Spašeno od zaborava

Povijest nekog naroda, posebno vrlo daleku prošlost, možemo proučavati i sagledati iz različitih aspekata i pravaca, koji se mogu sažeti u jednu cjelinu, ili pak analizirati pojedinačno. Mitološke predaje i vjerovanja su također jedan od tih pristupa, jer nipošto ne smijemo ignorisati činjenicu da su često legende i mitovi stvarni opisi događaja kojima je narodna mašta podarila i onu nit mističnosti te utisnula ljudska nadanja tog vremena. Zbog toga pravo je zadovoljstvo istraživati povijest bosanskog naroda sadržanu u mitovima, legendama i predajama, tim jedinstvenim fragmentima kolektivne svijesti, koji su kroz usmenu predaju preživjeli do današnjih dana. Zapravo, namjera ovog feljtona jeste da u jednom dijelu obradi i zanimljive aspekte šamanističke prakse bosanskih stravarki isprepletene u drevnim narodnim mitovima, koji su uostalom najbolji odraz života i razmišljanja naših predaka, njihovih navika, duhovnih poimanja i suživota sa prirodom. Tragovima Tura Čast da otvori prvo...

Velika ptica - stvoritelj života na Zemlji Iako se šamanistička praksa u Bosni kroz zadnje vijekove minimizirala i svela na nekoliko segmenata folk medicine ne smije se zanemariti bogata ostavština u oralnoj predaji. Taj iznimno blizak kontakt čovjeka i prirode – prirodnih sila- najbolje se može doživjeti kroz određene legende, poput one koja se još uvijek može čuti od pojedinaca, obično staraca, a koja je u potpunoj opoziciji sa monoteističkom predajom o genezi. Naime, u njoj se tvrdi da život na Zemlji nije stvorio Allah nego da je na samom početku vremena naša planeta bila prekrivena nepreglednom pustinjom, bez ijednog znaka života. Jedne prilike je preko nebo preletjela Velika nebeska ptica i vidjevši ispod sebe tu nepreglednu pustoš obuzela ju je tuga i ona ispusti suzu koja pade na zemlju te od nje nastade veliko jezero, koje se iz dana u dan sve više širilo i produbljivalo dok napokon ne postade veliki ocean. A onda iz dubina vode pojavi se život na površini i raširi po nek...

Duša i stvaranje čovjeka Iliri su njegovali politeizam čiji su segmenti prisutni u svim predajama bosanskog naroda kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta. Toteizam i animizam, koji su krucijalni za samu definiciju politeizma jasno se uočavaju u nekoliko bitnih dijelova bošnjačkih mitološki predaja poput onih o zviždenjaku, zvijezdi kao staništu duše, izvoru vode i drvetu. Za njih se smatra da su totemi, ali isto tako i astralni, animalni i vegetativni dvojnici, preko kojih je ljudsko bića čvrsto povezano sa prirodom i njenim silama koje ga okružuju. Bez svake sumnje sjeme života potječe iz svemira i neko ili nešto ga je donijelo i posijalo na Zemlji iz nama još uvijek nepoznatog razloga. No, drevno ilirsko vjerovanje kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu, stanište duše, sa kojom je konektiran preko sredine čela, onog mjesta koje se naziva "treće oko" potvrđuje teoriju o svemirskom sjemenu života. I samo bošnjačko vjerovanje kako u životinjama, posebno psima, može biti i ljuds...

