Spašeno od zaborava

Salivanje strahe ili izlijevanje olova drevna je egzorcistička praksa poznata na velikom geografskom području, doslovno od Palestine, Libana, Sirije ( sakbeh ili rakwi ), Alžira, Maroka ( khfif ), Turske ( kuršun dokmek ), Balkana pa sve do Njemačke, Velike Britanije ( melting lead ) i skandinavskih zemalja. Na našem podneblju salivanje strahe se pojavljuje, kako se standardno pretpostavlja, dolaskom Osmanlija, zajedno sa cijelim sklopom drugih magijskih vjerovanja, postupaka i predaja. No, isto tako, postoji indicija da je ovaj ritual izvorno ilirski te da su ga naši preci kao vojnici Rimskog carstva proširili po Bliskom istoku, a preko Kelta je stigao i do sjeverne Evrope. Salivanje strahe se dakle tradicionalno povezuje sa narodnom medicinom Arapa, Sefardskih Jevreja, Turaka ali i evropskih naroda, među koje spadaju Bošnjaci. Mada obred nema islamske korijene pojedini dijelovi tog starog šamanističkog rituala su islamizirani, u onom govornom dijelu, te stoga ritual prati izg...

U ne tako dalekoj prošlosti svaki zaseok, svaka mahala ili čak svaki red kuća imao je bar po jednu stravarku kojoj se narod mogao obratiti za pomoć u bilo koje doba dana. Danas je situacija potpuno drugačija i drastično je opao broj osoba koje se bave ovakvim načinom liječenja ljudske duše, unatoč tome što je potražnja za njima skoro ista kao i u nekadašnjim vremenima. Mladi stravara i stravaruša je vrlo malo te se stoga sama po sebi nameće logična potreba da se, bar u krajnjem slučaju, ovaj segment bosanske tradicije dokumentira i očuva u pisanoj formi za neka buduća pokoljenja. Istražujući ovo zanimljivo područje naše folklorne tradicije stekao sam dojam da su se kroz povijest BiH uvijek i redovito u nekom vremenskom intervalu, u odmaku od pedeset do sto godina, pojavljivale nadčulno nadarene osobe, izabrane od univerzuma, čija je misija bila da pomažu i liječe narod. Odabiri su dolazili periodično, skoro stihijski, najčešće u manjim sredinama, pošto usljed svakodnevnih i životni...

Još mnogima od nas je u sjećanju adet starih nena da se uvijek negdje u kući čuvalo bar nekoliko komadića olova, obično u kutiji za šivaći pribor, za „ne daj Bože“, da se nađu pri ruci ukoliko se neko dijete prepadne, ureče ili neko od ukućana nagazi. Po potrebi to se olovo diskretno odnosilo do stravarke i ostavljalo da na njega nauči (obično suru Jasin), pa bi se onda sutradan odlazilo na seansu salivanja. Evidentno je kako u prošlosti nije bilo djeteta, naročito u ruralnim sredinama, kojemu se bar jednom nije salivala straha. Čim bi majka primjetila da se njeno čedo uplašeno budi iz sna posumnjala bi da je postalo žrtvom užasnog straha koji mu trga snove i oduzima snagu. Vjerovalo se da je potrebno što prije djelovati u pravcu liječenja prvenstveno zbog bojaznosti da strah ne bi oživio u mladom biću i prouzročio mu dodatne komplikacije, pa čak i smrt. Neka Joka, žena Petra Kokotovića, iz Račića ispripovijedala je svešteniku K.Kovačeviću ( Kako se liječi od strave?, Bosanska v...

