Sol i hljeb

Sol i brašno su neodvojivi jedno od drugog u tradiciji našeg naroda gdje su uzdignuti na božanski pijedestal na što nas uostalom upućuju mnogi ritualni postupci. Na izvjestan način u narodnoj religiji sol predstavlja nebo a hljeb zemlju. Naime, kako bi otjerale nevrijeme, a posebno tuču ili grad, stare žene iznose metalni sadžak napolje (koji stoji u pećnici), preokreću ga naopako i na njega stavljaju kašiku soli.

Tragom te pretpostavke naišao sam u svom istraživanju i na sljedeću fal-basmu krajnje zanimljivog sadržaja u kojem se kroz imenovanje hazreti Fatime, supstituta Velike Majke, povezuju (zaklinju) sol i hljeb:

Hazreti Fatime,
tako ti zemlje, tako ti neba,
tako ti soli, tako ti hljeba,
pomozi tome i tome da mu se ispuni želja.

Međutim, u bogatoj tradiciji koju vijekovima njeguje i baštini naš narod evidentirani su i pojedini primjeri gdje se izbjegavalo spajanje soli i hljeba u jednu komponentu. Glasnik Zemaljskog Muzeja u Sarajevu svojevremeno je objavio kratki etnološki rad pod naslovom "Crtice iz naroda" u kojem autor opisuju pomalo čudan običaj nesoljenja hljeba među bošnjačkim narodom u Hercegovini. Razlog tome krio se u izraženom strahu da, ukoliko se ne bi poštovao tabu, mogla bi bolest udariti na hajvane tojest domaću stoku.

-"Ovo mi pripovijedi H. Abdaga Tolić, posjednik iz Mostara, i između ostalog kaza mi, da su se ove čarolije tvrdo držale stare žene. Između ostalog mi navede jednu muslimansku kuću u Mostaru, u inom i njegovom komšiluku, u kojoj nikada ne sole hljeba, a u tu svrhu, da ne pokrepa hajvan. Ovo mi kašnje potvrdi i Ibraga Čišić, posjednik iz Mostara. I njemu je poznato, da su se stare žene držale tog vjerovanja, pa mi i on navede jednu kuću u Mostaru, u kojoj se još i danas jede neslan hljeb u istu svrhu, koju sam gore naveo."

Opisano vjerovanje ne nailazi se u drugim krajevima Bosne, bar ne u ovako zabilježenoj formi, te bi se zato moglo konstatirati kako je ono bilo lokalnog karaktera i obilježja. No, stiče se pretpostavka da je sol među našim narodom bila posvećena nekom božanskom biću ili duhu, vjerovatno zaštitniku domaće stoke, poput mitskog Tura, te da mu se darivala, slično kao kore od oguljenog voća Velikoj nebeskoj ptici (Huma).

Na tragu te pretpostavke zanimljivo bi bilo prezentirati vjerovanje iz Velike Kladuše gdje stare žene još i danas vjeruju da su se negdje slučajno osevapile ukoliko bi zaboravile u pripremi kruha dodati sol u brašno.

Ne treba izostaviti niti običaj plašenja solju sihirbaze/vještice koja bi se noću pojavljala u obliku leptira ("Dođi sutra da ti soli dam!"), te u svojim pojavljivanjima redovito kidisala na domaću stoku, posebno kravu, koja bi po riječima naroda "hranila pola kuće".