BOSNIAN FORTUNE TELLING

Salivanje strahe kod bošnjačkog naroda

Salivanje strahe ili izlijevanje olova drevna je egzorcistička praksa poznata na velikom geografskom području, doslovno od Palestine, Libana, Sirije (sakbeh ili rakwi), Alžira, Maroka (khfif), Turske (kuršun dokmek), Balkana pa sve do Njemačke, Velike Britanije (melting lead) i skandinavskih zemalja. Na našem podneblju salivanje strahe se pojavljuje, kako se standardno pretpostavlja, dolaskom Osmanlija, zajedno sa cijelim sklopom drugih magijskih vjerovanja, postupaka i predaja. No, isto tako, postoji indicija da je ovaj ritual izvorno ilirski te da su ga naši preci kao vojnici Rimskog carstva proširili po Bliskom istoku, a preko Kelta je stigao i do sjeverne Evrope.

Salivanje strahe se dakle tradicionalno povezuje sa narodnom medicinom Arapa, Sefardskih Jevreja, Turaka ali i evropskih naroda, među koje spadaju Bošnjaci. Mada obred nema islamske korijene pojedini dijelovi tog starog šamanističkog rituala su islamizirani, u onom govornom dijelu, te stoga ritual prati izgovaranje određenih kur'anskih poglavlja i dova. Pored toga u pomoć se pozivaju božiji poslanik Muhamed i hazreti Fatime, kako bi samim spominjanjem njihovih imena zlo predstavljeno u obliku bolesti pobjeglo od bolesnika. Isti slučaj susrećemo kod bugarskih ili rumunjskih stravarki koje koriste u ritualu molitvu Oče Naš, pozivajući se na svetu moć Isusa, Djevice Marije ili krsta. Svima im je zajednička upotreba dužih ili kraćih basmi i bajalica (bajati dolazi od turske riječi baymak – čarati, opsjenariti (u svrhu liječenja); varati. - Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Abdulah Škaljić).

Ritual je u svojoj osnovi egzorcistički i prema svjedočenju mnogih koji su ga iskušali - djelotvoran. Postoje mišljenja koja spore njegovu učinkovitost prozivajući je učinkom placeba na što mnoge stravarke uzvraćaju slijedećim argumentom; ritual je, naime, podjednako učinkovit i ako se radi osobi koja zna za njega i onoj koja ne zna, poput male djece. Jedina zamjerka je da se nipošto ne pije voda u koju se topilo olovo, pošto je olovo toksični metal, već da se ona prolije na raskršće ili se njome bolesnik samo umije i opere ruke i noge. Znači – NIKAKO NE PITI VODU OD SALIJEVANJA STRAHE!

Duga tradicija u BiH

U ne tako dalekoj prošlosti svaki zaseok, svaka mahala ili čak svaki red kuća imao je bar po jednu stravarku kojoj se narod mogao obratiti za pomoć u bilo koje doba dana. Danas je situacija potpuno drugačija i drastično je opao broj osoba koje se bave ovakvim načinom liječenja ljudske duše, unatoč tome što je potražnja za njima skoro ista kao i u nekadašnjim vremenima. Mladi stravara i stravaruša je vrlo malo te se stoga sama po sebi nameće logična potreba da se, bar u krajnjem slučaju, ovaj segment bosanske tradicije dokumentira i očuva u pisanoj formi za neka buduća pokoljenja.

Istražujući ovo zanimljivo područje naše folklorne tradicije stekao sam dojam da su se kroz povijest BiH uvijek i redovito u nekom vremenskom intervalu, u odmaku od pedeset do sto godina, pojavljivale nadčulno nadarene osobe, izabrane od univerzuma, čija je misija bila da pomažu i liječe narod. Odabiri su dolazili periodično, skoro stihijski, najčešće u manjim sredinama, pošto usljed svakodnevnih i životnih obaveza nije bilo realne mogućnosti da se "odabrani" u potpunosti posveti svome radu. To je rezultiralo stereotipom kako su najpoznatije i najbolje stravarke one u starijoj dobi.

Dakako, još jedan realni razlog tome često se krio u smjeni generacija - znanje se akumuliralo i tradicionalno nasljeđivalo od spiritualno obdarenog prethodnika (sa svekrve na snahu, s majke na ćerku, djeda na unuka). Tek onda kada se "učitelj" zbog teške bolesti ili starosti povlačio učenik ga je mogao zamjeniti prisvojivši uz stečeno znanje i sve njegove bivše "pacijente".

U duhu svega do sada napisanog aktuelna formulacija pojma stravarke ili stravara bila bi da je to žena starije dobi, ponekad i muškarac, koja vlada sposobnošću liječenja psihosomatskih (termin skovan od grčkih riječi soma - tijelo i psyche  - duh ili duša) poremećaja kroz izvođenje šamanističkog rituala s primjesom alhemijskog postupka.

Unatoč tome što je sama forma rituala, topljenje i izlijevanje olova, na prvi pogled prilično jednostavna ona je zapravo vrlo kompleksna i sadržajna. Držeći u ruci komadić olova stravarka izvodi ritualno kruženje oko glave bolesnika, ili laganim dodirivanjem određenih mjesta na tijelu, želeći na krajnje sugestivno-magijski način "povezati" bolesnu osobu sa energijom metalom. Potom ga stavlja u direktni kontakt sa vatrom a nakon toga i vodom.

Upravo iz spomenutog razloga, povezanosti sa ognjem i pretvorbom, olovo je, pored gvožđa ili željeza, uvijek u svijesti bosanskog naroda sadržavalo apotropejsko svojstvo, štitilo od zla i oslobađalo dušu. Mogućnost da se topljenjem olovo iz čvrstog oblika dovede u tekuću formu i obratno izazivalo je ljudsku fasciniranost i podržavalo ideju kako se magijskom manipulacijom njime mogu "uhvatiti" ili "zarobiti" zli duhovi te tako poraziti.

