U kratkoj narodnoj priči iz Velike Kladuše pripovijeda se zbog čega je trnić od svega drveća ostao rastom najmanji. Naime, jednog proljeća prije mnogo vijekova, kao i svake godine, trnić je prvi procvjetao. To je odnekud spazio gladni medvjed pa je odmah odlučio prileći pod njegove grane, prisvajajući ga, i hvaleći se na sva usta zecu koji se odmarao u blizini, kako će baš on te godine prvi od svih životinja najesti se plodova i biti sit.
- Prvi je procvjetao pa će prvi i donijeti bobice za jelo, mudrovao je medo.
Međutim, dok je medvjed strpljivo mjesecima ležao ispod trnića sve druge voćke su procvjetale i njihovi plodovi su dozrijeli, pa su se njima ostale životinje pogostile i nahranile čekajući tako site zimu. Jedino plodovi trnića nikako da sazriju te medo ostade mršav i gladan. To ga jako razbjesni pa svojim šapama izudara grane trnića i cijelim tijelom provalja se po njemu govoreći:
- E kad si toliko bezobrazan da zadnji dozrijevaš red je i da budeš malog rasta pa neka te koze i ovce brste. Nisi nizašto bolje!
I od tada je, pripovijeda narod, trnić postao žbun.
