Misteriozna Bosna i Hercegovina - između legendi i stvarnosti

Povijest nekog naroda, posebno vrlo daleku prošlost, možemo proučavati i sagledati iz različitih aspekata i pravaca, koji se mogu sažeti u jednu cjelinu, ili pak analizirati pojedinačno. Mitološke predaje i vjerovanja su također jedan od tih pristupa, jer nipošto ne smijemo ignorisati činjenicu da su često legende i mitovi stvarni opisi događaja kojima je narodna mašta podarila i onu nit mističnosti te utisnula ljudska nadanja tog vremena. Zbog toga pravo je zadovoljstvo istraživati povijest bosanskog naroda sadržanu u mitovima, legendama i predajama, tim jedinstvenim fragmentima kolektivne svijesti, koji su kroz usmenu predaju preživjeli do današnjih dana. Zapravo, namjera ovog feljtona jeste da u jednom dijelu obradi i zanimljive aspekte šamanističke prakse bosanskih stravarki isprepletene u drevnim narodnim mitovima, koji su uostalom najbolji odraz života i razmišljanja naših predaka, njihovih navika, duhovnih poimanja i suživota sa prirodom.




Tragovima Tura

Čast da otvori prvo poglavlje bosanske mitološke scene zasluženo pripada mističnom biću Turu (biku) koji prema legendi drži Zemlju na svojim leđima (1). Kuriozitet ove mitološke predaje jeste i u tome što je prisutna jedino među bošnjačkim narodom i kao takva predstavlja iznimno bitan segment u potrazi za našim porijeklom. Istražujući dostupne predaje i podatke o istoimenom izumrlom divljem govedu turu (Bos primigenius) došao sam do zaključka kako su naši preci Iliri najvjerovatnije na teritorij Balkana došli sa područja današnje Indije i Irana, sljedeći ovu životinju u njenoj seobi ka europskom tlu. Naime, prema istraživanju Paleontološkog muzeja sveučilišta u Oslu, prvi primjerci pojavili su se na prostoru današnje Indije prije oko dva miliona godina p.n.e., odakle su migrirala na Srednji istok i druge dijelove Azije. Do Europe su stigli oko 250 000 godine. Tur je od prapovijesti bio značajna životinja za opstanak ljudi, pa tako i naše ilirske pretke, čemu svjedoče crteži u prapovijesnim špiljama ali i već navedena legenda.



Iako je nekoliko etnologa navodilo vjerovanje Bošnjaka u zemljodržca Tura u „Prilozi za orijentalnu filologiju“ Orijentalnog instituta u Sarajevu, godina 1980.na stranici 310., navodi se krajnje zanimljiva praksa bošnjačkog naroda, koji je i nakon prelaska s arijanskog kršćanstva na islam nastavio odavati počast starim ilirskim božanstvima, pridruživši ih muslimanskim bogougodnicima poput Vejsila Karanija: „Tada sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: »Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevu Piru(2), Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovu ocu i materi.“

U nastavku teksta autor navodi: "prava je šteta što je Gržić prilično neodređen, tvrdeći da" drži narod u Bosni i danas da svijet počiva na Turu, te kad se trese, da će se potresom pojaviti". Interesantno je da autor navodi kako će se Tur pojaviti pred ljudima kada se desi neki veliki zemljotres, što upućuje na drevne predaje o kijametu koji se među bošnjačkim narodom predviđa onda kada nestanu pčele, ovce i pšenica "na 40 godina prije kijameta".

U Cazinskoj krajini bik Tur se naziva Garonja, što slikovito prezentuje kako je riječ o biku crne dlake, kako je uostalom izgledao i stvarni Bos primigenius. Osobno, meni je zadnje navedeno najfascinantniji podatak pošto je ovo divlje govedo davno izumrla vrsta, naime, zadnji tur živio je do 1627.godine, te se nameće pitanje kako je naš narod upamtio njegov izgled posebno unatoč postojanju skoro nikakvih pisanih dokumenata o njemu. Zapravo, prava je enigma da li je iko u BiH znao da je takvo govedo nekad uopće i postojalo na našim prostorima, naročito među običnim narodom?!

Toponimi

Iliri su, posebno pleme Japoda, poput drugih drevnih naroda, uvijek za podizanje svojih naselja odabirali mjesta blizu vode, gdje su se najduže i zadržavali, baš kao i većina životinja, pa nije nimalo slučajno učestalost toponima koji počinju imenom Tur a nalaze se pored, ili na relativno manjoj udaljenosti od neke veće rijeke poput: Turija u Bihaću, rijeka Una, selo Turjak kod Višegrada, rijeka Drina, Turjak kod Banja Luke, rijeka Vrbas, Turić kod Pelagićevo, rijeka Sava, ili neka mjesta u Hrvatskoj, a u neposrednoj blizini BiH, poput Turanj u Karlovcu, rijeka Korana, Turopolje kod Zagreba, rijeka Sava, etc. Vjerovatno je u prošlim vijekovima bilo i više toponima po Bosni i Hercegovini ali su se kroz burnu istoriju i uticaj kolonijalnih osvajača ona postepeno mjenjala.

Lična imena

Tur i Pir su kod srednjovjekovnih Bošnjaka bila osobna imena što pokazuje popisi koje je navodio A.Sućeška u prilogu „Vakufski krediti u Sarajevu“ /Orijentalni institut u Sarajevu, 1996/ na stranici 120. gdje, između ostalog, piše: „Zajam: 3.600, od cijene (prodatog) meda (?) 360. Jamci: Ibrahim i Osman, sinovi Hizrovi, iz spomenute ulice. Prisutni: Nesuh hodža, sin Muhamedov; Mustafa, sin Tur Alijin; Husein, sin Pir Alije; Sefer hodža, sin Sejidov; Hadži Kurt Alija, sin ...“. Na stranici 223. navodi se popis u kojem pored drugih imena stoje i ova dva: „Tur Ali, sin Murada, Pir Ali, sin Murada...“, itd.

(1) Prema bošnjačkoj predaji ovaj svijet stoji na leđima divovskog bika Tura (Garonje). Kada on mrdne uhom negdje na zemlji se dogodi potres, a onog dana kada se Tur strese cijelim tijelom desiće se smak svijeta. Za tutnjavu koja se čuje za vrijeme zemljotresa narod kazuje da je to rika bika Garonje.

(2) Pir je naziv koji se najviše veže za sufizam, označava šejha, duhovnog vodiča, sveca. /The Pir or Sufi Saint in Pakistani Islam/. Oganj dolazi iz ilirskog jezika, kao i naziv ognjište, te označava vatru. Vrlo je moguće da se iza imena „Ognju i Ognjevu Piru“ - doslovni prijevod bi bio "vatri i vatrenom svecu"- kriju božanstva kućnog ognjišta, u koja po ilirskom vjerovanju pripada i zmija. Nameće se sam od sebe zaključak da su Oganj i Ognjev Pir drevna božanstva naših predaka odnosno vatra i zmija, totemi kuće i familije.

Misteriozna Bosna i Hercegovina - između legendi i stvarnosti (2.dio)

Velika ptica - stvoritelj života na Zemlji Iako se šamanistička praksa u Bosni kroz zadnje vijekove minimizirala i svela na nekoliko segmenata folk medicine ne smije se zanemariti bogata ostavština u oralnoj predaji. Taj iznimno blizak kontakt čovjeka i prirode – prirodnih sila- najbolje se može doživjeti kroz određene legende, poput one koja se još uvijek može čuti od pojedinaca, obično staraca, a koja je u potpunoj opoziciji sa monoteističkom predajom o genezi. Naime, u njoj se tvrdi da život na Zemlji nije stvorio Allah nego da je na samom početku vremena naša planeta bila prekrivena nepreglednom pustinjom, bez ijednog znaka života. Jedne prilike je preko nebo preletjela Velika nebeska ptica i vidjevši ispod sebe tu nepreglednu pustoš obuzela ju je tuga i ona ispusti suzu koja pade na zemlju te od nje nastade veliko jezero, koje se iz dana u dan sve više širilo i produbljivalo dok napokon ne postade veliki ocean. A onda iz dubina vode pojavi se život na površini i raširi po nekad pustom tlu (3). Sjećanje na tu veliku gigantsku pticu, koja je udahnula život pustoj zemlji, ostalo je kroz vijekove u sjećanju Bošnjaka koji su joj u znak zahvalnosti za njenu životodarnost poklanjali/žrtvovali miris voća, sa kojim se ona, navodno, hrani. To bi činili tako što bi na površinu šporeta ostavljali kore od jabuke ili naranče, kako bi se iz njih širio miris i odlazio u pravcu neba. Iako danas postoji i mišljenje da je ta Velika ptica možda mogla biti i vanzemaljski brod koji je donio život na Zemlju, kao neku vrstu eksperimenta, ne treba umanjivati važnost same legende, kao ni činjenicu da postoji još nekoliko predaja o Velikoj ptici, među kojima i ona o tome kako se opkladila sa samim Bogom da će spriječiti susret i vjenčanje mladića i djevojke, koja ima dublji smisao i aludira na postanak prvih ljudi na Zemlji. (3) Navedenu predaju čuo još u djetinjstvu od rahmetli Đulse Ordagić (Velika Kladuša), koja je pripovijedala i druge narodne mitove poput onog o ulasku zmije u čovjeka i rađanju snijeti, no, ova me se legenda posebno dojmila zbog toga što nam je ta mila starica, inače čest gost u našem domu, htjela objasniti zašto na Zemlji ima toliko tuge i boli - zato što je i sam život nastao od suze. U dubljem smislu, predaja zapravo otkriva da je nastanak života fluidan odnosno vezan za vodu, spermu ili plodnu vodu tojest amnijsku tekućinu.

Misteriozna Bosna i Hercegovina - između legendi i stvarnosti (3.dio)

Duša i stvaranje čovjeka

Iliri su njegovali politeizam čiji su segmenti prisutni u svim predajama bosanskog naroda kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta. Toteizam i animizam, koji su krucijalni za samu definiciju politeizma jasno se uočavaju u nekoliko bitnih dijelova bošnjačkih mitološki predaja poput onih o zviždenjaku, zvijezdi kao staništu duše, izvoru vode i drvetu. Za njih se smatra da su totemi, ali isto tako i astralni, animalni i vegetativni dvojnici, preko kojih je ljudsko bića čvrsto povezano sa prirodom i njenim silama koje ga okružuju.

Bez svake sumnje sjeme života potječe iz svemira i neko ili nešto ga je donijelo i posijalo na Zemlji iz nama još uvijek nepoznatog razloga. No, drevno ilirsko vjerovanje kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu, stanište duše, sa kojom je konektiran preko sredine čela, onog mjesta koje se naziva "treće oko" potvrđuje teoriju o svemirskom sjemenu života. I samo bošnjačko vjerovanje kako u životinjama, posebno psima, može biti i ljudske duše te živopisnim narodnim opisima scena iz pakla, u kojima ljudi kažnjeni zbog grijeha skoro uvijek imaju određenu interakciju sa životinjama, navodi na sličan zaključak.