Kad strah iziđe na olovo

Još mnogima od nas je u sjećanju adet starih nena da se uvijek negdje u kući čuvalo bar nekoliko komadića olova, obično u kutiji za šivaći pribor, za „ne daj Bože“, da se nađu pri ruci ukoliko se neko dijete prepadne, ureče ili neko od ukućana nagazi. Po potrebi to se olovo diskretno odnosilo do stravarke i ostavljalo da na njega nauči (obično suru Jasin), pa bi se onda sutradan odlazilo na seansu salivanja.

Evidentno je kako u prošlosti nije bilo djeteta, naročito u ruralnim sredinama, kojemu se bar jednom nije salivala straha. Čim bi majka primjetila da se njeno čedo uplašeno budi iz sna posumnjala bi da je postalo žrtvom užasnog straha koji mu trga snove i oduzima snagu. Vjerovalo se da je potrebno što prije djelovati u pravcu liječenja prvenstveno zbog bojaznosti da strah ne bi oživio u mladom biću i prouzročio mu dodatne komplikacije, pa čak i smrt.

Neka Joka, žena Petra Kokotovića, iz Račića ispripovijedala je svešteniku K.Kovačeviću (Kako se liječi od strave?, Bosanska vila, 3 broj, 1888.godina), kako joj ništa drugo nije pomoglo da spasi dijete nego li - salijevanje strahe. Iako se obraćala za pomoć đaku i popu od toga nije bilo skoro nikakve fajde. Spas je tek pronašla kod stravarke Nelke[1].

–„Moj Mile, kad je bio dijete, dopade jedan put te nemile bolje (misli se na strahu) i čitav mjesec dana bio je u takoj muci, da nikad u noći ni u danu očiju sklopiti nije mogao. Bože moj milostivi! Muka je to bila velika:čas zaspi, čas zavrne očicama, čas protegni se, pa se trgni i skoči na noge, da mu sve koščice pucaju. Išla sam đaku u Suvaju (selo kod Bosanske Krupe), te mi otvara' roždanik i reka, da se – prošćeš – Kad sam ga nosila (trudna bila) poslije sunčanog počitka i to uoči sv.nedjelje preko bunjišta prešla, na da me je na bunjištu – Bog budi s nama – zapan'o (zadunuo) nečisti vjetar, te da je od toga i moj mali stravu dobio. Napisa mi tri zapisa: „jednim ćeš ga – veli – okaditi, drugim ga okupaj, treći zamotaj u voštenu krpu, pa privrzi (objesi) djetetu na vrat. Dado mu gotova po talijera, pa odoh kući i učinih sve kako mi on reče. Po mojoj duši, malo djetetu bi lakše, ali po nesreći otrže se zapis s vrata djetinjega, te se neđe izgubi a njega bolest opet poče kinjiti. Odvedoh ga starom popu Bosaičiću u Grmušu – jer mi rekoše da je on sevepli ruke – pa mu očata strašnu molitvu tamam od bešluka (50 nov.), ali i to slabo pomože. – Dok mojoj srećom kazaše mi za staru Nelku iz Podastrane , te ja brže bolje k njoj. Zateko je u kući samu samcatu i kazah joj sve po redu. Onda ona skoči i izvadi iz kovčega (sanduka) puščano zrno (kuglu), metnu ga na mašu (ožeg) a mašu na vatru. Sve nešto šapće u sebi, pa sam htjela, da i ja čujem što šapće, ne bi li kako i sama liječiti naučila, ali ne mogoh čuti ništa, nego samo dvije tri riječi. Učini mi se, da ovako nekako šapće:

Euzubilahi

De ozdravi mali!
Oće šućur, ako bog da,
Ozdraviti svojoj nani.

Kad se olovo na maši rastopilo, a ona nali bakrenu zdjelu (ćasu) vode, pa metnu djetetu na čelo a u onu vodu sali rastopljeno olovo sa maše. Olovo u vodi cvrknu i pade na dno, a ona ga brže bolje izvadi, pa ga sve nešto zagleda i otpoče meni:
 

“Evo vidi ti se, da ti se mali najprije prep'o od nešta rogata i to baš onda, kad si ga rodila ili bar kad je malešan bio“. Ja se primislih malo, i po mojoj jedinoj duši, pade mi na um, da je jedan naš jarac dolazio na kućni prag i zavirio u kuću, kad sam ja maloga Milu rodila. Uzeh i ja od nje ono olovo a ono se na moje preveliko čudo u vodi u jarca pretvorilo. Pravi pravcati jarac: vide se rozi, brada, noge – ama baš sve poput našeg lasana (jarca). „Vidiš“ –reče mi Nelka – „od šta god dijete najprije stravu dobije, to će meni izaći na ovome olovu, ali to predragi melajići[2] (anđeli) tako učine – i to nije svakom dano“. Nelka uze opet ono olovo, pa ga metnu na mašu i prinese vatri. Olovo se opet rastopi, a ona metnu zdjelu djetetu na prsa, pa opet učini kao i prije. Tako i treći put nad nogama djetinjim. Kada je po treći put svoj posao izvršila, reče mi:

Čuješ draga! Ništa drugo nije sevep (uzrok), da se tvoje dijete prepada, nego onaj jarac, za koga sam ti kazivala, nego ako je taj jarac živ a ti ga zakolji jer ne valja da živi“. Za tim uze onu vodu i otra djetetu desni obraz i lijevi nožni palac, pa onda lijevi obraz i desni palac, desnu ruku i lijevu nogu, lijevu ruku i desnu nogu a onda sve ostalo tijelo, i to sve unakrst. I od tog vremena nikad se mom Mili  - Bogu fala- strava nije pokazala. Nelki sam za ljekariju dala dvije cvancike, jedan sirac i od onoga jarca, kad smo ga zaklali, plećku mesa. Da joj je blagosloveno! Ja to i ne žalim, jer da nje ne bi, moj Mile davno bi već – Bog budi s njim – u crnoj zemlji ležao.

