Društvene igre

Od društvenih igara kojima su se zabavljala djeca i mladi bile su poznate sljedeće:

Bacanje kamena sa ramena,
Igranje klise
Koze (mlin)
Ćore.

Ćore je igra pogađanja, koja se uglavnom igrala na sijelima, kada bi se ispod nekoliko čarapa stavljao neki mali osobiti predmet i prepuštalo kandidatu da pogodi ispod koje se čarape nalazi.

Djeca su se igrala "kume", "ćeranja", "partizana", "žmir-bake", "lastike", i još poneke igre.


Gastronomija

Kladuška kuhinja, kao uostalom i na području cijele Cazinske krajine, nije bila bogata jelima kao ona u centralnom dijelu BiH, na što je presudno uticalo izrazito loše ekonomsko stanje ali i radne navike žena, koje su obavljale kućne i vanjske poslove. Ono što je bilo zajedničko za većinu domova tog vremena jeste da se redovito, doslovno svaki dan, pravio veliki somun i kuhao grah za večeru, otkud i dolazi narodna izreka: "čana graha i večera plaha". Na sofri su se služile kalja, pura, trahana, pirjan, lušnica, burek, masnica (maslenica), ždribci, čilbur (omlet), koruza, livača (olivača), kljukuša te pite krompiruša, sirnica, zeljanica, masiračnica, kupušnjača, pečena pita. Slatka jela su bila pilav (sutlijaš), lutma, peksimeti i halva. O Ramazanu i Bajramu pravila se đuzlema, brdari, hurmašice i baklava.
Zimska jela su bila potkriža, bungur, pastrma, sudžuk.
Voće se sušilo za kompot i hošaf.

Domaćica se nazivala "maja" i za nju se šaljivo govorilo "maja dok samo obliže prste nije više gladna", što baš i nije odgovaralo pravoj istini jer to bi jedino mogla napraviti kod pripreme sirnice ili pite sa sirom.


Gladne godine


Stari žitelji Velike Kladuše pamte vrijeme gladi i nestašice pedesetih godina prošlog stoljeća kada su po kazivanju morali koru drveća i klipove kukuruza mljeti i mješati u brašno da bi ga bilo dovoljno za preživjeti. Oralo se volovima i to dosta plitke brazde pa je prinos bio jako slab. Živjelo se isključivo od poljoprivrede i stočarstva sa tim da je većina domaćinstava imalo samo po jednu kravu dok je broj članova familije često bio brojniji. Za kravu se govorilo da "hrani pola kuće" što dovoljno samo po sebi kazuje o siromašnoj prehrani. Kuruza je mnogo puta zamjenjivala kruh pošto se štedilo na pšeničnom brašnu.

Te krizne, gladne godine ostavile su duboku traumu na stanovništvo Velike Kladuše što najbolje prezentuje dugogodišnje poštovanje kruha - "božijeg nimeta" i pšenice. Stari žitelji su uvijek imali naviku da za vrijeme objeda prstima pokupe mrve ispred sebe na siniji ili sofri i pojedu ih, govoreći kako je "grih da se bacaju". Sa kruhom se i zaklinjalo, posebno ako bi se vodio razgovor za vrijeme ručka, pa bi onaj ko je nešto tvrdio ili branio se govorio:" Tako je bilo, ovoga mi božijeg nimeta!", pokazujući na kruh.