Poznato je kako je bosanski narod od antičkog doba veliku pažnju poklanjao lijepom fizičkom izgledu, što je svakako ostavština naših ilirskih predaka, posebno žena iz plemena Japoda, koje su slovile među najljepšim. Od tada pa kroz sve naredne vijekove u narodu BiH njegovao se kult lijepog izgleda, koji je u tradicionalnom životu doslovno bio prisutan od najranijeg doba. Antun Hangi opisujući postupak uljepšavanja djeteta zapravo otkriva klasičnu i urođenu želju naroda za lijepim izgledom, što je svakako u jednom dijelu naše povijesti bila prvenstveno okupacija imućnijeg dijela stanovništva, poput trgovaca, zanatlija ili plemića, dok se kod većinski siromašnog naroda takav običaj i nije pretjerano njegovao.
Autor piše: “ Čim je ebejka dijete okupala i obukla, stane mu glavu ravnati da bude ljepša i pravilnija. Kako radi ebejka, onako će raditi i mlada majka, koja treba da pazi na to, da čelo u djeteta ne bude odviše veliko. Bošnjaci ne vole visoka čela. Koje dijete ima visoko čelo, rugaju mu se i vele, da mu je ko pojata. Da glava djetinja što pravilnije raste, treba je povijati i to ne jednim, nego sa dva obvoja (zavoja). Jedan ide od čela te se veže na zatiljku, a zove se povezač, drugi ide ispod brade, te se veže na vrh glave, a zove se podbradač. Te obvoje stegnu više puta tako, da moraš siromašno dijete požaliti, a kada ih skinu, opazit ćeš na djetinjoj glavici crvene obručeve, koji su nastali time, što krv nije mogla pravilno i uredno u glavu dotjecati i iz glave otjecati. Ali ne samo da oni nastoje da poljepšaju i dotjeraju glavu djetinju, nego i sve dijelove glave, naime, čelo, nos, usnice, oči, uši, obrvice i bradu. Premda moramo da ovaj postupak iz zdravstvenih razloga požalimo i osudimo, navešću ipak kako i za što oni to rade. Čelo rastiru ponajviše zejtinom, gustim mlijekom ili slinom za to, da dijete kad odraste ne bude imalo nabora oko očiju. Narod, a osobito prostiji svijet, drži da su ljudi, koji imaju nabore oko očiju, velike kavgadžije, spremni na svako zlo. Djevojka, koja bi vidjela velike nabore u momka, ne bi se nipošto za njega udala. Narod voli, da je nos u djeteta pejikli, skladan, i za to stišću i stanjivaju djeci nosiće jer širokog nosa niko ne voli. Oči tare majka ponajviše kad djetetu sise daje, a tare ih sa dva prsta tako, da prste vuče od nosa prema sljepoočnicama. To rade za to, da oči ne budu mutne i žmirave i da izađu zdrave, jasne i krupne, jer što su oči krupnije, to su narodu milije. Uši stežu i glavi privijaju, da ne budu velike i klempave. Isto tako skupljaju među prstima usnice djetinje, da ne budu velike. Bradu potiskuju prema grlu, da ne bude kako sedlo izbočita. Isto taku taru i vrat djetinji, da mu ne bude predebeo i da ne dobije guše. Na prsa meću djeci ham-pamuk, vatu, da djetetu prsa ojačaju i da se krijepe. Isto tako rade po nekim pravilima i sa djetinjim ručicama i nožicama. Stežu ih u povoje kao zločince pa dijete izgleda kao mala mumija. Ni sam ljenčina trbuh nema mira. I njega valja stezati i dotjerivati, da dijete ne bude trbušasto i velika izjelica."
Zbog svega do sada napisanog ne treba da čudi kako se u narodu razvila i njegovala jedna pomalo specifična vještina analiziranja ljudskog tijela, fizionomije lica, ali i određenih fizičkih pokreta te navika, da bi se na temelju toga mogao donijeti zaključak o kakvoj je osobi riječ, njenim vrlinama i manama. Danas kada analiziramo tu praksu izvjesno je kako su se njome najviše služili u prošlosti roditelji pri izboru supruge za svog sina. Kako se u konzervativnom društvu, kakvo je još uvijek bosansko, brak u prošlim vijekovima doživljavao vrlo ozbiljno, sasvim je razumljivo da se velika pažnja pridavala izboru novog člana familije u namjeri da se osigura plodnost i sloga koja je oduvijek označavala siguran napredak i proširenje obitelji.