Ovdje možete pročitati cio tekst:

https://www.scribd.com/document/390769253/Salivanje-strahe-kod-bo%C5%A1nja%C4%8Dkog-naroda-Raif-Esmerovi%C4%87-pdf

Kako je postala ljudska sjenka

Prema predaji starih Bošnjana pošto je Iblis danonoćno atakovao na prve ljude Allah ga pozove u samu zoru, prije sunčeva izlaska, da mu kaže da će dobiti određenu vlast nad ljudima ako mu do noći kaže najbolji način kako bi on to postigao. 

Čuvši taj božiji prijedlog Iblis se silno obradova te od veselja zaigra. No, kad se malo smirio sjeo je na stijenu pored rijeke i cio dan domišljao se na koji bi način među ljudima posijao vječnu svađu, nepravdu, pohlepu i ubijanje. Pomislio je da im stvori velike stomake kako bi morali stalno jesti, ali predomisli se. Zatim se sjeti da izmjeni ljudska lica - jedni da budu jako lijepi a drugi ružni. - Tako će ružni zavidjeti i mrziti lijepe a lijepi će im se rugati i ponižavati ih. Hmm, nedovoljno. Stvorio sam bolest, promrmlja, ona ljude stalno muči ali otimaju se tome, pronalaze načine da se izliječe.

Onda sazva sve džine i šejtane i upita ih kako da pokvare sve ljude na ovom svijetu? Iz mase okupljenih džina i šejtana čuli su se svakakvi odgovori: "Pobijmo sve ljude, ne trebaju nam!", "Oslijepimo ih da ne vide ništa!", "Zaposjednimo im tijela da budu ludi!"...". Čuli su se svakakvi prijedlozi ali niti jedan nije zadovoljio Iblisa. Ljutito ih sviju potjera neka idu.

Dan se polako primicao kraju a Iblis, sjedeći od jutra na stijeni,  ničega se nije dovoljno lukavog dosjetio. Bližio se trenutak kada će morati Allahu reći na koji će siguran način zavesti sve ljude. Već je počeo gubiti nadu da će uspijeti u svom naumu. A onda mu iznenada pažnju privuče odbljesak akšamskog Sunca po površini vode. Treperio je i prelijevao se u zlatnoj boji po njoj. Neodoljivo je mamio pogled i budio uzbuđenje, želju da se dodirne i prisvoji.

- To je to, uzviknu uzbuđeno Iblis, stvorit ću zlato i novac, daću mu lažnu moć i uvjeriti ljude u tu svoju prevaru. To će probuditi pohlepu i zlo u njima. I nikada me se neće moći rješiti, biću im stalno u džepovima, oko ruku i vrata i u njihovim kućama. Uništit će im čistotu duše i biće prokleti.

Od radosti Iblis ponovo zaigra smijući se toliko jako da su od njegovog glasa podrhtavala stabla u šumi i vrhovi planina. U zakazano vrijeme pojavi se pred Bogom. On ga sasluša i kimnu potvrdno glavom.

- Ljudima sam dao slobodnu volju da od rođenja do smrti rade što žele. Ukoliko ne cijene dar života koji sam udahnuo u njih i padnu na tvoju obmanu onda ne zaslužuju ni moju milost nakon smrti. A sada idi Iblise. I tebi sam poklonio slobodu da radiš šta hoćeš do Kijameta. Onda ćeš doći zavezan u lancima pred mene da čuješ kaznu koja te čeka.

Iblis se oholo nasmije i nestade u iskrici vatre a Allah se sažali nad čovjekom pa pozove meleka nade i naredi mu da se pomiješa među ljude i postane njihova sjenka.

- Dok god imaju nade ljudi me neće zaboraviti i bar će se neki od njih, oni mudri i skromni, uspijeti oduprijeti Iblisu i njegovom zlu.

Od toga vremena ljudi imaju sjenu koja ih vjerno prati i tiho opominje da ne padaju na lažni sjaj zlata i pohlepe.

(Po kazivanju rahmetli Đulse Ordagić)

Razbolje se sultan Sulejman ELMA HADŽIĆ & AKA HD

Alma Subašić - Kora naših kestena

Ilma Karahmet - Beautiful Voice And Song: "U Stambolu na Bosforu"

Alma Subasic - Nigdje tako k'o u Bosni nema

NIKAD NE ZABORAVIMO najstrašniji zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata !

READING DESTINY WITH FORTY ONE GRAIN OF BEANS

Little secrets of Bosnian witchcraft

Deities of Bosnian mythology

Spells for the arrival of a partner

Bosnian prophets and prophecies

CIRCLE OF DESTINY: Universal Mother and Sep

Sve moći čudesne tisovine

Niti jednom drvetu, osim možda lipi, nije posvećena tolika pažnja u bosanskoj narodnoj tradiciji kao tisovini ili tisi. Korijeni takve prakse potiču još od naših ilirskih predaka koji su prije rimske okupacije Ilirikuma vjerovali da njihova božanstva obitavaju u raznom drveću. Od tog vremena kod Bošnjaka postoji vjerovanje kako svaki čovjek pored zvijezde na nebu, zviždenjaka ili salamandera, izvora ima i svoje drvo koje predstavlja njegovog dvojnika u svijetu prirode. Zapravo ta četiri dvojnika predstavljaju četiri elementa prirode i savršen su prikaz duboke povezanosti ovdašnjeg čovjeka sa svijetom koji ga okružuje.



Za tisovinu se u narodu govori da svoj skoro sveti status duguje tome što uglavnom raste na čistim i često nepristupačnim mjestima. Iako je danas vrlo malo tisovog drveća po Bosni može se konstatovati da je kult ovog drveta nekada bio vrlo raširen po cijeloj zemlji, ako ne i najvažniji, o čemu svjedoči na desetine topografskih naziva na geografskim kartama poput Tisa, Tisova Kosa, Mali Tisovac, Tisovača i mnogi drugi. Danas jedna od najstarijih tisa svakako je ona kod Olova, u Bukovu Dolu, čija se starost mjeri nekoliko stotina godina.

