost te očuvati brak. Muškarci pak ovu hamajliju nose kako bi im se "otvorili putevi" tojest ostvarili uspjeh na putovanju, u poslu, trgovini, ispitima... Oba spola ruku hazreti Fatime nose i zbog njenog apotropejskog značenja - ona ih štiti od urokljivih očiju, magije, zlih duhova.


(2) Bosanska predaja tvrdi da je hazreti Ali rođen drugog augusta pa se taj dan u BiH naziva i Aliđun (Aligun:od turske riječi gun tojest dan). Fatima i Ali se spominju i u jednoj basmi koja glasi: "Hazreti Fatime cvijeće sadi, hazreti Alija baštu ograđiva...". To nije jedina basma u kojem se njih dvoje dovode u vezu sa biljem pa u drugoj basmi koja se izgovara prilikom sađenja povrća govori:" Hazreti Alija bašču sadio,šta je usadio – sve mu se podmladilo! Veledalin amin".
U Iranu i Turskoj postoji mnogo legendi o Aliju, inače nasljedniku Muhameda pejgambera, a među najpoznatijim je ona po kojoj je on poznavao okultno znanje te mu bio vičan. Svojim sinovima, Hasanu i Huseinu, kada su bili djeca, napravio je hamajlije koji su nosili oko vrata a u cilju da ih zaštite od urokljivih očiju. Njemu i Fatimi se također pripisuje nadarenost falanju, ona je, navodno, umijela tumačiti zrna graha a on figure u talogu kafe. Vjerovatno zbog toga njihova imena nalazimo u fal-basmama odnosno formulama kojima se namjenjuje proricanje.

Šamanizam i sufizam

Iscjeliteljska tradicija gdje dominantnu poziciju ima kućno ognjište izuzetno je zastupljena u šamanizmu naroda Centralne Azije i Turske u ritualima liječenja vatrom, topljenjem olova ili voska, te upotrebom pepela uzetog sa ognjišta. Interesantno je kako se misteriozni iscjelitelj Lokman, poznat i u bosanskim narodnim predajama, posebno u onoj gdje ima moć komunikacije sa biljkama preko praha od zmije, navodi kao treća kultna figura u islamsko-šamanističkom kultu liječenja. Za njega se tvrdi da je proširio vještinu liječenja odžaklija, a možda i interesantnije od toga jeste da 31. kur'ansko poglavlje nosi njegovo ime (arapski Luqman), što može biti sasvim slučajno ali i ne.

U mnogim sufi redovima ta praksa je vidljiva i prezentira se kao nasljedna vještina koja potječe od samog Poslanika. Naime, kako se vjeruje u sufizmu, Muhamedu pejgamberu se jedne prilike javio tajanstveni glas iz vatre i dao mu uputu kako može pepelom zamućenim u malo vode liječiti bolesne ljude. Poslanik je odlučio poslušati misteriozni glas i od toga dana je ozdravio mnoge bolesnike ali sa godinama se umorio i predao taj dar liječenja svojoj kćerki hazreti Fatimi (često nazivana Fatima al-Zahra ili Bibi Fatima), držeći je za ruku (3). Po uzoru na tu predaju iskovan je termin "Fatimina ruka" koji na duhovnom putu sufi-iscjelitelja ne može biti jasnije pojašnjen od ovoga kazivanja, no, ima i drugih tumačenja. Naime, prema jednom od njih, inače omiljenim među sunitima, motiv ruke direktno je vezan za samog Poslanika kojem su zakletvu lojalnosti njegovi sljedbenici položili kroz dodirivanje Muhamedove ruke.

Naravno da predaju o hazreti Fatimi i njenom daru liječenja treba prvenstveno gledati kao nastavak šamanskog kulta iscjelivanja, koji je pojavom islama doživio određene preinake. Paradoks bogatim narodnim predajama i legendama, kao i sufijskim učenjima, jeste taj da zapravo jedini hadis koji govori o liječenju hazreti Fatime, a on potječe od Ismaila Bukharija, gdje se navodi, kako su Fatima (a.s) i njen muž Ali Ibn-Talib (a.s) pomagali u liječenju Poslanikovih rana koje je ovaj zadobio u bitci kod Uhuda. No, prema tom hadisu Fatima je Muhamedu previjala krvave rane odnosno nije bilo nikakvog neobičnog iscjelivanja. Upravo zbog toga, ne treba čuditi da u onim podnebljima gdje je šamanistička praksa, unatoč islamu, ostala dominantnije prisutna nailazimo i na drugačije predaje i interpretacije porijekla Fatiminog dara liječenja. Naime, jedna takva predaja može se i danas čuti u plemenima istočnog Turkmenistana:

-„Kćerka božijeg Poslanika jedne prilike je odmarala u sjeni nekog stabla kada je u nekom trenu s neba sletjela žuta ptica na jednu od grana. Istom momenta ta grana se u potpunosti osušila. Ubrzo iza toga zla ptica je odletjela sa tog drveta a sjena njenih krila padne na noge Bibi Fatime te se ona razboli u toku sedam dana. Kako nije bio u mogućnosti da je izliječi, Poslanik zamoli Allaha za pomoć. Bog mu udovolji i posla četrdeset evlija da je izliječe. Silazeći sa nebesa sedmorica među njih četrdeset, izdvojiše se i spuštajući se oko njene kuće, budućeg turbeta, predadoše božiji blagoslov na nju. A zatim svih četrdeset napraviše krug oko kuće i ozdraviše hazreti Fatimu.“

Pojedini sufisti smatraju da je Fatimina iznenadna bolest zapravo inicijacija a žuta ptica simbol zlih duhova. Nadalje, sedam evlija među njih četrdeset poslanih od Allaha da je izliječe duhovi su poznati širom Irana i Centralne Azije kao čihiltan ili čiltan, što znači „četrdeset duhova“ (čil označava broj 40 a tan je naziv za duh). Ovaj broj se često pojavljuje u religijskim predajama i motivima širom islamskog svijeta a naročito u sufizmu.



Inicijacija u kult liječenja

Ono što daje mističan dojam svim ovim predajama, kao i samoj praksi, jeste ta spiritualna poveznica koja neku osobu doslovno preko noći učini sposobnim iscjeliteljem, koji na osnovu svog rada i rezultata stječe veliko poštovanje okoline. Iako znanjem liječenja vladaju oba spola, kako smo i vidjeli u primjerima, ipak se žene primjetno izdvajaju, vjerovatno i zbog svoje otvorenosti i urođene komunikativnosti.

Iniciranje u kult liječenja uvijek se događa tako što određena (odabrana) osoba sanja hazreti Fatimu, koja joj ona saopći svoju volju i obdari je potrebnim znanjem i moći. Ovdje je ipak, svakako, veći naglasak na samu iscjeliteljsku moć pošto, na primjer, velika većina turskih odžaklija u skoro svim ritualima ponavlja standardnu formulu:“ Ovo nije moja ruka...“ Po kojoj definiciji sama Fatima odabire buduće iscjelitelje ostaje još uvijek nepoznato no primjer jednog slučaja nagovještava kako se iskrenom željom i voljom taj dar može i svjesno privući. Tako jedan ženski iscjelitelj, odžaklija, koja je poznata i kao „Fatimina sluga“ ispričala je svoju priču o inicijaciji, objavljenoj u knjizi Šamanizam u islamu (4):

-„Moj prvi poziv od strane hazreti Fatime desio se u 14.godini, ali ja tada nisam bila ozbiljnije upućena u islam, šamanizam niti sufizam. Doista, na neki način bila sam zapravo ateista, vjerujući samo u racionalno. A onda mi je naišao period kada sam počela intenzivno razmišljati o hazreti Fatimi i spletom okolnosti došla sam do nekih povijesnih knjiga i ono što sam u njima pročitala i saznala fasciniralo me je. Ipak, ta faza potrajala je svega nekoliko mjeseci i onda sam je gurnula u stranu i zaboravila. Nakon nekog vremena moj život je krenuo nizbrdo a nesreće i problemi su se zaredali munjevitom brzinom. Našla sam se u vrlo lošem odnosu sa partnerom, kojeg je pratilo i zlostavljanje, finansijski problemi, narušeno psihičko i fizičko zdravlje i kao vrhunac užasa – gubitak doma. Tada, u potpunom očaju i beznađu, prisjetila sam se hazreti Fatime, zvala sam je u snu i ona se odazvala i došla te nakon što me izgrdila zbog zanemarivanja i zaborava, dala mi je svoju ruku i od tada sam na ovom mističnom i plemenitom putu. Oporavila sam se od svih teškoća koje su me pratile uz njenu pomoć.“


(3)„Predavanje ruke“ naziv je transmisije dara liječenja kod turskog naroda, kada stari ili onemoćali iscjelitelj (odžaklija) predaje znanje i moć mladom nasljedniku.

(4) Šamanizam u islamu, autor Tierry Zarcone.

Buđenje Ilira - stećci i naša prava povijest

Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do XlX.vijeka. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. U ovom članku ćemo pokazati kako su propagandnom „alkemijom“ osvajača prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što je važno pitanje jer stećci i pitanje našeg kontinuiteta su neraskidivo vezani.



Sredinom augusta ove godine, obilazeći nekropolu Gvozno polje na obroncima planine Treskavice, na jednom od stećaka naišli smo na neobičan prikaz ratnika – konjokrote s kacigom. Budući da je Homer u Ilijadi Trojance nazivao konjokrotima, radi se o vrlo važnoj indiciji za objašnjenje porijekla stećaka. Naime, kaciga je oblikom slična onima kakve su nađene na 54 različita arheološka nalazišta u bivšoj Jugoslaviji – koja se datiraju u brončano i željezno doba – a najbrojnija su u Dalmatinskoj zagori te Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da prikaz na stećku također ukazuje na porijeklo iz trojanskog doba.

Budući da u akademskoj zajednici i dalje preovladava stav da su stećci srednjovijekovni spomenici, to nas vraća na raspravu o porijeklu stećaka koja se vodila potkraj 19. i početkom 20. vijeka. Naime, sve do kraja devetnaestog stoljeća preovladavalo je mišljenje da steći potječu iz prapovijesti, jednako kao i grobni humci – obredne gomile na kojima se u većini slučajeva nalaze. To ustvari ne bi trebalo biti sporno jer na nekropolama stećaka i gomilama postoji kontinuitet ukapanja od prapovijesti, preko antike, srednjeg vijeka pa skoro sve do danas. Naime, najstarije sahrane u gomile potječu iz eneolita (XX. – XVIII.st.pr.n.e.), a najveći broj pripada kasnom brončanom dobu (XIII.-VIII.st.pr.n.e.) i željeznom dobu (XIII – V.st.pr.n.e.). Posljednji pokop u gomilu zabilježio je don Ante Škobalj 50-tih godina prošlog vijeka. Iz činjenice da postoji obredni kontinuitet koji traje hiljadama godina bilo bi logično zaključiti da se radi o istom narodu, jer je teško vjerovati da bi neki osvajački narod, istrijebivši starosjedioce, nastavio koristiti starosjedilačke obrede i običaje.

Južni Slaveni su Iliri

Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do kraja XIX.stoljeća. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. Međutim, nakon što su ilirsko ime, grb s polumjesecom i trobojnica zabranjeni carskim dekretima, germansko-mađarskom političkom odlukom potomcima drevnih Ilira proglašeni su Albanci, a Južni Slaveni odjednom postaju „doseljenici sa Karpata“. U ovom članku ćemo pokazati da su „alkemijom“ prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što znači da su stećci i pitanje našeg kontinuiteta neraskidivo povezani. Namjera nam je također pokazati da ni danas ne postoji konsenzus oko pitanja naše autohtonosti, da narativ o doseljavanju ne može izdržati ozbiljne kritičke testove i da se utjeruje političkim diktatom.

Dakle, u čemu je bit političke podvale o našem dolasku? Bit je u tome da, kada se jednom usvoji temeljna pogrešna premisa, nakon toga postaje gotovo nemoguće doći do istine. Drugim riječima, radi se o specijalnom ratu propagandne naravi: koliko god montirane ideje bile neutemeljene i nakaradne, njihovim upornim ponavljanjem proizvodi se konsenzus i, kad se jednom ovjere pečatom znanstvene istine, izazivaju nesagledivo štetne političke posljedice. Ne radi se o tome da su mnogi naši naučnici u razdoblju poslije ilirskog pokreta namjerno pravili štetu ili da to namjerno rade danas, već je riječ o tome da su instrumentalizirani: internalizirali su štetne ideje i potom ih automatski razvijaju do krajnjih posljedica.