Umiranje muške djece U svim bosanskim drevnim predajama nazire se šamanistička praksa povezivanja ljudi sa svijetom životinja, biljaka i duhova koje oni predstavljaju. Prve biljke koje su se pojavile na zemlji su haptovina (Sambucus ebulus)(5) i odoljen. Za obje se tvrdi da su najstarije bilje na svijetu. Posebno je interesantna stara bosanska predaja o tome kako niti jedno muško dijete u BiH nije moglo preživjeti više od 24 sata od rođenja sve dok iz zemlje nije niknula biljka odoljen (Valeriana officinalis). Prema toj legendi moglo bi se zaključiti kako je ova biljka našim precima bila jedna od kultni te istovremeno simbol muške snage i života. No, i ova legenda može nas odvesti na put teorije kako proces stvaranja prvih ljudskih bića nije bio nimalo lak i očito se ponavljao nekoliko puta sve dok nije doveden do učinkovitog stadija. Odoljen je naziv koji dolazi od pojma odoliti nečemu, a u folkloru BiH se smatra biljkom koja ima apotropejsku snagu da zaštiti ljudsko biće od zlih duh...

Snijet - mladunče zmaja Jedan od najvećih tabua bosanske mitološke scene su snijeti - mladunčad zmaja koje rađaju pojedine žene.(6) Svaki put kada bi žena imala teži porođaj sumnjalo se da možda neće roditi snijet, pošto je takav porod mučniji, žena mnogo krvari i teže se oporavi nego kod normalnog rađanja. No, stare Bošnjakinje su često govorile kako je sevap roditi snijet. - " To ti je, kao da si dvoje živih rodila! Koja žena rodi tri puta snijet, njoj su svi grijesi oprošteni i ići će poslije smrti svakako u džennet, toliko je to Bogu drago!". Kako sam već napisao na početku snijet je jedan od najtabuiranijih mitova koji postoje kod bosanskog naroda te mi je trebalo puno truda da prikupim dovoljno informacija za tekst. Istražujući predaju naišao sam na nekoliko opcija tumačenja samog mita: pseudotrudnoća, prijevremeno rađanje uginulog ploda, rađanje nakaze, jedan oblik tumora, i na kraju, ostaviću mogućnost da možda doista postoji neko nadnaravno objašnjenje. Prema kaziva...

Utve zlatokrile Još jedna mitološka bića, za koja se čak smatra da nemaju spolno obilježje, jesu utve zlatokrilne za koje bosanski narod vjeruje da su pobjegle iz Indije "te zemlje proklete" u Bosnu. Po naravi ova bića su zaštitnički nastrojena prema ljudima, pa čak i cijelom narodu. Pojedincima kojima bi podarile svoju naklonost pomagale su u lovu ali i drugim životnim djelatnostima. Utve zlatokrilne su besmrtne, ima ih tačno određen broj, što znači da nemaju sposobnost reprodukcije. Predaja ih opisuje kao polu-ženska bića, predivnih lica, bujnih grudi, i sa ljudskim rukama dok od pasa na dolje tijelo im nije ljudsko nego ptičije. U nekim drugim predajama tvrdi se kako im je gornji dio tijela ptičiji, tojest glava, i poprsje, dok su stražnjica i noge ljudski. Utve imaju krila od zlata, ili boje zlata, čija se svjetlost reflektira nadaleko kada lete nebom. Prema nekim mišljenjima utve zlatokrilne mogle bi biti ptice ilirskog boga Sunca, koje mu vuku kočiju preko neba....

Noć zlih duhova i vještica Bošnjački narod je prije Osmanlijske okupacije i prelaska na islam živio u skladu sa bogumilskim (arijanskim) kršćanstvom i poput drugih krščanskih zajednica obilježavao one važnije praznike kao što su Božić, Jurjevo/Hidirlez i Aliđun. Jedino nije zabilježeno ništa u vezi Uskrsa, što je u korelaciji sa bogumilskim naukom. Naime, bosanski bogumili nisu vjerovali da je Isus uskrsnuo, jer po njihovom nauku on je uzeo prividno tijelo a ne pravo ljudsko, te tako nije ni mogao trpiti niti umrijeti, niti je sišao u pakao niti se uzdigao na nebo. Kako su svi navedeni praznici, kao i sam Uskrs, zapravo ništa drugo nego li paganske svetkovine prepune magijskog simbolizma obožavanja prirode i njenih sila, takozvanog "kruga godine" na kome se temeljio prastari kult plodnosti, sasvim je realno da ih niti kršćanstvo niti islam nisu mogli potisnuti i zamjeniti. Stoga ne treba nikog čuditi da su ih Bošnjaci zadržali u kolektivnoj svijesti i nakon dolaska islama, n...