U BiH postoji nekoliko mitoloških predaja o stvaranju prvog čovjeka i svaka od njih je u duhu monoteističke dogme o Ademu i Havi, kao prvim ljudima na svijetu. No, ono što budi pažnju jesu pojedine predaje o ljudskom tijelu i duši. Osobno meni najzanimljivija je ona koja navodi poteškoće u božanskoj kreaciji čovjeka, naime, najveći problem je bilo priviknuti ljudsko biće na zrak i disanje, što potvrđuje legenda kako je prvom čovjeku Bog najteže dizajnirao nos. Taj praiskonski problem nije prevaziđen do današnjih dana ukoliko, uzmemo u obzir veliki šok koji doživi novorođenče pri prvom udisaju zraka, nakon izlaska iz majčina tijela, a što je popraćeno velikim bolom i glasnim plačem.



Prema bosanskoj predaji kada se zametne emrij u majčinoj utrobi, u prvih 40 dana, Bog mu odredi cjelokupnu sudbinu. Međutim, iako možda pomalo skriveno u ovom vjerovanju se insuinira na spajanje embrija sa dušom odnosno svijesti, koja ga zatim učini fetusom i omogući mu da se razvije. Odnosno, vjeruje se kako embrij u prvih 40 dana nije istinsko biće, sve dok mu se nadnaravnom intervencijom ne pokloni dar života odnosno duša/svijest, kako bi imao svoju sudbinu. Postoji mišljenje da duša ne ulazi u emrij odnosno fetus odjednom nego postepeno, u etapama, i to kroz glavu (tjeme) što signalizira vjerovanje bošnjačkih žena da se novorođenčetu zatvori tjeme u potpunosti tek kad bude u stanju reći - jaje (4). Oblik jajeta i jabuke, narodne predstave same duše, vrlo je sličan i zapravo rezultat određenog diferenciranja kroz narodnu predaju, koja je dominantno usmena, te je kao takva kroz generacijske nizove pripovijedanja doživjela manje ili veće preinake. No, što je najbitnije zadržala je svoje suštinsko značenje.

Sukladno čovjekovom rastu i razvoju, raste i njegova duša. Do duše, koja se u bošnjačkom narodu opisuje, kako je već navedeno, da izgledom najviše podsjeća na plod jabuke, teško se dolazi "jer ima sedam slojeva omotanih oko nje" - naime, koliko sam uspio dokučiti iz kazivanja informatora prvi sloj bi trebala biti aura, onda koža, dlake (kosa), krv, meso, vene i kosti. Duša se opisuje kao neka vrsta stranog parazita, koja kada uđe u tijelo, svojim dugim energetskim pipcima omota se oko svake kosti u tijelu 99 puta te "zbog toga nije lako umrijeti!". Kako dalje tvrdi narodno vjerovanje prilikom umiranja duša se prvo povlači s perifernih dijelova tijela, iz ruku i nogu, kada se obično kaže za umirućeg da su mu hladne ruke ili noge.

Nasilna smrt, posebno ona u kojoj čovjek biva ubijen ili mu se tijelo raskomada, narušava regularan proces odvajanja duše od tijela te nuspojava takvog događaja su vrtlozi neharmonične energije koje je naš narod u prošlosti nazivao Prepasti. Nameće se dilema da li nasilnim komadanjem živog ljudskog tijela biva prekinut i dio duše koji se nalazi u odsječenom udu. Naime, nakon Drugog svjetskog rata narod je izvještavao o noćnom pojavljivaju nejasnih vrtloga vjetra i magle, koji su se na tren pretvarali u crne figure, po livadama ili mjestima uz potoke i rijeke, gdje su se poput minijaturnih tornada uzdizali visoko u nebo. Osobito takva iznenadna pojavljivanja "duša koja uznemireno zovu upomoć" događala su se na mjestima pogibelji, gdje su vojnici, ali i civili, nasilno gubili noge ili ruke. Bosanski narod je pojave Prepasti smatrao potragom duhova za izgubljenim dijelovima tijela. Navodno, Prepasti bi netragom nestajale tek onda kada bi kiša oprala svu krv sa površine a plug zaorao kosti u zemlju. Vjerovalo se da čim bi zemlja u sebe primila i zadnji dio ljudskog tijela, duša bi pronalazila svoj mir. Isti slučaj zbivao se i sa životinjama, čija pojavljivanja narod je nazivao drugim imenom - Prikaze. U oba slučaja, pri takvim nadnaravnim susretima, postojala je opasnost da čovjek oboli od stresa i uplašenosti.


(4) Ne treba zaboraviti tradicionalni bošnjački obred darivanja kokošijeg jajeta ili jaja novorođenčadi kao simbol zdravlja i života što svakako ima veze sa već napisanim. Pozadina ovog darivanja može imati i svojevrstan magijski motiv "darivanja duše" ili njenog osnaživanja.

Misteriozna Bosna i Hercegovina - između legendi i stvarnosti (4.dio)

Umiranje muške djece

U svim bosanskim drevnim predajama nazire se šamanistička praksa povezivanja ljudi sa svijetom životinja, biljaka i duhova koje oni predstavljaju. Prve biljke koje su se pojavile na zemlji su haptovina (Sambucus ebulus)(5) i odoljen. Za obje se tvrdi da su najstarije bilje na svijetu. Posebno je interesantna stara bosanska predaja o tome kako niti jedno muško dijete u BiH nije moglo preživjeti više od 24 sata od rođenja sve dok iz zemlje nije niknula biljka odoljen (Valeriana officinalis). Prema toj legendi moglo bi se zaključiti kako je ova biljka našim precima bila jedna od kultni te istovremeno simbol muške snage i života. No, i ova legenda može nas odvesti na put teorije kako proces stvaranja prvih ljudskih bića nije bio nimalo lak i očito se ponavljao nekoliko puta sve dok nije doveden do učinkovitog stadija.



Odoljen je naziv koji dolazi od pojma odoliti nečemu, a u folkloru BiH se smatra biljkom koja ima apotropejsku snagu da zaštiti ljudsko biće od zlih duhova i magije - negativne energije - što prejudicira teoriju po kojoj je stvaranje prvog čovjeka, koji je bio muškarac, nije bilo moguće dok se nije pojavio odoljen, vjerovatno biljni totem naših predaka, koji treba dodati već postojećem popisu.

U narodnoj predaji se kazuje kako vila običava, dok sjedi na kamenu ili pored rijeke, češljati svoju dugu zlatnu kosu i pjevati: "Da zna majka šta je odoljen trava ne bi sina u crnu zemlju pokopala!". Kako se da naslutiti iz navedenog potreba za šamanističkim pristupom prirodi je duboko ukorijenjena u svijesti našeg naroda, i stalno naglašava i potvrđuje iznimno blisku povezanost čovjeka sa svijetom koji ga okružuje a naročito mističnim silama.

(5) Haptovina ili skraćeno hapta koristi se u kultu mrtvih, naime, u prošlosti je bio običaj da se mejitu na grudi stavi nož a iznad glave se postavljao stručak sedefila, ukoliko ga nije bilo zamjenjivala bi ga ćabarska trava ili hapta.

Misteriozna Bosna i Hercegovina - između legendi i stvarnosti (5.dio)

Snijet - mladunče zmaja


Jedan od najvećih tabua bosanske mitološke scene su snijeti - mladunčad zmaja koje rađaju pojedine žene.(6) Svaki put kada bi žena imala teži porođaj sumnjalo se da možda neće roditi snijet, pošto je takav porod mučniji, žena mnogo krvari i teže se oporavi nego kod normalnog rađanja. No, stare Bošnjakinje su često govorile kako je sevap roditi snijet. - " To ti je, kao da si dvoje živih rodila! Koja žena rodi tri puta snijet, njoj su svi grijesi oprošteni i ići će poslije smrti svakako u džennet, toliko je to Bogu drago!".

Kako sam već napisao na početku snijet je jedan od najtabuiranijih mitova koji postoje kod bosanskog naroda te mi je trebalo puno truda da prikupim dovoljno informacija za tekst. Istražujući predaju naišao sam na nekoliko opcija tumačenja samog mita: pseudotrudnoća, prijevremeno rađanje uginulog ploda, rađanje nakaze, jedan oblik tumora, i na kraju, ostaviću mogućnost da možda doista postoji neko nadnaravno objašnjenje.

Prema kazivanju žena sa područja istočne Bosne snijet izgledom podsjeća na istoimeni parazit na kukuruzu, pa se navodno zbog toga tako i zove. Još se tvrdi da liči i na goveđe srce. Čim se rodi, ako bude živo, prisutne žene ga zatuku metlom, pa omotanog u krpu ili neku staru odjeću zakopaju u stajski gnoj, ili pod kakvu voćku, pošto se ne smije baciti nego zakopati od straha pred osvetom zmaja. Međutim, na području Sarajeva i Doboja za snijet se kaže da izgledom najviše podsjeća na krticu te čim, izađe iz žene, cikti i bježi po sobi, kako bi izbjeglo da ga ne ubiju. Na krajnjem sjeverozapadu Bosne, u Cazinu i Velikoj Kladuši, snijet se nije ubijala nego se dozvoljavalo da pobjegne, najčešće zbog toga što su žene tog podneblja u prošlosti vrlo često same se porađale, pogotovo ako im to nije bila prva trudnoća. Uz nju bi se po mogućnosti našla svekrva ili neka starija žena "za prvu pomoć". Kako je kod Bošnjakinja u tom dijelu BiH bio prisutan tradicionalni strah od zmaja, najpraktičnije rješenje je bilo dozvoliti snijeti da pobjegne a za javnost reći da je dijete umrlo i time se stavljala tačka na cjelokupan događaj.

Kada se realno analizira većina žena u prošlosti su rađale troje, četvero ili više djece te usljed neadekvatne zdravstvene brige i izostanka poroda u bolnici, dešavala su se umiranja djece. To se čak u prvoj polovini dvadesetog vijeka smatralo normalnom pojavom, koja je uostalom pogodovala i samoj predaji o snijeti. Prilično jednostavno je mogla proći izjava u slučaju snijeti da je dijete umrlo pri porodu. Naravno, ne treba ignorirati niti činjenicu da su pojedine žene, preljubnice ili udovice, iskorištavale takvu propagandu za čedomorstvo, no, ipak, takvih je slučajeva bio mali procenat.


Zmajevi - pohotni ljubavnici


Više od bojazni da bi bile ismijane od okoline, žene koje su rodile snijet plašile su se odmazde samog zmaja, pa se svaki slučaj tabuisao, i uvijek se o snijeti pričalo uz određenu dozu strepnje, što manje i kraće, uz jednostavno obrazloženje "da o tome ne valja pričati!", što je uostalom tradicionalna izjava pred svim onim pojavama koje bosanski narod nije u potpunosti razumio ili se u krajnjem slučaju nije ni htio baviti, iz ovog ili onog razloga. U skladu sa tim su i svjedočanstva o samom događaju najčešće vrlo štura. Sedamdesetih godina dvadesetog vijeka u Slapnici, općina Velika Kladuša, H.M. prema kazivanju rodila je snijet.