A kakve su posljedice krivih ideja? Usudili bismo se reći da sve naše nedaće, ratovi, porazi i nesreće iz njih izviru. Jer, pristanemo li na to da smo uljezi bez kontinuiteta i kulture i k tome nismo jedan narod nego više njih, onda nas je lako porobiti. Posljedica toga je da je naš zajednički prostor podijeljen na male zavađene državice koje se međusobno uništavaju i trve. Pristajući na tu podvalu pristajemo i na to da obitavamo na zemlji na koju nemamo historijsko pravo i čak, budući da tu zemlju nismo junački osvojili, već navodno „došepesali“ za repovima avarskih konja, trebamo biti sretni što nam je dopušteno da na njoj boravimo, da na to plaćamo porez, da prihvatimo stranu vlast i da se, kada dođe vrijeme, pristojno sklonimo i prepustimo zemlju „pravim vlasnicima“. Krajnje posljedice štetočinstva su asimilacija i uništenje.

Dogma o dolasku

Teorija o velikom doseljavanju, dakle, nije se ozbiljno razmatrala sve do propasti ilirskog pokreta, a o tome nam najbolje govori povjesničar Bogoslav Šulek (1816.-1895.). Po njegovom mišljenju, prvo, doseljeni narod bijaše istog slavenskog roda kao i Iliri, te, drugo, doseljenici nipošto nisu mogli brojčano preplaviti ilirske starosjedioce koji su nastanjivali čitav jugoslovenski prostor, pa i veći. Da se u VI.i VII. stoljeću nije radilo o seobi stotina hiljada već o svega nekoliko desetaka hiljada ljudi također je ustvrdio srpski povjesničar novije generacije dr. Tibor Živković (1966. – 2013.) koji je procjenio da u potonjem razdoblju udio doseljenog stanovništva među starosjediocima nije prešao 3 posto.

Hrvatski povjesničar dr.Neven Budak na sličan način zaključuje  da je starija historiografija pogrešno vjerovala da su drevni starosjedioci protjerani i istrebljeni u velikoj većini, uz rijetke ostatke u visokom gorju, priobalju i na otocima. Prema njegovim riječima, suvremena istraživanja na raznim područjima dokazala su da su starosjedioci preživjeli u mnogo većem broju no što se ranije pretpostavljalo.

I bosanski povjesničar Đuro Besler zastupa slično stanovište, ustvrdivši da je u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva. I Vladimir Dvorniković u svom magnum opusu „Karakterologija Jugoslovena“ u čovjeku na dinarskom kršu prepoznaje „prastarog Ilira“. To je ustvrdio i Kerubin Šegvić, povjesničar, svećenik i filolog koji uopće nije bio jugoslovenski nastrojen, ustvrdivši da na ovom prostoru nije bilo masovne invazije niti jezične asimilacije. Pa čak je i ustaški ministar Mladen Lorković u svojoj doktorskoj disertaciji u Beču zaključio da je čitava starija povijest razumljiva samo uz pretpostavku da su izvorni Hrvati bili neslavenska manjina koja je na neki način zavladala slavenskim masama. O našoj autohtonosti pisala je i Nada Klaić, govoreći da su Hrvati i Srbi napuštali svoja stara balkanska sjedišta  i selili se k Srednjoj Europi.

Unatoč tome što se dogma o dolasku, premda neutemeljena, ustrajava, ovakva mišljenja suvremenih znanstvenika nipošto nisu rjetka, jer su isto ili slično mišljenje zastupali slavist Matej Bor (1913. – 1993.), arheolog i antropolog Živko Mikić (1946.- 2016.), antropolog Slavoljub Živanović, etnologinja Olga Oštrić (1922. – 2012.), etno-muzikolog Cvjetko Rihtman (1902.-1989.) i arheolozi Irma Čremošnik (1916.-1990.) i Šime Batovič. U najnovije vrijeme slične stavove po pitanju naše autohtonosti zastupa i rusko-američki genetičar Anatolij Kljosov.

Važno je, dakle, primjetiti da su do istog zaključka došli naučnici različitog porijekla, ideološkog opredjeljenja, generacija i disciplina. Mirne duše možemo kazati da dogma o dolasku nipošto nije monolitna i da ne postoji niko ko je na ozbiljan i nepristan način istraživao ova pitanja, a da je zaključio da je teorija o doseljavanju vjerodostojna.
Međutim, pored svih tih dokaza koji, promatrani sa raznih stanovišta, ukazuju na jednu te istu istinu, službena verzija i dalje naš narod smatra doseljeničkim, budući da je taj simulakrum duboko ukorijenjen u ideološko i institucionalno tkivo ovdašnjih pseudodržavica.

Autohtonost i stećci – lice i naličje iste priče

Shodno tome i svim dokazima usprkos, službena dogmatika ne smatra da se u antici i ranije na Balkanu dogodilo išta posebice bitno izuzev rimskog osvajanja, pa stećke automatski promatra kao spomenike iz kasnog srednjeg vijeka. Naime, budući da, prema službenoj verziji, na našem prostoru u antici i ranije nije postojao niko osim nepoznatih primitivaca koji su većinom istrebljeni, a manjim dijelom kultivirani kristijanizacijom, ne postoji nijedan raniji kontekst u koji se stećci mogu smjestiti. Dakle, autohtonost i stećci su lice i naličje iste priče.

Kako je stvoren taj simulakrum? Dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka ustanovljena je u vrijeme kad je 1878. Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu i kada se cijeloj Europi otkrio jedan posve novi i neistražen svijet. Budući da najveću pažnju brojnih istraživača privlače izuzetno brojne i velebne megalitske nekropole, stvar najednom postaje jasna; prostor Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Srbije i Crne Gore jedinstven je kulturni, antropološki i nacionalni prostor koji posjeduje najimpozantniju i najstariju megalitsku kulturu u cijeloj Europi.

Osvajačima ova spoznaja predstavlja golemi problem: veličina i drevnost naše kulture čini Zapadnu Europu inferiornom, a nihovu civilizacijsku misiju apsurdnom. I u političkom smislu nacionalno ujedinjeni Balkan predstavlja golem, prevelik izazov Austrougarskom carstvu. Implikacija otkrića stećaka u XIX.vijeku jest da europski korijen i kontinuitet postojanja pripada našoj kulturi, što je uostalom posve logično: ko god je otvorio atlas antike zna da u njemu nigdje ne piše da se europska kultura začela u Berlinu, Londonu, Beču ili Parizu. Da bi se spriječile dalje političke i geopolitičke implikacije tih spoznaja istinu je valjalo zatrpati pod naslagama iskrivljenog narativa.

Početak lažne istorije

Priču o srednjovjekovnom porijeklu stećaka započinje austrijski arheolog i povjesničar Moritz Hoernes (1852.-1917.) čija istraživanja ignoriraju dotadašnje spoznaje domaćih naučnih izvora koji listom tvrde suprotno. Naši pioniri arheologije poput Šime Ljubića opisali su Hoernesovu nauku kao smiješnu. No, Hoernes je, kao pravi Nijemac, na svojoj teoriji ustrajao te je, uz obilnu političku podršku, doveo na visoku razinu prividne akademske ozbiljnosti i na kraju uspio zavesti našu akademsku zajednicu.

Hoernesovom uspjehu vjerovatno je nehotice pridonio britanski povjesničar i novinar Sir Arthur J. Evans koji je 1875.godine proputovao Bosnu i Hercegovinu. Evans je u svojim prvim susretima sa stećcima i prvim istraživanjima zaključio da se radi o prapovijesnim ilirskim spomenicima, sličnim onima koji se u Velikoj Britaniji nazivaju druidskim, da bi ih kasnije pripisao „bosanskim Bogumilima“, najvjerovatnije pod uticajem Franje Račkog. Naime, Rački je formulirao pogrešnu teoriju o bogumilskom porijeklu Crkve bosanske i povezao stećke sa tim razdobljem. Osim što je teorija o Crkvi bosanskoj kao bogomilskoj neutemeljena, stećci se ne mogu poistoivjetiti s bogumilima jer se teritorijalna rasprostranjenost stećaka ne poklapa s onom bogumila. Naime, kad bi stećci bili bogumilski spomenici najviše bi ih trebalo biti u Bugarskoj, a ondje ih uopće nema.

Treća, još važnija i odmah uočljiva napuklina u narativu Franje Račkog sadržana je u činjenici da su Crkvu bosansku sa svih strana opsjedali katolički i pravoslavni križari, a u XV. stoljeću Osmanlije već uveliko „vršljaju“ po Bosni. Kao takva, ona nikako nije mogla u relativno kratkom vremenu od svega dva- tri stoljeća izraditi više od stotinu hiljada stećaka, većinom megalitskih dimenzija do 32 tone, i još pritom ukrasiti njih oko 6.000 i to na području mnogo širem nego je zauzimala, da bi zatim ta praksa iznenada prestala. Zdrava logika govori da je to jednostavno nemoguće.

Jedan od pionira zablude o srednjovjekovnom porijeklu bio je i arheolog Ćiro Truhelka (1865.-1942.) koji je također usvojio austrijsku dogmu po kojoj su Albanci Iliri. Tada je za potrebe istraživanja Ilira naučio albanski i turski jezik, ali mu to, naravno, nije puno pomoglo jer tim jezicima i predajama neće naći gotovo ništa

Zagovornici istine i njihova kolebanja

Onoj drugoj, pravoj strani na kojoj stoje istraživači stećaka koji zastupaju njihovo prapovijesno porijeklo pripadaju dalmatinski arheolozi i istoričari Šime Ljubić (1822.-1896.), osnivač hrvatskog arheološkog društva, Antun Josip Fosco (1826.-1894.), šibenski biskup i povjesničar, don Petar Kaer (1848.-1919.), svećenik koji je objavio prvu studiju o dalmatinskim stećcima u francuskom antropološkom društvu, fra Lujo Marun (1857.-1939.), još jedan svećenik koji se smatra utemeljiteljem hrvatske arheologije, te austrougarski oficir Heinrich Sterneck koji se svojim tvrdnjama časno odmetnuo od službenih austrougarskih podmetanja. Budući da se radi o izuzetno uglednim, ozbiljnim i učenim stručnjacima koji su terenski istražili brojne nekropole i narodne predaje, utvrdili razne etnološke i antropološke spone, ne bi bilo pametno danas zatvarati oči pred njihovim tumačenjima.

Šime Ljubić, teolog, istoričar, arheolog, filolog i biograf, prvi je počeo ozbiljno terenski istraživati nekropole stećaka u Dalmaciji te prikupljati informacije o onima šire. No, valja naglasiti da Ljubić također predstavlja vrlo zanimljiv primjer intelektualnog kolebanja. Djelovao je u vrijeme procvata i uništenja ilirskog pokreta kojem je i sam pripadao, a kad je ilirizam propao i on je promjenio mišljenje. No, svojim počecima, dok je radio kao župnik u Dalmaciji, pisao je o našem narodu kao o Ilirima – potomcima Pelazga, a teorija o masovnom doseljavanju nije mu bila prihvatljiva. Ali, nakon studija povijesti u Beču 1850-ih godina poslan je u Veneciju na prijedlog zloglasnog apsolutističkog ministra za režim Alexandra Bacha da istražuje povijesne izvore o naravi mletačko-slavenskih odnosa. U to vrijeme, a naročito kada je dobio stalno namještenje kod Khuena Hedervarya i Ise Kršnjavoga kao ravnatelj Narodnog zemaljskog muzeja (danas Arheološkog muzeja) u Zagrebu kod njega je prevagnula dogma o doseljavanju Slavena.

Pod istim uticajem počeo se kolebati i po pitanju datacije stećaka, stavljajući ih prvo u prapovijest, a onda u srednji vijek. Kako god, njegova dvoumljenja okončala je studija o dalmatinskim stećcima iz pera makarskog arheologa don Petra Kaera koji je zastupao tezu o njihovom prapovijesnom porijeklu, premda ih ni jedan ni drugi ne pripisuju našim precima nego nekom nepoznatom, nestalom narodu.
Još je jedan domaći povijesničar, etnolog i istraživač stećaka, Dubrovčanin Vid Vuletić Vukasović (1853.-1933.), promjenio mišljenje pod uticajem austrijskog arheologa Hoernesa. Na početku svojih istraživanja stećke je smatrao predgrčkim i predrimskim, da bi ih kasnije počeo smatrati srednjovjekovnim spomenicima. Zanimljivo je da su radovi Vuletića Vukasovića u kojima negativno ocjenjuje rad don Petra Kaera, a hvali Hoernesve stavove o srednjovjekovnom porijeklu stećaka odbijeni za štampanje u Viestniku Arkeologičkog družtva 1887.godine u Zagrebu. Urednik Viestnika bio je – Šime Ljubić.