Prema predaji starih Bošnjana pošto je Iblis danonoćno atakovao na prve ljude Allah ga pozove u samu zoru, prije sunčeva izlaska, da mu kaže da će dobiti određenu vlast nad ljudima ako mu do noći kaže najbolji način kako bi on to postigao.   Čuvši taj božiji prijedlog Iblis se silno obradova te od veselja zaigra. No, kad se malo smirio sjeo je na stijenu pored rijeke i cio dan domišljao se na koji bi način među ljudima posijao vječnu svađu, nepravdu, pohlepu i ubijanje. Pomislio je da im stvori velike stomake kako bi morali stalno jesti, ali predomisli se. Zatim se sjeti da izmjeni ljudska lica - jedni da budu jako lijepi a drugi ružni. - Tako će ružni zavidjeti i mrziti lijepe a lijepi će im se rugati i ponižavati ih. Hmm, nedovoljno. Stvorio sam bolest, promrmlja, ona ljude stalno muči ali otimaju se tome, pronalaze načine da se izliječe. Onda sazva sve džine i šejtane i upita ih kako da pokvare sve ljude na ovom svijetu? Iz mase okupljenih džina i šejtana čuli su se svakakvi odg...

Niti jednom drvetu, osim možda lipi, nije posvećena tolika pažnja u bosanskoj narodnoj tradiciji kao tisovini ili tisi. Korijeni takve prakse potiču još od naših ilirskih predaka koji su prije rimske okupacije Ilirikuma vjerovali da njihova božanstva obitavaju u raznom drveću. Od tog vremena kod Bošnjaka postoji vjerovanje kako svaki čovjek pored zvijezde na nebu, zviždenjaka ili salamandera, izvora ima i svoje drvo koje predstavlja njegovog dvojnika u svijetu prirode. Zapravo ta četiri dvojnika predstavljaju četiri elementa prirode i savršen su prikaz duboke povezanosti ovdašnjeg čovjeka sa svijetom koji ga okružuje. Za tisovinu se u narodu govori da svoj skoro sveti status duguje tome što uglavnom raste na čistim i često nepristupačnim mjestima. Iako je danas vrlo malo tisovog drveća po Bosni može se konstatovati da je kult ovog drveta nekada bio vrlo raširen po cijeloj zemlji, ako ne i najvažniji, o čemu svjedoči na desetine topografskih naziva na geografskim kartama poput Tisa, ...

U narodu Bosne i Hercegovine od davnina se vjerovalo kako u nekoj kući može nestati berićeta ili blagostanja ukoliko se nešto iz nje ukrade, ili se na tu kuću rade magija ili baca kletva, a posebno ako se preko krova prebaciva zemlja sa groblja. Vrlo često, čak i danas, mnogi ljudi se žale kako unatoč urednim platama i relativno dobroj materijalnoj sređenosti u njihovom domu nema nikakvog napretka, novac koji uđe u kuću brzo je i napusti a njeni ukućani su u stalnim dugovima i kreditima. I tako stalno u krug. Kako bi se sačuvao kućni napredak oduvijek su postojali izvjesne zabrane (tabui) i radnje kojima se prizivala nafaka i berićet među familiju i dom. Kod Bošnjaka se tradicionalno vjerovalo da se kuća ne smije pomesti petkom i nedjeljom, jer bi se u protivnom mogao kućni berićet izmesti napolje. Prema tom ubjeđenju kućna nafaka stoji na nedjelji i petku; zato što je nedjelja prvi dan u sedmici, prema arapskom kalendaru, a petak jer je pejgamberov dan, te na ove dane treba posebno...

Živio neki čovjek sa svojom familijom sretno i berićetno, ali mu ta idila ne bijaše dugog vijeka pošto se iznenada stariji brat odluči na dijeljenje imovine. Ono malo stoke što mu je diobom pripalo pomre kroz godinu dana od bolesti a ostalo pojedoše vuci. Još za veći belaj umrije mu žena i djeca te on osta sam kao prst. Kad mu jadi i nesreća dodijaše, pribra se i naumi da pođe u svijet da traži bolju sreću za sebe. Tumarajući k'o muha bez glave, pređe jedno brdo i sretne starca koji ga upita kuda li je pošao, a on mu odgovori, da ide tražiti svoju sreću pa makar bila na kraju svijeta. -"Dostu moj, po Bogu si brat, ako znaš, gdje bi sreću našao kaži mi?" Starac na to pokaza štapom prema jednom velikom brdu u daljini i reče: -" Vidiš ono brdo, popni se na njega i tamo ćeš naći dida bijele brade i kose, koji će ti kazati za sreću, ali kada stigneš onamo ne progovaraj niti jedne riječi, dok te on ne upita, i šta on bude radio, to radi i ti." Nesretnik krenu tamo kud...

