Povijest nekog naroda, posebno vrlo daleku prošlost, možemo proučavati i sagledati iz različitih aspekata i pravaca, koji se mogu sažeti u jednu cjelinu, ili pak analizirati pojedinačno. Mitološke predaje i vjerovanja su također jedan od tih pristupa, jer nipošto ne smijemo ignorisati činjenicu da su često legende i mitovi stvarni opisi događaja kojima je narodna mašta podarila i onu nit mističnosti te utisnula ljudska nadanja tog vremena. Zbog toga pravo je zadovoljstvo istraživati povijest bosanskog naroda sadržanu u mitovima, legendama i predajama, tim jedinstvenim fragmentima kolektivne svijesti, koji su kroz usmenu predaju preživjeli do današnjih dana. Zapravo, namjera ovog feljtona jeste da u jednom dijelu obradi i zanimljive aspekte šamanističke prakse bosanskih stravarki isprepletene u drevnim narodnim mitovima, koji su uostalom najbolji odraz života i razmišljanja naših predaka, njihovih navika, duhovnih poimanja i suživota sa prirodom.
Tragovima Tura
Čast da otvori prvo poglavlje bosanske mitološke scene zasluženo pripada mističnom biću Turu (biku) koji prema legendi drži Zemlju na svojim leđima (1). Kuriozitet ove mitološke predaje jeste i u tome što je prisutna jedino među bošnjačkim narodom i kao takva predstavlja iznimno bitan segment u potrazi za našim porijeklom. Istražujući dostupne predaje i podatke o istoimenom izumrlom divljem govedu turu (Bos primigenius) došao sam do zaključka kako su naši preci Iliri najvjerovatnije na teritorij Balkana došli sa područja današnje Indije i Irana, sljedeći ovu životinju u njenoj seobi ka europskom tlu. Naime, prema istraživanju Paleontološkog muzeja sveučilišta u Oslu, prvi primjerci pojavili su se na prostoru današnje Indije prije oko dva miliona godina p.n.e., odakle su migrirala na Srednji istok i druge dijelove Azije. Do Europe su stigli oko 250 000 godine. Tur je od prapovijesti bio značajna životinja za opstanak ljudi, pa tako i naše ilirske pretke, čemu svjedoče crteži u prapovijesnim špiljama ali i već navedena legenda.
Iako je nekoliko etnologa navodilo vjerovanje Bošnjaka u zemljodržca Tura u „Prilozi za orijentalnu filologiju“ Orijentalnog instituta u Sarajevu, godina 1980.na stranici 310., navodi se krajnje zanimljiva praksa bošnjačkog naroda, koji je i nakon prelaska s arijanskog kršćanstva na islam nastavio odavati počast starim ilirskim božanstvima, pridruživši ih muslimanskim bogougodnicima poput Vejsila Karanija: „Tada sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: »Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevu Piru(2), Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovu ocu i materi.“
U nastavku teksta autor navodi: "prava je šteta što je Gržić prilično neodređen, tvrdeći da" drži narod u Bosni i danas da svijet počiva na Turu, te kad se trese, da će se potresom pojaviti". Interesantno je da autor navodi kako će se Tur pojaviti pred ljudima kada se desi neki veliki zemljotres, što upućuje na drevne predaje o kijametu koji se među bošnjačkim narodom predviđa onda kada nestanu pčele, ovce i pšenica "na 40 godina prije kijameta".
U Cazinskoj krajini bik Tur se naziva Garonja, što slikovito prezentuje kako je riječ o biku crne dlake, kako je uostalom izgledao i stvarni Bos primigenius. Osobno, meni je zadnje navedeno najfascinantniji podatak pošto je ovo divlje govedo davno izumrla vrsta, naime, zadnji tur živio je do 1627.godine, te se nameće pitanje kako je naš narod upamtio njegov izgled posebno unatoč postojanju skoro nikakvih pisanih dokumenata o njemu. Zapravo, prava je enigma da li je iko u BiH znao da je takvo govedo nekad uopće i postojalo na našim prostorima, naročito među običnim narodom?!