Stariji nego što jesu

Don Petar Kaer, svećenik, povjesničar i arheolog, napisao je naučnu raspravu na francuskom jeziku o dalmatinskim stećcima „Pierres sepulcrales Dalmates“ koju je 1887.izdalo Francusko antropološko društvo u Lyonu. Stećke je pripisao nekim nepoznatim predrimskim narodima koji nastanjivahu naš prostor. I Kaerova mutna pretpostavka o „nepoznatim narodima“ nastaje pod uticajem tada već uveliko moderne podvale o doseljavanju koja implicira da od prapovijesti do VI.stoljeća na našem prostoru ne obitavamo mi već neki nepoznati narod. No, na stranu te zablude, za nas je važno da Kaer stećke ne gleda kao srednjovjekovne spomenike.



Kaerovo mišljenje dijeli Antun Josip Fosco, biskup i istoričar iz Šibenika, grada iz kojeg potiču mnogi srednjovjekovni kroničari i istoričari koji, poput onih iz Dubrovnika, Splita i Zadra nikad nisu spomenuli podizanje megalitskih stećaka na nekropoloma Dalmacije. On u svom djelu na talijanskom jeziku „Le necropolo Fenicie in Dalmazia, Sebenico 1890.“ Izražava mišljenje da su stećci spomenici Feničana koji su u davna vremena živjeli u Dalmaciji. To je, dakako, moguće kao što je moguće da su „Feničani“ (od grčke riječi phoinik, navodno nepoznate etimologije, a u stvari naše riječi vojnik) zapravo „Vojničani“, dakle ratnički slavenski narod, o čemu je već ranije pisano. Mišljenje o prapovijesnom porijeklu stećaka dijelio je i austrijski geolog i istraživač Heinrich Sterneck koji je kao austrougarski oficir-geolog istraživao rudna bogastva Bosne i Hercegovine i na terenu nailazio na brojne nekropole. Smatrao je da stećci sasvim sigurno pripadaju predrimskom vremenu, s obzirom na to da ih često nalazimo na ilirskim gomilama ili u njihovoj neposrednoj blizini te da su stari koliko i ilirski grobni humci.

Njegov naučni rad o stećcima „Staro nadgrobno kamenje u Bosni i Hercegovini“ objavljen je 1878.godine u kulturnom časopisu Vienac iz Zagreba, uglednoj tiskovini koja je objavljivala kvalitetne naučne i književne radove ih Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i šire. Još jedan stranac po imenu Eynar Dyggve, danski arheolog koji je više od 20 godina istraživao Salonu i bio arhitekt konzervator Arheološkog muzeja u Splitu (1929.-1932.) opisao je stećke doslovno „starijim nego što jesu“.

Korijen u prapovijesti

Najbolje argumentirano mišljenje o stećcima nalazimo kod dalmatinskog arheologa fra Luje Maruna koji u svom djelu „Ruševine crkve sv.Luke na Uzdolju kod Knina“ piše da u unutrašnjosti Dalmacije gotovo nigdje ne nalazimo crkve bez stećaka, ali da ima stećaka bez crkava, pa je posve logično zaključio da takva svetišta potiču iz predkršćanskog doba. On smatra da stećci svoj korijen imaju u prapovijesti, u vremenu kada su se ukapanja obavljala pod gomilama ili humcima, ali da postoji kontinuitet na način da su se kršćanske nekropole sa stećcima također gradile i kasnije uz crkve. Napomenuo je kako je opazio da na prapovijesnim gomilama nastaju jednostavni stećci koji se postupno ukrašavaju do vrhunskih umjetničkih djela.

Poljski istraživač Alexandar Sapieha govori o stećcima kao vrlo starim spomenicima koji podsjećaju na egipatske i partske. Dalmatinski oficir i istoričar Ivan Katalinić u svojoj knjizi „Povijest Dalmacije“ na talijanskom jeziku kratko piše o prastarim nekropolama Imotske krajine. U istom djelu opisuje dalmatinske pogrebne običaje poput spaljivanja mrtvih, pokapanja pod gomile i kamene ploče. Austrijski geolog Ami Boue smjestio ih je u period Rimskog carstva odnosno u vrijeme prvog širenja kršćanstva na našim prostorima.




Stećci u predajama

Analizirajući, dakle, navedene tvrdnje naših i stranih naučnika, uviđamo također da oni nemaju spoznaje da je iko u starim dokumentima ili predajama spomenuo da su megalitski stećci podizani u srednjem vijeku. Spomen o stećcima, doduše, postoji u predajama, ali u posve drugom kontekstu: narod nekropole naziva grčkim, rimskim, kaurskim ili mađarskim grobljima, što su nedvojbeno različita imena za inovjerce. Uostalom, i sami smo tokom brojnih terenskih istraživanja nailazili na iste predaje koje se, što je posebno zanimljivo, na identičan način prepričavaju u raznim krajevima i među pripadnicima različitih tzv.etničkih skupina.

Predaje govore da su stećci izrađivani u pradavna vremena, u narodu divova koji ih je izrađivao pripisuju i neka nadnaravna svojstva: stećke su, po predajama, na glavama nosile žene koje su živjele 900 godina („300 divovala, 300 nevovala, 300 udovala“). Spominju se i stećci koje je vuklo stotinu volova, ali nema spomena nekog plemića koji je na grob navalio gromadu od 15 ili 30 tona. Osim toga, kakva bi logika bila da neko u srednjem vijeku izradi stećak od 17 tona poput onog u Cetini i na njemu ne ostavi ni slike, ni godine, ni imena?“

Dimenzije i težina – najbolji dokaz

Da sumiramo: ne postoje stari dokumenti o podizanju stećaka u srednjem vijeku, iako dalmatinski gradovi imaju vrlo kvalitetne arhive i mnoštvo stećaka u svojoj okolici. Nedavno je bečka naučnica našeg porijekla dr. Zlata Duraković, koja je doktorirala na Bečkom sveučilištu baš na stećcima, boravila u Dubrovniku sa specifičnom namjerom da nađe bilo kakav dokument u Dubrovačkom arhivu koji bi spominjao bilo što o srednjovjekovnoj praksi izrade stećaka: nekog majstora, način prijevoza, cijenu izrade, bilo šta. Nije našla ništa, što već dovoljno govori samo po sebi.

Ipak, najbolji dokaz da stećci nisu rađeni u srednjem vijeku same su dimenzije i težina ogromnog broja stećaka. Ne postoji tehnološki kontekst u koji bi se smjestila praksa odvaljivanja megalita do 32 tone i njihov prijevoz na velike udaljenosti u srednjem vijeku. Uostalom, zašto bi se iko time bavio, a da istu tehnologiju ne upotrebi u bilo kojoj drugoj gradnji.

Naš saradnik Kemal Čolak iz Sarajeva izračunao je da bi za izgradnju takvog megalita kakav se nalazi u Pavlovcu kod Sarajeva bilo potrebno odvaliti kvadar od najmanje 40 tona. Nameće se pitanje gdje se nalazi takav kamenolom i kojim je to alatom izrađeno. Posebno je zanimljivo da se, prema svjedočenju mještana, stećak nalazi na bivšem poligonu JNA te da je vojska izmjestila sve stećke s te nekropole osim ovog zato što nisu imali dizalicu kojom bi ga uklonili. Čime ga je onda donio srednjovjekovni čovjek?

K tome, u mračnom srednjem vijeku, u vremenima ratova, bratoubilaštva te križarskih progona krstjana arijanaca, u vremenima gladi, neimaštine i preživljavanja nije bilo vremena za podizanje sto hiljada stećaka, a još manje za njihove dugotrajne i mukotrpne transporte i velika ukrašavanja. Da je to rađeno u srednjem vijeku, jedna tako moćna i tehnički napredna civilizacija lako bi se odbranila od napadača i osvojila cijelu Europu.


Ideološke smicalice

Još jedna od bizarnih ideoloških smicalica kojom se pokušava očuvati dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka drži da su stećci postavljani na prapovijesne gomile. Zapitajmo se koliko su ove tvrdnje logički održive:“srednjovjekovna nekropola stećaka na prapovijesnoj gomili“. Budući da se radi o zdravim i školovanim ljudima, struka ne obmanjuje slučajno, već se radi o pomno razrađenom sistemu ideoloških smicalica i klopki koji svakoga ko u njega uđe automatski zavede i obmane.



Istina je ovo: na mjestima gdje se nalaze nekropole stećaka često nalazimo kontinuitet od prapovijesti pa do srednjeg vijeka (vidi npr. Nekropolu Krekovi kod Nevesinja), a na nekima sve do modernih vremena kao što o tome piše don Ante Škobalj. Na nekropolama nalazimo različite načine ukapanja, a nalazimo i posmrtne ostatke u kontinuitetu od XX.stoljeća prije nove ere pa ponegdje sve do XIX.i XX.stoljeća nove ere kao što iz svog iskustva svjedoči dugogodišnji arheolog-istraživač Mate Puljak.

Takvi dokazi sklanjaju se izvan okvira dozvoljene rasprave jer predstavljaju nepremostiv problem za ideološku dogmu čijem je pisanju odavno mjesto u ropotarnici povijesti. A kad dokaze nije moguće sakriti jednostavno se upotrebi već rečenu  sintagmu „srednjovjekovna nekropola na prapovijesnom tumulusu“ kao što to, primjerice, stoji na natpisu koji opisuje nekropolu u Crljivici u Imotskoj krajini. Identična stvar je i sa tumačenjem simbolike na stećcima za koju čak i poznati promicatelji srednjovjekovnog porijekla stećaka Ćiro Truhelka, Šefik Bašlagić, Marian Wenzel i drugi, ustvrdili da velikim dijelom potječu iz prapovijesti i antike.

Međutim, izgleda da se istina stidljivo probija na površinu. Na primjer, njemački arheolog Georg Wild tvrdi da stećci u Bosni predstavljaju staro europsko kulturno dobro, da neki simboli poput ljiljana (koji je postao simbolom Dominikanskog reda i inkvizicije, protivnika katara) potječu iz antike i to često kao nadgrobni spomenik smrti, kao i da su razni oblici križa pretkršćanski i poznati u antičkoj kulturi, a kršćanstvo ih je naknadno posvojilo, pridavši im kršćansko tumačenje.

I naš domaći znanstvenik Zdenko Chavrak piše da lovne scene na stećcima prikazuju predantički i antički to jest ilirsko-keltski način lova. Po njemu, ne radi o srednjovjekovnim scenama jer je Zapad već od 9.stoljeća lovio uz zvukove lovačkog roga, dok na stećcima nema takvog prikaza. Također navodi da se  srednjovjekovno bosansko koplje ne razlikuje mnogo od rimskih i prethistorijskih. I mačevi su u Bosni posve različiti od drugih srednjovjekovnih mačeva u Europi.

Osim toga, svaki istinoljubivi istraživač stećaka primjetit će na tvz.srednjovjekovnim stećcima neobične simboličke prikaze, antičkih stupova hrama, kojih u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini nije bilo.

20 glavnih argumenata

Vratimo se pri kraju ovog osvrta na početak naše priče: budući da dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka mora opstati, tom kontekstu se prilagođava svaki sadržaj, pa je tako u knjigama na crtežu pogrešno prikazan ratnik sa aureolom umjesto sa s ilirskom kacigom sa stećka iz Nekropole Gvozno Polje. No, kad se ode na teren i uživo provjeri dokazi su neumoljivi: jasno je vidljivo da na reljefu nema oštećenja i da je prikazan ratnik konjokrota s kacigom, a ne svetac s mačem.

Kao i uvijek, uvjerenja kontroliraju percepciju, vidi se samo ono što se želi vidjeti, a ostalo se ignorira i prilagođava. I to nije jedini prikaz ilirske kacige jer imamo još prikaz na stećku iz nekropole Banja Stijena kod Rogatice i onaj iz Hoćevlja kod Vareša. Slične stećke iz nekropole Ubosko kod Ljubinja, Radmilovića Dubrava kod Bileće i Vrelja kod Pljevlja treba dodatno istražiti. K tomu, imamo brojne prikaze vojnika u odorama koje podsjećaju na rimske iz nekropola Radimlja, Rotimlja i Ljubljenica kod Stoca, a slične nalazimo i drugdje, na primjer, u Mostaru i Ulogu kod Kalinovika.