Bijeli luk i tajna vječnog života U Bosni se vjeruje da od svake bolesti ima lijeka, jedino nema od smrti, mada bi, tvrdi narod, i od nje bilo lijeka kada bi se moglo sjeme od bijelog luka uhvatiti. Međutim, lukave vile preko noći uzberu sjeme i odnesu ga sa sobom, i tako vijekovima ljudima ne dozvoljavaju da ostvare želju za besmrtnošću. Zmija u ljudskom tijelu Još od drevnih bosanskih predaka Ilira zmija zauzima primarno mjesto po svom religijsko-mitološkom značaju. U predaji o genezi prvi Ilir ili praotac nastao je od zmije te zbog toga ona ima centralnu ulogu u samoj familiji, predstavlja animalnog dvojnika glave familije, te štiti kuću i njene stanovnike od svakog zla. Prilikom zidanja kuće, sve do sredine prošlog vijeka, obavezno se ostavljala mala rupa na zidu, pri samoj zemlji, kako bi u njoj mogla obitavati takozvana kućna zmija. Nju često niko od članova familije nikada ne bi vidio ali se usprkos tome čvrsto vjerovalo u njeno postojanje pa joj se znalo pored rupe u...

Ono što je doista fascinantno u BiH, ali i na širem području Balkana, jeste podatak da doslovno svaki kraj ima svoj prepoznatljiv naglasak i fond posebnih riječi i pojmova koji je nastao pod raznoraznim uticajem kako kolonijalnih sila tako i susjednih regija. Zbog toga je taj segment kulturnog identiteta bošnjačkog naroda ovog kraja svakako vrijedan naše pažnje i ozbiljnog istraživanja  pošto je jezik, sasvim sigurno, jedno od najvećih blaga koje može posjedovati neki narod. Lingvistički uticaj drugih kultura na bosanski jezik generalno se može svrstati u dvije kategorije, u prvu spadaju takozvani kolonijalni uticaji poput Osmanlijske okupacije te Austrougarske, koji su sukladno tome izraženiji. U drugu skupinu svrstavaju se oni manje dramatični uplivi bazirani na socijalno-ekonomskim potrebama, što se posebno odražavalo kroz trgovinu, daleka putovanja, recimo na hadž, te stoga ne treba čuditi da osim turskih i njemačkih izraza u svakodnevnoj komunikaciji možemo, istina dosta rje...

Familijarni nazivi U svakodnevnoj komunikaciji prisutni su i dalje neki arhaični izrazi, posebno za muškarce koji se nazivaju " ljudi " - " haj' dođi pa da ljudujemo !". Starije žene redovito upotrebljavaju izraz čoek za supruga - " moj čojek ". Majka je skraćeni naziv od stara majka ili staramajka (Großmütter) za babu koji se koristi unazad nekoliko decenija a kumovala mu je ženska taština i doslovno teško mirenje za starošću. Prije toga unučad je očevu ili majčinu mamu nazivala nena dok je naziv za mamu ili majku bio nana , što dolazi od turske riječi anne - mama. Otac se još uvijek naziva babo . Staroj nepoznatoj ženi se često kaže majka ili tetka , kao jedan vid poštovanja da se izbjegne izraz baba. Od ostalih familijarnih naziva prisutni su: brat, sestra, did, dajdža, balduza (svastika), punica, punac, svekrva, svekar, šura, zet, snaha, stric (ne koristi se izraz amidža), djeca od strica su stričević i stričevka, tetka, tetak, djeca od tetke ...

