U ne tako dalekoj prošlosti svaki zaseok, svaka
mahala ili čak svaki red kuća imao je bar po jednu stravarku kojoj se narod
mogao obratiti za pomoć u bilo koje doba dana. Danas je situacija potpuno
drugačija i drastično je opao broj osoba koje se bave ovakvim načinom liječenja
ljudske duše, unatoč tome što je potražnja za njima skoro ista kao i u
nekadašnjim vremenima. Mladi stravara i stravaruša je vrlo malo te se stoga
sama po sebi nameće logična potreba da se, bar u krajnjem slučaju, ovaj segment
bosanske tradicije dokumentira i očuva u pisanoj formi za neka buduća
pokoljenja. Istražujući ovo zanimljivo područje naše folklorne tradicije stekao sam dojam da su se kroz povijest BiH uvijek i redovito u nekom vremenskom intervalu, u odmaku od pedeset do sto godina, pojavljivale nadčulno nadarene osobe, izabrane od univerzuma, čija je misija bila da pomažu i liječe narod. Odabiri su dolazili periodično, skoro stihijski, najčešće u manjim sredinama, pošto usljed svakodnevnih i životnih obaveza nije bilo realne mogućnosti da se "odabrani" u potpunosti posveti svome radu. To je rezultiralo stereotipom kako su najpoznatije i najbolje stravarke one u starijoj dobi.
Dakako, još jedan realni razlog tome često se krio
u smjeni generacija - znanje se akumuliralo i tradicionalno nasljeđivalo od
spiritualno obdarenog prethodnika (sa svekrve na snahu, s majke na ćerku, djeda
na unuka). Tek onda kada se "učitelj" zbog teške bolesti ili starosti
povlačio učenik ga je mogao zamjeniti prisvojivši uz stečeno znanje i sve njegove
bivše "pacijente".
U duhu svega do sada napisanog aktuelna formulacija pojma stravarke ili stravara bila bi da je to žena starije dobi, ponekad i muškarac, koja vlada sposobnošću liječenja psihosomatskih (termin skovan od grčkih riječi soma - tijelo i psyche - duh ili duša) poremećaja kroz izvođenje šamanističkog rituala s primjesom alhemijskog postupka.
Unatoč tome što je sama forma rituala, topljenje i izlijevanje olova, na prvi pogled prilično jednostavna ona je zapravo vrlo kompleksna i sadržajna. Držeći u ruci komadić olova stravarka izvodi ritualno kruženje oko glave bolesnika, ili laganim dodirivanjem određenih mjesta na tijelu, želeći na krajnje sugestivno-magijski način "povezati" bolesnu osobu sa energijom metalom. Potom ga stavlja u direktni kontakt sa vatrom a nakon toga i vodom.
Upravo iz spomenutog razloga, povezanosti sa ognjem i pretvorbom, olovo je, pored gvožđa ili željeza, uvijek u svijesti bosanskog naroda sadržavalo apotropejsko svojstvo, štitilo od zla i oslobađalo dušu. Mogućnost da se topljenjem olovo iz čvrstog oblika dovede u tekuću formu i obratno izazivalo je ljudsku fasciniranost i podržavalo ideju kako se magijskom manipulacijom njime mogu "uhvatiti" ili "zarobiti" zli duhovi te tako poraziti.
U duhu svega do sada napisanog aktuelna formulacija pojma stravarke ili stravara bila bi da je to žena starije dobi, ponekad i muškarac, koja vlada sposobnošću liječenja psihosomatskih (termin skovan od grčkih riječi soma - tijelo i psyche - duh ili duša) poremećaja kroz izvođenje šamanističkog rituala s primjesom alhemijskog postupka.
Unatoč tome što je sama forma rituala, topljenje i izlijevanje olova, na prvi pogled prilično jednostavna ona je zapravo vrlo kompleksna i sadržajna. Držeći u ruci komadić olova stravarka izvodi ritualno kruženje oko glave bolesnika, ili laganim dodirivanjem određenih mjesta na tijelu, želeći na krajnje sugestivno-magijski način "povezati" bolesnu osobu sa energijom metalom. Potom ga stavlja u direktni kontakt sa vatrom a nakon toga i vodom.
Upravo iz spomenutog razloga, povezanosti sa ognjem i pretvorbom, olovo je, pored gvožđa ili željeza, uvijek u svijesti bosanskog naroda sadržavalo apotropejsko svojstvo, štitilo od zla i oslobađalo dušu. Mogućnost da se topljenjem olovo iz čvrstog oblika dovede u tekuću formu i obratno izazivalo je ljudsku fasciniranost i podržavalo ideju kako se magijskom manipulacijom njime mogu "uhvatiti" ili "zarobiti" zli duhovi te tako poraziti.