Ono što je doista fascinantno u BiH, ali i na širem području Balkana, jeste podatak da doslovno svaki kraj ima svoj prepoznatljiv naglasak i fond posebnih riječi i pojmova koji je nastao pod raznoraznim uticajem kako kolonijalnih sila tako i susjednih regija. Zbog toga je taj segment kulturnog identiteta bošnjačkog naroda ovog kraja svakako vrijedan naše pažnje i ozbiljnog istraživanja pošto je jezik, sasvim sigurno, jedno od najvećih blaga koje može posjedovati neki narod.
Lingvistički uticaj drugih kultura na bosanski jezik generalno se može svrstati u dvije kategorije, u prvu spadaju takozvani kolonijalni uticaji poput Osmanlijske okupacije te Austrougarske, koji su sukladno tome izraženiji. U drugu skupinu svrstavaju se oni manje dramatični uplivi bazirani na socijalno-ekonomskim potrebama, što se posebno odražavalo kroz trgovinu, daleka putovanja, recimo na hadž, te stoga ne treba čuditi da osim turskih i njemačkih izraza u svakodnevnoj komunikaciji možemo, istina dosta rjeđe, čuti i neke primjerice bugarske riječi poput drehe ili dreha odnosno odjeća ili pak kraci tojest noge . Još k tome treba navesti kako su nekada naše nene i didovi maleno dijete, posebno kćerku, koje je u najranijem djetinjstvu pokazivalo znakove inteligencije i mudrosti nazivali znahorka, što je opet bugarski naziv za vješticu odnosno mudru ženu.
Šajer, špigla, rikverc, štok, i mnogi drugi udomaćeni nazivi proizišli su iz njemačkoj jezika dok turcizmi ipak nisu toliko izraženi, koliko bi se dalo pretpostaviti. Naime, u ovom dijelu BiH nema klasičnih turcizama poput zejtin, pantalone, ortak, pasulj..., već umjesto toga u upotrebi su ulje, hlače, partner, grah i slično. Naravno, postoje izrazi poput čarape, čaršaf, kavez, nafaka, kat, rafe, i mnoštvo drugih balkaniziranih turcizama odavno asimilirani u manjem ili većem postotku u rječnicima svih ovdašnjih naroda.
Osim toga nužno je za evidentirati kako egzistiraju, mada u vrlo malom procentu, i pojedini nazivi čije je porijeklo upitno poput šajtov - novčanik, čagraz - mraz, itd.
Treba naglasiti kako je i sama klasifikacija da sve istočnjačke riječi i nazivi spadaju pod grupu turcizama krajnje pogrešna jer tako svjesno ignoriramo činjenicu da je znatan dio tih riječi perzijskog i arapskog porijekla. Navešću samo neke od brojnih primjera poput naziva burek, trahana, dušman koji su perzijski ili arapska riječ arđa - hrđa. Zbog toga umjesto pojma turcizam prikladnije je koristiti drugi obuhvatniji izraz - orijentalizmi.
Prelazak sa ikavice na ijekavicu
U Velikoj Kladuši na prijelazu sa devetnaestog na dvadeseti vijek, po svjedočenju naroda, rjetki pismeni ljudi pisali su arabicom a orijentalizmi su bili daleko prisutniji nego sredinom dvadesetog vijeka kada dolazi do industrijalizacije i masovnog opismenjavanja. Taj nezaustavljivi progres uzrokovao je primjetnu lingvističku promjenu mnogih starih izraza i pojmova, koji su iščezli iz upotrebe, tako da vjerovatno i više nema među živima Kladuščana koji se sjećaju starog načina izražavanja.
Ikavica je bila dominantno narječje na ovom području, najvjerovatnije sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada počinje postepeno uvođenje obaveznog školovanja i obrazovanja. Zadnjih nekoliko decenija ikavica je zastupljena još isključivo kod starije populacije gdje se mogu čuti izrazi: lik - lijek, lipo - lijepo, dite - dijete, nivista - nevjesta, piva - pjeva, haj' jidi - hajde jedi, pirge - pjege, itd. Posebno su omiljene izjave: "Kamo lipe sriće!", "Treba za to vrimena!" i tako dalje.
Postoje još neke unikatnosti narodnog govora. Umjesto da se izgovori "tačno tako!" u govoru se najčešće čuje: "tašno tako!", ili "bome lje neću!" umjesto "bome neću! ili "bogme neću!", isto tako izjava: "nema rašta" zapravo se može prevesti kao "uzalud je" - od onog o čemu se govori neće biti ništa. "Vire lje neću!" još je jedna izjava sa umetanjem glasa lje za koji pretpostavljam da služi kao veznik u rečenici koja zapravo u originalnoj verziji glasi: "Vire (vjere) mi neću!".