U narodu je ostalo sačuvano dosta vjerovanja o profilaktičnoj moći tise da odbrani neki kraj od nevremena i leda. Upravo zato smatra se velikim grijehom posjeći njeno stablo. Uvijek se gledalo da nešto od oraćeg pribora bude od tisovine te da se stoci, posebno volovima, utisne za rog mali komadić drveta kao utuk svakom zlu. U istu svrhu, na cijeni je posebno bio stap ili drvena posuda za tučenje masla napravljena od ovoga drveta, zbog vjerovanja kako ni jedna vještica neće moći oduzeti mlijeko kravi niti je ko ureći.

Tisovini je narodna predaja podarila mnoge priče i legende od kojih je najpoznatija ova. Pripovijedalo se, da je jednom davno u nekakva bega oralo pedeset plugova na njivi. Kako je bilo lijepo vrijeme, bijaše i sam beg izašao na njivu da posmatra, kako njegova vjerna raja marljivo tjera svoje tovne volove. Vele, dok su kmeti orali a beg ih gledao i razgovarao sa seljanima i slugama, dođe jedna Ciganka i zamoli bega. da joj udijeli sadaku.

- Vala ti ne dam ni pet para, reče beg - dok mi šta god ne pofaletaš; ja sam čuo, da si velika sihirbazica, deder svoj kakav majstorluk pokaži, da i ja vidim!

- Hoću, dragi begu, Allah ti dao svako dobro i zdravlje, Bog te očuvao od tvojih dušmana, samo obećaj štogod staroj neni, nastavi Ciganka onim poznatim lukavim tonom.

- Hoću, Ciganko, reče beg - daću ti stranu žita, ako nešto učiniš, što mi u pamet ne može leći.

- Dobro, dobro, Allah ti zdravlja dao, baš ću ti jedno čudo pokazati, i to veliki keramet; čudo, dragi begu, kakvo ni u snu nijesi vidio, produži Ciganka - eno, vidiš one tvoje plugove i volove, ja ću nešto proučiti i huknuti, pa se neće moći ni jedan maknuti.

- Dobro, Ciganko, ako to učiniš, daću ti tovar ječma; ali ako ne mogneš, turske mi vjere i lijepog mi mog dina, udariću ti stotinu udaraca bičem po stražnjici, zaprijeti joj beg, na što Ciganka bez razmišljanja pristade i odmah počnu nešto učiti i puhati prema volovima, koji marljivo svoj tovar za sobom vukoše.

Nije dugo ni bajala, kad zbilja svi volovi pod pluzima stadoše kao da su za zemlju prikovani, samo jedan plug ne stade, nego i dalje nastavi svoj teški posao.

- Vidiš, beže?, zapita Ciganka.
- Vidim, Ciganko, odvrati beg - baš si prava sihirbazica, al' mi reci, što je seveb (uzrok), da i onaj jedan ne stade?

- Heh, moj bego, Bog ti nafake dao, produži sitna vjera, - onog jednog ne bi mogli svi sihirbazi, što ih ima na svijetu, ustaviti; jer u onom plugu ima bilo šta od tisovog drveta.

Beg zapovijedi, da se onaj plug pretraži, kad zbilja u volovskim rogovima uvrćeno po komad tisovine. Beg Ciganki dade, što joj je obećao, a narod raširi taj istiniti i očevidni događaj po svojim selima. I od uha do uha pročuje se ta priča po cijeloj Bosni tako da je danas malo ko ne zna pričati.


Hamajlija od tisovine

Tisovina je među narodom počašćena nazivom "sretno drvo" zbog vjerovanja da štiti od svakog zla i donosi sreću te se u današnje vrijeme može skoro pronaći kod svakog drugog stanovnika Bosne i Hercegovine.

Adet je da se djeci, posebno onoj maloj, stavlja ispod jastuka da ih štite od urokljivih očiju dok je odrasli nose u novčaniku ili u vidu privjeska. Tu praksu slijede i spravljači zapisa pa tradicionalno hodže i derviši stavljaju komadić tisovine, zajedno sa sedefilom, u hamajliju kako bi se njena moć udvostručila.

Još je prije jednog vijeka doktor Sielski pisao;" U Bosni i Hercegovini su se kao hamajlije nosile mnoge druge stvari: platnene, mineralne, biljne i koštane. Tako se, na primjer, u crveno platno ušije komad tisovine, objesi na crvenu uzicu pa njome opaše plačljivo dijete. Hamajlija se može splesti od uzica u četiri boje (crna, žuta, narančasta i crvena) a onda se njome opasati urečeno dijete. Nadalje, kombinacija tisovine i dvije košpice od hurme sašiveno u komad crvene tkanine, predstavljalo je moćno sredstvo protiv uroka".

Rahmetli stravarka Fatime K., iz Velike Kladuše za života je radila hamajliju od tisovine na slijedeći način; prvo bi na koncu proučila 99 puta Ajetul Kursiju i svaki put svezala na niti čvor i puhnula u njega. Pošto bi zavezala i zadnji uzao, konac bi omotala oko malog komadića tisovine. Govorila je kako je to hamajlija protiv crne magije i zla a ako je nosi žena uza se, navodno, vodit će glavnu riječ sa mužem. Također je tvrdila da svako onaj ko nosi ovu hamajliju sedam dana sa njega mora otpasti svaki sihir, pa bio on star i dvadeset godina.

U Bosanskoj Krupi i Sanskom Mostu narod vjeruje da ako se oko komadića tisovine sedam puta omota papir i ona zalijepi selotejpom da se dobila prvoklasna hamajlija protiv čarki i džina.

