Noć zlih duhova i vještica
Bošnjački narod je prije Osmanlijske okupacije i prelaska na islam živio u skladu sa bogumilskim (arijanskim) kršćanstvom i poput drugih krščanskih zajednica obilježavao one važnije praznike kao što su Božić, Jurjevo/Hidirlez i Aliđun. Jedino nije zabilježeno ništa u vezi Uskrsa, što je u korelaciji sa bogumilskim naukom. Naime, bosanski bogumili nisu vjerovali da je Isus uskrsnuo, jer po njihovom nauku on je uzeo prividno tijelo a ne pravo ljudsko, te tako nije ni mogao trpiti niti umrijeti, niti je sišao u pakao niti se uzdigao na nebo.
Kako su svi navedeni praznici, kao i sam Uskrs, zapravo ništa drugo nego li paganske svetkovine prepune magijskog simbolizma obožavanja prirode i njenih sila, takozvanog "kruga godine" na kome se temeljio prastari kult plodnosti, sasvim je realno da ih niti kršćanstvo niti islam nisu mogli potisnuti i zamjeniti. Stoga ne treba nikog čuditi da su ih Bošnjaci zadržali u kolektivnoj svijesti i nakon dolaska islama, ne pridajući im religijsku (kršćansku) formu već isključivo njegujući njihovu pagansku svrhu poput izvođenja obreda plodnosti i zaštite. A da je upravo tako vrlo je lako provjeriti analizom mnogih magijskih postupaka koji su se vršili uoči ili na sam neki od navedenih praznika.
Alija Ćatić opisuje izuzetno zanimljiv običaj Bošnjaka u Prozoru gdje navodi paganske običaje zaštite od zlih duhova i vještica, za koje se od antičkog doba vjerovalo da su izuzetno neprijateljski nostrojeni prema ljudima u vremenu rađanja novog Sunca, zimskog solsticija, koji je Rim, začetnik kršćanstva u Europi, zadržao u konceptu nove religije i pripisao ga navodnom Isusovom rođenju, iako se danas zna da je čitava predaja o Isusu nastala od legende o perzijskom bogu Mitri.
Kako navodi Alija Ćatić bošnjački je narod uoči Božića izvodio stare običaje zaštite od zlih duhova, koji niti u jednom svom segmentu nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa kršćanskom tradicijom tog dana. Naime, večer uoči Božića bilo je pravilo da se konzumira bijeli luk kako bi se njegovim mirisom protjerali zli duhovi od kuće i familije. Isto tako, bijelim lukom bi se svi članovi familije namazali po tijelu prije spavanja a na vrata i prozore su se postavljale grane gloga, kao dodatna zaštita od sila mraka i zla.
Uoči Boźića neko od muških članova familije bi za vrijeme večere prinio prvi zalogaj jela, obično komad kruha, i umjesto u usta stavio bi ga pored sebe, a nakon večere odnosio pod strehu kuće ili štale i tu ga pospremao da bude sve do 6.maja.
Uoči šestog maja (Hidirlez) taj muškarac bi uzimao osušeni komad kruha ispod strehe i sa njime, noseći vile u ruci, odlazio na mjesto gdje se vršila pšenica i postavljao ga na vrh stoga. Kada bi to uradio, strpljivo bi čekao dolazak samih vještica koje bi navodno dolazile "jašući" na drvenim stapovima (u kojima se "udara" mlijeko i pravi maslo) - njihovim "drvenim konjima". Po drevnom vjerovanju u BiH vještice se tradicionalno uvijek sakupljaju u određenim noćima na mjestima gdje se vršila pšenica uz pomoć konja, pošto su ona u obliku kruga odnosno simboliziraju puni Mjesec - Veliku Majku, kojoj je još od Ilira posvećena pšenica. Na tom plodnom mjestu vještice bi se okupljale i slavile svoju drevnu Boginju te izvodile razne rituale i magije.
Prema pisanju Alije Ćatića kada se na vrh stoga postavi komad osušenog jela onda sve vještice žure ka njemu na svojim drvenim konjima, jer znaju šta ih tamo čeka. Doslovno se otimaju koja će prije ugrabiti taj komad jela, jer ako u tome neka uspije vrlo lako će ubiti čuvara koji ga je tu postavio, pošto će on izgubiti fizičku snagu. Vještice se svojski trude ugrabiti osušeni komadić jela a momak koji ga čuva sa vilama u rukama brani se od njih. Odabir vila kao oružja nije nimalo slučajan jer, prema vjerovanju, vještice ih se užasno plaše. Uspije li ih muškarac nadvladati, odnosno uhvatiti za kosu, drži ih tako sve dok mu god ne kažu kako se zovu i odakle su. Navodno, često puta se znalo desiti da ga uhvaćene vještice podmićuju sa darovima poput nove odjeće samo da momak ne otkrije drugima njihov identitet.