-Tada, sinko, nije bilo ići k'o danas kod doktora u bolnicu rađati, nego su se žene porađale kod kuće a neke i na njivi. Desilo se da sam bila sama u kući kad su me uhvatili trudovi. Mučila sam se i preznojavala dok iz mene nije izašlo dijete u sniti (snit je narodni naziv za kokošije jaje meke ljuske, što se dešava usljed deficita kalcija i fosfora), i samo odjednom nestalo?!"



Prema vjerovanju naroda Cazinske krajine, snit ili snijet bježi od ljudske ruke, te stoga čim iziđe iz majčine utrobe histerično cikti, ako osjeti da je u opasnosti, i bježi penjući se uza zid ili bježeći prema vratima kako bi pobjeglo napolje. Međutim, snit ne napušta zauvijek svoju majku nego se, prema kazivanju starijih žena, svake noći vraća i dok majka spava siše mlijeko iz njenih grudi. Navodno, žena bi navečer legla u postelju grudi punih mlijeka a ujutro se probudila praznih.

Primjetno je kako zmaj a i njegovo mladunče uvijek pojedine žene posjećuju dok one spavaju ili ih svojim pogledom hipnotiziraju, nakon čega nastane amnezija na taj događaj. Osim seksualnog ataka na žene zmajevi kidišu i na krave u polju, pa se zbog toga znalo desiti da i krava oteli snijet.

Zmaj, prema kazivanju starijih, ima izrazito lijepe oči boje smaragda kojima obenđija onoga u koga gleda. Njegov fizički izgled vrlo je sličan velikoj zmiji, s tim da zmaj ima dvije male ruke i noge, koje najviše podsjećaju na krokodilske, te veću glavu prekrivenu sa krljušti. Iako nema predaja da posjeduje krila, on prema narodnim kazivanjima može da leti. U nekim od njih zmaj preleće sa drveta na drvo i krije se u šupljim stijenama, dok u drugima on ima izrazitu letačku moć.

B.K., također iz mjesta Slapnica, otkrila je kako je u mladosti imala susret sa zmajem, nadaleko od svoje kuće. Zmaj se krio iza stoga sijena na obližnjoj livadi. Da li se samo izležavao na Suncu ili vrebao neku svoju žrtvu nepoznato je, no, kako ona dalje tvrdi, zmaj se uznemirio i bez ijednog ispuštenog zvuka naglo uspravio i odletio u pravcu neba. Za njega B.K. tvrdi da je bio najmanje dva metra dug. Kada je uzbuđena i šokirana onim što je vidjela to ispričala svojoj neni ona ju je brzo prekorila da o tome nikom ništa ne govori "jer to ne valja!"- u strahu od odmazde zmaja.

Zmaj je, prema svemu priloženom, mistična životinja muškog roda, te je interesantno da u bosanskom narodu nema predaja o ženskim primjercima ovog stvorenja, što se u potpunosti korenspodira sa njegovim interesovanjem prema ženama i kravama, kako bi nastavio svoju vrstu.


(6) I ovaj mit postoji samo kod Bošnjaka, kako u Bosni tako i na području Srbije i Crne Gore odnosno Sandžaka.

Misteriozna Bosna i Hercegovina - između legendi i stvarnosti (6.dio)

Utve zlatokrile


Još jedna mitološka bića, za koja se čak smatra da nemaju spolno obilježje, jesu utve zlatokrilne za koje bosanski narod vjeruje da su pobjegle iz Indije "te zemlje proklete" u Bosnu. Po naravi ova bića su zaštitnički nastrojena prema ljudima, pa čak i cijelom narodu. Pojedincima kojima bi podarile svoju naklonost pomagale su u lovu ali i drugim životnim djelatnostima. Utve zlatokrilne su besmrtne, ima ih tačno određen broj, što znači da nemaju sposobnost reprodukcije.

Predaja ih opisuje kao polu-ženska bića, predivnih lica, bujnih grudi, i sa ljudskim rukama dok od pasa na dolje tijelo im nije ljudsko nego ptičije. U nekim drugim predajama tvrdi se kako im je gornji dio tijela ptičiji, tojest glava, i poprsje, dok su stražnjica i noge ljudski.

Utve imaju krila od zlata, ili boje zlata, čija se svjetlost reflektira nadaleko kada lete nebom. Prema nekim mišljenjima utve zlatokrilne mogle bi biti ptice ilirskog boga Sunca, koje mu vuku kočiju preko neba. Porijeklo ovog vjerovanja svakako je antičko što se vidi iz vjerovanja da nekom pojedincu pomažu u lovu te da su zbog zlatnih krila i polu-ptičijeg izgleda predvodnice solarnog božanstva naših predaka.
 

Misteriozna Bosna i Hercegovina - između legendi i stvarnosti (7. dio)

Noć zlih duhova i vještica


Bošnjački narod je prije Osmanlijske okupacije i prelaska na islam živio u skladu sa bogumilskim (arijanskim) kršćanstvom i poput drugih krščanskih zajednica obilježavao one važnije praznike kao što su Božić, Jurjevo/Hidirlez i Aliđun. Jedino nije zabilježeno ništa u vezi Uskrsa, što je u korelaciji sa bogumilskim naukom. Naime, bosanski bogumili nisu vjerovali da je Isus uskrsnuo, jer po njihovom nauku on je uzeo prividno tijelo a ne pravo ljudsko, te tako nije ni mogao trpiti niti umrijeti, niti je sišao u pakao niti se uzdigao na nebo.

Kako su svi navedeni praznici, kao i sam Uskrs, zapravo ništa drugo nego li paganske svetkovine prepune magijskog simbolizma obožavanja prirode i njenih sila, takozvanog "kruga godine" na kome se temeljio prastari kult plodnosti, sasvim je realno da ih niti kršćanstvo niti islam nisu mogli potisnuti i zamjeniti. Stoga ne treba nikog čuditi da su ih Bošnjaci zadržali u kolektivnoj svijesti i nakon dolaska islama, ne pridajući im religijsku (kršćansku) formu već isključivo njegujući njihovu pagansku svrhu poput izvođenja obreda plodnosti i zaštite. A da je upravo tako vrlo je lako provjeriti analizom mnogih magijskih postupaka koji su se vršili uoči ili na sam neki od navedenih praznika.

Alija Ćatić opisuje izuzetno zanimljiv običaj Bošnjaka u Prozoru gdje navodi paganske običaje zaštite od zlih duhova i vještica, za koje se od antičkog doba vjerovalo da su izuzetno neprijateljski nostrojeni prema ljudima u vremenu rađanja novog Sunca, zimskog solsticija, koji je Rim, začetnik kršćanstva u Europi, zadržao u konceptu nove religije i pripisao ga navodnom Isusovom rođenju, iako se danas zna da je čitava predaja o Isusu nastala od legende o perzijskom bogu Mitri.

Kako navodi Alija Ćatić bošnjački je narod uoči Božića izvodio stare običaje zaštite od zlih duhova, koji niti u jednom svom segmentu nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa kršćanskom tradicijom tog dana. Naime, večer uoči Božića bilo je pravilo da se konzumira bijeli luk kako bi se njegovim mirisom protjerali zli duhovi od kuće i familije. Isto tako, bijelim lukom bi se svi članovi familije namazali po tijelu prije spavanja a na vrata i prozore su se postavljale grane gloga, kao dodatna zaštita od sila mraka i zla.

Uoči Boźića neko od muških članova familije bi za vrijeme večere prinio prvi zalogaj jela, obično komad kruha, i umjesto u usta stavio bi ga pored sebe, a nakon večere odnosio pod strehu kuće ili štale i tu ga pospremao da bude sve do 6.maja.

Uoči šestog maja (Hidirlez) taj muškarac bi uzimao osušeni komad kruha ispod strehe i sa njime, noseći vile u ruci, odlazio na mjesto gdje se vršila pšenica i postavljao ga na vrh stoga. Kada bi to uradio, strpljivo bi čekao dolazak samih vještica koje bi navodno dolazile "jašući" na drvenim stapovima (u kojima se "udara" mlijeko i pravi maslo) - njihovim "drvenim konjima". Po drevnom vjerovanju u BiH vještice se tradicionalno uvijek sakupljaju u određenim noćima na mjestima gdje se vršila pšenica uz pomoć konja, pošto su ona u obliku kruga odnosno simboliziraju puni Mjesec - Veliku Majku, kojoj je još od Ilira posvećena pšenica. Na tom plodnom mjestu vještice bi se okupljale i slavile svoju drevnu Boginju te izvodile razne rituale i magije.



Prema pisanju Alije Ćatića kada se na vrh stoga postavi komad osušenog jela onda sve vještice žure ka njemu na svojim drvenim konjima,  jer znaju šta ih tamo čeka. Doslovno se otimaju koja će prije ugrabiti taj komad jela, jer ako u tome neka uspije vrlo lako će ubiti čuvara koji ga je tu postavio, pošto će on izgubiti fizičku snagu. Vještice se svojski trude ugrabiti osušeni komadić jela a momak koji ga čuva sa vilama u rukama brani se od njih. Odabir vila kao oružja nije nimalo slučajan jer, prema vjerovanju,  vještice ih se užasno plaše. Uspije li ih muškarac nadvladati, odnosno uhvatiti za kosu, drži ih tako sve dok mu god ne kažu kako se zovu i odakle su. Navodno, često puta se znalo desiti da ga uhvaćene vještice podmićuju sa darovima poput nove odjeće samo da momak ne otkrije drugima njihov identitet.

Očito se često puta vještice nisu mogle pouzdati u diskreciju svog lovca jer, kako dalje navodi gospodin Ćatić, mnogo je onih žena koje su nosile neslavni naziv vještice pa nisu bile dobrodošle u ničijoj kući, pošto ih je lovac odao seljanima. Narod bi ih mrzio i prezirao zbog velikog straha kojeg su budile u mještanima. Najviše ih je užasavala njihova sposobnosti da naude domaćoj stoci, od koje familija živi, jer navodno svaka vještica može iz velike udaljenosti, u opsegu dvadeset kilometara, djelovati svojim čarolijama na neku kravu i na daljinu je "pomusti" - oduzeti joj mlijeko.

Kada se studioznije analizira opisani običaj, koji se davno izgubio, veoma lako je u njemu vidjeti sve elemente vještičije, paganske religije a naročito je interesantan taj simbolizam vještica i jednog muškarca (lovca) koji drži vile, čiji oblik ima rogove. I samo mjesto takozvano guvno, u obliku kružnice, prepuno je simbolike kako punog Mjeseca (Velike Boginje), vagine-stomaka, te isto tako i magijskog kruga.

Ne treba ništa manje niti zanemariti onaj ritualni postupak kada muškarac prinese komad hrane otvorenim ustima, ali ga ne stavi u njih već pospremi ispod strehe, što savršeno vjerno prikazuje ritualni poziv na plodnost (oplođivanje), jer ne treba zaboraviti kako vještice hrle ka njemu ne bi li došle u posjed tog dragocjenog rekvizita, koji uostalom predstavlja muškarčevu spolnu i životnu moć. Oduzmu li mu ga on klone, izgubi snagu i biva pobjeđen, umoren, odnosno žrtvovan. Sve su to segmenti paganskog mita o Boginji i Bogu, koji je istovremeno njen muž i sin, te sa kojim ona obnavlja vječni krug plodnosti kroz njegovo umiranje i ponovno rađanje.