Od društvenih igara kojima su se zabavljala djeca i mladi bile su poznate sljedeće: Bacanje kamena sa ramena, Igranje klise Koze (mlin) Ćore. Ćore je igra pogađanja, koja se uglavnom igrala na sijelima, kada bi se ispod nekoliko čarapa stavljao neki mali osobiti predmet i prepuštalo kandidatu da pogodi ispod koje se čarape nalazi. Djeca su se igrala "kume", "ćeranja", "partizana", "žmir-bake", "lastike", i još poneke igre. Gastronomija Kladuška kuhinja, kao uostalom i na području cijele Cazinske krajine, nije bila bogata jelima kao ona u centralnom dijelu BiH, na što je presudno uticalo izrazito loše ekonomsko stanje ali i radne navike žena, koje su obavljale kućne i vanjske poslove. Ono što je bilo zajedničko za većinu domova tog vremena jeste da se redovito, doslovno svaki dan, pravio veliki somun i kuhao grah za večeru, otkud i dolazi narodna izreka: "čana graha i večera plaha". Na sofri su se služile kalja, pura, trahana, ...

Kako je u naravi čovjeka da si stalno postavlja pitanja ko je i odakle potiče, tako su i narodne priče i legende među kladuškim narodom bazirane na religijsko-mitološkim motivima; genezi, prvim ljudima, nadljudskim kreacijama i pojavama. Taj dio tradicionalne kulture koja je plod ljudskog senzibiliteta, na jedan specifičan način, otkriva strahove, težnje i ideale malog, običnog čovjeka ovog podneblja te nadasve lijepo, skoro poetski nadahnuto, otvara nam vrata njegove duše. U narodnim predajama postoji najviše pripovijedanja o vilama, šejtanima i džinima, lampirima, snijeti i didu Adži. Za džine se govorilo da su ćoravi, hromi i da imaju repove te da se najviše vole okupljati oko izvora i mezarja. Pričalo se i o misterioznoj ptici Meknjači, Prepastima, čudnim utvarama koje su se jezivo oglašavale noću oko mlinova, zmajevima, kletvama... O pojedinim mitološkim bićima ima traga samo u određenim izrazima. Nekadašnje vjerovanje u stuhe evidentno je još samo kroz pogrdnu izjavu: "liči ...

Crvena kiša Stariji su mladima običavali pričati legendu o crvenoj kiši kako bi ih zaplašili od bilo kakve pomisli na rodbinsko mješanje. Po toj legendi na dan kada su se vjenčali brat i sestra zbog velikog grijeha sa neba je padala crvena, krvava kiša. Toliki je to grijeh kod Boga. Kada se studioznije analizira ova kratka priča jasno je da ona spada u takozvane tabu-predaje koje slušaoca jasno upozoravaju da se ne smije kršiti neko od drevnih pravila, u ovom slučaju mješanje krvi između rođaka,"po božijem zakonu", što je savršeno dobro dočarano u prizoru krvave kiše koja pada sa neba. Zašto je žensko kokošije pameti Kad je Allah stvarao prve ljude previše se zanio oblikujući Adema da mu je darovao svu pamet te nije imao šta staviti u glavu Havi. Razmišljajući se šta da učini ugledao je kokoš, koja je upravu tu prolazila, pa se dosjetio da izvadi malo njene pameti i stavi u glavu Have. I od tada se vjeruje da je svako žensko kokošije pameti, jer da je drugačije nijedna žena...