Očito se često puta vještice nisu mogle pouzdati u diskreciju svog lovca jer, kako dalje navodi gospodin Ćatić, mnogo je onih žena koje su nosile neslavni naziv vještice pa nisu bile dobrodošle u ničijoj kući, pošto ih je lovac odao seljanima. Narod bi ih mrzio i prezirao zbog velikog straha kojeg su budile u mještanima. Najviše ih je užasavala njihova sposobnosti da naude domaćoj stoci, od koje familija živi, jer navodno svaka vještica može iz velike udaljenosti, u opsegu dvadeset kilometara, djelovati svojim čarolijama na neku kravu i na daljinu je "pomusti" - oduzeti joj mlijeko.
Kada se studioznije analizira opisani običaj, koji se davno izgubio, veoma lako je u njemu vidjeti sve elemente vještičije, paganske religije a naročito je interesantan taj simbolizam vještica i jednog muškarca (lovca) koji drži vile, čiji oblik ima rogove. I samo mjesto takozvano guvno, u obliku kružnice, prepuno je simbolike kako punog Mjeseca (Velike Boginje), vagine-stomaka, te isto tako i magijskog kruga.
Ne treba ništa manje niti zanemariti onaj ritualni postupak kada muškarac prinese komad hrane otvorenim ustima, ali ga ne stavi u njih već pospremi ispod strehe, što savršeno vjerno prikazuje ritualni poziv na plodnost (oplođivanje), jer ne treba zaboraviti kako vještice hrle ka njemu ne bi li došle u posjed tog dragocjenog rekvizita, koji uostalom predstavlja muškarčevu spolnu i životnu moć. Oduzmu li mu ga on klone, izgubi snagu i biva pobjeđen, umoren, odnosno žrtvovan. Sve su to segmenti paganskog mita o Boginji i Bogu, koji je istovremeno njen muž i sin, te sa kojim ona obnavlja vječni krug plodnosti kroz njegovo umiranje i ponovno rađanje.
Bošnjački narod je prije Osmanlijske okupacije i prelaska na islam živio u skladu sa bogumilskim (arijanskim) kršćanstvom i poput drugih krščanskih zajednica obilježavao one važnije praznike kao što su Božić, Jurjevo/Hidirlez i Aliđun. Jedino nije zabilježeno ništa u vezi Uskrsa, što je u korelaciji sa bogumilskim naukom. Naime, bosanski bogumili nisu vjerovali da je Isus uskrsnuo, jer po njihovom nauku on je uzeo prividno tijelo a ne pravo ljudsko, te tako nije ni mogao trpiti niti umrijeti, niti je sišao u pakao niti se uzdigao na nebo.
Kako su svi navedeni praznici, kao i sam Uskrs, zapravo ništa drugo nego li paganske svetkovine prepune magijskog simbolizma obožavanja prirode i njenih sila, takozvanog "kruga godine" na kome se temeljio prastari kult plodnosti, sasvim je realno da ih niti kršćanstvo niti islam nisu mogli potisnuti i zamjeniti. Stoga ne treba nikog čuditi da su ih Bošnjaci zadržali u kolektivnoj svijesti i nakon dolaska islama, ne pridajući im religijsku (kršćansku) formu već isključivo njegujući njihovu pagansku svrhu poput izvođenja obreda plodnosti i zaštite. A da je upravo tako vrlo je lako provjeriti analizom mnogih magijskih postupaka koji su se vršili uoči ili na sam neki od navedenih praznika.
Alija Ćatić opisuje izuzetno zanimljiv običaj Bošnjaka u Prozoru gdje navodi paganske običaje zaštite od zlih duhova i vještica, za koje se od antičkog doba vjerovalo da su izuzetno neprijateljski nostrojeni prema ljudima u vremenu rađanja novog Sunca, zimskog solsticija, koji je Rim, začetnik kršćanstva u Europi, zadržao u konceptu nove religije i pripisao ga navodnom Isusovom rođenju, iako se danas zna da je čitava predaja o Isusu nastala od legende o perzijskom bogu Mitri.
