Drevna snaga žita

No, prije nego li se posvetimo adetima vezanim za ovu osnovnu namirnicu, neophodno je iznijeti bar nekoliko folklornih vjerovanja o samoj pšenici, jednom od tri sveta dženetska dara.

Po svjedočenju Hasibe P., iz Velike Kladuše, vitalne i dugovječne starice, ona nikada u životu nije posjetila doktora. Još kao mlada preuzela je od svoje svekrve običaj da prilikom svakog klanjanja u posudu stavi po jedno zrno pšenice. Kada ih skupi tačno 100 ona se okupa pa onda u onu posudu sa zrnevljem nalije mlake vode i oblije se njome. Pošto se obuče zrnevlje pokupi sa dna kade i baci pticama da pojedu.

Još jedno zanimljivo kazivanje o čudesnim moćima pšeničnog zrna doznao sam, i naravno zapisao, prije nekih dvadeset godina od gospođe Rasime L., unuke aktera ove istinite priče. Naime, u toku Drugog svjetskog rata usljed čestih granatiranja stradavala je domaća stoka, naročito ovce na pašnjacima. U to vrijeme neimaštine i oskudice takav gubitak je bio neizmjerno težak za brojne familije. Po savjetu svoje nene Rasimin je otac, tada dječak, na svaku ovcu zavezao maleni zamotuljak u kojem su se nalazila tri zrna pšenice. Slučajno ili pak nekim čudom nakon toga niti jedna ovca nije stradala dok kod njihovih komšija jeste.

Profilaktička moć pšenice na sjeverozapadu Bosne oduvijek je bila dobro poznata posebno stoga jer je prema narodnom kazivanju legendarni junak, i "najsnažniji čovjek na svijetu", Mujo Hrnjica uza se nosio, na desnoj strani odijela, ušivenu kesicu sa devet zrna pšenice. Hamajlija ga je vjerno čuvala sve dok njegovi neprijatelji nisu saznali za nju. Ona je, naime, ukradena dan uoči pogibije bosanskog Herkulesa.

U kratkom radu o folklornoj medicini pod nazivom "Biljno i čudotvorno liječenje prema rukopisima sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija" navodi se tradicionalni način liječenja pšeničnim zrnima u kombinaciji sa islamskim naukom.

"U noći na petak, ili danju, uzme se 1000 zrna pšenice i nad svakim pd njih po jednom se izgovori sura Ihlas.  Zrnevlje se ponese na slušanje propovijedi (hutbe) poslije molitve petkom, a zatim se prospe po krovu džamije, za ptice. Dok se prosipa, govori se:

Učini da nestane bolest tog i tog
kao što ovo zrnevlje nestaje
u trbusima ptica.

Nesumnjivo je da ovdje zrna pšenice preuzimaju na sebe ulogu određene žrtve ili ponude kojom se simbolično plaća ozdravljenje. Slične ritualne postupke nalazimo i u kultu mrtvih. Primjer koji će podastrijeti navedeno zabilježen je u Cazinskoj krajini gdje je nekada bio običaj da se nakon iznošenja mejita iz kuće, na mjestu gdje je ležao, stavi posuda sa pšenicom, koju neko od ukućana, nakon dženaze, odnese u sirotinjsku familiju i udijeli kao sadaku.

Naravno, ovo nije jedini primjer gdje su zrna žita preuzimala na sebe žrtvenu ulogu mrtvima ili čak džinima, što je dokumentirano u praksi koju navodi Muhamed Hadžijahić (Sarajevske džamije u narodnoj predaji) gdje autor piše:

"Narod vjeruje, da se blago može iskopati samo onda, kad se učini, što je odredio onaj, ko je blago zakopao. U našoj je pripovijetki određeno, da se pusti krv. Po drugoj vijesti kopajući blago treba činiti, što je radio onaj, koji je zakopao blago (na pr. otpasao se, pa i onaj, ko otkopava blago, mora pas odmotati, jer inače blago bi tonulo, i ne bi ga nikad mogao izvaditi). Kad se iskopa, ne smije se uzeti posuda, gdje je stajalo blago, nego se mora napuniti žitom ili čim drugim."