Druga osobitost kladuškog dijalekta jeste takozvano gutanje (ignoriranje) početnog slova u pojedinim nazivima pa umjesto pčela izgovara se 'čela, pšenica - 'šenica, itd. Takvim rječnikom se služi uglavnom najstarija populacija a među njima se može čuti mnoštvo gramatički nepravilni ali jako simpatičnih izraza poput: antresa (adresa), altobus (autobus), fližder (frižider), plaćka (pljačka), eleminat (laminat) i slično tome. Također, kod starijih građana uobičajena je i zamjena slova N sa NJ kada dolazi na početku pojedinih riječi poput "njeko" i "nješto". Lingvistički analizirano posebno su interesantni skraćeni izrazi u svakodnevnoj komunikaciji. Najčešći i još uvijek u relativno širokoj upotrebi je "meščinde" što dolazi od skraćene izjave: "meni se čini".
Prilagođavanje izgovora je sasvim normalna pojava, naročito u ruralnim sredinama, kako bi on bio na neki način brži i jednostavniji za govornika. Stoga su evidentne manje ili više naglašene izmjene slova u pojedinim riječima a najprisutnija je da se umjesto "htio" često kaže "šćeo", (nije on šćeo), a dešava da promjenu nalazimo i u drugom slogu poput: kasnije - kašnje, ili je pak cijela riječ promjenjena u izgovoru, na primjer:"hvata" / od hvatati, uhvatiti/ - "faća" (ne faćam taj kanal).
Ništa manje ne treba zanemariti uticaj patrijarhata u narodnom govoru, što se najbolje očituje u poštapalici "sine" prisutnoj kako kod starije tako i mlađe populacije. Nebitno kojem se spolu obraća starija žena će se mladoj osobi obratiti sa "sine moj", a mladi će obraćajući se jedno drugom, izbjegavajući oslovljavanje po imenu, jednostavno reći: "hej sine...". Čini se da ta poštapalica zamjenjuje termin prijatelj, ali njome se koristi i onda kada se želi bliskiji kontakt sa nekim.
Autentična poštapalica "brete"
Naglašavanje odnosno određeno produživanje samoglasnika E u riječima izraženo je u govoru mještana Todorova, koje se nalazi na tromeđi triju općina Velike Kladuše, Bužima i Cazina. Pojmovi "meso" ili "petak", na primjer, izgovaraju se otezanjem pa čujemo meeso, peetak , što je identično lokalnom izražavanju u susjednoj Hrvatskoj, na području Karlovca i dalje prema Međimurju. Isto tako, kako se sve tri općine nalaze na samoj granici sa Republikom Hrvatskom prisutan je lingvistički uticaj te zemlje na upotrebu određenih riječi. Naime, u ovom dijelu BiH nikada se nije koristila riječ hljeb nego isključivo somun ili kruh.
Slično tome, slovo Č je naglašeno odnosno pravilno se artikulira te ne postoji izgovor ćizma, ćetiri i slično, što je karakterističan naglasak za centralnu i istočnu Bosnu. Identifikacijski izraz specifičan ne samo za Kladušu nego i šire govorno područje je "brete", odnosno književni "brate", koji je zapravo aktualna poštapalica u narodu sjeverozapadne BiH, a koju bi mogao uporediti sa poštapalicama ba ili bolan. Po njemu se odmah može zaključiti odakle dolazi govornik.
I za kraj ovog kratkog osvrta na dijalekt kladuškog naroda od neprocjenjive važnosti je spomenuti arhaične segmente narodnog govora koji su u potpunosti nestali sa smrću onih generacija rođenih u prvim dekadama dvadesetog vijeka. U prošlosti za razgovor bi se koristio izraz "eglen" ("bujrum, haj' šedi pa da eglenišemo!"), a za brbljivu ženu se govorilo da je trlakuša - "ta stalno trkelja!", itd. Stare žene su znale u govoru, kada bi sažaljevale same sebe ili nekog drugog, upotrebljavati izraze: "aj, medeti, šta ću sad?", "davor si mi moja starosti!", "bome on sad hošafi i devera, šta će i kud će!"... Kada bi se čudile ili uvjereno o nečem pričale onda bi obično govorile: "Estakvirla, tobejarebi!", "Valahi bilahi tako je bilo!", i slično. Stari su također imali svoje nazive za boje pa je tako postojala ćibrasta - narančasta, kahvena - smeđa, čivitna - plava, mrko-čivitna - tamno plava, šatirana - žuta, ciglasta - crvena, itd.