Misteriozna Bosna i Hercegovina - između legendi i stvarnosti (8. dio)

Bijeli luk i tajna vječnog života

U Bosni se vjeruje da od svake bolesti ima lijeka, jedino nema od smrti, mada bi, tvrdi narod, i od nje bilo lijeka kada bi se moglo sjeme od bijelog luka uhvatiti. Međutim, lukave vile preko noći uzberu sjeme i odnesu ga sa sobom, i tako vijekovima ljudima ne dozvoljavaju da ostvare želju za besmrtnošću.





Zmija u ljudskom tijelu

Još od drevnih bosanskih predaka Ilira zmija zauzima primarno mjesto po svom religijsko-mitološkom značaju. U predaji o genezi prvi Ilir ili praotac nastao je od zmije te zbog toga ona ima centralnu ulogu u samoj familiji, predstavlja animalnog dvojnika glave familije, te štiti kuću i njene stanovnike od svakog zla. Prilikom zidanja kuće, sve do sredine prošlog vijeka, obavezno se ostavljala mala rupa na zidu, pri samoj zemlji, kako bi u njoj mogla obitavati takozvana kućna zmija. Nju često niko od članova familije nikada ne bi vidio ali se usprkos tome čvrsto vjerovalo u njeno postojanje pa joj se znalo pored rupe u zidu ostavljati hrana ili zdjelice sa kravljim mlijekom. U pojedinom dijelovima BiH graditelji bi uklesavali crtež zmije na zidu, kako bi na taj način označili njenu svetu ulogu i iskazali joj dobrodošlicu.
No, osim toga u bosanskom narodu se vjerovalo kako šumska ili poljska zmija može ući u čovjeka i neko vrijeme živjeti u njegovoj utrobi. Naime, kako to pričaju seljaci u prošlosti se znalo desiti da neki čovjek zaspi napolju, na livadi, ili pod krošnjom stabla, te da mu kroz otvorena usta u tijelo uđe zmija. Takav čovjek bi se raspoznavao po naglom mršavljenju i bljedilu u licu. Po kazivanju seljaka, sve ono što bi on pojeo i popio jela je zmija u njemu i na taj način oduzimala mu hranu i snagu. Ukoliko se zmija ne bi istjerala iz ljudskog tijela taj čovjek bi nakon nekog vremena mogao i umrijeti. Stoga se pekla mlada kokoška i nalijevala posuda sa mlijekom pa ostavljala pored lica te osobe dok bi ona spavala. Zmija bi, navodno, privučena mirisom piletine i mlijeka izišla iz ljudskog tijela i tako ga oslobodila svoje pogubne prisutnosti. Kako još informatori tvrde takva zmija bi obično nakon izlaska bila potpuno bijele boje. Sasvim je očito kako je i ovo vjerovanje ilirsko te da odražava mitološku tezu o bliskoj povezanosti zmije i čovjeka.

Kladuški dijalekt, izrazi i predaje

Ono što je doista fascinantno u BiH, ali i na širem području Balkana, jeste podatak da doslovno svaki kraj ima svoj prepoznatljiv naglasak i fond posebnih riječi i pojmova koji je nastao pod raznoraznim uticajem kako kolonijalnih sila tako i susjednih regija. Zbog toga je taj segment kulturnog identiteta bošnjačkog naroda ovog kraja svakako vrijedan naše pažnje i ozbiljnog istraživanja  pošto je jezik, sasvim sigurno, jedno od najvećih blaga koje može posjedovati neki narod.

Lingvistički uticaj drugih kultura na bosanski jezik generalno se može svrstati u dvije kategorije, u prvu spadaju takozvani kolonijalni uticaji poput Osmanlijske okupacije te Austrougarske, koji su sukladno tome izraženiji. U drugu skupinu svrstavaju se oni manje dramatični uplivi bazirani na socijalno-ekonomskim potrebama, što se posebno odražavalo kroz trgovinu, daleka putovanja, recimo na hadž, te stoga ne treba čuditi da osim turskih i njemačkih izraza u svakodnevnoj komunikaciji možemo, istina dosta rjeđe, čuti i neke primjerice bugarske riječi poput  drehe ili dreha odnosno odjeća ili pak kraci tojest noge . Još k tome treba navesti kako su nekada naše nene i didovi maleno dijete, posebno kćerku, koje je u najranijem djetinjstvu pokazivalo znakove inteligencije i mudrosti nazivali znahorka, što je opet bugarski naziv za vješticu odnosno mudru ženu.

Šajer, špigla, rikverc, štok, i mnogi drugi udomaćeni nazivi proizišli su iz njemačkoj jezika dok turcizmi ipak nisu toliko izraženi, koliko bi se dalo pretpostaviti. Naime, u ovom dijelu BiH nema klasičnih turcizama poput zejtin, pantalone, ortak, pasulj..., već umjesto toga u upotrebi su ulje, hlače, partner, grah i slično. Naravno, postoje izrazi poput čarape, čaršaf, kavez, nafaka, kat, rafe, i mnoštvo drugih balkaniziranih turcizama odavno asimilirani u manjem ili većem postotku u rječnicima svih ovdašnjih naroda.

Osim toga nužno je za evidentirati kako egzistiraju, mada u vrlo malom procentu, i pojedini nazivi čije je porijeklo upitno poput šajtov - novčanik, čagraz - mraz, itd.

Treba naglasiti kako je i sama klasifikacija da sve istočnjačke riječi i nazivi spadaju pod grupu turcizama krajnje pogrešna jer tako svjesno ignoriramo činjenicu da je znatan dio tih riječi perzijskog i arapskog porijekla. Navešću samo neke od brojnih primjera poput naziva burek, trahana, dušman koji su perzijski ili arapska riječ arđa - hrđa. Zbog toga umjesto pojma turcizam prikladnije je koristiti drugi obuhvatniji izraz - orijentalizmi.


Prelazak sa ikavice na ijekavicu


U Velikoj Kladuši na prijelazu sa devetnaestog na dvadeseti vijek, po svjedočenju naroda, rjetki pismeni ljudi pisali su arabicom a orijentalizmi su bili daleko prisutniji nego sredinom dvadesetog vijeka kada dolazi do industrijalizacije i masovnog opismenjavanja. Taj nezaustavljivi progres uzrokovao je primjetnu lingvističku promjenu mnogih starih izraza i pojmova, koji su iščezli iz upotrebe,  tako da vjerovatno i više nema među živima Kladuščana koji se sjećaju starog načina izražavanja.

Ikavica je bila dominantno narječje na ovom području, najvjerovatnije sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada počinje postepeno uvođenje obaveznog školovanja i obrazovanja. Zadnjih nekoliko decenija ikavica je zastupljena još isključivo kod starije populacije gdje se mogu čuti izrazi: lik - lijek, lipo - lijepo, dite - dijete, nivista - nevjesta, piva - pjeva, haj' jidi - hajde jedi, pirge - pjege, itd. Posebno su omiljene izjave: "Kamo lipe sriće!", "Treba za to vrimena!" i tako dalje.

Postoje još neke unikatnosti narodnog govora. Umjesto da se izgovori "tačno tako!" u govoru se najčešće čuje: "tašno tako!", ili "bome lje neću!" umjesto "bome neću! ili "bogme neću!", isto tako izjava: "nema rašta" zapravo se može prevesti kao "uzalud je" - od onog o čemu se govori neće biti ništa. "Vire lje neću!" još je jedna izjava sa umetanjem glasa lje za koji pretpostavljam da služi kao veznik u rečenici koja zapravo u originalnoj verziji glasi: "Vire (vjere) mi neću!".

Druga osobitost kladuškog dijalekta jeste takozvano gutanje (ignoriranje) početnog slova u pojedinim nazivima pa umjesto pčela izgovara se 'čela, pšenica - 'šenica, itd. Takvim rječnikom se služi uglavnom najstarija populacija a među njima se može čuti mnoštvo gramatički nepravilni ali jako simpatičnih izraza poput: antresa (adresa), altobus (autobus), fližder (frižider), plaćka (pljačka), eleminat (laminat) i slično tome. Također, kod starijih građana uobičajena je i zamjena slova N sa NJ kada dolazi na početku pojedinih riječi poput  "njeko" i "nješto". Lingvistički analizirano posebno su interesantni skraćeni izrazi u svakodnevnoj komunikaciji. Najčešći i još uvijek u relativno širokoj upotrebi je "meščinde" što dolazi od skraćene izjave: "meni se čini".

Prilagođavanje izgovora je sasvim normalna pojava, naročito u ruralnim sredinama, kako bi on bio na neki način brži i jednostavniji za govornika. Stoga su evidentne manje ili više naglašene izmjene slova u pojedinim riječima a najprisutnija je da se umjesto "htio" često kaže "šćeo", (nije on šćeo), a dešava da promjenu nalazimo i u drugom slogu poput: kasnije - kašnje, ili je pak cijela riječ promjenjena u izgovoru, na primjer:"hvata" / od hvatati, uhvatiti/ - "faća" (ne faćam taj kanal).

Ništa manje ne treba zanemariti uticaj patrijarhata u narodnom govoru, što se najbolje očituje u poštapalici "sine" prisutnoj kako kod starije tako i mlađe populacije. Nebitno kojem se spolu obraća starija žena će se mladoj osobi obratiti sa "sine moj", a mladi će obraćajući se jedno drugom, izbjegavajući oslovljavanje po imenu, jednostavno reći: "hej sine...". Čini se da ta poštapalica zamjenjuje termin prijatelj, ali njome se koristi i onda kada se želi bliskiji kontakt sa nekim.


Autentična poštapalica "brete"

Naglašavanje odnosno određeno produživanje samoglasnika E u riječima izraženo je u govoru mještana Todorova, koje se nalazi na tromeđi triju općina Velike Kladuše, Bužima i Cazina. Pojmovi "meso" ili "petak", na primjer, izgovaraju se otezanjem pa čujemo meeso, peetak , što je identično lokalnom izražavanju u susjednoj Hrvatskoj, na području Karlovca i dalje prema Međimurju. Isto tako, kako se sve tri općine nalaze na samoj granici sa Republikom Hrvatskom prisutan je lingvistički uticaj te zemlje na upotrebu određenih riječi. Naime, u ovom dijelu BiH nikada se nije koristila riječ hljeb nego isključivo somun ili kruh.

Slično tome, slovo Č je naglašeno odnosno pravilno se artikulira te ne postoji izgovor ćizma, ćetiri i slično, što je karakterističan naglasak za centralnu i istočnu Bosnu. Identifikacijski izraz specifičan ne samo za Kladušu nego i šire govorno područje je "brete", odnosno književni "brate", koji je zapravo aktualna poštapalica u narodu sjeverozapadne BiH, a koju bi mogao uporediti sa poštapalicama ba ili bolan. Po njemu se odmah može zaključiti odakle dolazi govornik.