Zmija je među bošnjačkim narodom od davnina smatrana spasiteljicom ljudskog roda, o čemu svjedoči ova kratka priča. U nemirno vrijeme dok je vladao sveopći potop a sve živo se sklonilo u unutrašnjost Nojine arke dani i noći su prolazili u strahu i strpnji šta će se zbiti. Čak su i divlje zvijeri bile toliko uplašene da nisu ni pomišljale da naude onim slabijim, njihova okrutnost je nestala a svim dušama vladala je ista misao - nada u spas. No, samo jedna životinja među svima nije dijelila niti strah a ni nadu, njome je vladalo zlo i sebičnost. Bio je to miš. Vodeći se samo svojim željama i potrebama miš je počeo grickati dno Arke, niti na tren ne pomišljajući kako time dovodi u direktnu opasnost sve živo u njoj. Na sreću, u zadnji momenat opazila ga je zmija i shvativši kakva se katastrofa sprema naglo skoči i proguta miša te se sklupča na mjestu koje je provrtio kako bi spriječila svojim tijelom moguće nadiranje vode. Od tada, vjeruje se u Velikoj Kladušu, nije grijehota ubiti miša ni...

Jednom davno živjeli muž i žena, koji su se stalno nadmudrivali želeći jedno drugom dokazati koje je od njih dvoje pametnije i snalažljivije. Niti jedno nije u svom ludom naumu htjelo popustiti drugom, i to njihovo mudrovanje trajalo bi ko zna koliko unedogled da se muž jednog dana ne dosjeti smione ideje. Predloži kako bi bilo najbolje da se takmiče u tome ko će uspijeti nagovoriti šejtana da uđe u praznu tikvu i zatvori ga u njoj. - Šejtan je lažljiv i smutljiv, njega niko ne može prevariti, pa ko uspije najpametniji je, reče muž svojoj ženi. U tom skoro nemogućem zadatku prvi se oprobao muž cijeli dan pokušavajući na sve načine šejtana obmanuti i prevariti. Kumio ga je, obećavao brda i doline, no, bez uspjeha. Dođe i noć te se on umori pa diže ruke od toga. Žena mu se nasmije i uze tikvu u ruku, pogleda u njenu unutrašnjost pa se započe čuditi razgoračenih očiju, uzdišući i smješkajući se nečem što samo ona vidi. Šejtanu to odmah probudi znatiželju ali ne htjedne reagirati čekajući ...

Snivao neki tevećelija (siromašni čovjek) kako u snu kolje svoju jedinu kravu za kurban. Na san ne bi ni obratio pažnju da isto ne sanja i druge pa i treće noći. To mu se učini nekim išaretom (predznakom) na Allahovu volju pa odluči da postupi po odsanjanom. Dugo ga je žena ilačući odvraćala od nauma, vjerujući da su mu šejtani zavrtili mozak, ali božiji rob bijaše uporan u svojoj odluci te se ona na kraju umori i odustane od odgovaranja. Sa nožem u ruci tevećelija uđe u štalu i čim kroči ka kravi kad ono iznenada diže se na sred podruma veliki plamen, kao da je džehenemska vatra izbila iz zemlje a onda netragom nestade. Pribravši se od iznenađenja i straha siromah se sjeti priča o čudesnom nuru (svjetlosti), koji je izbijao na mjestima gdje je zakopano blago i dukati, pa nož zabode u zemlju i njime ucrta oko sebe i tog mjesta, gdje izbi plamen, veliki krug. Istog trena optoči se zemlja i on počne kopati. Nakon nekog vremena pojaviše se dukati, žuti kao odbljesak akšamskog Sunca niz vi...

U kladuškom narodu postoji zanimljiva predaja o velikom zakopanom blagu u naselju Rudnik, kojeg navodno već mnogo vijekova čuva besmrtna divovska zmija. A legenda o tome počinje ovako: u vrijeme Rimske okupacije Ilirikuma na području današnje Velike Kladuše živila je japodska familija - otac sa sedam sinova i kćerkom jedinicom. Život im je bio prožet svakodnevnim obavezama i radom sve dok jednog dana braća nisu iz čiste obijesti i dosade postavili pogaču na veliki kamen i takmičili se ko će je prvi pogoditi kopljem. Užasnutim tim svetogrđem stari otac ih je na sve načine pokušavao urazumiti da to ne čine, no, mladi i željni dokazivanja, sinovi nisu ga htjeli poslušati, sve do trenutka kada se nije desilo nešto što ih je uplašilo - iz pogače je potekla krv. Ugledavši taj nesvakidašnji znamen otac zavapi očajnim glasom, hvatajući se za glavu i upirući pogled ka nebesima: -Prolili ste krv! Bogovi će vas prokleti i kazniti zbog vaše ludosti, ponavljao je izbezubljen od straha siroti čovjek...