Toponimi
Iliri su, posebno pleme Japoda, poput drugih drevnih naroda, uvijek za podizanje svojih naselja odabirali mjesta blizu vode, gdje su se najduže i zadržavali, baš kao i većina životinja, pa nije nimalo slučajno učestalost toponima koji počinju imenom Tur a nalaze se pored, ili na relativno manjoj udaljenosti od neke veće rijeke poput: Turija u Bihaću, rijeka Una, selo Turjak kod Višegrada, rijeka Drina, Turjak kod Banja Luke, rijeka Vrbas, Turić kod Pelagićevo, rijeka Sava, ili neka mjesta u Hrvatskoj, a u neposrednoj blizini BiH, poput Turanj u Karlovcu, rijeka Korana, Turopolje kod Zagreba, rijeka Sava, etc. Vjerovatno je u prošlim vijekovima bilo i više toponima po Bosni i Hercegovini ali su se kroz burnu istoriju i uticaj kolonijalnih osvajača ona postepeno mjenjala.
Lična imena
Tur i Pir su kod srednjovjekovnih Bošnjaka bila osobna imena što pokazuje popisi koje je navodio A.Sućeška u prilogu „Vakufski krediti u Sarajevu“ /Orijentalni institut u Sarajevu, 1996/ na stranici 120. gdje, između ostalog, piše: „Zajam: 3.600, od cijene (prodatog) meda (?) 360. Jamci: Ibrahim i Osman, sinovi Hizrovi, iz spomenute ulice. Prisutni: Nesuh hodža, sin Muhamedov; Mustafa, sin Tur Alijin; Husein, sin Pir Alije; Sefer hodža, sin Sejidov; Hadži Kurt Alija, sin ...“. Na stranici 223. navodi se popis u kojem pored drugih imena stoje i ova dva: „Tur Ali, sin Murada, Pir Ali, sin Murada...“, itd.
(1) Prema bošnjačkoj predaji ovaj svijet stoji na leđima divovskog bika Tura (Garonje). Kada on mrdne uhom negdje na zemlji se dogodi potres, a onog dana kada se Tur strese cijelim tijelom desiće se smak svijeta. Za tutnjavu koja se čuje za vrijeme zemljotresa narod kazuje da je to rika bika Garonje.
(2) Pir je naziv koji se najviše veže za sufizam, označava šejha, duhovnog vodiča, sveca. /The Pir or Sufi Saint in Pakistani Islam/. Oganj dolazi iz ilirskog jezika, kao i naziv ognjište, te označava vatru. Vrlo je moguće da se iza imena „Ognju i Ognjevu Piru“ - doslovni prijevod bi bio "vatri i vatrenom svecu"- kriju božanstva kućnog ognjišta, u koja po ilirskom vjerovanju pripada i zmija. Nameće se sam od sebe zaključak da su Oganj i Ognjev Pir drevna božanstva naših predaka odnosno vatra i zmija, totemi kuće i familije.
Tragovima Tura
Čast da otvori prvo poglavlje bosanske mitološke scene zasluženo pripada mističnom biću Turu (biku) koji prema legendi drži Zemlju na svojim leđima (1). Kuriozitet ove mitološke predaje jeste i u tome što je prisutna jedino među bošnjačkim narodom i kao takva predstavlja iznimno bitan segment u potrazi za našim porijeklom. Istražujući dostupne predaje i podatke o istoimenom izumrlom divljem govedu turu (Bos primigenius) došao sam do zaključka kako su naši preci Iliri najvjerovatnije na teritorij Balkana došli sa područja današnje Indije i Irana, sljedeći ovu životinju u njenoj seobi ka europskom tlu. Naime, prema istraživanju Paleontološkog muzeja sveučilišta u Oslu, prvi primjerci pojavili su se na prostoru današnje Indije prije oko dva miliona godina p.n.e., odakle su migrirala na Srednji istok i druge dijelove Azije. Do Europe su stigli oko 250 000 godine. Tur je od prapovijesti bio značajna životinja za opstanak ljudi, pa tako i naše ilirske pretke, čemu svjedoče crteži u prapovijesnim špiljama ali i već navedena legenda.