Kako navodi Alija Ćatić bošnjački je narod uoči Božića izvodio stare običaje zaštite od zlih duhova, koji niti u jednom svom segmentu nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa kršćanskom tradicijom tog dana. Naime, večer uoči Božića bilo je pravilo da se konzumira bijeli luk kako bi se njegovim mirisom protjerali zli duhovi od kuće i familije. Isto tako, bijelim lukom bi se svi članovi familije namazali po tijelu prije spavanja a na vrata i prozore su se postavljale grane gloga, kao dodatna zaštita od sila mraka i zla.
Uoči Boźića neko od muških članova familije bi za vrijeme večere prinio prvi zalogaj jela, obično komad kruha, i umjesto u usta stavio bi ga pored sebe, a nakon večere odnosio pod strehu kuće ili štale i tu ga pospremao da bude sve do 6.maja.
Uoči šestog maja (Hidirlez) taj muškarac bi uzimao osušeni komad kruha ispod strehe i sa njime, noseći vile u ruci, odlazio na mjesto gdje se vršila pšenica i postavljao ga na vrh stoga. Kada bi to uradio, strpljivo bi čekao dolazak samih vještica koje bi navodno dolazile "jašući" na drvenim stapovima (u kojima se "udara" mlijeko i pravi maslo) - njihovim "drvenim konjima". Po drevnom vjerovanju u BiH vještice se tradicionalno uvijek sakupljaju u određenim noćima na mjestima gdje se vršila pšenica uz pomoć konja, pošto su ona u obliku kruga odnosno simboliziraju puni Mjesec - Veliku Majku, kojoj je još od Ilira posvećena pšenica. Na tom plodnom mjestu vještice bi se okupljale i slavile svoju drevnu Boginju te izvodile razne rituale i magije.
Prema pisanju Alije Ćatića kada se na vrh stoga postavi komad osušenog jela onda sve vještice žure ka njemu na svojim drvenim konjima, jer znaju šta ih tamo čeka. Doslovno se otimaju koja će prije ugrabiti taj komad jela, jer ako u tome neka uspije vrlo lako će ubiti čuvara koji ga je tu postavio, pošto će on izgubiti fizičku snagu. Vještice se svojski trude ugrabiti osušeni komadić jela a momak koji ga čuva sa vilama u rukama brani se od njih. Odabir vila kao oružja nije nimalo slučajan jer, prema vjerovanju, vještice ih se užasno plaše. Uspije li ih muškarac nadvladati, odnosno uhvatiti za kosu, drži ih tako sve dok mu god ne kažu kako se zovu i odakle su. Navodno, često puta se znalo desiti da ga uhvaćene vještice podmićuju sa darovima poput nove odjeće samo da momak ne otkrije drugima njihov identitet.
Očito se često puta vještice nisu mogle pouzdati u diskreciju svog lovca jer, kako dalje navodi gospodin Ćatić, mnogo je onih žena koje su nosile neslavni naziv vještice pa nisu bile dobrodošle u ničijoj kući, pošto ih je lovac odao seljanima. Narod bi ih mrzio i prezirao zbog velikog straha kojeg su budile u mještanima. Najviše ih je užasavala njihova sposobnosti da naude domaćoj stoci, od koje familija živi, jer navodno svaka vještica može iz velike udaljenosti, u opsegu dvadeset kilometara, djelovati svojim čarolijama na neku kravu i na daljinu je "pomusti" - oduzeti joj mlijeko.
Kada se studioznije analizira opisani običaj, koji se davno izgubio, veoma lako je u njemu vidjeti sve elemente vještičije, paganske religije a naročito je interesantan taj simbolizam vještica i jednog muškarca (lovca) koji drži vile, čiji oblik ima rogove. I samo mjesto takozvano guvno, u obliku kružnice, prepuno je simbolike kako punog Mjeseca (Velike Boginje), vagine-stomaka, te isto tako i magijskog kruga.
Ne treba ništa manje niti zanemariti onaj ritualni postupak kada muškarac prinese komad hrane otvorenim ustima, ali ga ne stavi u njih već pospremi ispod strehe, što savršeno vjerno prikazuje ritualni poziv na plodnost (oplođivanje), jer ne treba zaboraviti kako vještice hrle ka njemu ne bi li došle u posjed tog dragocjenog rekvizita, koji uostalom predstavlja muškarčevu spolnu i životnu moć. Oduzmu li mu ga on klone, izgubi snagu i biva pobjeđen, umoren, odnosno žrtvovan. Sve su to segmenti paganskog mita o Boginji i Bogu, koji je istovremeno njen muž i sin, te sa kojim ona obnavlja vječni krug plodnosti kroz njegovo umiranje i ponovno rađanje.
