Čovjek, šejtan i melek

Prije nego li će Allah stvoriti čovjeka, svoga roba, svaki dan bi ga napastvovao jedan šejtan, zapitkujući ga sad ovo, sad ono. A što bi god Bog u danu stvorio, to bi šejtan - nalet ga bilo! - noću pokvario. Allah mu je to dozvolio, da razvali sve ono što bi napravio, samo da čovjek bude što prikladniji i ljepši kada ga na kraju završi. Kad je na koncu oblikovao ljudsko tijelo, i napokon bio zadovoljan svojim stvaranjem, Allah ga nije htio oživjeti tri godine, nego ga je prislonio uz jednu sevliju (čempres). To je kod šejtana probudilo veliki interes i radoznalost jer nije znao šta će sada biti. Svaki bi dan dolazio do čovječijeg tijela i kuckao po njemu prstom, pa kad bi došao do glave, običavao je kuckajući po njoj govoriti:" Ova glava neće biti prazna". Pune tri godine svaki dan bi dolazio i tako govorio. Kad je već bilo na izmaku treće godine, Allah oživi čovjeka. Čim je insan oživio, odmah mu Bog reče da sa onim stvorem koji mu prvi dođe, a ne bude mu se htio predstaviti i kazati ime, nikako ne druži i od njega da ništa ne uzima. U prvo vrijeme čovjek se toga tvrdo držao i odolijevao, no, malo pomalo poče da gubi volju za tim. Jednoga dana šejtan poče oko njega oblijetati i obenđija ga svojim šejtanlucima i čovjek započne sa njim razgovor. Istog trena šejtan si prisvoji lijevu stranu čovječiju i uspenje mu se na lijevo rame, i od tog dana sjedi nepomično na ramenu svakog čovjeka, po cio dan i noć. Allah, da pomogne svom robu, pošalje svoga meleka i ovaj se uspenje na desno rame. Zato svaki čovjek ima na desnom ramenu meleka a na lijevom šejtana. Meleć ga uvijek na dobro navraća, a šejtan na zlo. Jao onome ko bude šejtana slušao i sa njim se slagao.