Duša i stvaranje čovjeka
Iliri su njegovali politeizam čiji su segmenti prisutni u svim predajama bosanskog naroda kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta. Toteizam i animizam, koji su krucijalni za samu definiciju politeizma jasno se uočavaju u nekoliko bitnih dijelova bošnjačkih mitološki predaja poput onih o zviždenjaku, zvijezdi kao staništu duše, izvoru vode i drvetu. Za njih se smatra da su totemi, ali isto tako i astralni, animalni i vegetativni dvojnici, preko kojih je ljudsko bića čvrsto povezano sa prirodom i njenim silama koje ga okružuju.
Bez svake sumnje sjeme života potječe iz svemira i neko ili nešto ga je donijelo i posijalo na Zemlji iz nama još uvijek nepoznatog razloga. No, drevno ilirsko vjerovanje kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu, stanište duše, sa kojom je konektiran preko sredine čela, onog mjesta koje se naziva "treće oko" potvrđuje teoriju o svemirskom sjemenu života. I samo bošnjačko vjerovanje kako u životinjama, posebno psima, može biti i ljudske duše te živopisnim narodnim opisima scena iz pakla, u kojima ljudi kažnjeni zbog grijeha skoro uvijek imaju određenu interakciju sa životinjama, navodi na sličan zaključak.
U BiH postoji nekoliko mitoloških predaja o stvaranju prvog čovjeka i svaka od njih je u duhu monoteističke dogme o Ademu i Havi, kao prvim ljudima na svijetu. No, ono što budi pažnju jesu pojedine predaje o ljudskom tijelu i duši. Osobno meni najzanimljivija je ona koja navodi poteškoće u božanskoj kreaciji čovjeka, naime, najveći problem je bilo priviknuti ljudsko biće na zrak i disanje, što potvrđuje legenda kako je prvom čovjeku Bog najteže dizajnirao nos. Taj praiskonski problem nije prevaziđen do današnjih dana ukoliko, uzmemo u obzir veliki šok koji doživi novorođenče pri prvom udisaju zraka, nakon izlaska iz majčina tijela, a što je popraćeno velikim bolom i glasnim plačem.
Prema bosanskoj predaji kada se zametne emrij u majčinoj utrobi, u prvih 40 dana, Bog mu odredi cjelokupnu sudbinu. Međutim, iako možda pomalo skriveno u ovom vjerovanju se insuinira na spajanje embrija sa dušom odnosno svijesti, koja ga zatim učini fetusom i omogući mu da se razvije. Odnosno, vjeruje se kako embrij u prvih 40 dana nije istinsko biće, sve dok mu se nadnaravnom intervencijom ne pokloni dar života odnosno duša/svijest, kako bi imao svoju sudbinu. Postoji mišljenje da duša ne ulazi u emrij odnosno fetus odjednom nego postepeno, u etapama, i to kroz glavu (tjeme) što signalizira vjerovanje bošnjačkih žena da se novorođenčetu zatvori tjeme u potpunosti tek kad bude u stanju reći - jaje (4). Oblik jajeta i jabuke, narodne predstave same duše, vrlo je sličan i zapravo rezultat određenog diferenciranja kroz narodnu predaju, koja je dominantno usmena, te je kao takva kroz generacijske nizove pripovijedanja doživjela manje ili veće preinake. No, što je najbitnije zadržala je svoje suštinsko značenje.
Sukladno čovjekovom rastu i razvoju, raste i njegova duša. Do duše, koja se u bošnjačkom narodu opisuje, kako je već navedeno, da izgledom najviše podsjeća na plod jabuke, teško se dolazi "jer ima sedam slojeva omotanih oko nje" - naime, koliko sam uspio dokučiti iz kazivanja informatora prvi sloj bi trebala biti aura, onda koža, dlake (kosa), krv, meso, vene i kosti. Duša se opisuje kao neka vrsta stranog parazita, koja kada uđe u tijelo, svojim dugim energetskim pipcima omota se oko svake kosti u tijelu 99 puta te "zbog toga nije lako umrijeti!". Kako dalje tvrdi narodno vjerovanje prilikom umiranja duša se prvo povlači s perifernih dijelova tijela, iz ruku i nogu, kada se obično kaže za umirućeg da su mu hladne ruke ili noge.