Duž sjevernog dijela Bosne i Hercegovine, posebno oko Prijedora, Kozarca i Banjaluke, egzistira običaj bacanja komadića tisovine u posudu sa vodom, kako bi se doznalo da li se neko osoba bavi čaranjem. Prvo se na glas postavi pitanje tako što se navede ime te osobe a onda se drvce tisovine baci u vodu; ako potone odgovor je potvrdan a ako ne onda je to znak da se imenovana osoba ne bavi magijom. Idući dalje, u Brčkom i okolici hamajlija od tisovine se radi tako da se u crvenu platnenu kesicu stavi mali komadić ovoga drveta, te doda na vrh nože soli i šećera. Zatim se kesica zašije i vjerno nosi uza se.

Kako je skoro nezaobilazni rekvizit u ritualima liječenja od crne magije tisovina osim hamajlijske uloge ima i onu egzorcističku. U Cazinskoj krajini stravarke imaju običaj okaditi omađijanu osobu sa nekoliko suhi komadića korijena omana te komadića tisovine koje bace zajedno na žeravicu. Dok pronose posudu sa ugljenom oko bolesnika ponavljaju Euzubilu i Fatihu tri puta a onda govore:

Uz božiju moć i pomoć
neka svako zlo i sihiri
odu od ovog čovjeka daleko, predaleko
na truhle panjeve i mutne vode;
tamo se zavlačili na njega se više ne navlačili.

Prizivanje kućnog blagostanja

U narodu Bosne i Hercegovine od davnina se vjerovalo kako u nekoj kući može nestati berićeta ili blagostanja ukoliko se nešto iz nje ukrade, ili se na tu kuću rade magija ili baca kletva, a posebno ako se preko krova prebaciva zemlja sa groblja. Vrlo često, čak i danas, mnogi ljudi se žale kako unatoč urednim platama i relativno dobroj materijalnoj sređenosti u njihovom domu nema nikakvog napretka, novac koji uđe u kuću brzo je i napusti a njeni ukućani su u stalnim dugovima i kreditima. I tako stalno u krug.



Kako bi se sačuvao kućni napredak oduvijek su postojali izvjesne zabrane (tabui) i radnje kojima se prizivala nafaka i berićet među familiju i dom. Kod Bošnjaka se tradicionalno vjerovalo da se kuća ne smije pomesti petkom i nedjeljom, jer bi se u protivnom mogao kućni berićet izmesti napolje. Prema tom ubjeđenju kućna nafaka stoji na nedjelji i petku; zato što je nedjelja prvi dan u sedmici, prema arapskom kalendaru, a petak jer je pejgamberov dan, te na ove dane treba posebno paziti na domaće životinje, kako ih ne bi kakva tegoba zadesila (hira zahirila). Također, vjerovalo se kako pred velike praznike ne valja ništa u kuću pozajmljivati jer bi ukućani u protivnom morali preko cijele godine od drugih pozajmljivati, pošto bi im u kući stalno manjkalo berićeta.

Međutim, treba navesti kako blagostanje nije uvijek uništavano od strane neprijatelja nego ga je mogao i sam čovjek prognati iz svoga doma kršenjem nekih starih tabua. U Velikoj Kladuši se, na primjer, vjerovalo kako nije dobro udariti kašikom od stol ili sofru pri kraju jela pošto bi to tjeralo berićet od kuće. Ko to napravi sugeriralo mu se da uzme još jedan zalogaj a onda pažljivo odloži kašiku. Isto tako, nije dobro niti smijati se prilikom objeda, posebno ne od strane gosta, jer se time isto nanosila šteta kućnom dobru.

Da bi se blagostanje prizvalo još i danas se u pojedinim krajevima Bosne i Hercegovine prakticiraju neke od ovih magičnih radnji. U pitanju su uglavnom prilično jednostavni rituali poput onog da se tokom jutarnjeg čišćenja kuće prikupljeni smet ili prašina uvijek baci napolju u pravcu zapada, kako bi svako zlo sa njim otišlo, a kućna vrata se potom ostave otvorena bar pola sata, da bi u kuću ušao berićet.

Naprotiv, ako bi se želio poduzeti jači ritual onda bi se uoči petka pomela kuća, ali tako da se smet ili prašina metlom sakupi na dva mjesta, pa bi onda domaćica govorila slijedeće:

Dževap činim mu,
dedžiji džep čanak.

Zatim bi sastavila one dvije hrpe kućnog smeta, iznijela ih napolje i bacila u pravcu jugoistoku te na kraju tri puta pljunula po metli.

Kada se mati ili otac vrate iz toaleta i nađe djecu kako su zaspala, a da prije toga nisu već spavala, treba da im pažljivo uzme pljuvačke iz usta pazeći da ih ne probudi, pa tim ovlaženim prstom otići dodirnuti domaće životinje, poljoprivredne strojeve, auto, a onda prst obrisati od maramicu, uredno je premotati i nositi stalno uza se. Nakon toga, tvrde stare bošnjačke glave, ta će osoba imati mnogo berićeta u budućnosti. Još je dobro, misli se, da onaj ko nema kućnog berićeta da sebi često niz nos gleda u prste na rukama.

U prošlosti je bio običaj da kada u kući ponestane brašna ili drugih namirnica domaćica tri puta govori ovu hajir basmu:

Muhajer sa nama, Bog sa tobom,
bi li bila olakšica ovo,
da oka meni, oka tebi,
ne bil' bilo bereketa!

Isto tako, kada u kuhinji nestane ili potroši se nečega od potrebština ne valja kukati nad onom praznom posudom nego reći: „Nije prazan, niti bijesan“ pa u nju baciti kamen i reći: „ Težak mi bio, kao i ovo!“.


Čuvarkuća za kućno blagostanje

U tradicijskom vjerovanju bosanskohercegovačkog naroda pojedino bilje poput fasligana ili bosiljka, nevena, sedef trave priziva dobru sreću i napredak onoj kući u kojoj se gaji. Tako, primjerice, da bi u kući bilo sreće u novcu po Cazinskoj krajini se sadi neven u saksije i drži na prozorima. Međutim, narod tomošnjeg kraja vjeruje da neven nije dobro uzgajati ako u kući ima djevojaka na udaju, jer im on otežava mogućnost da uđu u brak.