Lingvistički uticaj drugih kultura na bosanski jezik generalno se može svrstati u dvije kategorije, u prvu spadaju takozvani kolonijalni uticaji poput Osmanlijske okupacije te Austrougarske, koji su sukladno tome izraženiji. U drugu skupinu svrstavaju se oni manje dramatični uplivi bazirani na socijalno-ekonomskim potrebama, što se posebno odražavalo kroz trgovinu, daleka putovanja, recimo na hadž, te stoga ne treba čuditi da osim turskih i njemačkih izraza u svakodnevnoj komunikaciji možemo, istina dosta rjeđe, čuti i neke primjerice bugarske riječi poput drehe ili dreha odnosno odjeća ili pak kraci tojest noge . Još k tome treba navesti kako su nekada naše nene i didovi maleno dijete, posebno kćerku, koje je u najranijem djetinjstvu pokazivalo znakove inteligencije i mudrosti nazivali znahorka, što je opet bugarski naziv za vješticu odnosno mudru ženu.
Šajer, špigla, rikverc, štok, i mnogi drugi udomaćeni nazivi proizišli su iz njemačkoj jezika dok turcizmi ipak nisu toliko izraženi, koliko bi se dalo pretpostaviti. Naime, u ovom dijelu BiH nema klasičnih turcizama poput zejtin, pantalone, ortak, pasulj..., već umjesto toga u upotrebi su ulje, hlače, partner, grah i slično. Naravno, postoje izrazi poput čarape, čaršaf, kavez, nafaka, kat, rafe, i mnoštvo drugih balkaniziranih turcizama odavno asimilirani u manjem ili većem postotku u rječnicima svih ovdašnjih naroda.
Osim toga nužno je za evidentirati kako egzistiraju, mada u vrlo malom procentu, i pojedini nazivi čije je porijeklo upitno poput šajtov - novčanik, čagraz - mraz, itd.
Treba naglasiti kako je i sama klasifikacija da sve istočnjačke riječi i nazivi spadaju pod grupu turcizama krajnje pogrešna jer tako svjesno ignoriramo činjenicu da je znatan dio tih riječi perzijskog i arapskog porijekla. Navešću samo neke od brojnih primjera poput naziva burek, trahana, dušman koji su perzijski ili arapska riječ arđa - hrđa. Zbog toga umjesto pojma turcizam prikladnije je koristiti drugi obuhvatniji izraz - orijentalizmi.
Prelazak sa ikavice na ijekavicu
U Velikoj Kladuši na prijelazu sa devetnaestog na dvadeseti vijek, po svjedočenju naroda, rjetki pismeni ljudi pisali su arabicom a orijentalizmi su bili daleko prisutniji nego sredinom dvadesetog vijeka kada dolazi do industrijalizacije i masovnog opismenjavanja. Taj nezaustavljivi progres uzrokovao je primjetnu lingvističku promjenu mnogih starih izraza i pojmova, koji su iščezli iz upotrebe, tako da vjerovatno i više nema među živima Kladuščana koji se sjećaju starog načina izražavanja.
Ikavica je bila dominantno narječje na ovom području, najvjerovatnije sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada počinje postepeno uvođenje obaveznog školovanja i obrazovanja. Zadnjih nekoliko decenija ikavica je zastupljena još isključivo kod starije populacije gdje se mogu čuti izrazi: lik - lijek, lipo - lijepo, dite - dijete, nivista - nevjesta, piva - pjeva, haj' jidi - hajde jedi, pirge - pjege, itd. Posebno su omiljene izjave: "Kamo lipe sriće!", "Treba za to vrimena!" i tako dalje.
Postoje još neke unikatnosti narodnog govora. Umjesto da se izgovori "tačno tako!" u govoru se najčešće čuje: "tašno tako!", ili "bome lje neću!" umjesto "bome neću! ili "bogme neću!", isto tako izjava: "nema rašta" zapravo se može prevesti kao "uzalud je" - od onog o čemu se govori neće biti ništa. "Vire lje neću!" još je jedna izjava sa umetanjem glasa lje za koji pretpostavljam da služi kao veznik u rečenici koja zapravo u originalnoj verziji glasi: "Vire (vjere) mi neću!".