Nasilna smrt, posebno ona u kojoj čovjek biva ubijen ili mu se tijelo raskomada, narušava regularan proces odvajanja duše od tijela te nuspojava takvog događaja su vrtlozi neharmonične energije koje je naš narod u prošlosti nazivao Prepasti. Nameće se dilema da li nasilnim komadanjem živog ljudskog tijela biva prekinut i dio duše koji se nalazi u odsječenom udu. Naime, nakon Drugog svjetskog rata narod je izvještavao o noćnom pojavljivaju nejasnih vrtloga vjetra i magle, koji su se na tren pretvarali u crne figure, po livadama ili mjestima uz potoke i rijeke, gdje su se poput minijaturnih tornada uzdizali visoko u nebo. Osobito takva iznenadna pojavljivanja "duša koja uznemireno zovu upomoć" događala su se na mjestima pogibelji, gdje su vojnici, ali i civili, nasilno gubili noge ili ruke. Bosanski narod je pojave Prepasti smatrao potragom duhova za izgubljenim dijelovima tijela. Navodno, Prepasti bi netragom nestajale tek onda kada bi kiša oprala svu krv sa površine a plug zaorao kosti u zemlju. Vjerovalo se da čim bi zemlja u sebe primila i zadnji dio ljudskog tijela, duša bi pronalazila svoj mir. Isti slučaj zbivao se i sa životinjama, čija pojavljivanja narod je nazivao drugim imenom - Prikaze. U oba slučaja, pri takvim nadnaravnim susretima, postojala je opasnost da čovjek oboli od stresa i uplašenosti.
(4) Ne treba zaboraviti tradicionalni bošnjački obred darivanja kokošijeg jajeta ili jaja novorođenčadi kao simbol zdravlja i života što svakako ima veze sa već napisanim. Pozadina ovog darivanja može imati i svojevrstan magijski motiv "darivanja duše" ili njenog osnaživanja.
Iliri su njegovali politeizam čiji su segmenti prisutni u svim predajama bosanskog naroda kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta. Toteizam i animizam, koji su krucijalni za samu definiciju politeizma jasno se uočavaju u nekoliko bitnih dijelova bošnjačkih mitološki predaja poput onih o zviždenjaku, zvijezdi kao staništu duše, izvoru vode i drvetu. Za njih se smatra da su totemi, ali isto tako i astralni, animalni i vegetativni dvojnici, preko kojih je ljudsko bića čvrsto povezano sa prirodom i njenim silama koje ga okružuju.
Bez svake sumnje sjeme života potječe iz svemira i neko ili nešto ga je donijelo i posijalo na Zemlji iz nama još uvijek nepoznatog razloga. No, drevno ilirsko vjerovanje kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu, stanište duše, sa kojom je konektiran preko sredine čela, onog mjesta koje se naziva "treće oko" potvrđuje teoriju o svemirskom sjemenu života. I samo bošnjačko vjerovanje kako u životinjama, posebno psima, može biti i ljudske duše te živopisnim narodnim opisima scena iz pakla, u kojima ljudi kažnjeni zbog grijeha skoro uvijek imaju određenu interakciju sa životinjama, navodi na sličan zaključak.
U BiH postoji nekoliko mitoloških predaja o stvaranju prvog čovjeka i svaka od njih je u duhu monoteističke dogme o Ademu i Havi, kao prvim ljudima na svijetu. No, ono što budi pažnju jesu pojedine predaje o ljudskom tijelu i duši. Osobno meni najzanimljivija je ona koja navodi poteškoće u božanskoj kreaciji čovjeka, naime, najveći problem je bilo priviknuti ljudsko biće na zrak i disanje, što potvrđuje legenda kako je prvom čovjeku Bog najteže dizajnirao nos. Taj praiskonski problem nije prevaziđen do današnjih dana ukoliko, uzmemo u obzir veliki šok koji doživi novorođenče pri prvom udisaju zraka, nakon izlaska iz majčina tijela, a što je popraćeno velikim bolom i glasnim plačem.
