Snivao neki tevećelija (siromašni čovjek) kako u snu kolje svoju jedinu kravu za kurban. Na san ne bi ni obratio pažnju da isto ne sanja i druge pa i treće noći. To mu se učini nekim išaretom (predznakom) na Allahovu volju pa odluči da postupi po odsanjanom. Dugo ga je žena ilačući odvraćala od nauma, vjerujući da su mu šejtani zavrtili mozak, ali božiji rob bijaše uporan u svojoj odluci te se ona na kraju umori i odustane od odgovaranja. Sa nožem u ruci tevećelija uđe u štalu i čim kroči ka kravi kad ono iznenada diže se na sred podruma veliki plamen, kao da je džehenemska vatra izbila iz zemlje a onda netragom nestade.
Pribravši se od iznenađenja i straha siromah se sjeti priča o čudesnom nuru (svjetlosti), koji je izbijao na mjestima gdje je zakopano blago i dukati, pa nož zabode u zemlju i njime ucrta oko sebe i tog mjesta, gdje izbi plamen, veliki krug. Istog trena optoči se zemlja i on počne kopati. Nakon nekog vremena pojaviše se dukati, žuti kao odbljesak akšamskog Sunca niz vijugavu Kladušnicu. Želja ga povuče da ih dodirne ali sjeti se sna. - Oh, da, zausti u sebi, mora se zaklati krava. U tom trenu ushićenja pogleda u svoju ljubimicu koja ga je sve ove godine vjerno pratila i hranila, i srce mu zadrhta a suze potekoše niz staro lice. - Allah je i moj i tvoj Gospodar, njegova se volja mora poštovati, reče tihim glasom i zagrli svoju kravu. Božije je da stvara i rastvara, i neće ni list na zemlju pasti a da On to ne dozvoli, znam da hajvan ne zna halaliti ali tebe molim cijelim svojim džanom (dušom) da mi halališ.
U ime Allaha je zakla za kurban a krvlju poškropi blagodarno mjesto. Onda izvadi dukate iz zemlje i dozove svoju hanumu te joj sve ispropovijeda na što ona radosna i zatečena tim divnim prizorom stade zahvaljivati Bogu na milosti koju im je podario. - Allah je staro davalo, reče starac držeći pune šake dukata. Njihovoj sreći nije bilo kraja. Kravlje meso podijeliše po selu i poneki dukat najsiromašnijima a ostatak ostaviše sebi da imaju od čega živjeti na miru do smrti.
Pribravši se od iznenađenja i straha siromah se sjeti priča o čudesnom nuru (svjetlosti), koji je izbijao na mjestima gdje je zakopano blago i dukati, pa nož zabode u zemlju i njime ucrta oko sebe i tog mjesta, gdje izbi plamen, veliki krug. Istog trena optoči se zemlja i on počne kopati. Nakon nekog vremena pojaviše se dukati, žuti kao odbljesak akšamskog Sunca niz vijugavu Kladušnicu. Želja ga povuče da ih dodirne ali sjeti se sna. - Oh, da, zausti u sebi, mora se zaklati krava. U tom trenu ushićenja pogleda u svoju ljubimicu koja ga je sve ove godine vjerno pratila i hranila, i srce mu zadrhta a suze potekoše niz staro lice. - Allah je i moj i tvoj Gospodar, njegova se volja mora poštovati, reče tihim glasom i zagrli svoju kravu. Božije je da stvara i rastvara, i neće ni list na zemlju pasti a da On to ne dozvoli, znam da hajvan ne zna halaliti ali tebe molim cijelim svojim džanom (dušom) da mi halališ.
U ime Allaha je zakla za kurban a krvlju poškropi blagodarno mjesto. Onda izvadi dukate iz zemlje i dozove svoju hanumu te joj sve ispropovijeda na što ona radosna i zatečena tim divnim prizorom stade zahvaljivati Bogu na milosti koju im je podario. - Allah je staro davalo, reče starac držeći pune šake dukata. Njihovoj sreći nije bilo kraja. Kravlje meso podijeliše po selu i poneki dukat najsiromašnijima a ostatak ostaviše sebi da imaju od čega živjeti na miru do smrti.