Veliki je grijeh rugati se nosu

Narod priča kad je Allah naumio stvoriti prvog čovjeka pozvao je meleka Džibrila i rekao mu:" Kako ćemo jaratisati čovjeka, moj meleku, da nam bude najljepši i najpribraniji od svih stvorenja? Hajde, reci svim melecima, da svaki namjesti kako mu se čini najbolje po jedan insanski suret (ljudski kip) i da nam ga donese, pa koji nam se učini najljepšim, onog ćemo oživjeti". Džibril brzo naredi svim melecima da izvrše ono što Bog hoće, i kad oni to učiniše, svaki od njih donese pred lice Gospodara svoj suret, onako kako je zamislio i napravio ljudski lik. No, niti dragom Bogu niti Džibrailu nijedan suret se nije dopao. Osobite ljepote nije bilo ni na jednom od njih. Tada se Allah i njegov vjerni melek dosjetiše da sami, između sebe, izvajaju suret i složiše se da ako mu na lice metnu nos, biće svakako najbolji i najljepši. Kad oni tako napraviše odmah su vidjeli da mu on jako dobro pristaje. Allah tada reče i odredi da od sada čim žena zazbabni (ponese plod u svojoj utrobi), prvo će mu se zametnuti nos, a onda sve ostalo. Zbog toga i jeste veliki grijeh rugati se nečijem nosu. Bolje se, tvrdi narod, narugati bilo čemu drugom sto puta, nego nosu jedan put, pošto se on Allahu i njegovom vjernom meleku najviše od svega na čovjeku svidio.

Kako postaje zora

U bosanskom narodu se pripovijeda od davnina kako u sami cik zore, prije nego li će se pojaviti, osmijehne se zvijezda Večernjica na Danicu, i od tog njihovog osmijeha stane se sve više i više promaljati zora. Neki, pak, pričaju da zoru Sunce izvadi iz mora i pusti po svijetu.

Trešnja - mubareć drvo

Bosanski narod posebnu pažnju poklanja drvetu trešnje, jer se ona od Boga mubarek učinjeno i posvećeno stablo. O tome pripovijeda ova kratka priča: u vrijeme kada su Nemrud i njegovi ljudi Ibrahima pejgambera bacali u vatru, onda je mazga donosila drva, a zelembać je vatru potpuhivao. No, pošto ne htjedne trešnja da gori, onda je mazga donijela jasiku, koja je rado gorjela. I od tog vremena trešnja je sveto a jasika prokleto drvo.

 

Tri ženske naravi

Od starih vremena u Bosni se kazivalo kako je narod postao od žene, mačke i kuje. A predaja počinje ovako: još za Adema pejgambera, kad pejgamberi hodaše po zemlji, dođoše odnekud prosci da mu isprose kćerku jedinicu koja bijaše jako lijepa. On im je odmah obeća, no iza njih dođoše i drugi pa ne mogavši im rezil učiniti obeća njenu ruku i njima. Nedugo nakon njihova odlaska dođoše i treći prosci, a on je obeća i njima, te tako ugovori sa njima troje u isti dan kada će doći po mladu. Saznavši za to stade se njegova žena ibretiti i pitati kako je svim tim proscima mogao obećati njihovu jedinu kćer, pa se na kraju smiri i reče mu kako je najbolje da je daju onom ko prvi dođe taj dan. Na toj joj Adem pejgamber ne odgovori ništa nego samo zašuti. Ubrzo prođe dan za danom i osvanu onaj obećani. Svi troje svatova dodoše a ovi ih lijepo dočekaše i ugostiše te tu oni i zanoće. Pošto se smrknu i svi polijegaše, diže se Adem te obuče svoju kćer što je ljepše mogao, odvede je u njenu odaju, a sa njom mačku i kuju, pa ih sve zajedno zatvori u sobu. Kad je ujutro bilo vrijeme da svati krenu, uputi se Adem ka kćerinoj sobi, otvori vrata i pogleda. Na sred sobe stoje emerom božijim tri djevojke, sve jednake, da nije mogao prepoznati koja je njegova prava kćer. On izvede jednu pa je predade prvim svatovima i isprati ih, tako drugu i na kraju treću djevojku.

Prođe od tada fino vremena a on o niti jednoj kćerki ni habera da čuje pa odluči da ih obiđe. Kad se bio udaljio od kuće nekoliko kilometara naiđe na čobane kod ovaca kako se igraju. On ispita sve jednog po jednog čiji je i kako se zove. Jednog upita kako im je snaha? Upitani se odmah stade tužiti da joj je sve tekmil, ali kad se razljuti hoće im svima po kuću oči izvaditi. - Aha, sjeti se Adem, to je ona od mačke. Navrati kod nje malo pa krenu dalje. Idući tako naiđe opet na čobane, te i njih ispita, kao i one prve. Kad je upitao jednog kako mu je snaha čoban odgovori: " Sve je dobro, ali kad joj nešto dođe sve hršum po kući čini i hoće da nas sve iskolje". Adem se dosjeti da bi ta mogla biti ona od kuje. I njoj navrati u goste pa se zaputi dalje. Opet idući naiđe na čobane, kad među njima jedno lijepo, čisto obučeno dijete, da sve na njemu pjeva. Uza se ima malu vunenu torbu a u njoj kruha i sira, a na licu veseo osmijeh. Upita ga Adem pejgamber čiji je i kako im je snaha. On mu se na to stade hvaliti, da ne može biti bolje i reče kako im se snaha uvijek smije i pjeva. Sad on dozna da mu je to prava kćer, i da je ono veselo i umiljato dijete od insana, pa pošto je svima trima zijaret učinio i vidio njihov porod, digne ruke ka nebu i reče: " Da Bog da, ova tri nesula ostala i poznavala se po materama od dana današnjeg pa do časa kijametskoga!".