Prema bosanskoj predaji kada se zametne emrij u majčinoj utrobi, u prvih 40 dana, Bog mu odredi cjelokupnu sudbinu. Međutim, iako možda pomalo skriveno u ovom vjerovanju se insuinira na spajanje embrija sa dušom odnosno svijesti, koja ga zatim učini fetusom i omogući mu da se razvije. Odnosno, vjeruje se kako embrij u prvih 40 dana nije istinsko biće, sve dok mu se nadnaravnom intervencijom ne pokloni dar života odnosno duša/svijest, kako bi imao svoju sudbinu. Postoji mišljenje da duša ne ulazi u emrij odnosno fetus odjednom nego postepeno, u etapama, i to kroz glavu (tjeme) što signalizira vjerovanje bošnjačkih žena da se novorođenčetu zatvori tjeme u potpunosti tek kad bude u stanju reći - jaje (4). Oblik jajeta i jabuke, narodne predstave same duše, vrlo je sličan i zapravo rezultat određenog diferenciranja kroz narodnu predaju, koja je dominantno usmena, te je kao takva kroz generacijske nizove pripovijedanja doživjela manje ili veće preinake. No, što je najbitnije zadržala je svoje suštinsko značenje.
Sukladno čovjekovom rastu i razvoju, raste i njegova duša. Do duše, koja se u bošnjačkom narodu opisuje, kako je već navedeno, da izgledom najviše podsjeća na plod jabuke, teško se dolazi "jer ima sedam slojeva omotanih oko nje" - naime, koliko sam uspio dokučiti iz kazivanja informatora prvi sloj bi trebala biti aura, onda koža, dlake (kosa), krv, meso, vene i kosti. Duša se opisuje kao neka vrsta stranog parazita, koja kada uđe u tijelo, svojim dugim energetskim pipcima omota se oko svake kosti u tijelu 99 puta te "zbog toga nije lako umrijeti!". Kako dalje tvrdi narodno vjerovanje prilikom umiranja duša se prvo povlači s perifernih dijelova tijela, iz ruku i nogu, kada se obično kaže za umirućeg da su mu hladne ruke ili noge.
Nasilna smrt, posebno ona u kojoj čovjek biva ubijen ili mu se tijelo raskomada, narušava regularan proces odvajanja duše od tijela te nuspojava takvog događaja su vrtlozi neharmonične energije koje je naš narod u prošlosti nazivao Prepasti. Nameće se dilema da li nasilnim komadanjem živog ljudskog tijela biva prekinut i dio duše koji se nalazi u odsječenom udu. Naime, nakon Drugog svjetskog rata narod je izvještavao o noćnom pojavljivaju nejasnih vrtloga vjetra i magle, koji su se na tren pretvarali u crne figure, po livadama ili mjestima uz potoke i rijeke, gdje su se poput minijaturnih tornada uzdizali visoko u nebo. Osobito takva iznenadna pojavljivanja "duša koja uznemireno zovu upomoć" događala su se na mjestima pogibelji, gdje su vojnici, ali i civili, nasilno gubili noge ili ruke. Bosanski narod je pojave Prepasti smatrao potragom duhova za izgubljenim dijelovima tijela. Navodno, Prepasti bi netragom nestajale tek onda kada bi kiša oprala svu krv sa površine a plug zaorao kosti u zemlju. Vjerovalo se da čim bi zemlja u sebe primila i zadnji dio ljudskog tijela, duša bi pronalazila svoj mir. Isti slučaj zbivao se i sa životinjama, čija pojavljivanja narod je nazivao drugim imenom - Prikaze. U oba slučaja, pri takvim nadnaravnim susretima, postojala je opasnost da čovjek oboli od stresa i uplašenosti.
(4) Ne treba zaboraviti tradicionalni bošnjački obred darivanja kokošijeg jajeta ili jaja novorođenčadi kao simbol zdravlja i života što svakako ima veze sa već napisanim. Pozadina ovog darivanja može imati i svojevrstan magijski motiv "darivanja duše" ili njenog osnaživanja.