Stare bosanske žene su od davnina imale običaj bajati nad čuvarkućom kako bi od nje napravile biljni tilsum za kućni berićet, koji uostalom čuva kuću i od svakog hrsuza i lopova. Dok bi presađivala čuvarkuću u saksiju sa zemljom govorila bi ovako:

Da Bog da se primila,
kako na sljemenu,
tako u vimenu,
kako na strehi,
tako u pčeli,
dim jastuk.

Nakon toga tri puta se pljune. Još se kazuje kako je bolje imati čuvarkuću na krovu nego dva psa pred kućom, što dovoljno prezentira narodnu vjeru u njenu čudesnu moć.



U Rogatici, pak, vjeruju kako je dobro uza se nositi komadić užeta kojim se neko objesio – onome ko ga nosi uza se sreća će stalno ići naprijed.

Ništa manje nije bitna niti hamajlija kojom bi se sačuvao kućni berićet a nju je naš narod uvijek prepoznavao u glogu. Naime, tvrdi se kako je za zaštitu kuće najbolje držati bar komadić gloga na ulaznim vratima.

Tri nebeske sofre

Živio neki čovjek sa svojom familijom sretno i berićetno, ali mu ta idila ne bijaše dugog vijeka pošto se iznenada stariji brat odluči na dijeljenje imovine. Ono malo stoke što mu je diobom pripalo pomre kroz godinu dana od bolesti a ostalo pojedoše vuci. Još za veći belaj umrije mu žena i djeca te on osta sam kao prst.

Kad mu jadi i nesreća dodijaše, pribra se i naumi da pođe u svijet da traži bolju sreću za sebe. Tumarajući k'o muha bez glave, pređe jedno brdo i sretne starca koji ga upita kuda li je pošao, a on mu odgovori, da ide tražiti svoju sreću pa makar bila na kraju svijeta.

-"Dostu moj, po Bogu si brat, ako znaš, gdje bi sreću našao kaži mi?" Starac na to pokaza štapom prema jednom velikom brdu u daljini i reče: -" Vidiš ono brdo, popni se na njega i tamo ćeš naći dida bijele brade i kose, koji će ti kazati za sreću, ali kada stigneš onamo ne progovaraj niti jedne riječi, dok te on ne upita, i šta on bude radio, to radi i ti."

Nesretnik krenu tamo kuda ga uputi starac, no, put mu ne bude kratak pa on putovaše dva dana, uspinjući se teškom mukom na vrh brda. Ondje ugleda spomenutog dida, sijede kose i brade, kako sjedi i mota veliko klupko bijelog konca, koji se iz zemlje kroz jednu rupicu izvlači.

Kad se Sunce spustilo da zađe on počne motati mrk konac, a malo po malo, on postade sasvim crn, dok se potpuno ne uhvati mrak, kada se pred dida sa neba spusti zlatna sinija. Sva se presijavala od sjaja a po njoj poredano obilje svakakve ukusne hrane. Did započne večerati a nesretnik se napokon ohrabri, primakne se siniji, sjede, pa i on poče sa njim jesti. Kad su završili sa večerom, sinija se podignu u nebo, a did nastavi motati crni konac cijelu noć. Pred zoru konac malo po malo promjeni svoju boju, postade blijeđi, a čim se pojavi Sunce on potpuno pobijeli. Tako je did motao cijeli dan bijeli konac, a predveče on opet izmijeni svoju boju, potamni i pocrni.

Sa neba se spusti sinija ali ovaj put drvena i na njoj srednja vrsta jela, ne onako dobrih kao prošlu noć, pa oni započeše večerati. Treće noći eto ti opet sinije sa neba proste i samo sa malo soli i hljeba, što njih dvojica pojedoše, nakon čega se sinija sama od sebe podiže u nebesa a did tek tada progovori i upita nesretnika šta li od njega želi.



Ovaj mu ispripovijedi kako nema sreće pa je traži i zamoli ga, ako zna, da mu otkrije kako da je sebi pribavi. Did mu na to reče: - " Jesi li vidio onu prvu večer sofru, pa drugu i treću?". Koja je u njima razlika, takva je razlika i među ljudima. Ko se onaj dan rodi kada silazi zlatna sofra biće vrlo sretan i bogat, ko se rodi drugi dan ili noć, imaće osrednju sreću, i od dobrog rada i truda moći će da živi prilično dobro, a onaj ko se rodi trećeg dana ili noći, kad siđe mršava sofra, taj je cijelog svog života nesretan i jedva se hljebom prehranjuje. On se mora kod onoga pridvoriti, koji se u sretni čas rodio. Ti sad idi pa se strpi, jer ti je tako suđeno!".

Tradicionalna medicina Bosne i Hercegovine

Na području jugoistočne Evrope, posebno u Bosni i Hercegovini, egzistira već vijekovima prepoznatljiv kult liječenja, koji je sastavni dio onoga što danas poznajemo pod terminom narodna medicina. Naime, ovdašnji je čovjek služeći se isključivo onim što ga okružuje kroz empirijska iskustva i spoznaje razvijao načine kako da održi svoje zdravlje, pri tome ne povlačeći jasnu liniju između medicine i magije. Zapravo, ona nije niti postojala jer sve ono što bi moglo pomoći, pa bar i u psihološkom smislu, bilo je dobrodošlo. Direktan uticaj religije doprinio je kontinuiranom uticaju narodne medicine na široke mase, gdje se minimalnim preinakama stare magijske formule pretvaraju u društveno prihvatljivije forme i tako opstaju sve do današnjeg vremena.

Ironična činjenica je da usprkos zavidnom napretku tehnologije i medicine ljudi se sve više okreću "primitivnim" oblicima liječenja, djelomično zbog sve skupljih troškova liječenja, no, ipak više, zbog toga što u zvaničnoj medicini "nema duše". Ljudsko biće ne može funkcionirati bez duhovne komponente i bliskosti sa prirodom koja je duboko utkana u cijelo njegovo postojanje. Zapravo, što više uništavamo okoliš, floru i faunu, u ljudima se spontano javlja sve veći refleks za povratkom onome iz čega smo ponikli.