Jednom tako živjela dva brata poznata u cijelom mjestu po stalnim svađama oko međe. Stariji brat, unatoč tome što je imao samo jednog sina, i dovoljno posjeda, gorio je od želje da ga što više proširi na štetu mlađega. I tu je bio korijen svih njihovih svađa i rasprava kojima se, kako je prolazilo vrijeme, nije nagovještavao kraj. Uzalud su ih stariji mještani nastojali urazumiti i upozoravati kako u svakoj međi živi po jedan šejtan i stalno izaziva ljude da budu pohlepni te da se zato ne kolju k'o bijesni psi. - Od svađe nema ništa, samo mirnim dogovorom se sve riješava, ponavljali su im. Na sve to ostajali su gluhi, posebno stariji, pohlepni brat, jer jednom kad belaj krene, kažu mudre glave, teško ga je zaustaviti. Pretvarajući se da želi mirno rješenje i da se već jednom okonča ta neugodna razmirica, stariji brat predloži mlađem, da sutra rano u zoru dozivaju među pa kojem se od njih dvojice odazove njegova je. Umoran od silnih prepucavanja i stalno jednog te istog ovaj pristad...

Radnja ove istinite priče dešava se sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je mala skupina vojnika nekadašnje JNA držala stražu na jednom brijegu. Dolje ispod njih, u pitomoj dolini, paslo je stado ovaca pod budnim okom starca, njihovog pastira. Vojnik iz te grupe, Kladuščanin, pohvalio se svojim drugovima da se onako žedan, usred ovako toplog dana, poželio svježeg ovčijeg mlijeka te da će ga se sada i napiti bez znanja njihovog čuvara. Nožem je načinio ražanj i preko njega prebacio svoj opasač te ga počeo "musti" mrmljajuću nešto tihim glasom. Ubrzo nakon toga, nekim čudom ovce su se skupile u krug oko svog pastira i uznemireno počele blejati. U tom trenutku starac je očito prepoznajući znakove čudnog ponašanja skinuo sa sebe kaput, bacio ga na zemlju i počeo udarati štapom. Istog trena Kladuščanin se stao presavijati od bolova moleći svoje drugove da spriječe starca da udara po kaputu, što oni, iznenađeni cijelim događajem, i učiniše. Čim je starac prestao udarati svoj kap...

Druga istinita priča desila se osamdesetih godina, u jednom selu, udaljenom desetak kilometara od Velike Kladuše. Prva komšinica, inače jako zavidna i svojeglava žena, nije mogla gledati kravu svog susjeda kako svaki dan vimena punog mlijeka pase nadomak njene kuće pa joj je napravila čarke. Od njenih sihira krava je doslovno preko noći u potpunosti izgubila mlijeko, razboljela se i sva nadula. Vidjevši u kakvom je stanju jadna životinja njena zabrinuta vlasnica odlazi kod lokalne stravarke, koja joj je prvo bacila grah i otkrila uzrok problema, a onda kazala da joj donese tri kokošija jajeta od kuće. Žena je brže, bolje pohitala kući i ubrzo se vratila sa jajima nad kojim je stravarka "naučila" samo njoj poznate riječi te rekla da svako jaje nazove imenom one osobe na koju sumnja da možda stoji iza ove šejtanske rabote. Ako u ta tri imenovanja pogodi ime hasuma (neprijatelja) jaje će istog trena puknuti. Žena se sjetila prvog imena iznad jajeta ali ništa se nije desilo, onda...