I tako je ostalo i biće do Kijameta, jer vidi se po ljudima kako neki planu, pomislio bi sad će ti oči izvaditi. To je - vidiš - nesul mačji. Drugi opet stalno ljute se i kolju. To je nesul od kuje. Treći su mirni, vazda se smiju i rahat su, nikome zla ne misle. Ti su od pejgamberove kćeri - to je nesul insanski.

Rađanje čovjeka i njegove zvijezde

Još su naši preci Iliri vjerovali kako svaki čovjek na nebu ima svoju zvijezdu i to vjerovanje sačuvalo se kroz dugo vrijeme sve do današnjih dana.
U narodu se tvrdi kako je Bog svakom čovjeku odredio njegovu zvijezdu pod kojom će se roditi. Mnogi se ljudi rode pod sretnom a isto tako mnogi pod nesretnom zvijezdom. Čim ona poleti preko neba i negdje padne, vjeruje se da je neko umro u svijetu. Ima zvijezda kojih mi ne vidimo i koje neprestano sve bliže i bliže ka nama padaju, a čim se pokažu svijetu, onda se je odmah neko rodio. Zvijezda onog koji se rodio ne miruje niti ostaje na istom mjestu, gdje se ukazala, nego kako taj čovjek više stari, tako mu se i zvijezda spušta sve niže i niže, a kad on umre i ona zajedno sa njim umire i nestane - padne. One zvijezde, koje će se pokazati, kad se njihove osobe rode, lete iz visina kao snijeg, a narod vjeruje da jednom kad zvijezda nestane na nebu desit će se Kijamet.

Kako izgleda kuga

Kuga je, kako narod po Bosni pripovijeda, visoka i mršava žena. Obučena je u dugu, bijelu haljinu, koju je labavo opasala užetom. No nije svaka kuga u bijelome, nego se ona razlikuju i po čijoj vjeri pripadaju. Muslimanska je kuga u zeleno obučena, kršćanska u bijelo, židovska u žuto a ciganska u sivo, ali čija god bila, svaka nosi u ruci metlu pa pred kojima vratima mahne njome, u toj kući mora ubrzo biti mejit. Ona najradije ide u gluho doba noći, kad vjetar slabašno puše. A gdje uljegne u kuću, onda zamete onom metlom po ognjištu i to je znak da će se cijela kuća zamesti. Veoma joj je drago proviriti kroz prozor, kad čeljad večera, pa se onda od dragosti nasmije i ode dalje, ali uvijek kad tako ona ide, ne hara, nego jedino kad joj to Bog zapovijedi. 

Priča o medvjedu i čovjeku

Tako su se sastali u staro vrime čovjek i medved u šumi. Ondakare su znali ljudi njemucki a životinja razumijevala ljucki razgovor. Pa se, da ti kažem, pobratiše medved i čovjek te su već vazda bili zajedno. Medved bi ugrabio a čovjek ćevap načinivte podjelio. Eh, baš im dobro bilo! Svega su imali  a ništa ne željeli.
Onda bilo nekako, udrila kiša krupna inepogodna, a oni ti se, džanane moj, uvukoše bogme u nakvu rupetinu u pećini stini. Tu se zakloniše pa legoše da umor povrate. Leži striku uz insana ko majka uz naranče čedo svoje. Istom će čovjek: „Hajde se ti striko okreni na drugu stranu“ „A ja rašta?“ kazaće medved. „Hajde okreni se, borati, smrdiš iz ustiju!“ Okrene se medved pa nikom ni mukajet.
Kad u jutru grassu sunce a medved će probudit pobratima čovjeka: „Ustaj žurno pa zmi onu sikiru pa mi razlupaj glavu“ . „Bog ti pomogo, da te nijesu šejtani spopanuli, man se toga, gje ću ja tebi glavu razlupat?“ – „Ama, rekoh, pa ako te nije volja a ja ću te zagnjavit.“
Kut će jadan insan već uze šjekiru te udri medonju poglavurini. I komadmu lubanje osiko. Sat će medved: „Hajde ti mirno pobratime svojim putem a ja ću svojim. Danas na godinu, da si došo ope vamo, da se ope sastanemo.“
I ta godina došla pa prošla pa ti se pobra ope sastala. Kazaće medved: „Glegji de pobro je l mi već zarazlona glavi?“ – „Jest bogami, istom se vidi ama ti nije već ništa“ – „Eto vidiš čovječe, ta mi je rana zarasla a ona ne može nikako što si me riječju posiko. Idižurno otolem jer ćeš krv platiti“
Odanda već se ne paze nikako čovjek i medved.