I za kraj ovog kratkog osvrta na dijalekt kladuškog naroda od neprocjenjive važnosti je spomenuti arhaične segmente narodnog govora koji su u potpunosti nestali sa smrću onih generacija rođenih u prvim dekadama dvadesetog vijeka. U prošlosti za razgovor bi se koristio izraz "eglen" ("bujrum, haj' šedi pa da eglenišemo!"), a za brbljivu ženu se govorilo da je trlakuša - "ta stalno trkelja!", itd. Stare žene su znale u govoru, kada bi sažaljevale same sebe ili nekog drugog, upotrebljavati izraze: "aj, medeti, šta ću sad?", "davor si mi moja starosti!", "bome on sad hošafi i devera, šta će i kud će!"... Kada bi se čudile ili uvjereno o nečem pričale onda bi obično govorile: "Estakvirla, tobejarebi!", "Valahi bilahi tako je bilo!", i slično. Stari su također imali svoje nazive za boje pa je tako postojala ćibrasta - narančasta, kahvena - smeđa, čivitna - plava, mrko-čivitna - tamno plava, šatirana - žuta, ciglasta - crvena, itd.

Familija i kuća

Familijarni nazivi

U svakodnevnoj komunikaciji prisutni su i dalje neki arhaični izrazi, posebno za muškarce koji se nazivaju "ljudi" - "haj' dođi pa da ljudujemo!". Starije žene redovito upotrebljavaju izraz čoek za supruga - "moj čojek". Majka je skraćeni naziv od stara majka ili staramajka (Großmütter) za babu koji se koristi unazad nekoliko decenija a kumovala mu je ženska taština i doslovno teško mirenje za starošću. Prije toga unučad je očevu ili majčinu mamu nazivala nena dok je naziv za mamu ili majku bio nana, što dolazi od turske riječi anne - mama. Otac se još uvijek naziva babo. Staroj nepoznatoj ženi se često kaže majka ili tetka, kao jedan vid poštovanja da se izbjegne izraz baba.

Od ostalih familijarnih naziva prisutni su: brat, sestra, did, dajdža, balduza (svastika), punica, punac, svekrva, svekar, šura, zet, snaha, stric (ne koristi se izraz amidža), djeca od strica su stričević i stričevka, tetka, tetak, djeca od tetke su tetići - "to je moj tetić ili tetišna/tetićna",  bratić, sestrična, jetrva, zaova, diver. U vrijeme poligamijskih brakova druga supruga se nazivala inaća. Muževa djeca novoj supruzi bi bili pastorčad - pastorak i pastorka. Djeca bi nju nazivala maćeha ili teta.

Na rodbinsko porijeklo se uvijek pazilo i zabranjivalo sklapanje brakova između bližih ili daljnjih rođaka. Po narodnom sudu prihvatljivo za ženiti i udavati je sve ono što je "dalje od devetog koljena". U tome se ponekad pretjerivalo pa se u narodu, kada familija počne pretjerano analizirati porijeklo nekog kandidata za brak, u komičnom smislu, kaže, kako su neko dvoje rođaci "jer su jednom davno njihove babe zajedno sušile trahanu".

Od onih društvenih naziva interesantni su pojedini poput pazdrkan ili pušćenica. Momak koji se oženi pa ubrzo rastane naziva se pazdrkan a žena koja se sudski razvela, koju je "pustio" muž, nazivala se pušćenica.


Kolokvijalni nazivi za životinje

ćuko - pas
beja - ovca
parip - konj
rola - krpelj
gujenica - glista
češalj - stonoga
gugo - golub
hadžiroda - roda
horoz - pijetao
zviždenjak - daždevnjak
pjevačica - kukavica
slipać ili miš slipać- šišmiš
polavac - cvrčak
šugabaja - žohar
forić – lasica
hulavka - sova
smrdabaja - smrdljivi martin.


Narodna nošnja u Velikoj Kladuši

Promjene koje su nastupile u periodu nakon Drugog svjetskog rata uticale su i na narodnu nošnju, koja je uglavnom sačinjavala kod žena dugu bijelu košulju i gaće (vrsta širokih hlača) te bijelu maramu na glavi. Pojava dimija usljedila je upravo tada te se pogrešno tvrdi da su dimije autohtona nošnja Bošnjakinja ovog kraja. Starije žene i  udovice obavezno su nosile šarenu aladžu na glavi a mlade raspuštenice ili udovice običavale su oblačiti neki dio crvene odjeće ili crvenu maramu, kako bi na taj način signalizirale muškarcima da su voljne za novog partnera i brak. Muškarci su nosili sličnu odjeću tojest bijele gaće, neku vrstu čakšira, i košulju, sa određenim dodacima, ovisno o uzrastu.



Fotografija iz prve polovine dvadesetog vijeka pokazuje narodnu nošnju kladuškog kraja.


Izgled kuće i okućnice


Kuće od šepera takozvane šeperuše bile su tipični model gradnje stambenog prostora sve do prve polovine prošlog vijeka. Obično se kombiniralo zidanje sa kamenom a nastavak bi bio od greda užbukanim šeperom, smjesom od zemlje i slame, kojom su se zatvarale rupe i pokrivao vanjski zid. Svaka je kuća imala tavan, obično vrlo nizak, koji bi nosio glavnu pantu (gredu). Tavan je često imao funkciju ostave, a na njemu je većina sušila i meso za zimnicu. Isto tako, on je mnogo puta bio supstitut hambaru, kojeg nije imao svako, pa se na njemu čuvalo žito, grah i ostali poljoprivredni plodovi. Krov kuće se ovisno o materijalnim mogućnostima pokrivao limom, salonitom ili ciglom. Zahod je uglavnom bili isturen od glavnog zida na van, govorilo se "viseći", pozicioniran obično odmah iznad ili u neposrednoj blizini kidaonice ili đubranika - mjesta za odlaganje stajskog đubra. Uvijek se pazilo da zahod bude iza kuće a nikako na prednjem zidu do dvorišta (prekuće).

Unutrašnji izgled tradicionalne kuće sadržavao je podrum (štalu), sa zasebnim ulazom, basamake kojim se kroz ganjak (divhana) dolazilo do obično vrlo malog hodnika na koji su se nadovezivale dvije ili tri sobe. Ukoliko ne bi postojala kao izdvojena prostorija, onda bi kuhinja bila smještena u nekoj od tih soba. Zidovi svih soba su se krečili a pod je bio prekriven takozvanim podnicama tojest daskama pošto nije bilo betonske ploče. Visina (boj) prostorija obično je bio nizak, kao i sama kvadratura sobe, opremljene sa skromnim namještajem poput kreveta, kredenca, štokrle (male stolice), stolića i slično.

Ljudi su, kako se vidi iz prethodnog opisa, živjeli u bliskom kontaktu sa domaćim životinjama, tako da je prizemlje obično bila štala sa kravom, konjem, ovcama a iznad nje kat za stanovanje, do kojeg se dolazilo basamacima (stepenicama). Suživot sa domaćim životinjama, posebno sa kravom, "koja je hranila pola kuće", bio je tradicionalan obrazac življenja, pa sukladno sa tim logično je da ona bude dio kuće i živi u njoj zajedno sa ukućanima. Zbog te svoje nezamjenjive egzistencijalne važnosti domaća stoka nazivala se blagom, jer to ona doista i jeste bila u tom oskudnom vremenu. Prilikom posjete jedne žene drugoj, odmah iza kafe, ručka i sjedenja (razgovora), išlo se sa gošćom pogledati krava i bašta, jer to su bile zajedničke teme za sve žene, gdje su one jedna drugoj tom prilikom djelile savjete i razmjenjivale iskustva. A i udovoljavale svojoj radoznalosti da vide možda i što ne bi trebale.

Sasvim je razumljivo da je takav koncept stanovanja ljudi i domaće stoke bio praktičan ali i nužan zbog siromaštva, no ipak ono što mene osobno zadivljuje kada se piše o tim, sada već davnim vremenima, i načinu života velikokladuškog naroda, jeste ta duboka povezanost ovdašnjeg čovjeka i prirode, u ovom slučaju sa životinjama, što je, bez imalo sumnje, ostavština naših ilirskih predaka i njihovog shvatanja da smo svi mi povezani i činimo jednu cjelinu. Generisana u kolektivnoj svijesti naroda manifestacija te drevne filozofije uočavala se već pri samom zidanju kuće, kada bi se skoro uvijek ostavljala neka rupa na vanjskom zidu, pri samoj zemlji, za "kućnu zmiju", koja se smatrala animalnim totemom doma i njenog gazde. Kao takva nije se nipošto smijela ubiti jer bi to, navodno, imalo pogubne konotacije za samu glavu familije. Nju vrlo često članovi familije nikada nisu niti vidjeli ali čvrsto se vjerovalo u njeno postojanje i prisutnost. Slično tome, ispod strehe ili u njenoj blizini na zidu majstori su znali formirati mala udubljenja za ptice, kako bi se mogle tu gnjezditi ili skloniti kad hara nevrijeme, zima i slično.

Za perad se gradio ćumes (ćumez, kokošinjac), obično blizu kruzane (kukuruzana) i kućice za psa. Nije bio niti rjedak prizor vidjeti po nekoliko stogova sijena u neposrednoj blizini kuće, ukoliko bi šajer (sjenik) bio pun. U sastavu domaćinskih objekata bio je i hambar te šupa za drva. Ko je bio u prilici kopao je lokvu, gdje se skupljala kišnica, za pojenje blaga.

Društvene igre

Od društvenih igara kojima su se zabavljala djeca i mladi bile su poznate sljedeće:

Bacanje kamena sa ramena,
Igranje klise
Koze (mlin)
Ćore.

Ćore je igra pogađanja, koja se uglavnom igrala na sijelima, kada bi se ispod nekoliko čarapa stavljao neki mali osobiti predmet i prepuštalo kandidatu da pogodi ispod koje se čarape nalazi.

Djeca su se igrala "kume", "ćeranja", "partizana", "žmir-bake", "lastike", i još poneke igre.


Gastronomija

Kladuška kuhinja, kao uostalom i na području cijele Cazinske krajine, nije bila bogata jelima kao ona u centralnom dijelu BiH, na što je presudno uticalo izrazito loše ekonomsko stanje ali i radne navike žena, koje su obavljale kućne i vanjske poslove. Ono što je bilo zajedničko za većinu domova tog vremena jeste da se redovito, doslovno svaki dan, pravio veliki somun i kuhao grah za večeru, otkud i dolazi narodna izreka: "čana graha i večera plaha". Na sofri su se služile kalja, pura, trahana, pirjan, lušnica, burek, masnica (maslenica), ždribci, čilbur (omlet), koruza, livača (olivača), kljukuša te pite krompiruša, sirnica, zeljanica, masiračnica, kupušnjača, pečena pita. Slatka jela su bila pilav (sutlijaš), lutma, peksimeti i halva. O Ramazanu i Bajramu pravila se đuzlema, brdari, hurmašice i baklava.
Zimska jela su bila potkriža, bungur, pastrma, sudžuk.
Voće se sušilo za kompot i hošaf.