Usto su konjenici na stećcima najčešće prikazani s kopljem i malim štitom ili bez štita, što odgovara načinu na koji su prikazivani rimski konjanici, a nebrojeni su prikazi vojnika, konjanika i plesača sa pokrivalima za glavu koja su nevjerovatno nalik brigijskim kapama. Imamo još i neke čije kape podsjećaju na Parte ili Kaldejce iz nekropole Zijemlje Polje kod Mostara i već spomenutih Crvljivica, Gvozno Polje i Radimlja.

I na samom kraju ovog osvrta nabrojit ćemo 20 glavnih argumenata zašto stećci ne mogu biti srednjovjekovni, premda su u srednjem vijeku korišteni, djelomično ispisivani i ukrašavani.

1. Službena nauka sve do kraja 19.vijeka stećke smatra prapovijesnim spomenicima.

2. Ni prije nije postojao, a ni danas ne postoji konsenzus da stećci potječu iz srednjeg vijeka.

3. Evidentno je da su simboli na stećcima povezani s drevnim civilizacijama, napose egipatskom i partskom.

4. Nisu poznate narodne predaje koje govore o izradi stećaka u srednjem vijeku. Brojne su, međutim, one koje ih smještaju daleko u prapovijest.

5. Ne postoji nijedan zapis o izradi stećaka kod starih Dubrovčana, a poznato je da su dubrovački agenti bilježili sve što je bilo i od najmanjeg interesa. Takvi zapisi nisu poznati ni u drugim arhivima Dalmacije i Italije.

6. U gomilama pod stećcima bilježimo kontinuitet ukapanja najmanje od XX.stoljeća prije nove ere pa sve do XX.stoljeća nove ere.

7. Srednjovjekovni grobovi na nekropolama stećaka nalaze se pored stećaka ili pod kamenim preklopnicama, odnosno stećcima manjih dimenzija, što dokazuje kontinuitet pokapanja od prapovijesti, ali ne i njihovo srednjovjekovno porijeklo.

8. U srednjem vijeku ne postoji tehnologija, razlog ni kontekst za podizanje megalitskih stećaka težine do 32 tone.

9. Ne postoji valjan razlog da bi se megaliti u srednjem vijeku uopće izrađivali, a kamoli oni bez simbola i natpisa kakvih je većina. Najveći stećak iz Pavlovca nema nikakvog ukrasa, a nema ni najveći stećak na nekropoli Cetina kraj Vrlike. Taj, doduše, ima uklesanu godinu 1925. Znači li to da bi ga trebalo datirati u XX.stoljeće?

10. Od oko 100.000 stećaka, a nekad ih je bilo još i više, svega njih oko 6000 je ukrašeno, a manji dio sadrži raznovrsne vrste križeva koji su prekršćanski i poznati u antici. Ako pak ustrajemo da su to kršćanski simboli, radi se o manje od jedan posto od ukupnog broja. Misao da bi kršćani u ornamentici mahom izbjegavali križ je apsurdna.

11. Tek nešto više od 300 stećaka nosi srednjovjekovne natpise. Natpisi su usječeni, dok su ukrasi velikom većinom isječeni iz stećaka. Tako gdje su ukrasi usječeni vidi se da su mnogo primitivniji, kasniji i većinom kršćanske simbolike (vidi npr.Rašćane kod Imotskog). Iako mlađi, radi svoje (ne)kvalitete slabije odoljevaju zubu vremena.

12. Vidljiva prastarost, odnosno prevelik zub vremena, uočljiv na mnogim stećcima dokazuje da nisu rađeni u srednjem vijeku. Čak i kad uspoređujemo stećke s rimskim nadgrobnim spomenicima – stelama uviđamo da su mnogo drevniji.

13. U srednjem vijeku kada su na prostorima Dalmacije, Bosne i Srbije vođeni bratoubilački ratovi, a najviše križarski progoni arijanskih krstjana, nisu postojali društveno-ekonomski uvjeti za podizanje megalitskih nekropola.

14. Na ukrašenim stećcima ima premalo srednjovjekovne simbolike. Naime, većina simbola je starodrevna. Nalazimo također prikaze ratnika u antičkim odorama (npr.Radimlja), a tu su i već spomenute ilirske kacige na stećku.

15. Budući da stećke nalazimo u brdsko-planinskim zabitima i na visinskim nenastanjenim pustarama do 1800 metara nadmorske visine, bez vidljivih tragova ljudske habitacije, to je indicija da su oni plod neke drevne civilizacije koju tek treba izučiti.

16. Imamo i ogromne stećke pod podovima crkava koje su građene malim neotesanim kamenjem i sedrom (npr.Cetina kod Vrlike). Tu se jasno vidi da su stećci stariji od ranog srednjeg vijeka.

17. Prikazi antičkih stupova hrama na brojnim megalitskim stećcima dodatno potvrđuje prapovijesno porijeklo stećaka.

18. Slojevi humusa na stećcima koji su danas pod zemljom otprilike su između 30 i 80 cm debljine, dok su na rimskim spomenicima između 15 i 30 cm, što prije ukazuje na brončano doba negoli na srednji vijek.

19 .Da je pokapanje pod stećcima i pod gomilom običaj iz brončanog doba kazuju nam stihovi iz Ilijade i Odiseje u kojima se spominju ukopi paljevinskih ostataka tijela pod gomilu na koju je postavljen stećak.

20. Stećci se spominju i u Starom zavjetu, što također ukazuje na brončano i željezno doba.

Dokaze bismo mogli nastaviti nabrajati u nedogled, ali dogmaticima dokazi ionako ništa ne predstavljaju. Ko hoće znati njemu ne treba, a ko neće, njemu ionako ne vrijedi govoriti.



preuzeto sa: www.tana.bosnianforum.com

Bosanski narodni kalendar

Bosanski narodni (poljoprivredni) kalendar seže čak u staru eru bosanskih Ilira, naših predaka. Kalendar je zapravo "krug godine", najvjerovatnije utemeljen u kultu Velike Majke, zbog čega je primarno vezan za poljoprivredu, obrađivanje zemlje i proizvodnju hrane. Dolaskom Kelta, čija se vjerovanja mješaju sa ilirskim, kalendar postaje bogatiji simbolikom kulta plodnosti koji je osnovica cjelokupnog određivanja dvaju godišnjih doba. Naime, prema tom agrarnom kalendaru godina se dijeli na ljeto i zimu, od kojih svaki period traje po šest mjeseci.

U njemu se mogu prepoznati neki datumi julijanskog kalendara koji je ustoličen 45.godina prije nastanka kršćanstva. Nastankom kršćanstva ovim pojedinim datumima data su imena svetaca. Narodni kalendar koristio se neprestano, njime su se služili bogumili, bio je u upotrebi i u osmanlijsko doba te svoju primarnu svrhu nalazi i u današnje vrijeme.

Pored ovog u Bosni se strogo pratio i hidžretski kalendar. To su činile hodže i drugi muslimanski učenjaci, da bi se znalo kada je koji važan vjerski datum (Nevruz, Ramazan, Bajram, Nova godina, etc). Hidžretski kalendar nije bio praktičan za određivanje poljoprivredni radova jer se svake solane godine pomjerao za deset dana, ali je bio povoljan za post u mjesecu Ramazanu jer se pomjerao kroz sva godišnja doba.

Treba napomenuti da je u Bosni za vrijeme Osmanlija bio službeni hidžretski kalendar sve do dolaska Austrougarske monarhije kada je u upotrebu uveden gregorijanski kalendar.


Kako se godina dijeli po narodnom kalendaru

Bosanski narodni kalendar počinje od 21.decembra kada po narodnom vjerovanju dan počinje dužini onoliko koliko pijetao može skočiti sa kućnog praga. Od ovog datuma nastupa Zehmerija (turski Zehmeri) najhladniji period zime koji traje 40 dana. Dok traje Zehmerija izbjegava se piti hladna voda u strahu od prehlade i gripe.

Januar: u narodu se januar naziva najdužim mjesecom u godini. Od 17.januara počinje se računanje sedmica do Hidirleza (6.maj), njih ukupno 17. Prema njima se određuje sjetva.
Period od 31.01 - 20.03. naziva se Hamsin i on predstavlja drugu polovinu zime.

Veljača - od 14.februara do 15. marta, narod vjeruje ukoliko na početku Veljače pada snijeg, bude "pun"- snježan, da je to dobar znak za plodnost godine, posebno za dobar prinos pšenice. Narod kaže da se u toku Veljače tuku bura i jug. Ono što je posebno za Veljaču jest da ona nastupa tačno u podne 14.februara i završava u podne 15.marta kada nastupa Baba. Prema narodnoj predaji Veljača je rekla da će ostaviti onakvo vrijeme kakvo je zatekla a slaže li, tvrdi se u narodu, biće u ljeto nevremena.

Kod Kelta 14.februar je bio poznat kao dan prinošenja krvne žrtve kako bi se obezbjedila plodnost i dobar urod u godini. Ovo se idealno uklapa u bosanski kalendar i simboliku plodnosti te potvrđuje ostatke drevnih vjerovanja sačuvanih kod ilirsko-bošnjačkog naroda.
Mjereno po nedjeljama ili heftama Veljača počinje polovinom dvanaeste a završava polovinom osme nedjelje do Jurjeva. Zadnji sedam hefti do Jurjeva dobilo je svoje karakteristične nazive: za šestu se kaže da "zameta", peta hefta "pometa" a treća nedjelja se naziva "najveća" jer se u njoj sve sije.

Džemre (turski Cemreler), značenje ovog naziva je "ugalj koji gori u vatri", vjeruje se da su Džemre zapravo sunčeva toplina koja počinje intezivno da utječe na Zemlju i budi prirodu.
-prva džemra pojavi se oko 20.februara i zagrije zrak. Obično tada puhne južni vjetar i naglo otopli.
-druga džemra pojavi se oko 27.februara i zagrije vodu te povisi njen nivo. Voda u rijekama se više ne zamrzava.
-treća džemra pojavi se 6.marta i zagrije zemlju. Snijeg se brže topi i nestaje a iz zemlje počinje rasti prva trava.
Odmah nakon prve džemre narod ima običaj da zareže korijenje breze i na njega postavi otvor staklenih flaša kako bi u njih kapao brezin sok. Flaša u tom položaju ostaje do treće džemre. Sakupljeni sok se koristi za liječenje, posebno bolesnih bubrega.

Mart: u ovom mjesecu počinju poljoprivredni radovi, siju se krompiri, luk, salata. Nakon treće Džemre voćke se obrezuju i kaleme.

Baba - 0d 15.marta do 21.marta vlada Baba, nestabilno vrijeme kada se u toku dana izmjeni nekoliko vremenskih pojava. Baba se u narodu opisuje kao "goropadna", "pogana", "leteća"... Kako narodna predaja pripovijeda, Baba je rekla da može biti vremenski duga kao Veljača da bi smrznula dijete u ženi i tele u kravi, lonac bi na šparetu napola vrio a napola bio zaleđen.
Za Babu je poznato da ponekad zna zakasniti pa se loše i nestabilno vrijeme prebaci i za početak aprila. Narod tvrdi da se ponekad čak pomješaju Veljača i Baba pa divljaju krajem marta i početkom aprila.

Did ili Did Grgo - od 21.marta do 28.marta, period od sedam dana u kojima vlada Did, za njega narod tvrdi da je milostiviji i u nekim krajevima Bosne počinje sjetva krompira.
Did je ime (titula) svakog bogumilskog svećenika u Bosni a Baba je bio naziv za njegovu ženu koja je zajedno sa mužem pomagala zajednici liječeći biljem, asistirajući pri porodima, ili je proricala sudbinu. Kako su Bošnjaci prije dolaska Islama bili pripadnici bogumilstva ne treba da čudi što su očuvali sjećanje na staru vjeru. U narodu egzistira na desetine priča, uglavnom komičnih, o Babi i Didu te njihovim zgodama i nezgodama. Po tome možemo utvrditi kako su uživali veliko poštovanje među narodom Bosne i Hercegovine.

21.marta nekada se proslavljao i Nevruz, perzijska Nova godina, koja se u Bosni nazivala Sultan Nevruz.

Kablići - 29.mart do 31.mart

Stablići - 1.april do 3.april

Štapići -4.april do 7.aprila

Iako sam od djetinjstva znao za Stabliće, Kablići i Štapiće nikada mi niko nije mogao sa sigurnošću kazati što oni u suštini znače. Do tog saznanja došao sam neku deceniju kasnije, kada mi je Zehida Družanović (umrla 2006.god), ispričala da se taj period u narodu Cazinske krajine označavao izjavom „Hajd', medeti, povuci rep!“. Tom se izjavom pozivao komšija u pomoć da izvuče mrtvu kravu iz štale. Naime, zbog dugih bosanskih zima, koje su u prošlosti bile česta pojava, dešavalo se da usljed nestanka sijena i druge hrane za stoku, ona umre od gladi. Time je postalo jasno da su Stablići, Kablići i Štapići množina za stap, kabao i štap tojest mećajicu kojom se udara prikupljeni kajmak u stapu kako bi se „izmelo“ maslo i mlaćenica. Zbog dugih zima i usljed umiranja krave, za koju se pripovijedalo da hrani pola kuća tojest familije, kuća bi ostajala bez mlijeka i masla pa otud vjerovanje da se u tim danima čuju udarci u praznu posudu tojest stap i kabao.

