Kad momak često dolazi curi pod pendžer, drugovi ga obično zadirkuju onom poznatom: „Da nije grah popuc'o?“. Ovom šalom hoće da mu predbace kako to što ga toliko silom vuče djevojci nije ljubav, nego da mu je djevojka nabajala. Momci u to, razumije se, puno ne vjeruju i sve što im se spomene o bajanju odbijaju na šalu ali bajanje zaista postoji.
Bajanje je staro narodno umijeće koje gaji ženski svijet. Ono ima svrhu da pribavi i ostvari one želje koje se naravnim putem ne mogu ostvariti. Ako djevojci zapne za oko koji momak, a ne moža ga nikako drugačije primamiti, ili ako je počne izbjegavati dragi koji joj je srcu omilo, onda zaziva u pomoć bajanje. U bajanju traže lijeka i udate žene koje muž napusti ili zanemari ili im je zao i okrutan. Ako se bajalica desi vješta svome zanatu, uspjeh ne može manjkati. Momak, gonjen nekom nepoznatom podmuklom silom, počinje obilaziti djevojku, šta više i ženi se njome, a muž se vraća ostavljenoj ženi ili biva bolji – već prema slučaju i namjeni – čvrsto vjerujući da to čini svojom voljom i iz ljubavi.
Prije je bilo mnogo više žena i djevojaka koje su znale bajati. Za djevojku, ako je bila upućena u tajne bajanja, bio je to veliki dobitak, jer je tada mogla bajati, a da za to niko ne dozna. Sve ostale djevojke morale su tražiti povjerljive tete i njima otkrivati tajne koje im leže na srcu, a to nije bio baš ugodan posao. Stoga su ovim djevojkama ponajviše bajale najbliže rodice, kao najpouzdanije, a bilo je kao i što danas ima, slučajeva da su i same matere bajale za svoje kćeri.
Kako nekada tako i danas, premda znatno manje, ima ženskinja koje vjeruju u bajanje i njime se bave. To su ponajviše „azgin“ (silovite i nestašne) cure, ubluđene maze („blutke“) i jedinice. Neke to čine za „nevolju“ a neke od bijesa, jer im to donosi uživanje. Za takve se djevojke kaže da nikad ne miruju – i kad liježu i kad ustaju, i kad rade i kad se odmaraju, pa i u snu – one vazda šapore.
Ženskinje tvrdo vjeruju u bajanje, dok muškarci i vjeruju i ne vjeruju, ali se ipak čuvaju. Momci vide u svakoj curi bajalicu. Zato, ako djevojka po običaju ponudi momku kolač, kao znak osobite milosti, on će ga iz uljudnosti primiti, ali ga neće nipošto pojesti. Takav se kolač obično daje djeci ili bliskim drugovima, jer se vjeruje da bajanje može djelovati samo na onu osobu kojoj je namjenjeno.
Kur'an strogo osuđuje bajanje. Zato se bogobojazne i čestite žene i djevojke čuvaju toga grijeha a one koje baju kriju to kao najveću tajnu. Dozna li se, naime, da neka cura baje, na nju pada teška ljaga i mahana, koju ni vrijeme ne može skinuti, svejedno činila to ona sama sobom ili za nju bajala koja druga žena. Stoga razumljivo je da je vrlo teško doći i do najmanjeg otkrića o tome umijeću. Tajne bajanja predaju se i povjeravaju samo najbliskijim i najpouzdanijim osobama. Ostali mogu jedino u naročitim zgodama da uberu po koje zrnce.
Bajanje je staro narodno umijeće koje gaji ženski svijet. Ono ima svrhu da pribavi i ostvari one želje koje se naravnim putem ne mogu ostvariti. Ako djevojci zapne za oko koji momak, a ne moža ga nikako drugačije primamiti, ili ako je počne izbjegavati dragi koji joj je srcu omilo, onda zaziva u pomoć bajanje. U bajanju traže lijeka i udate žene koje muž napusti ili zanemari ili im je zao i okrutan. Ako se bajalica desi vješta svome zanatu, uspjeh ne može manjkati. Momak, gonjen nekom nepoznatom podmuklom silom, počinje obilaziti djevojku, šta više i ženi se njome, a muž se vraća ostavljenoj ženi ili biva bolji – već prema slučaju i namjeni – čvrsto vjerujući da to čini svojom voljom i iz ljubavi.
Prije je bilo mnogo više žena i djevojaka koje su znale bajati. Za djevojku, ako je bila upućena u tajne bajanja, bio je to veliki dobitak, jer je tada mogla bajati, a da za to niko ne dozna. Sve ostale djevojke morale su tražiti povjerljive tete i njima otkrivati tajne koje im leže na srcu, a to nije bio baš ugodan posao. Stoga su ovim djevojkama ponajviše bajale najbliže rodice, kao najpouzdanije, a bilo je kao i što danas ima, slučajeva da su i same matere bajale za svoje kćeri.
Kako nekada tako i danas, premda znatno manje, ima ženskinja koje vjeruju u bajanje i njime se bave. To su ponajviše „azgin“ (silovite i nestašne) cure, ubluđene maze („blutke“) i jedinice. Neke to čine za „nevolju“ a neke od bijesa, jer im to donosi uživanje. Za takve se djevojke kaže da nikad ne miruju – i kad liježu i kad ustaju, i kad rade i kad se odmaraju, pa i u snu – one vazda šapore.
Ženskinje tvrdo vjeruju u bajanje, dok muškarci i vjeruju i ne vjeruju, ali se ipak čuvaju. Momci vide u svakoj curi bajalicu. Zato, ako djevojka po običaju ponudi momku kolač, kao znak osobite milosti, on će ga iz uljudnosti primiti, ali ga neće nipošto pojesti. Takav se kolač obično daje djeci ili bliskim drugovima, jer se vjeruje da bajanje može djelovati samo na onu osobu kojoj je namjenjeno.
Kur'an strogo osuđuje bajanje. Zato se bogobojazne i čestite žene i djevojke čuvaju toga grijeha a one koje baju kriju to kao najveću tajnu. Dozna li se, naime, da neka cura baje, na nju pada teška ljaga i mahana, koju ni vrijeme ne može skinuti, svejedno činila to ona sama sobom ili za nju bajala koja druga žena. Stoga razumljivo je da je vrlo teško doći i do najmanjeg otkrića o tome umijeću. Tajne bajanja predaju se i povjeravaju samo najbliskijim i najpouzdanijim osobama. Ostali mogu jedino u naročitim zgodama da uberu po koje zrnce.