Domaćica se nazivala "maja" i za nju se šaljivo govorilo "maja dok samo obliže prste nije više gladna", što baš i nije odgovaralo pravoj istini jer to bi jedino mogla napraviti kod pripreme sirnice ili pite sa sirom.


Gladne godine


Stari žitelji Velike Kladuše pamte vrijeme gladi i nestašice pedesetih godina prošlog stoljeća kada su po kazivanju morali koru drveća i klipove kukuruza mljeti i mješati u brašno da bi ga bilo dovoljno za preživjeti. Oralo se volovima i to dosta plitke brazde pa je prinos bio jako slab. Živjelo se isključivo od poljoprivrede i stočarstva sa tim da je većina domaćinstava imalo samo po jednu kravu dok je broj članova familije često bio brojniji. Za kravu se govorilo da "hrani pola kuće" što dovoljno samo po sebi kazuje o siromašnoj prehrani. Kuruza je mnogo puta zamjenjivala kruh pošto se štedilo na pšeničnom brašnu.

Te krizne, gladne godine ostavile su duboku traumu na stanovništvo Velike Kladuše što najbolje prezentuje dugogodišnje poštovanje kruha - "božijeg nimeta" i pšenice. Stari žitelji su uvijek imali naviku da za vrijeme objeda prstima pokupe mrve ispred sebe na siniji ili sofri i pojedu ih, govoreći kako je "grih da se bacaju". Sa kruhom se i zaklinjalo, posebno ako bi se vodio razgovor za vrijeme ručka, pa bi onaj ko je nešto tvrdio ili branio se govorio:" Tako je bilo, ovoga mi božijeg nimeta!", pokazujući na kruh.

Mitološke predaje iz Velike Kladuše

Kako je u naravi čovjeka da si stalno postavlja pitanja ko je i odakle potiče, tako su i narodne priče i legende među kladuškim narodom bazirane na religijsko-mitološkim motivima; genezi, prvim ljudima, nadljudskim kreacijama i pojavama. Taj dio tradicionalne kulture koja je plod ljudskog senzibiliteta, na jedan specifičan način, otkriva strahove, težnje i ideale malog, običnog čovjeka ovog podneblja te nadasve lijepo, skoro poetski nadahnuto, otvara nam vrata njegove duše.

U narodnim predajama postoji najviše pripovijedanja o vilama, šejtanima i džinima, lampirima, snijeti i didu Adži. Za džine se govorilo da su ćoravi, hromi i da imaju repove te da se najviše vole okupljati oko izvora i mezarja. Pričalo se i o misterioznoj ptici Meknjači, Prepastima, čudnim utvarama koje su se jezivo oglašavale noću oko mlinova, zmajevima, kletvama... O pojedinim mitološkim bićima ima traga samo u određenim izrazima. Nekadašnje vjerovanje u stuhe evidentno je još samo kroz pogrdnu izjavu: "liči na stuhu!", kojom se opisuje mršava i blijeda osoba. Ovaj opis aludira na to kako je ovdašnji narod stuhe zamišljao kao mršave prikaze u staroj odjeći koji sa svojim štapom tjeraju vremenske nepogode i druga zla, leteći ponekad i samim nebom. Nekada su stuhe znale u odjeći prosjaka ići selom i prositi pa se u strahu od njihove odmazde nije smio niti jedan prosjak otjerati ispred kućnog praga. Ako bi se to desilo stuha-prosjak bi bacio kletvu na tu kuću i familiju.

Postoji predaja i o divovskom biku Garonji (Turu), koji na svojim leđima i glavi drži zemaljsku kuglu (cio svijet), i kako se vjeruje:" kada on mrdne ušima negdje u svijetu se dogodi zemljotres, a onog dana kad se bik Garonja sav strese nastupiće kijamet". U potpunoj opoziciji sa islamskim vjerovanjima je i pričanja, ili bolje rečeno prenošenje, starih nena i didova kako se nakon smrti zle osobe pretvaraju u svinje, krave..., a prerano umrla djeca u čudne noćne ptice zvane Meknjače (od izraza medekati - tugovati, kukati). Vrlo je izvjesno da su ove predaje plod bogumilske vjere koja je bila raširena po BiH i među Bošnjacima, pošto su i naši dualistični preci vjerovali, na primjer, kako su se pali anđeli pretvarali u žviždenjake te da svaki čovjek ima svog žviždenjaka koji predstavlja jedan od njegova četiri svojevrsna totema, uz zvijezdu na nebu, drvo i izvor. Isto tako, ne treba zaboraviti navesti kako su stari Bošnjaci vjerovali kako u psima može biti ljudske duše, pa je veliki sevap nahraniti pseto, a naročito kuju koja se oštenila.

Fascinantna su i predanja o onostranom svijetu i kaznama koje čekaju ljude pokvarene duše. U jednoj od njih spominje se kazna za zlu mater (u Kladuši se vjeruje da matera ima od devet vrsta), koja će nakon smrti biti pretvorena u krmaču i kažnjena na krajnje surov način, tako da mora stojati na vrhu malog bora i lizati krv sa sablje. To će joj, navodno, utaživati žeđ. No, ona će teško, skoro nemoguće, zbog svog oblika, uspijevati se popeti na bor, a uspije li, oštra sablja će joj rasjeći jezik te će ona zapravo piti svoju krv. Žena nevjernica koja mužu rodi tuđe dijete biće kažnjena da neprestano, bez stanke i odmora, mora trčati za malenom ptičicom u bezuspješnom pokušaju da je uhvati. Takvu kaznu, tvrdi narodna predaja, nosiće do Sudnjeg dana. U istoj predaji navodi se i gladna žena čija glava uzalud pokušava dotaći ustima glavicu kupusa na čijem se vrhu nalazi pseći izmet. Takva je žena za života trudnici podmetnula da pojede kupusa, pošto ga se ova u trudnoći poželjela, a nad kojim je pas obavio nuždu. Za ženu koja abortira dijete vjerovalo se kako će ga na onom svijetu morati pojesti. Muškarac koji je za života zlostavljao ženu i djecu kad umre kotrljat će svoje živo truplo, bez ruku i nogu, po putu punom oštrog kamenja a preko njega će pretrčavati konji i udarati ga svojim kopitama. Onom ko je zavidio i druge gledao sa prezirom velike ptice svojim kandžama vadit će oči i svaki put kad to učine pojaviće mu se nove oči i agonija se ponavlja iz početka.

Kladuški narod pamti i prenosi drevna proročanstva nepoznatih proroka koji su nekada živjeli u ovom kraju. Navodno, na 40 godine pred Kijamet sa planete nestaće pšenice, pčela i ovaca. No, narodna proročanstva ipak ne tvrde da će Sudnji dan biti finalni čin našeg ljudskog postojanja pa se nameće zaključak kako je Kijamet ništa drugo nego nuklearni rat. Kako dalje tvrdi proročanstvo, nakon toga Zemlja će ostati gola, bez vegetacije, a ljudi će postati patuljastog rasta "sa samo jednim okom na vrh glave". Sunce će nemilice grijati i udarati ljude po tom jedinom oku pa će oni kopati sebi rupe i bježati pod površinu zemlje.

Kladuški kraj i općenito Cazinska krajina bili su poznati po glasovitim hodžama čudotvorcima, stravarkama i faladžinicama, čemu najbolje svjedoči mnoštvo vjerovanja koja su prezentirana u prvom dijelu ovog priloga.

Kladuške priče, legende i predaje

Crvena kiša

Stariji su mladima običavali pričati legendu o crvenoj kiši kako bi ih zaplašili od bilo kakve pomisli na rodbinsko mješanje. Po toj legendi na dan kada su se vjenčali brat i sestra zbog velikog grijeha sa neba je padala crvena, krvava kiša. Toliki je to grijeh kod Boga.

Kada se studioznije analizira ova kratka priča jasno je da ona spada u takozvane tabu-predaje koje slušaoca jasno upozoravaju da se ne smije kršiti neko od drevnih pravila, u ovom slučaju mješanje krvi između rođaka,"po božijem zakonu", što je savršeno dobro dočarano u prizoru krvave kiše koja pada sa neba.


Zašto je žensko kokošije pameti

Kad je Allah stvarao prve ljude previše se zanio oblikujući Adema da mu je darovao svu pamet te nije imao šta staviti u glavu Havi. Razmišljajući se šta da učini ugledao je kokoš, koja je upravu tu prolazila, pa se dosjetio da izvadi malo njene pameti i stavi u glavu Have. I od tada se vjeruje da je svako žensko kokošije pameti, jer da je drugačije nijedna žena ne bi, navodno, htjela roditi dijete zbog svih muka koji prate porod. U narodu se isto kaže da je žensko uvijek bezobraznije, bez stida, od muška.


Did Adže

U priči o tri brata navodi se kako je jednom živio stari otac sa tri sina. Pošto nisu imali majke svaki dan je otac ostavljao jednog sina kod kuće da napravi ručak da bi imali što jesti kada se vrate sa oranja. Prvo jutro ostao je kod kuće najstariji sin. Kada su se popodne njegov otac i braća vratili kući kako bi ručali zatekli su praznu sofru. Na očevo pitanje "Gdje je ručak?" sin mu odgovori: "Došao je Adže bijele brade jašući na horozu i odnio jelo". Sutradan otac ostavi drugog sina, ovaj put onog srednjeg, kod kuće sa zadatkom da im skuha ručak a oni odoše da oru. Međutim, ponovi se isti slučaj kao i prethodnog dana. Treće jutro ostade najmlađi sin kod kuće. Znajući da će doći did Adže stade razmišljati što da učini i sjeti se. Zgotovivši ručak iziđe van i presavije mlado drvo i rascjepi ga po sredini. Ne prođe puno vremena kad eto li dida Adže na svom pijetlu. Čim ga spazi najmlađi sin ga zamoli da mu pomogne pridržati stablo na što on pristade ništa ne sumnjajući. Odmah što did Adže rukama prihvati stablo najmlađi sin mu uhvati bradu i ugura je u rascjepljeno drvo te zaveza a onda pusti drvo i did Adže se objesi od njega zapomažući od bola.
Osim što je spasio ručak sin je od dida Adže u zamjenu za oslobađanje saznao o ulazu u donji svijet, kroz čatrnju, gdje veliki zmaj drži zatočenom lijepu djevojku. I tu počinje odiseja mladog junaka koji u potrazi za ljubavlju, poput grčkog Orfeja, silazi u sepetu u podzemlje, suočava se sa bratskom zavišću no ipak pokazuje veliko, hrabro srce i svojom plemenitošću izvojeva pobjedu nad strašnom aždahom.