Mučenjaci ili Siromasi -  period od 8.aprila pa do jula, u njemu se narod mučio (otud i naziv) do žetve pšenice tojest novog žita. Oni su period proljetne neimaštine te je stoga i u narodu Cazinske krajine nastala izreka za taj period: "Lako je biti jesen, daj budi proljeće!" jer u jesen ima svega na trpezi od voća i povrća te žita a u proljeće nema ništa.

April:  u aprilu počinje sjetva kukuruza. Stari Bošnjaci čekali su da se žaba počne oglašavati jer bi tada klima bila pogodna za sjetvu. Narod prati i ostale znakove iz prirode pa tako vjeruje da čim počne bukva sa listanjem da se može početi sa sjetvom žita bez straha od mraza. Polovinom aprila zarezivala se vinova loza i na nju postavljao otvor flaša kako bi sve do Hidirleza u nju kapao sok iz loze. Ovim sokom su djevojke i žene mazale kosu kako bi im bila zdrava i brže rasla.

Maj : prvog četvrta u mjesecu maju počinjalo je sijanje graha.

Hidirlez or Jurjevo (6.maj) - prema narodnom kalendaru od ovog dana počinje ljeto i može se kupati u rijeka i jezerima. U periodu od 6.maja do 13.maja puštaju se prvi rojevi pčela.

Juni: prvi sedam dana mjeseca juna naziva se "bijela sedmica" jer u njoj se počinju ubirati bijele pečurke takozvane lisičarke (Cantharellus cibarius) po šumi. Početkom juna siju se lipe masirače (bijele bundeve), bijela repa i rodakva. Za ovu sedmicu karakteristična je i zabrana da se u vrtu guli ili vadi iz zemlje luk " jer bi se zbog toga mogao početi kvariti i gnjiti!".

August: u narodu se vjeruje da ovaj mjesec djeci i starim ljudima izaziva dijareju. Kako bi to spriječile majke bace neki dio dječije odjeće pod točkove konjske zaprege koja prevozi pšenične snopove. U prvim danima augusta iz zemlje se vadi bijeli i crveni luk.

Aliđun - 2.august: od ovog dana narod vjeruje da ljeto izgubi svoju toplinu i polako se pretvara u jesen, voda u rijekama postaje hladna za kupanje. Tradicija odlaska na brdo i učenja kišne dove, nije kako se misli običaj nasljeđen od bogumila već svoje korijene ima u antičko doba i potječe od keltskog štovanja boga Arauna, božanstva podzemnog svijeta, kojem su bila posvećena brda, a kojeg su u određenom obliku usvojili i naši preci.

Septembar: u ovom mjesecu krompir se vadi iz zemlje van, kukuruz se bere na polju, grožđe dozrijeva. Desi li se da u septembru ima procvjetalih jagoda narod vjeruje da će biti duga i topla jesen.

Oktobar: u prvoj i drugoj sedmici oktombra sije se pšenica.

Kasum - 8.novembar: od ovog dana nastaje zima. Na ovaj dan se izmiruju svi dugovi i prestaje zakup zemlje.
Kasum je naziv za novembar kod Turaka, ali riječ je arapska i znači "nešto što se dijeli" tojest prestaje topli dio godine i počinje onaj hladni, zimski.

Džanbole i urok

U narodnoj medicini BiH svaka duševna bolest nazivala se džanbola (od turske riječi "džan" - duša), i dolazila bi posredstvom pogubnog djelovanja zlih duhova - džina. Među najtežim oboljenjima smatrala su se ona izazvana direktnim susretom sa demonima ("naletio na džinsko kolo", "udario ga džinski vjetar", itd), kada bi bolesnik zapadao u specifična duševna stanja poput histerije, paranoje, shizofrenije, epilepsije itd.

Prema iskustvu bosanskih hodža-iscjelitelja i stravarki čovjek se može ozbiljno razboljeti od straha, sihira, nameta, nagaže, ograme, zgranila, letame (takozvani "džinski šamar" - pareza facijalis) i uroka. Ipak, od svega navedenog, urok smatraju najraširenijom vrstom oboljenja.



Strah od destruktivne moći pogleda urokljive osobe duboko je impregniran u kolektivnu svijest mnogih kultura svijeta, bilo da su one primitivna ili razvijena društva, a kod bosanskog naroda najočitije se prezentira u sljedećoj izjavi: "Čim te pogleda, sve ti omete, ne da se užeći vatra ni usiriti sir!". Kako je već rečeno urok je izuzetno česta pojava među ljudima, daleko više od crne magije, opsjednuća ili, recimo, crvenog vjetra. Pojavljuje se uvijek kao negativna nuspojava pretjerivanja u emocijama. Vrlo često, tvrde hodže-iscjelitelji, dogodi se da zapravo roditelji ureknu svoje dijete, unatoč velikoj ljubavi koju osjećaju prema njemu, jer "u čemu se god pretjeruje nije niti dobro niti zdravo!".


Šta je zapravo urok i na koji način djeluje?

Wiliam Walker u knjizi "Snaga mišljenja u znanstvenom životu" navodi slijedeće: "Nauka je potvrdila snagu uticaja uroka uslovljavanjem tzv. teorije magnetizma. To je, dakle, održavanje jake nutarnje želje putem očiju, zbog sposobnosti oka ne samo da vidi nego i da osjeti, u ovom slučaju, krajnju žestinu pogleda. Kao dokaz ovome, u kazalištu ili na nekom drugom mjestu gdje ljudi sjede jedni iza drugih, zagledajte se u potiljak čovjeka koji je ispred vas. Uporno gledajući u donji dio njegovog potiljka zaželite jako u sebi da se taj čovjek okrene. Opazit ćete da će se taj čovjek odjednom okrenuti i pogledati pravo na mjesto odakle ste ga vi ga gledali. Ova vježba se pokaže skoro sasvim uspješna kod ljudi koji se poznaju, a manje među nepoznatima. Isto tako, uspješnija je kod žena, nego kod muškaraca, pošto žene bolje reaguju na takvu vrstu uticaja. Što bolje poznajete određenu osobu, ovo će brže djelovati."
Mišljenja sam da urok, ali i sve druge paranormalne pojave, imaju direktnu vezu sa astralnim tijelom, našim spritualnim dvojnikom, koje je ujedino i spona između svijeta ljudi i duhova(1). Ono što mi nazivamo nadnaravnim moćima poput vidovitosti, telekineze ili uroka nisu ništa drugo nego sposobnosti našeg astralnog tijela. Kroz "treće oko" odnosno kako se ono naziva u bosanskom okultizmu - "zvijezda", mi smo spojeni sa univerzumom ali i duhovnim svijetom (vidi: "Iliri - najveća misterija Europe"). I otud crpimo sva naša znanja i informacije. No, pošto bi dublje objašnjavanje oduzelo previše mjesta i na neki način udaljilo nas od glavne teme bit će dovoljno napisati sljedeće.

Prema nekim stručnim definicijama ljudsko tijelo je ništa drugo nego skup zbijene energije, koja ima svoj jasno određen način djelovanja. Svaki put kada dođe do narušavanja normalnog protoka energije, pretežno zbog neke prenaglašene emocije, obično negativne, naše tijelo ili akumulira tu štetnu energiju na nekom dijelu tijela, gdje se onda pojavi bolest, ili jednostavno "izbaci" taj višak energije iz sebe da bi se resetiralo odnosno normaliziralo. Što je donekle identično našim fiziološkim potrebama. Ukoliko se to izbacivanje nakupljene energije, kroz oči ili usta, desi u trenutku dok nekoga ili nešto hvalimo ili mu zavidimo, ona će se automatski usmjeriti u pravcu "mete" i desit će se uricanje. To je, isto tako, odgovor na pitanje - zašto nam se ne dogodi svaki put ureknuće ako nas neko pohvali ili nam otvoreno ili pritajeno zavidi?

Dakle, moć uricanja je nativna pojava kod svakog čovjeka, i nema nikakve veze sa karakternim osobinama, spolom, fizičkim izgledom ili nacionalnom pripadnosti. U narodnim vjerovanjima postoje svojevrsni kulturološki animoziteti prema pojedinim skupinama za koje se onda tvrdi da imaju zao pogled poput Roma, ali i starih žena, muškaraca bez brade (ćosavi), brkati žena, etc (2). Zapravo, simbol zla kod naroda uvijek su bile one osobe koje se iz ovog ili onog razloga ne uklapaju u društveni poredak ili pak osobe sa težim ili lakšim fizičkim deformitetima, čija pojava izaziva strah i predrasude, naročito u ruralnim sredinama.

Leopold Gluck pišući o urocima naglašava kako je vjerovanje u njih prisutno u cijelom bosanskom narodu, no, posebno među Bošnjacima i Čifutima (naziv za bosanske Židove), koji tvrde da se ureći može i "bez pogleda, samo riječju i odsutne, i još gore, možeš i sama sebe ureći. Kada koga u veliko pohvališ radi njegovih osobnih, tjelesnih ili duševnih vrlina, kada se kome zadiviš radi njegove žive ili nežive svojine, čuo on to ne čuo, možeš da ga urečeš. Ta kad i sam u sebi pomisliš kako si valjan, kako li si bogat, možeš sama sebe da urekneš".

Navedeno vjerovanje u potpunosti objašnjava zbog čega se među ova dva naroda pojavilo na desetine profilaktičkih gestova čija je jedina namjena da tokom razgovora, u slučaju da se priča o nečem bitnom, anuliraju ili blokiraju eventualni urok tako da se pokuca u drvo kažiprstom ili pljucne u stranu.



(1)U definiciji ljudskog tijela i duše najbolje upućeni su bili naši preci bogumili čija doktrina o duši, predstavniku nebeske energije, i fizičkom tijelu, oličenju demonske sile, jasno govori o dualističnoj snazi koja zapravo stvara život. Misija svakog čovjeka je da postigne ravnotežu dobra i zla u sebi, ne dozvoljavajući da niti jedna od navedenih sila prevagne. Kada se to desi, a najčešće u slučaju prevage zla, događaju se razna zla u koja spada i uticaj zlog oka.

(2)Tradicionalna poimanja koje su oči, tojest njihova boja, urokljive zasniva se na vrlo jednostavnom šablonu. Naime, istražujući dostupnu literaturu za pribavljanje informacija koje bi mi pomogle u pisanju ovog skromnog rada o narodnoj medicini BiH, otkrio sam da ona prije svega ovisi o geografskom položaju i genetskoj strukturi nekog naroda. Općeprihvaćena je teza da se zlim ili urokljivim očima smatra boja irisa (šarenice) koja je najmanje zastupljena ili je nikako i nema. Kako kod Bošnjaka ima vrlo mali procenat ljudi sa crnim očima, garave ili tamne oči, posebno još ukoliko osoba ima crnu kosu, smatraju se urokljivim. Zbog toga se i danas vjeruje da se najviše treba čuvati crnih očiju "jer one najlakše prostrijele čovjeka do srca i dovedu do smrti!". Naprotiv, u Turskoj, kao i na cijelom Bliskom istoku, urokljivim se doživljavaju osobe sa plavom kosom i očima.

Urok izaziva smrt

U bosanskom narodu, ali i na području cijelog Balkana, vjerovanje u urokljive oči ostavština je naših ilirskih predaka. Naime, i sam naziv urok je ilirski i znači - „fascinirati“, „opčiniti“. Prema pisanju rimskog povijesničara Plinija ilirska plemena su bila izrazito sklona vjerovanju u zlokobnu moć urokljivih očiju te su se protiv nje borili, između ostalog, i nošenjem crvene boje (niti) omotane oko ruke. Nije potrebno ni naglašavati koliko su se Rimljani plašili Ilira, ne samo zbog njihove borbenosti, već i mističnih moći koje su im ovi pridavali. Naime, mislili su da većina Ilira ima urokljive oči sa kojima mogu ubiti čovjeka.  