Na području jugoistočne Evrope, posebno u Bosni i Hercegovini, egzistira već vijekovima prepoznatljiv kult liječenja, koji je sastavni dio onoga što danas poznajemo pod terminom narodna medicina. Naime, ovdašnji je čovjek služeći se isključivo onim što ga okružuje kroz empirijska iskustva i spoznaje razvijao načine kako da održi svoje zdravlje, pri tome ne povlačeći jasnu liniju između medicine i magije. Zapravo, ona nije niti postojala jer sve ono što bi moglo pomoći, pa bar i u psihološkom smislu, bilo je dobrodošlo. Direktan uticaj religije doprinio je kontinuiranom uticaju narodne medicine na široke mase, gdje se minimalnim preinakama stare magijske formule pretvaraju u društveno prihvatljivije forme i tako opstaju sve do današnjeg vremena. Ironična činjenica je da usprkos zavidnom napretku tehnologije i medicine ljudi se sve više okreću "primitivnim" oblicima liječenja, djelomično zbog sve skupljih troškova liječenja, no, ipak više, zbog toga što u zvaničnoj medicini ...

Moj prvi susret sa narodnom medicinom obilježio je događaj koji mi se desio u tinejdžerskom dobu, kada sam pomažući rahmetli majci u vrtu štihajući s lopatom zemlju napravio nesmotren potez i izazvao jaku bol u predjelu želuca, usljed koje sam istog trena problijedio i čučnuo držeći obje ruke na stomaku. Majka je odmah prepoznala o čemu se radi i rekla mi da idemo u kuću. Pretpostavio sam da će mi skuhati neki čaj i reći da odležim dok bolovi ne prestanu. No, dok sam ležao u kuhinji posmatrao sam je, nijemo i sa bolnim grčem na licu, dok je u malenom lončiću zagrijavala vodu na šporetu a zatim vrelu vodu izlila u malu tepsiju. Dok je prevrtala prazan lončić spuštajući ga na sredinu tepsije tihim šapatom nešto je govorila, vjerovatno neku basmu ili molitvu. Nisam je nikada ni pitao jer mi tada osim pomisli da prestanu bolovi drugo ništa nije ni bilo važno. Začudo, sva voda je ubrzo nestala sa dna tepsije, u cjelosti se povukla pod lončić, a nekako u isto vrijeme oni užasni grčevi su se ...

U postupku liječenja strune prema kazivanju želudarica i stravarki moglo se zaključiti kako se ono odvija u tri ili četiri etape. Prvi zadatak je detektirati stanje bolesnika odnosno da li je njegov problem produkt pomaknutog želuca. Bez toga nema niti uspješnog liječenja. Potrebno je da bolesnik leže na leđa te da mu se makne odjeća sa stomaka a želudarica stavi srednji prst u pupak, ali tako da su kažiprst i domali prst odvojeni od njega. Prvi put srednji prst se stavlja u horizontalnom položaju a drugi put u vertikalnom, kako bi iz oba smjera osjetila želudac. Naime, ako se pulsiranje  osjeća na pupku pod velikim prstom tada bolesniku nije želudac pomjeren. Ukoliko je struna onda se pulsiranje damara opaža lijevo ili desno, gore ili dolje od pupka, tojest pod kažiprstom ili domalim prstom. Ili se pak pulsiranje damara ne osjeća nigdje. U tom slučaju se vjeruje da je želudac zalijepio se na kičmu. Isto tako, pregled se može obaviti i opipavanjem ručnog mišića, ispod pazuha ili ...