Did Adže u predajama poznaje mnoge tajne od kojih je jedna i ulaz u donji svijet. No, ni jednu tajnu ne želi nikom reći osim ukoliko se lukavstvom ne natjera na to. Po narodnim kazivanjima o ovom mističnom stvorenju saznajemo da je osim patuljastog rasta i duge bijele brade, koja i danas važi kao simbol velike mudrosti, ovaj krajiški duh ima nemirnu, veselu narav i sklonost ka proždrljivosti. U jednoj dječijoj pjesmici kaže se: "Evo dida Adže bijele brade, crnih nogu što dobro trčati mogu!". Tom pjesmicom se plaše nemirna djeca, kako bi bila mirna i poslušna, nadopunjujući je izjavama "Evo dida Adže pod krevetom, čuje se iza ormana, eto ga na tavanu....". Narod smatra da did Adže živi u šumi pošto većina izjava kojim se plaše djeca govori o tome: "Doći će did Adže i odnijet će te u šumu!", itd.


Putru vabiš, sa Putrom se daviš


U Velikoj Kladuši i Cazinu tradicionalno su se kroz generacije, sa koljena na koljeno, pripovijedale priče o Didu i Babi, koje su uglavnom sadržajno kratke ali humoristične zgode narodu veoma omiljenih likova. U jednoj od njih, koju sam upamtio po kazivanju rahmetli majke, Baba je čekajući Dida da se vrati iz čaršije zaklala kokoš u namjeri da je ispeče i zgotovi ručak. To je i učinila te, kako bi se što prije ohladilo meso, Baba je pečenu kokoš stavila na niski prozor. Miris pečene piletine domamio je odnekud gladnu kuju po imenu Putra i ona ugrabi meso i pojede ga. Shvativši šta se dogodilo Baba u ljutnji uhvati kuju te nju ispeče Didu za ručak. Meso onda raskomada na manje komade i poslaže po pečenoj maslenici. Nedugo zatim dođe i Did te sjede za sofru da jede. Pomalo ga je čudilo zašto jede sam, kada inače uvijek jedu zajedno, ali Baba ga uvjeri da je od jutra nešto boli stomak pa i nije gladna. Taj odgovor je zadovoljio Dida te on u miru započe sa objedom. Kako su vrata od kuće bila otvorena, Did je svaki put iz navike, kada bi pojeo neki komad mesa, bacio oglođanu kost napolje, u dvorište, kuji koja je znala redovito dolaziti po ostatke hrane. Kad bi god bacio koju kost povikao bi: "Evo ti, Putra, kosti!" čudeći se pri tome da nema kuje, koja se, inače, stalno običavala motati oko kuće, nadajući se nekakvoj hrani. No, svaki put kad bi Did bacio kost van Baba bi ne mogavši ostati sabrana i ozbiljna tiho, onako više za sebe, ponavljala: "Putru vabiš, Putrom se daviš!".
No, znajte da ni Did nije ostao dužan Babi za njenu podvalu pa je smislio način da joj se osveti naredivši joj da mu sa izvora donese vode u situ, ali o tome nekom drugom prilikom.

Did i Baba su nazivi za bogumilskog svećenika i njegovu ženu, te stoga i ne treba čuditi kako su priče o njima bile jako omiljene među narodom. U folklornim predajama sjeverozapadne Bosne poznati su i određeni Didovi poput Dida Adže, mitološkog lika, inače malenog čovječuljka koji jaše na pijetlu, a za kojeg su vezane razne priče. Osim toga, u narodnom kalendaru BiH periodi od sedam dana posvećeni su Babi, od 14.03-21.03 i Didu, od 21.03-28.03. Dok se za Babu kazuje u bošnjačkom narodu kako je hirovita i ćudljiva za Dida, po imenu Grgo, veli se da je milostiviji „jer dok on traje mogu se početi sijati krompiri“.



Ilirska naušnica pronađena 1940.godine u Velikoj Kladuši

Kako je zmija spasila sav živi svijet

Zmija je među bošnjačkim narodom od davnina smatrana spasiteljicom ljudskog roda, o čemu svjedoči ova kratka priča. U nemirno vrijeme dok je vladao sveopći potop a sve živo se sklonilo u unutrašnjost Nojine arke dani i noći su prolazili u strahu i strpnji šta će se zbiti. Čak su i divlje zvijeri bile toliko uplašene da nisu ni pomišljale da naude onim slabijim, njihova okrutnost je nestala a svim dušama vladala je ista misao - nada u spas. No, samo jedna životinja među svima nije dijelila niti strah a ni nadu, njome je vladalo zlo i sebičnost. Bio je to miš. Vodeći se samo svojim željama i potrebama miš je počeo grickati dno Arke, niti na tren ne pomišljajući kako time dovodi u direktnu opasnost sve živo u njoj. Na sreću, u zadnji momenat opazila ga je zmija i shvativši kakva se katastrofa sprema naglo skoči i proguta miša te se sklupča na mjestu koje je provrtio kako bi spriječila svojim tijelom moguće nadiranje vode. Od tada, vjeruje se u Velikoj Kladušu, nije grijehota ubiti miša ni sa pastekije dok se klanja.

Šejtan i žena

Jednom davno živjeli muž i žena, koji su se stalno nadmudrivali želeći jedno drugom dokazati koje je od njih dvoje pametnije i snalažljivije. Niti jedno nije u svom ludom naumu htjelo popustiti drugom, i to njihovo mudrovanje trajalo bi ko zna koliko unedogled da se muž jednog dana ne dosjeti smione ideje. Predloži kako bi bilo najbolje da se takmiče u tome ko će uspijeti nagovoriti šejtana da uđe u praznu tikvu i zatvori ga u njoj.

- Šejtan je lažljiv i smutljiv, njega niko ne može prevariti, pa ko uspije najpametniji je, reče muž svojoj ženi.

U tom skoro nemogućem zadatku prvi se oprobao muž cijeli dan pokušavajući na sve načine šejtana obmanuti i prevariti. Kumio ga je, obećavao brda i doline, no, bez uspjeha. Dođe i noć te se on umori pa diže ruke od toga. Žena mu se nasmije i uze tikvu u ruku, pogleda u njenu unutrašnjost pa se započe čuditi razgoračenih očiju, uzdišući i smješkajući se nečem što samo ona vidi. Šejtanu to odmah probudi znatiželju ali ne htjedne reagirati čekajući da ga žena, kao njen muž, počne nagovarati da uđe. Ali žena niti ne pogleda u pravcu šejtana nego zureći u otvor tikve nastavi se čuditi primičući tikvu desnom oku, kako bi još bolje vidjela ono što kod nje izaziva toliko čuđenje. Šejtan sada već vidno nervozan i pun radoznalosti, ne mogavši više izdržati, upita ženu čemu se ona toliko čudi a ona mu nešto na brzinu promrmlja i nastavi se dalje čuditi i smješkati tikvi. To ga razljuti pa se prodere na nju a žena se okrene i reče šejtanu umilnim glasom:

- Bilo bi najbolje, veliki i moćni šejtanu, da sami uđete i pogledate, jer ja ovako jadna, neuka sirotica - poče se žena meluniti (pretvarati, glumiti) -  i da hoću ne bi znala opisati kakvo se to divno čudo nalazi u njoj. A vi ste, dragi moj šejtanu, toliko razboriti i nadaleko pametni pa ćete odmah znati o čemu se radi.

Na te riječi on se oholo nasmiješi te joj odgovori kako se slaže sa tom besjedom, pošto bena poput nje i ne zna ništa bolje nego li se samo smijati i buljiti k'o tele u šarena vrata, pa je najbolje da on to sam izbliza pogleda. Čim je to izgovorio šejtan, ne mogavši više trpiti svoju radoznalost,  pohita i zavuče se u tikvu a žena je za njim brzo zatvori i tako odnese pobjedu u ovoj teškoj opkladi. Od tog vremena narod vjeruje da su žena i šejtan jedno te isto - oboje se služe laganjem i zavođenjem da ispune svoju volju.

Allah je staro davalo

Snivao neki tevećelija (siromašni čovjek) kako u snu kolje svoju jedinu kravu za kurban. Na san ne bi ni obratio pažnju da isto ne sanja i druge pa i treće noći. To mu se učini nekim išaretom (predznakom) na Allahovu volju pa odluči da postupi po odsanjanom. Dugo ga je žena ilačući odvraćala od nauma, vjerujući da su mu šejtani zavrtili mozak, ali božiji rob bijaše uporan u svojoj odluci te se ona na kraju umori i odustane od odgovaranja. Sa nožem u ruci tevećelija uđe u štalu i čim kroči ka kravi kad ono iznenada diže se na sred podruma veliki plamen, kao da je džehenemska vatra izbila iz zemlje a onda netragom nestade.

Pribravši se od iznenađenja i straha siromah se sjeti priča o čudesnom nuru (svjetlosti), koji je izbijao na mjestima gdje je zakopano blago i dukati, pa nož zabode u zemlju i njime ucrta oko sebe i tog mjesta, gdje izbi plamen, veliki krug. Istog trena optoči se zemlja i on počne kopati. Nakon nekog vremena pojaviše se dukati, žuti kao odbljesak akšamskog Sunca niz vijugavu Kladušnicu. Želja ga povuče da ih dodirne ali sjeti se sna. - Oh, da, zausti u sebi, mora se zaklati krava. U tom trenu ushićenja pogleda u svoju ljubimicu koja ga je sve ove godine vjerno pratila i hranila, i srce mu zadrhta a suze potekoše niz staro lice. - Allah je i moj i tvoj Gospodar, njegova se volja mora poštovati, reče tihim glasom i zagrli svoju kravu. Božije je da stvara i rastvara, i neće ni list na zemlju pasti a da On to ne dozvoli, znam da hajvan ne zna halaliti ali tebe molim cijelim svojim džanom (dušom) da mi halališ.

U ime Allaha je zakla za kurban a krvlju poškropi blagodarno mjesto. Onda izvadi dukate iz zemlje i dozove svoju hanumu te joj sve ispropovijeda na što ona radosna i zatečena tim divnim prizorom stade zahvaljivati Bogu na milosti koju im je podario. - Allah je staro davalo, reče starac držeći pune šake dukata. Njihovoj sreći nije bilo kraja. Kravlje meso podijeliše po selu i poneki dukat najsiromašnijima a ostatak ostaviše sebi da imaju od čega živjeti na miru do smrti.

Zmija - djevojka

U kladuškom narodu postoji zanimljiva predaja o velikom zakopanom blagu u naselju Rudnik, kojeg navodno već mnogo vijekova čuva besmrtna divovska zmija. A legenda o tome počinje ovako: u vrijeme Rimske okupacije Ilirikuma na području današnje Velike Kladuše živila je japodska familija - otac sa sedam sinova i kćerkom jedinicom. Život im je bio prožet svakodnevnim obavezama i radom sve dok jednog dana braća nisu iz čiste obijesti i dosade postavili pogaču na veliki kamen i takmičili se ko će je prvi pogoditi kopljem. Užasnutim tim svetogrđem stari otac ih je na sve načine pokušavao urazumiti da to ne čine, no, mladi i željni dokazivanja, sinovi nisu ga htjeli poslušati, sve do trenutka kada se nije desilo nešto što ih je uplašilo - iz pogače je potekla krv. Ugledavši taj nesvakidašnji znamen otac zavapi očajnim glasom, hvatajući se za glavu i upirući pogled ka nebesima:

-Prolili ste krv! Bogovi će vas prokleti i kazniti zbog vaše ludosti, ponavljao je izbezubljen od straha siroti čovjek.