Priča zapisana na planini Treskavici od jednog neimenovanog Bošnjaka 1885.godine i objavljena u ediciji ETHNOLOGISCHE MITTEILUNGEN AUS UNGARN, prof.dr.Anton Herrman

Kako je sova osramotila Sulejmana pejgambera

Narod kaziva kako je ženi mudrog Sulejmana pejgambera jednom iz čiste obijesti pala na um luda želja, te zapovijedi mužu, da joj sagradi kulu od samih ptičijih kostiju, jer je, vele, mrzila ptice. Sulejman pejgember kako je poznavao ptičiji jezik, sazva sve ptice na vijeće da s njima dogovori kako će kulu napraviti. Na njegovo naređenje sve su se ptice odazvale, samo sohura (sova) nije odmah došla, i Sulejman se na nju strašno razljutio, a kada u neko doba pristiže i ona, upita je gdje je do sada bila? Sova mu odgovori kako je brojila brda i doline, te muškarce i žene. Na to je upita Sulejman da li ima više brda ili dolina, a ona samo odgovori kako ima više dolina, jer i mala brda se broje u doline. Potom je upita pejgamber ima li više muškaraca ili žena, a ona mu na to odvrati da ima više žena " jer sam - reče - ja brojala i one ljude, kojima žene zapovijedaju, kao tebi tvoja, među žene!"
Čuvši to Sulejmanu bude vrlo teško kako ga sova osramoti pred svim pticama pa postiđen odustade od gradnje kule.

Ova se priča redovito pripovijedala u bosanskom narodu pred onim muškarcem za kog se znalo da se plaši svoje supruge.

Lijepi ružnoj, lijepa ružnom

Prema predaji kada je Bog stvarao svijet podari čovjeku moć govora a ostalim stvorenjima različite glasove. Samo ostade jedna ptica, koja ponizno pristupi Stvoritelju, i ponizno ga upita treptajući očima i klimajući glavom, kakav će ona imati glas. Bog se u tom trenu zamisli, jer je već podijelio glasove svim stvorovima i ne imajući ni jedan za nju, reče joj: " Tvoj glas od sada će biti da jedino vičeš "Lijepi ružnoj, lijepa ružnom!". I od tog vremena se događa da lijepi uzme ružnu i lijepa ružnog. A prije toga je uvijek lijepi muškarac uzimao istu takvu ženu, a ružna osoba ženila je ružnu, a nakon ovog događaja sve ide pomiješano.

Mnogi kraljevi i carevi, a i običan narod, bili su kivni na tu pticu, pa su je posvuda tražili u namjeri da je ubiju, ali sav im je trud bio uzaludan, pošto ona obitava negdje u sedamdeset i sedmom carstvu, u zemlji sretnoj i čestitoj, gdje i po danu i noći sija Sunce i gdje ljudi žive najmanje po sto godina.

Kako je nastalo bilje i priroda

Jedne prilike kada je Muhamed pejgamber putovao, svega ga je oblio znoj zbog dugog puta, i sa tako mokrog padale su kapi znoja na zemlju. Gdje bi god koja kap znoja pala sa pejgamberovog čela niknulo bi cvijeće. Od kapi što su padale sa drugih dijelova glave postajale su trave od svake ruke (za liječenje svake bolesti). Bosanski narod tvrdi da je među prvim niknula hapta, pa sedefil, onda kaloper, fasligan i tako redom. Od znoja koji bi mu kapao sa vrata i ruku nicala su mala i velika drveća. I od kapljica znoja koje su padale sa tijela njegovog konja događalo se čudo, od njih su, naime, nastala brda, kamenje i planine.

Četiri Indžila

U narodnoj predaji o četiri Indžila, svete knjige, za njih se tvrdi da su došle sa neba. U svakom Indžilu je sam Allah napisao prvu suru, a pejgamberi su odmah nastavili pisati dalje. Jedan od Indžila, onaj prvi, napisao je Adem pejgamber, i taj je, kažu, star koliko i sam svijet. Najstariji je od svih. Kako bosanska predaja dalje tvrdi, Adem pejgamber kada nije ga mogao više zbog starosti pisati, ruku mu je dok bi pisao, držao jedan melek. Polovinu ovog Indžila odnijeli su meleci sa sobom, "a bio je plaho velik, da ga ne bi mogao, da se sastane sav svijet, ni sa mjesta pomaknuti". Adem pejgamber ga je neumorno pisao, bez da bi počinio ikada, a kako to tvrdi predaja, pisao ga je kroz cijeli svoj život. Drugi Indžil je od pejgambera Muse (Mojsija). On nije niti onako star niti velik kao Ademov. Treći Indžil napisao je Isa ( Isus) pejgamber. Četvrti Indžil napisao je Muhamed pejgamber i rekao da se više Indžili ne smiju sastavljati, jer u njegovoj knjizi ima sve, od postanka svijeta, i šta će sve biti do Kijameta.