Druga osobitost kladuškog dijalekta jeste takozvano gutanje (ignoriranje) početnog slova u pojedinim nazivima pa umjesto pčela izgovara se 'čela, pšenica - 'šenica, itd. Takvim rječnikom se služi uglavnom najstarija populacija a među njima se može čuti mnoštvo gramatički nepravilni ali jako simpatičnih izraza poput: antresa (adresa), altobus (autobus), fližder (frižider), plaćka (pljačka), eleminat (laminat) i slično tome. Također, kod starijih građana uobičajena je i zamjena slova N sa NJ kada dolazi na početku pojedinih riječi poput "njeko" i "nješto". Lingvistički analizirano posebno su interesantni skraćeni izrazi u svakodnevnoj komunikaciji. Najčešći i još uvijek u relativno širokoj upotrebi je "meščinde" što dolazi od skraćene izjave: "meni se čini".
Prilagođavanje izgovora je sasvim normalna pojava, naročito u ruralnim sredinama, kako bi on bio na neki način brži i jednostavniji za govornika. Stoga su evidentne manje ili više naglašene izmjene slova u pojedinim riječima a najprisutnija je da se umjesto "htio" često kaže "šćeo", (nije on šćeo), a dešava da promjenu nalazimo i u drugom slogu poput: kasnije - kašnje, ili je pak cijela riječ promjenjena u izgovoru, na primjer:"hvata" / od hvatati, uhvatiti/ - "faća" (ne faćam taj kanal).
Ništa manje ne treba zanemariti uticaj patrijarhata u narodnom govoru, što se najbolje očituje u poštapalici "sine" prisutnoj kako kod starije tako i mlađe populacije. Nebitno kojem se spolu obraća starija žena će se mladoj osobi obratiti sa "sine moj", a mladi će obraćajući se jedno drugom, izbjegavajući oslovljavanje po imenu, jednostavno reći: "hej sine...". Čini se da ta poštapalica zamjenjuje termin prijatelj, ali njome se koristi i onda kada se želi bliskiji kontakt sa nekim.
Autentična poštapalica "brete"
Naglašavanje odnosno određeno produživanje samoglasnika E u riječima izraženo je u govoru mještana Todorova, koje se nalazi na tromeđi triju općina Velike Kladuše, Bužima i Cazina. Pojmovi "meso" ili "petak", na primjer, izgovaraju se otezanjem pa čujemo meeso, peetak , što je identično lokalnom izražavanju u susjednoj Hrvatskoj, na području Karlovca i dalje prema Međimurju. Isto tako, kako se sve tri općine nalaze na samoj granici sa Republikom Hrvatskom prisutan je lingvistički uticaj te zemlje na upotrebu određenih riječi. Naime, u ovom dijelu BiH nikada se nije koristila riječ hljeb nego isključivo somun ili kruh.
Slično tome, slovo Č je naglašeno odnosno pravilno se artikulira te ne postoji izgovor ćizma, ćetiri i slično, što je karakterističan naglasak za centralnu i istočnu Bosnu. Identifikacijski izraz specifičan ne samo za Kladušu nego i šire govorno područje je "brete", odnosno književni "brate", koji je zapravo aktualna poštapalica u narodu sjeverozapadne BiH, a koju bi mogao uporediti sa poštapalicama ba ili bolan. Po njemu se odmah može zaključiti odakle dolazi govornik.
I za kraj ovog kratkog osvrta na dijalekt kladuškog naroda od neprocjenjive važnosti je spomenuti arhaične segmente narodnog govora koji su u potpunosti nestali sa smrću onih generacija rođenih u prvim dekadama dvadesetog vijeka. U prošlosti za razgovor bi se koristio izraz "eglen" ("bujrum, haj' šedi pa da eglenišemo!"), a za brbljivu ženu se govorilo da je trlakuša - "ta stalno trkelja!", itd. Stare žene su znale u govoru, kada bi sažaljevale same sebe ili nekog drugog, upotrebljavati izraze: "aj, medeti, šta ću sad?", "davor si mi moja starosti!", "bome on sad hošafi i devera, šta će i kud će!"... Kada bi se čudile ili uvjereno o nečem pričale onda bi obično govorile: "Estakvirla, tobejarebi!", "Valahi bilahi tako je bilo!", i slično. Stari su također imali svoje nazive za boje pa je tako postojala ćibrasta - narančasta, kahvena - smeđa, čivitna - plava, mrko-čivitna - tamno plava, šatirana - žuta, ciglasta - crvena, itd.