Iako su destruktivnom pogledu zlih očiju izloženi svi, kako ljudi tako životinje i mrtvi predmeti, najranjivija skupina su ipak djeca i mlade djevojke pred udaju. Njihova nevinost, mladost i ljepota glavni su stimulanti za aktivaciju zavisti i ljubomore kod drugih osoba. Naročito je lako ureći malo dijete, a dogodi li se da urok bude jak, prema kazivanju naroda, onda on može imati katastrofalan učinak i dovesti do iznenadne smrti.

U kazivanju pojedinih starijih žena, koje su u mladosti izgubile djecu na takav način, uvijek se spominje isti scenario: dijete je bilo zdravo i napredno sve dok se nije desio susret ili posjeta jedne ili više osoba njihovom domu. Obično, već te večeri, nakon odlaska gostiju dijete bi dobilo iznenadnu visoku temperaturu i uz histeričan plač naglo bi klonulo i - umrijelo. Dijete koje umre od uroka, prema kazivanju, pomodri po tijelu i ukoliko ne dobije tipičnu mrtvačku ukočenost - rigor mortis -, koja nastupa već nakon 12 sati od smrti, znak je da "vuče" novu smrt u familiji, u relativno skorijoj budućnosti.

Pogubna moć uroka opjevana je i u pojedinim narodnim pjesmama. U prvoj od njih navodi se kako je Tuzla Derviš-beg sa malenim sinom uputio se ka Bihaću i tokom puta odlučio da prenoće u Tešnju, gdje mu neko od prisutnih ljudi uriče dijete i ono iste noći umire. U drugoj pjesmi pod nazivom „Sina rodi Sinanbegovica“ opjevana je naprasna smrt lijepe djevojke, koja dolazi usred neposredne izloženosti urocima:

Sina rodi Sinanbegovica,
od radosti veselje činila,
tri joj kola u dvoru igrala.
Jedno kolo na visokoj kuli,
drugo kolo na mermer avliji,
treće kolo u zelenoj bašči.
Koje kolo na visokoj kuli,
ono kolo nevjestice mlade;
koje kolo na mermer avliji,
ono kolo udovice mlade;
koje kolo u zelenoj bašči,
ono kolo djevojčice mlade.
Kolo vodi Sinanbega seka.
Ja kakva je, vesela joj majka!
Sva je kola glavom natkitila,
a ljepotom kola začinila.
Ništa je se nagledat ne može!
Nju mi gleda malo i golemo,
te govori malo i golemo:
"Medet, medet, lijepe djevojke!
Blago majci koja je rodila,
a junaku kome je suđena!"
Uroci je mladu prekidoše:
u koji se danak razboljela,
u oni je danak preminula,
i umrije, žalosna joj majka!





Oralna magija

Zbog činjenice da urok može izazvati smrt kod čovjeka ne začuđuje tradicionalni strah od njega kao izuzetno tajanstvene i opasne pojave. Upravo stoga vjerovanje u uroke krije u sebi i elemente fatalizma, te želje da se preventivnim izjavama spriječi eventualni upliv zla ili negativne energije, koja onda priziva bolest - "uvijek jedan belaj vuče za sobom i drugi!". No, ono što je meni posebno zanimljivo jesu upravo te vrlo kratke magijske izjave čija je bazična svrha da zaustave ili blokiraju bilo kakvu aktivaciju uroka - negativne energije proistekle iz ljubomore ili velikog divljenja. Mišljenja sam da već i sama svjesna spoznaja da urok može naštetiti drugom čovjeku degradira njegovu snagu prije nego li se pristupi profilaksi odnosno izgovoranju neke formule. Na području Velike Kladuše još uvijek se među najstarijom populacijom može čuti u svakodnevnoj komunikaciji neka od slijedećih "anti-urok" izjava:

- Mašallah (doslovno: "Kako Allah hoće!", često u sljedećim jezičnim oblicima: "mašala", "mašalna, "mašalna išalna“, itd).
- Ne poduročilo se!
- Da ne bude uroka!
- Bože, ne podreci!
- Ne došlo mu šta od zlih očiju!
- Zle te oči ne vidjele!
- Gluho bilo, ne bilo uroka!


Antun Hangi piše da ukoliko je dijete urečeno odmah mu treba bajati jer za tri dana oživi urok u djetetu pa bi mogao dijete rastrgati. Naravno, pod tim se smatra da djetetu "trga san" zbog čega se ono budi u trzanju i plaču. Radi predostrožnosti majke su često ponavljale svaku večer pred spavanje, ili iznad usnulog djeteta neku egzorcističku formulu, kako bi pretekle urok i omogućile miran san svojoj djeci.

Jedna specifičnost bosanske folklorne tradicije jeste neobična kombinacija uspavanke i basme protiv uroka, koja se na Balkanu susreće samo kod Bošnjaka. Majka bi dok uspavljuje dijete u bešici tiho pjevušila ovu ili neku sličnu uspavanku protiv uroka:

Spavaj, sine, u šikli bešici!
U šikli bešici!
Spavaj, sine, u šikli bešici!
San ti u bešu, urok mimo bešu!
Uroci ti po gori hodili,
travu paslu, sa lista vodu pili,
mome djetetu ništa ne naudili!

Mati rodila, mati liječila

Kao što se može zaključiti tradicionalna uloga čuvara zdravlja familije još od doba matrijarhata pripadala je ženama, majka je bila zadužena za pitanje dječijeg zdravlja, pa samim time i uroka, što se jasno naglašava na početku najpoznatije bosanske basme protiv uroka:" Mati rodila, mati liječila.." Po tome se može konstatirati kako su žene od davnina bile stručnije za jednostavnije probleme koje izazivaju natprirodni faktori, dok su muškarci, tojest hodže-iscjelitelji i derviši vršili zahtjevnije i opasnije poduhvate poput egzorcizma, "sazivanja daire" ili pisanja tilsuma i hamajlija.

Urok i strah smatraju se glavnim krivcima za gubitak apetita kod djece ili pak mršavost. Stare nene i danas sumnjičavo odmahuju glavom kada vide da dijete slabo jede ili naglo mršavi a nema nikakav očit zdravstveni problem. Skoro svaka takvo stanje konstatira sa izjavom kako je "dijete neko "nasjekao" - prepolovio mu apetit urokom.


Uroci kao strijelice

Uroci se dijele prema intezitetu - postoje slabi i jaki uroci. Od prvih urečeni ima prolazne simptome poput zijevanja, glavobolje, iznenadnog prolaska hladnoće kroz tijelo. Djeci oni obično djeluju na raspoloženje i apetit. Jaki uroci pak imaju dugotrajnije i naglašenije djelovanje; kod male djece mogu izazvati čak i smrt dok kod odraslih ljudi stvaraju "rupe" duž aure, kada dolazi do konstantnog gubitka energije, što se u svakodnevnom životu očituje naglim umorom. U islamskoj tradiciji pogled urokljivog oka naziva se strijelica, što je prilično adekvatan naziv. Urečen ili prostrijeljen čovjek odaje se i smeđim mrljama po koži lica, obično po čelu, jer zlo po tvrdnji stravarki "uvijek napada zvijezdu".

Jedino mjesto na ljudskom tijelu koje ima imunitet pred urokom prema narodnom vjerovanju je stražnjica. Čim se nađe u društvu osobe na glasu da je urokljiva odnosno baksuzna, i koja tom prilikom pohvali nešto što se tiče njenog sugovornika, on ili ona se istog trena uhvate diskretno za svoju stražnjicu, bilo da se uštipnu ili samo stave ruku na nju. Navodno, to je sigurna zaštita od uricanja. Slično tome, u sjeverozapadnom dijelu Bosne (Velika Kladuša, Cazin, Bihać), još i danas pojedine žene dok drže dijete u naručju tri puta ga lagano dodirnu prvo po stražnjici pa onda po licu govoreći:

Ko urekao ovo doli,
urekao i ovo gori!

Profilaktički motiv stražnjice, kao sigurnog aduta protiv uročavanja, iskorišten je i u ovoj basmi zapisanoj u Velikoj Kladuši:

Ko te urekao u guzicu utekao,
ne izišao dok ječam neisklasao,
sa mojom basmom a božijom hazmom.

Od sviju basmi i formula u magijskoj tradiciji liječenja skoro svakog naroda najraširenije su egzorcističke basme protiv uroka, što nam otkriva duboki kulturološki strah od destruktivne snage te nadnaravne pojave i njen enormni geografski dijapazon.

O stanju bolesnika često se nagađalo, posebno ako bi se razboljelo dijete. Dr. Sielski u svom kratkom radu iz istorije medicine pod nazivom "Kako su narodni ljekari liječili umobolne i živčane bolesnike" primjećuje da u tom slučaju prvo se sumnja na strah. Takvo dijete se prepoznavalo po tome" da legne zdravo a u noći iznenada vrisne - ukočenim pogledom, zaplašeno, gleda u jednu stranu kao da nešto motri, drhće i trza se. To traje neko vrijeme, onda se od uzbuđenja oznoji i klone pa opet zaspi. Samo blagim riječima dade se malo smiriti. Narod veli da je bolest nametnuta, da je dijete urečeno ili da se od prikaze prepalo. Prema tome se udešava i liječenje."

Protiv uroka navodno najbolji lijek je hodžina hamajlija ali u nedostatku toga, kao pogodan supstitut, je obred gašenja ugljena popraćeno bajanjem.

Drevno vjerovanje u magičnu moć riječi

Bajanje, naziv koji potječe od turske riječi baymak - čarati u svrhu liječenja, bazira se na egzorcizmu, kada se uz pomoć poetičnih i često rimovanih stihova želi direktno uticati na duha ili duhove u namjeri da oslobode tijelo bolesnika. Bajanje je sastavni dio šamanizma i njega izvode obično nadarene osobe. Naime, smatra se da sami dobri duhovi interveniraju u magijskoj naobrazbi neke osobe ili jednostavnije kazano odabranoj osobi odaju način na koji može prodrijeti u svijet duhova i direktno uticati na njih. Obično im tokom iniciranja otkriju koje bajalice, rimovane zakletve, moraju izgovarati kako bi nadjačale uticaj zlih duhova i protjerali ih iz ljudskog tijela. U kombinaciji sa vodom, vatrom, biljem i posebnim ritualnim gestama te osobe uspijevaju potisnuti zlo i otjerati ga u "mračne havaje" - sablasno mitološko mjesto" gdje se džinska sofra prostire".

Od devet uroka i bolesti na N osam,
od osam - sedam,
od sedam - šest,
od šest - pet,
od pet - četiri,
od četiri - tri,
od tri - dva,
od dva - jedan,
od jedan - nijedan!
Što ostade na krilu muha odnese
u mračne havaje,
u puste haliluke;
gdje hore me kuriče,
mačka ne mjauče,
gdje se maša ne čuje,
tamo gdje se džinska sofra prostire.
Tu nek ovaj namet čeka kijamet,
sa mojom basmom a božijom emerom!(1)

Da bi se saznalo je li dijete urečeno brižne majke ližu dijete po čelu ili po sljepočnicama ili ga taru prstom pa onda ližu prst i ako tada osjete kiseo, gorak ili slan ukus to je gotovo siguran znak da je dijete prostrilito odnosno urečeno. Ponekad se za taj zadatak pozove najbliža komšinica pa ona jezikom lizne djetetu kožu između očiju, i osjeti li tom prilikom slan ukus, bez svake sumnje urečeno je.

U tom slučaju ponavljala se neka od mnogobrojnih egzorcističkih formula poput ove:

Bilobrk pređe preko sinjeg mora,
do dragog Boga,
od dragog Boga donese N zdravlje i veselje(2),
a odnese začud i zazor,
veledalin amin.

Dr.Sielski opisuje način na koji stravarka izvodi ritual anuliranja uticaja zlih očiju sa urečenog djeteta.
"Da se uroci otklone zagasuje se ugljevlje. Iz vatre vadi tri užarena ugljena i baca ih u drveni čanak sa svježom vodom. Pri tome opet uči kakvu dovu, namjenjuje basmicu i tri puta puhne(3). Ako sva tri ugljena cvrknu otići će uroci, ne cvrknu li ponovi se zagasivanje, uči dalje i bolesnika napaja vodom u kojoj je ugašeno ugljevlje".




(1)Vrlo često jedna egzorcistička bajalica zapravo je skup dvije ili tri kraće basme, koje su pojedine stravarke u svom radu dodale ili jednostavno već takvog sadržaja dobile u nasljeđe. Također, primjetne su površne korekcije ili izmjene te u pojedinim basmama odbrojavanje unazad, od devet do jedan, počinje na početku formule a nekad na kraju. I još jedna pojedinost koju sam uočio tiče se i samog podneblja u kojem živi stravarka. Naime, ukoliko je kraj iz kojeg potječe tradicionalno religiozan onda u basmi imamo više sakralnih elemenata, dok u suprotnom uglavnom samo završetak bajalice ima nakalamljene izraze poput "sa mojom basmom a božijom hazmom", "sa božijim emerom" i slično.

