Staro bosansko proročanstvo nagovještava kako će na 40 godina prije Kijameta (Sudnjeg dana) sa Zemlje nestati ovaca, pčela i pšenice, triju dženetskih darova.
Unatoč tome što se naučno-istraživački podaci o počecima kultivisanja pšenice i pojavi kruha još uvijek nadopunjavaju pred novim spoznajama mi ipak danas imamo dovoljno relevantnih činjenica da stvorimo vrlo jasnu sliku o genezi i evoluciji najvažnije namirnice čovječanstva.
Prema Wikipediji "pšenica (Triticum spp.) je vrsta žitarice koja potječe sa područja Levanta i Bliskog istoka. Arheološki nalazi navode da se pripitomljavanje pšenice prvi put desilo u područjima poznatim kao "Plodni polumjesec". Uzgoj pšenice se počeo širiti izvan "Plodnog polumjeseca" tek nakon 8000 p. n. e.
Jared Diamond je proučavao širenje kultiviranih sorti dvozrne pšenice započetih u "Plodnom polumjesecu" približno prije 8800 p. n. e. Arheološke analize divlje dvozrne pšenice pokazale su da je ona prvi put kultivirana u južnim područjima Levanta gdje su njeni ostaci datirani u period oko 9600 p. n. e.
Genetske analize divlje jednozrne pšenice sugeriraju da je ona prvi put uzgojena u planinama Karaca Dağ u jugoistočnoj Turskoj. Datirani arheološki ostaci jednozrne pšenice u iskopinama naselja u blizini tog područja, uključujući i ona kod Tell Abu Hureyre u Siriji, ukazuju da se pripitomljavanje jednozrne pšenice desilo u blizini planinskog lanca Karaca Dağ."
Kiseli kruh
Arheolozi su u svojim istraživanjima najranijih ljudskih tragova pronašli dokaze primitivne prakse koji su opisali kao postupak stiskanja kamenjem zrna pšenice, koje datira čak 30 hiljada godina prije nove ere, kako bi se izvadila pulpa, unutrašnjost zrna, koju su tadašnji ljudi jeli sirovu ili pak osušenu dok su slijedili tragove divljih životinja.
Hljeb kakav danas poznajemo prema mišljenju stručnjaka pojavio se 7 000 godina prije nove ere, u vremenu takozvane Neolitske revolucije, kada su ljudi počeli otkrivati poljoprivredu i stočarstvo, što je rezultiralo postojanim naseljima i uzgojem te ubiranjem zrna divlje pšenice. Sve se to dešava na području današnjeg Iraka, između dviju rijeka Tigrisa i Eufrata. U Egiptu se uzgoj žita zbiva oko 5000 godina p.n.e., kada se razina Nila dovoljno smanjila da bi ljudi mogli živjeti u dugoj riječnoj dolini.
Budući da se razvoj pisma u Iraku pojavljuje tek u razdoblju oko 3000 godine prije nove ere može se samo spekulisati o tačnom vremenu postanka hljeba. No prve otkrivene glinene pločice na mjestima kao što je Sumer jasno pokazuju da su sjetva pšenice, žetva i proizvodnja hljeba tada bili čvrsto uspostavljeni.
Arheološkim proučavanjima došlo se do spoznaje da su tadašnji ljudi na žrvnju udarali zrna pšenice i tim ga primitivnim postupkom pretvarali u brašno. U njega bi potom dodavali malo vode i meda te ga ostavljali na zraku, kako bi se u tijestu stvorile bakterije, usljed čijeg se djelovanja ono širilo i dobijalo volumen. Obrađeno tijesto peklo bi se na zagrijanom kamenu te na kraju dobivao takozvani kiseli hljeb.
Unatoč tome što se naučno-istraživački podaci o počecima kultivisanja pšenice i pojavi kruha još uvijek nadopunjavaju pred novim spoznajama mi ipak danas imamo dovoljno relevantnih činjenica da stvorimo vrlo jasnu sliku o genezi i evoluciji najvažnije namirnice čovječanstva.
Prema Wikipediji "pšenica (Triticum spp.) je vrsta žitarice koja potječe sa područja Levanta i Bliskog istoka. Arheološki nalazi navode da se pripitomljavanje pšenice prvi put desilo u područjima poznatim kao "Plodni polumjesec". Uzgoj pšenice se počeo širiti izvan "Plodnog polumjeseca" tek nakon 8000 p. n. e.
Jared Diamond je proučavao širenje kultiviranih sorti dvozrne pšenice započetih u "Plodnom polumjesecu" približno prije 8800 p. n. e. Arheološke analize divlje dvozrne pšenice pokazale su da je ona prvi put kultivirana u južnim područjima Levanta gdje su njeni ostaci datirani u period oko 9600 p. n. e.
Genetske analize divlje jednozrne pšenice sugeriraju da je ona prvi put uzgojena u planinama Karaca Dağ u jugoistočnoj Turskoj. Datirani arheološki ostaci jednozrne pšenice u iskopinama naselja u blizini tog područja, uključujući i ona kod Tell Abu Hureyre u Siriji, ukazuju da se pripitomljavanje jednozrne pšenice desilo u blizini planinskog lanca Karaca Dağ."
Kiseli kruh
Arheolozi su u svojim istraživanjima najranijih ljudskih tragova pronašli dokaze primitivne prakse koji su opisali kao postupak stiskanja kamenjem zrna pšenice, koje datira čak 30 hiljada godina prije nove ere, kako bi se izvadila pulpa, unutrašnjost zrna, koju su tadašnji ljudi jeli sirovu ili pak osušenu dok su slijedili tragove divljih životinja.
Hljeb kakav danas poznajemo prema mišljenju stručnjaka pojavio se 7 000 godina prije nove ere, u vremenu takozvane Neolitske revolucije, kada su ljudi počeli otkrivati poljoprivredu i stočarstvo, što je rezultiralo postojanim naseljima i uzgojem te ubiranjem zrna divlje pšenice. Sve se to dešava na području današnjeg Iraka, između dviju rijeka Tigrisa i Eufrata. U Egiptu se uzgoj žita zbiva oko 5000 godina p.n.e., kada se razina Nila dovoljno smanjila da bi ljudi mogli živjeti u dugoj riječnoj dolini.
Budući da se razvoj pisma u Iraku pojavljuje tek u razdoblju oko 3000 godine prije nove ere može se samo spekulisati o tačnom vremenu postanka hljeba. No prve otkrivene glinene pločice na mjestima kao što je Sumer jasno pokazuju da su sjetva pšenice, žetva i proizvodnja hljeba tada bili čvrsto uspostavljeni.
Arheološkim proučavanjima došlo se do spoznaje da su tadašnji ljudi na žrvnju udarali zrna pšenice i tim ga primitivnim postupkom pretvarali u brašno. U njega bi potom dodavali malo vode i meda te ga ostavljali na zraku, kako bi se u tijestu stvorile bakterije, usljed čijeg se djelovanja ono širilo i dobijalo volumen. Obrađeno tijesto peklo bi se na zagrijanom kamenu te na kraju dobivao takozvani kiseli hljeb.