Iako je nekoliko etnologa navodilo vjerovanje Bošnjaka u zemljodržca Tura u „Prilozi za orijentalnu filologiju“ Orijentalnog instituta u Sarajevu, godina 1980.na stranici 310., navodi se krajnje zanimljiva praksa bošnjačkog naroda, koji je i nakon prelaska s arijanskog kršćanstva na islam nastavio odavati počast starim ilirskim božanstvima, pridruživši ih muslimanskim bogougodnicima poput Vejsila Karanija: „Tada sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: »Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevu Piru(2), Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovu ocu i materi.“
U nastavku teksta autor navodi: "prava je šteta što je Gržić prilično neodređen, tvrdeći da" drži narod u Bosni i danas da svijet počiva na Turu, te kad se trese, da će se potresom pojaviti". Interesantno je da autor navodi kako će se Tur pojaviti pred ljudima kada se desi neki veliki zemljotres, što upućuje na drevne predaje o kijametu koji se među bošnjačkim narodom predviđa onda kada nestanu pčele, ovce i pšenica "na 40 godina prije kijameta".
U Cazinskoj krajini bik Tur se naziva Garonja, što slikovito prezentuje kako je riječ o biku crne dlake, kako je uostalom izgledao i stvarni Bos primigenius. Osobno, meni je zadnje navedeno najfascinantniji podatak pošto je ovo divlje govedo davno izumrla vrsta, naime, zadnji tur živio je do 1627.godine, te se nameće pitanje kako je naš narod upamtio njegov izgled posebno unatoč postojanju skoro nikakvih pisanih dokumenata o njemu. Zapravo, prava je enigma da li je iko u BiH znao da je takvo govedo nekad uopće i postojalo na našim prostorima, naročito među običnim narodom?!
Toponimi
Iliri su, posebno pleme Japoda, poput drugih drevnih naroda, uvijek za podizanje svojih naselja odabirali mjesta blizu vode, gdje su se najduže i zadržavali, baš kao i većina životinja, pa nije nimalo slučajno učestalost toponima koji počinju imenom Tur a nalaze se pored, ili na relativno manjoj udaljenosti od neke veće rijeke poput: Turija u Bihaću, rijeka Una, selo Turjak kod Višegrada, rijeka Drina, Turjak kod Banja Luke, rijeka Vrbas, Turić kod Pelagićevo, rijeka Sava, ili neka mjesta u Hrvatskoj, a u neposrednoj blizini BiH, poput Turanj u Karlovcu, rijeka Korana, Turopolje kod Zagreba, rijeka Sava, etc. Vjerovatno je u prošlim vijekovima bilo i više toponima po Bosni i Hercegovini ali su se kroz burnu istoriju i uticaj kolonijalnih osvajača ona postepeno mjenjala.
Lična imena
Tur i Pir su kod srednjovjekovnih Bošnjaka bila osobna imena što pokazuje popisi koje je navodio A.Sućeška u prilogu „Vakufski krediti u Sarajevu“ /Orijentalni institut u Sarajevu, 1996/ na stranici 120. gdje, između ostalog, piše: „Zajam: 3.600, od cijene (prodatog) meda (?) 360. Jamci: Ibrahim i Osman, sinovi Hizrovi, iz spomenute ulice. Prisutni: Nesuh hodža, sin Muhamedov; Mustafa, sin Tur Alijin; Husein, sin Pir Alije; Sefer hodža, sin Sejidov; Hadži Kurt Alija, sin ...“. Na stranici 223. navodi se popis u kojem pored drugih imena stoje i ova dva: „Tur Ali, sin Murada, Pir Ali, sin Murada...“, itd.
(1) Prema bošnjačkoj predaji ovaj svijet stoji na leđima divovskog bika Tura (Garonje). Kada on mrdne uhom negdje na zemlji se dogodi potres, a onog dana kada se Tur strese cijelim tijelom desiće se smak svijeta. Za tutnjavu koja se čuje za vrijeme zemljotresa narod kazuje da je to rika bika Garonje.
(2) Pir je naziv koji se najviše veže za sufizam, označava šejha, duhovnog vodiča, sveca. /The Pir or Sufi Saint in Pakistani Islam/. Oganj dolazi iz ilirskog jezika, kao i naziv ognjište, te označava vatru. Vrlo je moguće da se iza imena „Ognju i Ognjevu Piru“ - doslovni prijevod bi bio "vatri i vatrenom svecu"- kriju božanstva kućnog ognjišta, u koja po ilirskom vjerovanju pripada i zmija. Nameće se sam od sebe zaključak da su Oganj i Ognjev Pir drevna božanstva naših predaka odnosno vatra i zmija, totemi kuće i familije.