(2)Zdravlje i veselje su dva osnovna pojma u cilju ozdravljenja i pobjede nad bolesti (urokom) što vidimo i u ovom primjeru uspavanke iz Mostara: "Đulbeharu ne truni mi simena, ne truni mi moga slatkoga sina, spavaj, sine, sinulo ti zdravlje, sinulo ti zdravlje i veselje!

(3)Iako je magija, poput religije, bila prisutna od postanka čovječanstva na svim meridijanima, ipak postoji njen epicentar a to je svakako Bliski istok. Od drevnog Babilona, Perzije ili Egipta magija je od običnog kulta čaranja uzdignuta na prijestolje uzvišene nauke. Zbog toga i porijeklo samog bajanja treba tražiti upravo u tom kontekstu. Naime, bajanje iznad vode spominje se u mnogim pričama iz Hiljadu i jedne noći, gdje se opisuju scene transformacije iz životinje u čovjeka i obratno ili bacanje i skidanje čarolija, tako što bi neka vještica, mag ili mudra osoba promrmljala tajanstvene riječi iznad posude sa vodom, puhnula u nju a onda tom vodom poprskala neku osobu. To nas navodi na zaključak kako znanje o magijskoj moći riječi uobličenih u molitve i bajalice i izgovorenih iznad vode bez svake sumnje potječe sa Bliskog istoka a preko Cigana i Osmanlija došlo je na naše prostore i udomaćilo se u folkloru svih naroda Balkana.

Zazor, začud i prostril

 Arapi, Perzijanci i ostali muslimani vjeruju da postoje dvije vrste ili dva pravca iz kojih dolazi urok - prvi je od čovjeka a drugi od džina. U narodnoj tradiciji prisutno je uvjerenje o postojanju tri vrste uroka: zazor, začud ili učud, i prostril. Zazor je urok nastao iz ljubomore i zavidnosti, začud se pak rađa iz velikog čuđenja i divljenja prema nekom ili nečem a prostril je najteži oblik ureknuća i od njega dijete može vrlo lako umrijeti, ukoliko se ne reaguje na vrijeme. Kada se za nekog u Velikoj Kladuši i Cazinu konstatira da boluje od "svitskog sepa" ili "svitske djece" zapravo mu se želi kazati da je žrtva urokljivog oka.

U cijelom bosanskom narodu postoji uvjerenje da je više ljudi završilo pod zemljom od posljedica ureknuća nego od svih bolesti zajedno. Isto tako, zajedničko je mišljenje da su uroci najčešće dječija bolest. Upravo zbog te spoznaje adet je među Bošnjacima da se novac, koji se daruje novorođenčetu prilikom prvog gledanja, stavi na čelo, na njegovu "zvijezdu" a "za sreću". Novac se daruje namjenski tojest  njime će roditelji naručiti i platiti hamajliju kod hodže, kako bi njena snaga štitila novog člana zajednice od zla i uroka. Dobijena suma novca ne smije se ni smanjivati niti uvećavati kako se ne bi narušila mistična moć amuleta.

Dok ne stigne naručena zaštita majka, kao i svi ukućani, vidno se trudi, posebno u prvih 40 dana nakon poroda, ali i prvih nekoliko godina života, biti na oprezu i na najmanji sumnjiv znak reagirati, unatoč hamajliji. Poseban oprez se gaji prema prvom djetetu pošto se misli da je upravo ono najviše podložno napadu ovog zla.

U tome se pridržava razno-raznih tabua među kojima je najbitnije pravilo da se umorno ili usnulo dijete ne miluje "jer neće imati snage da se odupre uroku!". Još jedan tabu bez kojeg se tvrdilo da nije bilo moguće odhraniti dijete jeste nužna upotreba jednog ili više apotropejskih rekvizita takozvanih džidža. Njihova jedina svrha je bila skretanje onog prvog, najsvježijeg i najačeg, pogleda koji bi svojim destruktivnim učinkom trasirao put za daljnje negativno djelovanje.

Džidže ili minijaturni metalni ukrasi posjedovali su u prošlosti BiH veliku manipulativnu moć pred naletom uroka. Sva djeca, bez obzira bili muslimani ili kršćani, imala su u svojoj neposrednoj blizini, obješeni o bešiku ili kapu, predmete od srebra u obliku zeca, pijetla, žabice, puškice, strijelice, sabljice, topuza, ručice sa pet prstiju ili "srce" ostalo od salivanje strahe.


Hamajlija protiv uroka

Apotropejski sadržaji kojima je pribjegavao bosanski narod u odbrani od zlih očiju vrlo je raznolik i maštovit: crvenom kadifom opšiven vršak vučijeg, lisičijeg ili zečijeg repa, na vretenu osušenu, pa onda svilom i zlatom obavijenu trticu kokotovu, zlatan novac, sitne školjke, nekoliko zrnaca raži ili srebrnu pločicu, koju je majstor skovao u gluho doba sasvim nag, i na kojoj je urezano dječije ime, i slično. No, bilo bi pogrešno konstatirati da su samo djeca nosila takve rekvizite, naime, nekad je bilo ustaljeno vidjeti na ženama, posebno onim starijim, okačenu naopako - "glavom na dolje" - na bluzi špengu ili zihericu, za koju su tvrdile da odbija urokljive oči.

"Na fesovima bošnjačke djece - osobito dječaka - vidjet ćeš često trouglastu, od crvena sukna ili crvene svile načinjenu hamajliju sa nekoliko rečenica (ajeta) ili cijelu suru iz Kur'ana, koje je tome vješt hodža zapisao na papiru ili pargamentu. Ponajviše napišu nekoliko rečenica iz trećeg poglavlja odnosno sure Ali 'Imran (Imranova porodica), koja je općenito poznata kao "mala hatma", ili pak cijelu tu suru. Preporučuje se da hodža za to priredi mastilo od ružične vode, pomiješane šafranom i miskom. Taka hamajlija, vele, da od uroka čuva ne samo djecu, već i trudne žene, koje je o vratu nose."

Leopold Gluck u nastavku teksta "O urocima" opisuje pomalo nevješto sadržaj jedne hamajlije protiv uroka u čiji je uvid došao ljubaznošću nekog svog bošnjačkog prijatelja(1). Kao i svaka hamajlija i ova započinje riječima "Bismilahir rahmanir rahim" ili u prijevodu na bosanski jezik: " U ime milostivog Boga!". Odmah iza toga slijedi molitva upućena četirima melecima, od kojih svaki vlada jednom stranom svijeta, četvorici pejgambera te uz navođenje četiri svete knjige. Kraj molitve završava imenima Sedam Spavača iz Ephesa i njihovog psa Kitmira.

Transkripcija teksta hamajlije: "Allahumme ya Rabbi Džebraile ve Mikaile ve Israfile ve Azraile ve Ibrahime ve Ismaile ve Ishaka ve Jakube ve munzilel berakati vet Tevrati vez-Zeburi vel Indžili vel Furkan. Ve la havle ve la kuvvete illa billahil aliyyil azim. Jemliha, Mekseline, Mislina, Mernuš, Debernuš, Šazenuš, Kefetatajuš, Kitmir.

U prijevodu na bosanski tekst molitve je bio slijedeći: "O moj Bože i Džibrile i Mikaile i Israfile i Azraile i Ibrahime i Ismaile i Ishaku i Jakube i ti, od koga je svako dobro, koji si dao Tevrat i Indžil i Zeburi i Časni Kur'an, ja tu ne mogu ništa pomoći osim pomoći velikog Allaha. Jemliha, Mekseline, Mislina, Mernuš, Debernuš, Šazenuš, Kefetatajuš, Kitmir.

Ispod te molitve stojao je magični kvadrat ili vefk sa brojevima čija numerološka vrijednost predstavlja jedno od 99 Lijepih Božijih Imena.




Umjesto hamajlije među Bošnjacima nosio se "modar, tirkizu sličan, jajolik kamen, takozvani "uročnjak", koji se pričvrsti za fes. Manje udara u oči, ali kako vele, ne manju zaštitu daje od uroka, kad se izvrnuto (šavom spolja) zarubi lijevi rukav od košulje".

Tradicionalna praksa kod cijelog bosanskog naroda, nebitno koje su vjere, da se protiv uroka oblačio neki dio odjeće naopako - "da se vrati urok nazad". Kod Čifuta djeci se davala kao hamajlija kesica sašivena u tri ćoška od zlatne tkanine, ili od crvene kadife ili svile, u kojoj ima mala grančica od sedefila, komadić bijelog luka i nešto soli, blagoslovljene na drugi dan Pashe u hramu.

Pomoć se tražila i u bilju i korjenju određenih biljaka poput odoljena, ive ili omana, za koje se u narodnoj pjesmi kaže:

Da mi ne bi ive i omana,
ne podojih svog sina Osmana.

Iz biljne apoteke tradicionalno su pojedine biljke bile favorizirane mnogo više od ostalih prvenstveno zbog svojih ljekovitih ali i apotropejskih svojstava. Riječ je o bijelom luku i sedefilu.
-"Većina tih propisa preporučuje bijeli luk, jer od njega bježe zli dusi. - "Dobro je", vele stari ljudi,"trljati bolesnika bijelim lukom i dati mu koji češanj da pojede." "Dobro je", govorili su oni,"stucati sedefast (rutu), sok iscijediti i dati po koju kašicicu piti, a može se dati rute istucane i pomiješane sa medom da jede 40 dana."


Urokljiva moć Sunca

Urok je nadnaravna i misteriozna pojava koja napada sve živo ili mrtvo. U narodu se tvrdi kako pod uticaj zlih očiju mogu potpasti ljudi, životinje, biljke, predmeti pa čak i pojedina nebeska tijela poput Mjeseca. Stare Bošnjakinje običavaju, vidjevši po prvi puta Mlađak na nebu, reći: " Mašalna, vidi mladog Mjeseca!" zbog upoređivanja Mlađaka, tek "rođenog", sa malim djetetom, nevinim i bespomoćnim,  posebno pred snagom nečeg tako moćnog i destruktivnog kao što je urok. U opoziciji sa nježnim i nezaštićenim Mlađakom stoji Sunce koje se, iako poznato kao klasični simbol svjetlosti i života, u bosanskoj tradiciji oduvijek smatralo urokljivim "sve dok ne prođe zima". Naime, prema narodnom (agrarnom) kalendaru BiH, godina se nekada dijelila samo na dva dijela, ljeto i zimu, svaki po šest mjeseci, što je ostatak druidskih vjerovanja još od vremena kada su Kelti došli na Balkan i pomiješali se sa Ilirima. Stare Bošnjakinje su nekada tokom zimskog, rizičnog, perioda skrivale pomuženo mlijeko od Sunca, pokrivajući posudu sa nekom krpom ili poklopcem "jer ako ga Sunce "vidi" neće ga više biti!".




U sjeverozapadnom dijelu BiH, odakle uostalom i crpim najveći broj vjerovanja o strahu i uroku, u prošlosti se za kravu govorilo "da hrani pola kuće", otud i narodni naziv za stoku - blago, pa se gajio veliki strah da neki zli komšija ne naudi blagu u štali sihirima ili urocima. U svrhu odbrane i zaštite poduzimani su od strane seljaka razni profilaktički rituali očuvanja zdravlja stoke. U najvećoj opasnosti bile su mliječne krave sa velikim vimenima, kao i one nakon telenja, kojima bi se obavezno vezala crvena krpa za rep, da bi se time neutralisao svaki eventualni urokljivi pogled. U pojedinim mjestima bi se kravi oko vrata vješala drvena kašika ili bi joj se provrtio rog i u njega stavio tilsum sa malim komadićem tisovine.

Osim stoke urocima su podložne i divlje životinje. Kod Arapa se na primjer vjeruje da vuk, tigar i lav mogu biti zaustavljeni u napadu na čovjeka ukoliko ovaj ima urokljiv pogled. Navodno, na uroke su jedino imuni magarac i vol, te paun čiji je rep sa jedinstvenim obilježjima poslužio Turcima da osmisle svoju najpoznatiju nacionalnu hamajliju nazar bondžuk ili kako se u Bosni kaže - plavo oko.






Sjekira na krovu kuće

Tradicijski strah od uricanja izrodio je jedan lijep adet magijske ornamentike odnosno ukrašavanja vrata od gospodarskih objekata poput hambara, štale, kruzane (kućica za odlaganje kukuruza), tora za ovce te same kuće. Naime, kratkim tekstom na arapskom, svetim - kur'anskim pismom, urezivali su se provjereni profilaktički izrazi poput "Mašallah" ili neko od Allahovih imena.