Hećimi i vidari

- Tradicionalna medicina počiva na uvjerenju da pojedinci koji se njome bave, narodni hećimi, posjeduju određene nadnaravne sposobnosti ili da je njihovo iscjeliteljsko znanje nasljeđeno od prethodnika - osobe koja se na mističan način inicirala u tajne vidanja. U narodu su poznati slučajevi kada je neka osoba doslovno preko noći postala iscjelitelj, obično nakon intervencije više sile u snu. U toku tog dešavanja na spavača je telepatski prenesen dar znanja koji nipošto ne smije biti zloupotrebljen. Prema kazivanju stravarke Ćanke iz Velike Kladuše njoj su jedne noći u sobu došli nepoznati muškarac i žena obučeni u potpuno bijelu odjeću, i probudili je tako što su je povukli za veliki nožni prst. Za vrijeme susreta sa njima ona je dobila dozvolu i znanje o liječenju kojim se bavila sve do svoje smrti.

- U narodu se također vjeruje da navedeni dar može biti nasljedan ali ga može preuzeti samo mizinac odnosno  najmlađe dijete.

- Znanje kojim raspolažu stravarke, želudarice i travari je bazirano na empirijskom iskustvu i predstavlja mješavinu herbalistike i homeopatije, magijskog i religijskog sadržaja. Ono je duboko vezano za kulturnu podlogu područja na kome je nastalo.

- Iako nema precizno formulisanog pravila u narodu se smatra da narodni hećim najbolje rezultate postiže kada pređe četrdesetu godinu života, što je očito aludiranje na božijeg poslanika Muhameda a.s. koji je počeo primati religijsku objavu u toj godini života.

- Moć liječenja se prema narodnom vjerovanju može steći i na magijski način. Kad se prvi put u proljeće ugleda crni puž  bez kućice (Limax cinereoniger) treba mu bilo kojim prstom na ruci, obično kažiprstom, tri puta dodirnuti rogove, ali svaki put prije dodirivanja pljune se u stranu. Kada kasnije neko zatraži pomoć od te osobe dovoljne je da mu ona tri puta prstom dodirne bolesno mjesto i bolest će mu nestati.

Struna od devet ruku

Moj prvi susret sa narodnom medicinom obilježio je događaj koji mi se desio u tinejdžerskom dobu, kada sam pomažući rahmetli majci u vrtu štihajući s lopatom zemlju napravio nesmotren potez i izazvao jaku bol u predjelu želuca, usljed koje sam istog trena problijedio i čučnuo držeći obje ruke na stomaku. Majka je odmah prepoznala o čemu se radi i rekla mi da idemo u kuću. Pretpostavio sam da će mi skuhati neki čaj i reći da odležim dok bolovi ne prestanu. No, dok sam ležao u kuhinji posmatrao sam je, nijemo i sa bolnim grčem na licu, dok je u malenom lončiću zagrijavala vodu na šporetu a zatim vrelu vodu izlila u malu tepsiju. Dok je prevrtala prazan lončić spuštajući ga na sredinu tepsije tihim šapatom nešto je govorila, vjerovatno neku basmu ili molitvu. Nisam je nikada ni pitao jer mi tada osim pomisli da prestanu bolovi drugo ništa nije ni bilo važno. Začudo, sva voda je ubrzo nestala sa dna tepsije, u cjelosti se povukla pod lončić, a nekako u isto vrijeme oni užasni grčevi su se smirili i nestali. Doslovno, u nekih petnaest minuta od pojave bolova sve je prestalo?! Kasnije sam saznao da ono što je majka izvela tog martovskog dana u kuhinji poznato je u našem narodu kao "uvarivanje želdaca". Ta nesvakidašnja metoda liječenja pobudila je u meni radoznalost da sve ono što čujem od nekoga iz svoje okoline zapišem i tako memoriram, spasim pred neumoljivim snom zaborava. S vremenom se skupilo dosta toga i postalo podsjetnik kako je nekada živio i disao narod sjeverozapadne Bosne.


„uvarivanje želdaca“

U narodnoj medicini BiH osobe koje se bave liječenjem ovoga problema nazivaju se želudarice (žene) i želudari (muškarci). Prema njihovom kazivanju pomjereni želudac (strunjeni želudac), tretira se jako ozbiljnim zdravstvenim problem sa potencijalno smrtonosnim epilogom. Tome uostalom svjedoči i narodno vjerovanje prema kojem se ova tegoba manifestira čak kroz devet oblika, takozvanih „devet ruku“, pa želudarica mora biti iznimno vješta da svaku pojedinačno detektira i primjeni odgovarajuću metodu liječenja. Svaki od devet oblika tog oboljenja ima svoj specifičan naziv i dijagnozu poput : „plava struna“, „crvena struna“, „crna struna“ itd. Međutim, potrebno je napomenuti kako želudarice nisu u potpunosti složne u određivanju naziva i simptoma, pa se najčešće njihova mišljenja poklapaju kod „plave strune“ pošto se ona najlakše otkriva i liječi. Međutim, dedukcijom svega dostupnog materijala kojeg sam imao na uvidu iz arhive Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ali i pojedinačnih razgovora sa narodnim liječnicima, uspio sam dobrim dijelom kategorizirati njihove nazive. Naime, ono što unosi zabunu kod većine jeste to što svaka struna pojedinačno ima uglavnom dva, a nekad i tri, naziva; prvo nazivlje bazira se po boji a drugo je određeno nečim simboličnim poput dijela tijela, spola, po vodi ili hljebu i slično. Stoga se najčešće navode sljedeći nazivi: krušna struna, ručna struna, muška struna, ženska struna, vodena struna, sastava, itd.