Nedugo nakon tog događaja ucviljeni otac umire a sinovi, jedan za drugim, odlaze od kuće i gubi im se svaki trag. Jedina u pustoj kući ostaje sirota kćerka, ne mogavši snaći u sebi snage da napusti grobove svojih roditelja. U svoj tuzi i samoći i nju nevinu pogađa gnjev bogova koji je pretvaraju u divovsku zmiju. Uz takvo obličju određuju joj zadatak da im čuva zlato i drago kamenje u dubokoj rupi u zemlji, sve do onog dana dok se ne pojavi neko dovoljno jak i hrabar da stane pred nju i dozvoli joj da ga ona poljubi u čelo, između očiju.

Od tada prođe mnogo vremena, izmijeniše se čudni zemani ali sjećanje o kletvi ilirskih bogova i velikoj zmiji-djevojci, čuvarici neviđenog blaga, ostade sačuvano u legendi koju su stari Kladuščani prenosili sa koljena na koljeno mladima, upozoravajući ih da poštuju kruh koji ih hrani. Legenda je u dugim zimskim noćima kod mladića budila potajnu želju da se odvaže i hrabro stanu ispred velike zmije, da ih poljubi i tako postanu neizmjerno bogati te dobiju vjernu ljubu.

Svakog proljeća oko Mijene (Hidirleza) velika zmija-djevojka bi izlazila u zoru napolje iz dubine zemlje i tužnim glasom u proljetnjim noćima kroz tamu cvilila:

- Aj, kuku, pomagaj! Ima li iko od muškog roda, muslimanske ili vlaške vjere, da mi dođe, da mi dozvoli da ga poljubim među oči, pa da mu budem druga (žena) kod koljena ili sestra rođena. Sve ću mu zlato dati!

Za njenu žalopojku svi su u prvo vrijeme znali ali oni rjetki, koji bi se usudili krenuti ka njoj, nisu nikada imali dovoljno hrabrosti, pa je kroz vijekove djevojka-zmija imala sve manje nade da će se ikada osloboditi strašne kletve.

Na nagovor jedne stravarke na taj smioni čin odlučio se siromašni mladić prije stotinu godina. Strpljivo je čekao Mijenu i jedne noći, pred samu zoru, uputio se ka Rudniku, oprezno gazeći po malom putu kroz šumu. Putem je sam sebe tješio da ovako bijedan i tako nema šta izgubiti ako plan pođe po zlu. Odjednom začuo je u mrkloj tmini tužni ženski glas kako molećivo poziva hrabro muško srce da joj dođe u spas. Približio se opreznim koracima k tom mjestu odakle je dopirao glas i odjednom je nastala tišina, mladić je zastao preplašeno iščekujući šta će se zbiti. Iznenada u tami zasijaše dva oka a onda se pojavi glava te cijeli trup ogromne zmije, kakvu ljudsko oko nikada nije vidjelo. Sleđen od užasa mladić je posmatrao kako mu se divovska zmija približava gledajući ga u oči. U trenu kada je zmija bila nadomak njegove glave hrabrost ga potpune izdade, on je rukama odgurnu i počne bježati koliko su ga god noge mogle ponijeti. Zmija tužno pogleda za njim i reče:

-Dabogda i ti patio kao ja, dabogda ti umro kad već ne mogu ja!

Izustivši tu kletvu zmija nestade u tami, vraćajući se u svoju jazbinu. Ubrzo je mladić umro a da niko nije znao od čega. Od tog vremena niko više nije čuo tužni vapaj zmijske djevojke.

Kako je nastala krtica

Jednom tako živjela dva brata poznata u cijelom mjestu po stalnim svađama oko međe. Stariji brat, unatoč tome što je imao samo jednog sina, i dovoljno posjeda, gorio je od želje da ga što više proširi na štetu mlađega. I tu je bio korijen svih njihovih svađa i rasprava kojima se, kako je prolazilo vrijeme, nije nagovještavao kraj. Uzalud su ih stariji mještani nastojali urazumiti i upozoravati kako u svakoj međi živi po jedan šejtan i stalno izaziva ljude da budu pohlepni te da se zato ne kolju k'o bijesni psi.

- Od svađe nema ništa, samo mirnim dogovorom se sve riješava, ponavljali su im.

Na sve to ostajali su gluhi, posebno stariji, pohlepni brat, jer jednom kad belaj krene, kažu mudre glave, teško ga je zaustaviti. Pretvarajući se da želi mirno rješenje i da se već jednom okonča ta neugodna razmirica, stariji brat predloži mlađem, da sutra rano u zoru dozivaju među pa kojem se od njih dvojice odazove njegova je. Umoran od silnih prepucavanja i stalno jednog te istog ovaj pristade i ode kući da spava.
I dok je mlađi brat snivao snove, stariji je kovao lukav plan. Naime, u toku noći on naredi svom sinu jedincu da iskopa rupu u međi, dovoljno veliku da se sakrije u nju, pa kad u zoru njih dvojica budu dozivala među, neka se njemu, ocu, odazove.
U ranu zoru okupiše se braća u blizini sporne međe kako bi se uvjerili čija je. Prvi je počeo da zove mlađi brat:

- Međo, tako ti Allaha, ako si moja odazovi mi se?

Ponovi to jednom, dvaput, triput, nakon četvrtog puta odustane. Na njegove povike nije bilo odgovora, samo puka tišina.

- Sad je na meni red, reče radosno stariji brat, već likujući nad svojom pobjedom.
Čim ju je prvi put pozvao međa mu se odazva. Bez pogovora, oborivši glavu, mlađi brat uzdahnu i uputi se k svojoj kući tješeći sebe kako je presudila Božija volja protiv koje nema prigovora. Za njim se istog trena uputi i stariji kako bi se još malo naslađivao gledajući tužno bratovo lice.

Svjestan da je napokon ostvario svoj cilj stariji brat dođe kući i nazdravi sa rakijom, očekujući svaki tren sinov povratak. Ali, prođe od toga pola sata, sat, dva a od njega još ništa. Sada već ozbiljno zabrinut otac odluči da ga potraži. Dođe kod međe i ugleda praznu rupu u kojoj se prije malo vremena skrivao sin. To ga još više zbuni pa ga stade po imenu dozivati. No, svaki put, kada bi ga pozvao, čuo bi mali sitan glas kako mu odgovara sa drugog mjesta. Cio dan otac je proveo mahnito dozivajući sina i osluškujući sitni glas kako se odaziva ispod zemlje. Na kraju umoran i očajan pade na zemlju te je bolno poče udarati rukama, dok su mu suze nadirale niz lice i kidale srce. Tek tada shvati da ga je Bog kaznio na najgori mogući način što je htio prevariti brata i oteti mu među. I tako bi stvorena krtica, kao živi spomen i upozorenje svima da se ne smije otimati tuđe - jer oteto je i od Boga prokleto.

Muke jednog Kladuščanina

Radnja ove istinite priče dešava se sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je mala skupina vojnika nekadašnje JNA držala stražu na jednom brijegu. Dolje ispod njih, u pitomoj dolini, paslo je stado ovaca pod budnim okom starca, njihovog pastira. Vojnik iz te grupe, Kladuščanin, pohvalio se svojim drugovima da se onako žedan, usred ovako toplog dana, poželio svježeg ovčijeg mlijeka te da će ga se sada i napiti bez znanja njihovog čuvara. Nožem je načinio ražanj i preko njega prebacio svoj opasač te ga počeo "musti" mrmljajuću nešto tihim glasom. Ubrzo nakon toga, nekim čudom ovce su se skupile u krug oko svog pastira i uznemireno počele blejati. U tom trenutku starac je očito prepoznajući znakove čudnog ponašanja skinuo sa sebe kaput, bacio ga na zemlju i počeo udarati štapom. Istog trena Kladuščanin se stao presavijati od bolova moleći svoje drugove da spriječe starca da udara po kaputu, što oni, iznenađeni cijelim događajem, i učiniše. Čim je starac prestao udarati svoj kaput i bolovi nesretnog Kladuščanina su prestali.

Stravarkina tikva

Druga istinita priča desila se osamdesetih godina, u jednom selu, udaljenom desetak kilometara od Velike Kladuše. Prva komšinica, inače jako zavidna i svojeglava žena, nije mogla gledati kravu svog susjeda kako svaki dan vimena punog mlijeka pase nadomak njene kuće pa joj je napravila čarke. Od njenih sihira krava je doslovno preko noći u potpunosti izgubila mlijeko, razboljela se i sva nadula. Vidjevši u kakvom je stanju jadna životinja njena zabrinuta vlasnica odlazi kod lokalne stravarke, koja joj je prvo bacila grah i otkrila uzrok problema, a onda kazala da joj donese tri kokošija jajeta od kuće. Žena je brže, bolje pohitala kući i ubrzo se vratila sa jajima nad kojim je stravarka "naučila" samo njoj poznate riječi te rekla da svako jaje nazove imenom one osobe na koju sumnja da možda stoji iza ove šejtanske rabote. Ako u ta tri imenovanja pogodi ime hasuma (neprijatelja) jaje će istog trena puknuti. Žena se sjetila prvog imena iznad jajeta ali ništa se nije desilo, onda joj na um padne prva komšinica, za koju je odavno znala da joj nije naklonjena, i desilo se upravo onako kako je stravarka kazala - jaje je puklo samo od sebe?!

Sada kada se saznalo od koga je zlo stravarka je uzela praznu tikvu, u nju izgovorila svoje basme i zatvorila je te predala ženi kako bi je odnijela sa sobom kući. Isprativši je na kućnom pragu joj reče:

- Ništa se ne brini, tvojoj će kravi biti dobro a onoj čaralici loše! Dobro upamti, nikome ko ti dođe ne pozajmljuj ovih dana ništa pa makar da ti je rod najveći!

Već sutradan na njena vrata došao je muž prve komšinice tražeći da mu se pozajmi malo soli. Ali, domaćica upozorena od stravarke, reče da nema soli i zatvori vrata. Ne prođe ni sat vremena, dolazi opet isti komšija, ovaj put tražeći kosu za košnju, kako bi pokosio neku travu ispred kuće. Domaćica ga opet odbije govoreći kako joj muž nije kod kuće a ona ne zna gdje ju je ostavio, i hladno mu zatvori ispred lica kućna vrata. Shvativši da je prozret komšija uznemireno pokuca i poviče za njom da mu otvori vrata:

- Molim te ko Allaha žena mi se sva nadula, ne može mokriti, nit' može da živi nit' da umre, samo ponavlja da joj ti jedina možeš pomoći i kumi te da otvoriš tikvu. Prsnuće sva od muke!

Domaćica uvjerivši se kako je komšinica dobila nazad svoje zlo odgovori da će otvoriti tikvu ali neka svojoj ženi poruči da joj ovo bude za pamet. Od tada nije imala nikakvih problema sa svojom susjedom.