"Na prednjoj strani jedne veće, starije kuće u Sarajevu napisano je za zaštitu "Ya Hafiz" (Bog zaštitnik). Ta se rečenica može naći i u mnogim kućama Bošnjaka, naročito u šikli-odajama bogataša zlatnim slovima na crnom temelju (pozadini) napisana i okvirena."
Naši preci bogumili su u namjeri profilakse kuće na njen krov (začelje) postavljali drvenu sjekiru, koja je imala ulogu oružja i čija će oštrica posjeći svako zlo koje zaprijeti domu. Međutim, još zanimljiviji segment ovog vjerovanja krije u sebi činjenica da su ilirski Bošnjaci sjekiru posvetili Velikoj Majci, onoj koja stvara i štiti život i čiji oblik polumjeseca ili stomaka trudnice savršeno odgovara profilu drevne Boginje(2). Zbog toga se sve do sredine dvadesetog vijeka govorila da kad se pođe na put ili bilo kuda treba ponijeti sa sobom sjekiru "jer njome se možeš odbraniti ali i nasjeći drva za vatru, prerezati što treba" itd(3).

Još jedno ilirsko vjerovanje, ono o zvijezdama, ima direktnu vezu sa zlim pogledom. Poznato je, naime, da su Iliri fatalistički vjerovali kako svaki čovjek na nebu ima svoju zvijezdu koja je simbol njegovog života. Onog trenutka kada ta zvijezda "padne" ugasi se i život njenog "vlasnika". Upravo zbog toga Iliri su izbjegavali upirati pogled u zvjezdano nebo u strahu da ne ugledaju svoju zvijezdu ili, još gore, da je ne ureknu pogledom i tako prizovu zlu kob u svoj život.



(1) Često potpuni pogrešni prijevodi, tvrdnje i iskrivljenje činjenice standardni su za većinu autora iz devetnaestog i dvadesetog vijeka koji su pisali o folklornoj tradiciji bosanskog naroda a posebno o islamu ili Osmanlijskoj okupaciji BiH.

(2) I sama pozicija sjekire na krovu kuće aludira na njenu nebesku povezanost sa lunarnim ciklusom.

(3)Motiv sjekire kao simbola Velike Majke može se identificirati i u sljedećoj legendi, čije porijeklo datira još iz vremena matrijarhata na našim prostorima. U Velikoj Kladuši postoji predaja kako se u noćima Uštapa na mjesečevoj površini svaki put vidi divovska figura muškarca sa podignutom sjekirom. Kako dalje otkriva predaja taj muškarac je zapravo sin jedne majke, kojeg je Bog za kaznu, u trenu kada je u bijesu podigao sjekiru da ubije mater, usmrtio i teleportirao na površinu Mjeseca kao opomenu svima da se na majku ne smije dizati ruka.

Liječenje straha u narodnoj medicini BiH

Prema definiciji strah se opisuje kao intezivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna. To je urođena, genetski programirana reakcija na prijeteći ili bolan podražaj. Strah je primarna emocija, kao i sreća, tuga, iznenađenje, ljutnja i gađenje, što znači da se u različitim kulturama izražava na isti ili sličan način, odnosno da izražavanje straha nije naučeno. Strah nije nefunkcionalan, on poput boli, čiji je cilj zaštititi tijelo od daljnjih oštećenja, svojom intezivnom neugodom i isključivanjem svih drugih stvari koncentrira tijelo na obranu od onoga što izaziva strah, postavlja sistem u stanje spremnosti i potiče na pažljivo motrenje onoga od čega prijeti opasnost.

(Wikipedia)

Pradavni korijeni straha 

Proučavajući etnološku građu sa prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće vrlo je lako zaključiti kako su ljudi u nedostatku medicinskih i naučnih spoznaja bolest dijelili na dvije vrste – fizičke i duševne. Najraširenijim uzročnikom bolesti, zbog kojeg je najviše i pomrlo ljudi, bosanski narod je vidio u destruktivnom uticaju zlih očiju. Odmah iza toga je dolazio strah. Upravo iz tog razloga u slučaju pojave bilo kakve bolesti prvo bi se vršio obred sa gašenjem ugljena u vodi, protiv zlih očiju, ili izvodio ritual salijevanja olova/strahe, zbog sumnje u pojavu straha. Ukoliko se niti jedna metoda ne bi pokazala uspješnom tražila bi se neka druga rješenja poput ljekovitog bilja, mehlema, hodžinih molitvi i hamajlija, etc. Vrlo često, tek na kraju, za pomoć se obraćalo nekom liječniku, ali samo ako bi se on nalazio relativno blizu kuće tog bolesnika.  Potreba da se pomoć prvo traži u magijsko-religijskom domenu  produkt je arhaičnog vjerovanja po kojem se bolest zapravo smatrala božijom voljom ili kaznom, ili posljedicom agresije zlih duhova, koji bi svojim zaposjedanjem ljudskog tijela izazivali velike bolove i druge tegobe. 

Strah od zlih duhova, božije kazne, zlih očiju ili psihičkog šoka nije samo odraz neprosvjećenosti jednog vremena već i njegove surovosti. Koliko je strah ukorijenjen u kolektivnoj svijesti ovog naroda možda je najbolje predočiti kratkim sažetkom istorije Bosne i bosanskog naroda, koji je još od antičkih, ilirskih vremena, bio konstantno izložen povijesnim previranjima, ratovima i okupacijama od strane većih država, te je u skladu sa tim vrlo lako zaključiti zašto je on akumuliran u tolikoj mjeri. To je u konačnici stvorilo psihološki dojam da postoji strah od straha, koji je intenzivniji od onog normalnog. 

Naime, kako to tvrdi moderna psihologija čovjek se rađa samo sa dva straha – od gladi i buke, dok sve one druge fobije najčešće stičemo u djetinjstvu i sa njima se borimo skoro cio život. Strah od gladi i strah od buke usko su povezani sa nagonom za preživljavanje, i oni se kroz odrastanje nadopunjuju sa nekim novim instinktivnim strahovima čija je primarna funkcija održavanje života. No, strah osim te pozitivne, egzistencijalne svrhe ima i svoju negativnu stranu, kada djeluje sasvim suprotno odnosno protiv samog čovjeka, ugrožavajući tako direktno njegov život.


Krug straha počinje u djetinjstvu

U narodu se vjeruje da su žrtve samog straha mnogo više djeca nego odrasli ljudi, prvenstveno zbog njihove tjelesne i psihičke ranjivosti. Već vijekovima u konzervativnom društvu, kakvo je uostalom i bosansko, djeca se vaspitaju strahom, odnosno nad njima se vršila određena psihička tortura kako bi se ona doslovno programirala da se ponašaju prema licemjernim mjerilima patrijarhalnog društva u kojem se tradicionalno guši svaka želja za različitošću ili individualizmom.

Zbog toga uvijek i kažem da je pomalo ironično da iz najljepšeg perioda ljudskog života, kao što je djetinjstvo, ponesemo najviše trauma, kompleksa i frustracija, posebno od strane roditelja, sa kojima se onda borimo cio život. I prije, kao i sada, najveći problem u prekidanju tog začaranog kruga igra površnost i skoro nikakva volja za promjenama. Problem svakog društva je neshvatljiva potreba konstantnog nametanja  sa kojim se mlado ljudsko biće susreće od doslovno prvog dana; nameću nam religiju, način ponašanja, oblačenja, komuniciranja, razmišljanja... Naravno da trebaju da postoje određene životne i svakodnevne norme ponašanja i reda, kako bi mogli živjeti jedni pored drugih, ali isto tako mora postojati sloboda izbora, jer bez toga čovjek nije čovjek nego obični robot. Mišljenja sam da upravo u tom nametanju strah ima svoje startno mjesto.



Na osnovu svega do sada napisanog stiče se racionalan zaključak kako je za bolje razumijevanje samog pojma straha i njegovog uticaja na naš život, ali i svakog pojedinca, potrebno posvetiti što više pažnje proučavanju ovog fenomena ljudskog bića, a najbolje polazište takvog istraživanja uvijek se krije u narodnoj medicini, koja je za razliku od oficijalne, puno fleksibilnija i širih pogleda, te na jedan suptilan način zadire u samu intimu svakog pojedinca.

Kad se straha "sveže" za smrt

Nekad se mislilo da će se čovjek razboljeti ukoliko neočekivano pred njega iskoči neka životinja iz grma ili ga nešto drugo iznenadi na drugačiji način. Posljedice jednog takvog šoka imaju jednako poguban učinak kako za  psihu tako i samo fizičko tijelo. Kroz neka empirijska, ali i magijska iskustva, bosanski narod je oduvijek smatrao da se usljed uticaja velikog šoka ili straha ljudsko tijelo doslovno smanji, ili bolje rečeno, - zgrči, što je svakako poznato i mnogim drugim kulturama svijeta, gdje su se takvi neprirodni deformiteti rješavali masažom, čiji je osnovni cilj da opusti tijelo i vrati ga u njegov normalni oblik.

No, posljedice šoka imaju daleko kompleksniji uticaj na ljudsko tijelo i um, što se po mišljenju naroda, najbolje očituje u tvrdnji da se usred naglog straha mogu pomjeriti pojedini organi u tijelu, poput srca i želuca. Oba organa sklona su da u tom naglom tjelesnom grču, kada čovjek doslovno izgubi dah, promjene svoj položaj i samim time dodatno zakompliciraju bolesnikovo stanje. Na osnovu takvog uvjerenja u narodnoj medicini kreirani su magijski obredi vraćanja u prvobitno stanje poput salivanja olova i salivanja strune, o čemu će kasnije biti više riječi.

Usljed intezivnog stresa odnosno velikog straha kod čovjeka dolazi do rapidnog gubitka tjelesne tekućine u ustima, sline, pa se od davnina uplašenom nudila čaša vode "da dođe do sebe". Osjećaj straha je toliko jaka emocija koja trenutno oduzima tijelu veliku količinu energije -hipoglikemija- zbog čega je potrebno hitno reagirati kako bi se ona povratila nazad. Na temelju te spoznaje ustaljena praksa među bosanskim narodom je da se uplašenoj ili potpuno malaksaloj osobi daje zašećerena čaša vode. Općepoznato je kako hladna voda ima blagotvoran učinak na osobu u šoku ako je se poprska ili umije, pošto sama hladnoća dovodi do kratkotrajnog i učinkovitog šoka, ali ovaj put onog pozitivnog.

Privlačenje pažnje praktikuje se i u drugim situacijama, na primjer, u cilju smirivanja dječijeg plača, koji je najčešće uzrokovan strahom od nekog ili nečeg, a što se generacijski prenosilo sa majke na kćerku. Naime, naše nene su uplašenom i uplakanom djetetu znale uz povlačenje prstima vrha nosa, kako bi se tom gestom privukla pažnja, i ispuštanjem visokog tona koji najviše podsjeća na oglašavanje miša (cccccc...), tako što bi stisnule usne i uvlačeči zrak u usta proizvodile zvuk slova C, privući pažnju i smiriti onaj najintenzivniji nagon za plakanjem - histeriziranjem. Time bi kod djeteta dolazilo do postepenog smirivanja.*

Strah prema kazivanju naroda  ima toliko destruktivan uticaj na samog čovjeka da mu može izazvati čak i smrt. Pojedine stravarke po Bosni tvrde: „ da se u određenim situacijama strah može“ svezati“  bolesniku za smrt“ – odnosno, od njega čovjek doista i umre, te se takvim osobama ne može pomoći. O tome je pisao još u vrijeme austro-ugarske okupacije BiH i doktor Leopold Gluck („Prilog narodnom ljekarstvu Bosne i Hercegovine“), gdje on na samom početku svoje studije o folklornom poimanju straha kod bosanskog naroda navodi:„Istina je, da nenadani i nagli duševni potresi, koji se obično označavaju užasom i stravom, suviše u rjegjim prilikama, tako zvanim shokom, t.j. naprasnom klenuti živaca u glavnijim organima, naročito u srcu, može i smrt nastupiti. Ma da se je to i rijetko kad utvrdilo, opet je to narod primjetio, samo što je to u duhu narodnjeg ljekarstva postalo svagdašnjom pojavom"



* Mada se plač djece u prvim mjesecima, ali i godinama života, ne smatra lošim pošto pripomaže razvijanju pluća, nije se dozvoljavalo duže plakanje muške djece zbog straha od pojave bruha (hernia) ili klinčića (hidrokela).