Krušna struna se liječi tako da se iz hljeba izvadi sredine, od nje napravi kuglica u koju se zabodu uspravno tri šibice, postavi se na pupak a onda se šibice zapale i poklope čašom.

Ručna struna prepoznaje se po tome što kod bolesnika „ispršte damari“. Liječi se masiranjem ruke.

Muška struna je poznata i kao „razvijen pupak“ manifestira se kroz jaku bol u stomaku, osjećaj gušenja, crnilo pred očima. Kod muškarca može uzrokovati slabu pokretljivost spermatozoida.

Crvena struna nastaje od brige, stresa, sekirancije, emocionalnih problema. Manifestira se mršavljenjem, povraćanjem, bljedilom i mučninama. Želudac se u ovom slučaju detektira ispod rebra, ili se pomiče ka srcu,  i jedini način je da se masiranjem vrati nazad.

Crna ili teška struna nastaje od nošenja tereta, naglog okretanja, neredovite ishrane, kod poroda, u snu ili nekakvom udesu a očituje se kroz naglo debljanje, vjetrovima, nadimanjem i bolovima, ne samo u želuci nego i u crijevima. Kod crne strune želudac se pomiće prema kičmi. Od teške strune javlja se bol među plećima.

Ženska struna je oboljenje koje, kako to i sam naziv implicira, pogađa isključivo žene usred trudnoće i porođaja, no, isto tako, može uzrokovati i privremenu neplodnost tako da žena ne može ostvariti trudnoću. Liječi se masažom i potpasivanjem, itd.

Zbog želuca izgubiti džan

U postupku liječenja strune prema kazivanju želudarica i stravarki moglo se zaključiti kako se ono odvija u tri ili četiri etape. Prvi zadatak je detektirati stanje bolesnika odnosno da li je njegov problem produkt pomaknutog želuca. Bez toga nema niti uspješnog liječenja. Potrebno je da bolesnik leže na leđa te da mu se makne odjeća sa stomaka a želudarica stavi srednji prst u pupak, ali tako da su kažiprst i domali prst odvojeni od njega. Prvi put srednji prst se stavlja u horizontalnom položaju a drugi put u vertikalnom, kako bi iz oba smjera osjetila želudac. Naime, ako se pulsiranje  osjeća na pupku pod velikim prstom tada bolesniku nije želudac pomjeren. Ukoliko je struna onda se pulsiranje damara opaža lijevo ili desno, gore ili dolje od pupka, tojest pod kažiprstom ili domalim prstom. Ili se pak pulsiranje damara ne osjeća nigdje. U tom slučaju se vjeruje da je želudac zalijepio se na kičmu.

Isto tako, pregled se može obaviti i opipavanjem ručnog mišića, ispod pazuha ili palca, naime, ukoliko tu puno damar lupa onda čovjek ima problem sa strunom želuca. Pojedine želudarice ako napipaju na lijevoj ruci bolesnika, između palca i kažiprsta, malenu kuglicu sigurne su da je u pitanju struna. Onda tu kuglicu nježno masiraju sve dok je ne „razbiju“, što je najvažniji korak u tretmanu liječenja.



Evidentno je prema kazivanju narodnih ljekara da se problem sa želucem može javiti naglo i agresivno, praćeno sa velikim bolovima, ili postepeno i tiho, kroz jedan duži period, kada je potrebno pažljivo analizirati prisutne simptome i uspostaviti pravilnu dijagnozu. Nerjetko, bol u predjelu želuca je toliko jaka da bolesniku nije ni potrebna navedena provjera stanja pošto je ona očita. U svom etnološkom radu“ Lijekovi i liječenje u muslimana Male Kladuše“ objavljenom u časopisu Behar 1992.godine (Zagreb, brojevi 1/2) dr. Husein Džanić je zapisao: „Želudac (trbuh), kad zaboli, onda insan se savija i krči ko sapeti teljig (rukohvat od pletene košare), a ispreo očiju mu svitle svitlaci. Kad njekog često i jako boli želudac kažemo da ga je strunio Bože nedaj, da to bude nastup od čega se može i džan izgubiti.“

U slučaju da je bolest nastajala vremenski duže onda iskusne želudarice mogu u prilično velikom postotku, bez ikakvog fizičkog kontakta sa bolesnikom, posmatrajući vanjski izgled dati procjenu zdravstvenog stanja. Naime, prema empirijskom iskustvu kojim bosanski iscjelitelji raspolažu mršave osobe sa žutom bojom lica kao i debele osobe blijedog lica, koje izgledaju napuhnuto, pate od strune. Svaka od njih također kategorično tvrdi kako struna nije bolest koju može rješiti oficijelna medicina te da je tražiti pomoć kod zvaničnih liječnika čisti gubitak vremena.



Postoji cijeli niz znakova po kojima se može pretpostaviti da neki pojedinac pati od zdravstvenih problema koji uzrokuje struna. Želudičar Edhem Mešinović iz Fojnice napominje da je želudac jako važan organ i ako je on bolestan, bolesni su i drugi organi. –„ Struna se može dobit, upozorava on, i ako se protegnete, ako naglo ustanete, ako skočite, ako nešto teško podignete, a može se dobiti i što ono kažu „na čistu računu“.

Stanje straha ili šoka usred neke nezgode također može implicirati pomjeranje želuca. U bošnjačkom narodu se vjeruje da ona osoba koja je po naravi plašljiva, lako se struni/pomjeri joj se želudac, treba u vodi koju pije preko dana da drži kamen-ustavljak. Misli se na onaj kamen koji se slučajno zaustavi pri bacanju na neko drvo odnosno između njegovih grana. Znači, kamenčić koji nije pao na zemlju nego se zadržao na stablu. Još se tvrdi da je najidealnije drvo za takav eksperiment od gloga (Crataegus).

Cjelokupni tekst možete pročitati na ovom linku:

 https://www.yumpu.com/xx/document/view/59721251/narodno-lijecenje-strune-zeluca-raif-esmerovic