Od starih vremena u Bosni se kazivalo kako je narod postao od žene, mačke i kuje. A predaja počinje ovako: još za Adema pejgambera, kad pejgamberi hodaše po zemlji, dođoše odnekud prosci da mu isprose kćerku jedinicu koja bijaše jako lijepa. On im je odmah obeća, no iza njih dođoše i drugi pa ne mogavši im rezil učiniti obeća njenu ruku i njima. Nedugo nakon njihova odlaska dođoše i treći prosci, a on je obeća i njima, te tako ugovori sa njima troje u isti dan kada će doći po mladu. Saznavši za to stade se njegova žena ibretiti i pitati kako je svim tim proscima mogao obećati njihovu jedinu kćer, pa se na kraju smiri i reče mu kako je najbolje da je daju onom ko prvi dođe taj dan. Na toj joj Adem pejgamber ne odgovori ništa nego samo zašuti. Ubrzo prođe dan za danom i osvanu onaj obećani. Svi troje svatova dodoše a ovi ih lijepo dočekaše i ugostiše te tu oni i zanoće. Pošto se smrknu i svi polijegaše, diže se Adem te obuče svoju kćer što je ljepše mogao, odvede je u njenu odaju, a sa njom mačku i kuju, pa ih sve zajedno zatvori u sobu. Kad je ujutro bilo vrijeme da svati krenu, uputi se Adem ka kćerinoj sobi, otvori vrata i pogleda. Na sred sobe stoje emerom božijim tri djevojke, sve jednake, da nije mogao prepoznati koja je njegova prava kćer. On izvede jednu pa je predade prvim svatovima i isprati ih, tako drugu i na kraju treću djevojku.Prođe od tada fino vremena a on o niti jednoj kćerki ni habera da čuje pa odluči da ih obiđe. Kad se bio udaljio od kuće nekoliko kilometara naiđe na čobane kod ovaca kako se igraju. On ispita sve jednog po jednog čiji je i kako se zove. Jednog upita kako im je snaha? Upitani se odmah stade tužiti da joj je sve tekmil, ali kad se razljuti hoće im svima po kuću oči izvaditi. - Aha, sjeti se Adem, to je ona od mačke. Navrati kod nje malo pa krenu dalje. Idući tako naiđe opet na čobane, te i njih ispita, kao i one prve. Kad je upitao jednog kako mu je snaha čoban odgovori: " Sve je dobro, ali kad joj nešto dođe sve hršum po kući čini i hoće da nas sve iskolje". Adem se dosjeti da bi ta mogla biti ona od kuje. I njoj navrati u goste pa se zaputi dalje. Opet idući naiđe na čobane, kad među njima jedno lijepo, čisto obučeno dijete, da sve na njemu pjeva. Uza se ima malu vunenu torbu a u njoj kruha i sira, a na licu veseo osmijeh. Upita ga Adem pejgamber čiji je i kako im je snaha. On mu se na to stade hvaliti, da ne može biti bolje i reče kako im se snaha uvijek smije i pjeva. Sad on dozna da mu je to prava kćer, i da je ono veselo i umiljato dijete od insana, pa pošto je svima trima zijaret učinio i vidio njihov porod, digne ruke ka nebu i reče: " Da Bog da, ova tri nesula ostala i poznavala se po materama od dana današnjeg pa do časa kijametskoga!".
I tako je ostalo i biće do Kijameta, jer vidi se po ljudima kako neki planu, pomislio bi sad će ti oči izvaditi. To je - vidiš - nesul mačji. Drugi opet stalno ljute se i kolju. To je nesul od kuje. Treći su mirni, vazda se smiju i rahat su, nikome zla ne misle. Ti su od pejgamberove kćeri - to je nesul insanski.