Generalno, djevojke su najveću pažnju pridavale izgledu lica i puti. Bijelo lice među bošnjačkim ženama je od davnina bilo simbol ljepote te ne čudi tradicionalno izbjegavanje izlaganje Suncu, posebno u proljeće, kako bi se što duže zadržala svjetla put. U Velikoj Kladuši se vjerovalo da je Sunce otrovno dok ne prođe zimski dio godine tojest do početka maja. Još i danas pojedine nene prisjećaju se kako su kao mlade djevojke skrivale lice od Sunca, posebno pred neki vašar ili proslavu, da bi imale što bjelje lice kada se pojave među narodom. U tome im je pomagalo umivanje surutkom za koju se i danas vjeruje da zateže lice i održava ga čistim i svježim. Isto se tvrdi i za kozije mlijeko.
Koliko su te ideje bile raširene i duboko utkane u tradicionalni život bosanskog naroda možda najbolje pokazuju mnogobrojne ljubavne basme, poetične i često rimovane magične riječi, sa kojima su djevojke nekad željela privući ljubav i pažnju određenog muškarca ali i naklonost okoline. Za ljubavne basme stravarka Šerifa Mujagić kaže da "basme nisu čarke već one su bezopasne i služe tome da žensko bude mušku milije i draže".
Analizirajući njihov sadržaj vrlo lako je uočiti podudarnost u naglašavanju onih osobina i statusnih simbola ljepote koje je bosanski narod u prošlosti smatrao najpoželjnijim kod djevojaka: tankog struka, visokog rasta, kako bi koračala ponosno, bijelog tena i rumenih obraza i usni. Treba naglasiti kako navedene proporcije nisu bile jedinstvene za cio narod već se u gradskim sredinama potenciralo navedeno dok se u onim ruralnim prednost davala djevojkama sposobnim za fizički rad i rađanje djece. Time su se i neka obilježja mjenjala. Svi ti atributi, ili veći dio njih, bili su sastavni dijelovi ljubavnih basmi:
Crko, puko, dok meni ne došo,
dok mene ne vidio tanku,
visoku, bijelu i rumenitu!
Želja da bude privlačna ali i prihvaćena od drugih jasno se naglašava u ovoj basmi:
Ja poleti kano voda,
a zatrepri kao gora,
gledaju me kao bega,
štimaju me kao cara,
oko mene moje druge,
ko oko cara virne sluge,
kud god hodim zlato nosim,
kad koračam zlato bacam,
kad govorim med ižimam,
elzalif amin!
Kakvom se djevojka nastojala predstaviti drugima, a posebnom voljenom muškarcu govori i ovaj dio jedne ljubavne basme:
"...cijelom svijetu slatka,
draga, mila i lijepa bila,
a najviše svom NN!"
Autor piše: “ Čim je ebejka dijete okupala i obukla, stane mu glavu ravnati da bude ljepša i pravilnija. Kako radi ebejka, onako će raditi i mlada majka, koja treba da pazi na to, da čelo u djeteta ne bude odviše veliko. Bošnjaci ne vole visoka čela. Koje dijete ima visoko čelo, rugaju mu se i vele, da mu je ko pojata. Da glava djetinja što pravilnije raste, treba je povijati i to ne jednim, nego sa dva obvoja (zavoja). Jedan ide od čela te se veže na zatiljku, a zove se povezač, drugi ide ispod brade, te se veže na vrh glave, a zove se podbradač. Te obvoje stegnu više puta tako, da moraš siromašno dijete požaliti, a kada ih skinu, opazit ćeš na djetinjoj glavici crvene obručeve, koji su nastali time, što krv nije mogla pravilno i uredno u glavu dotjecati i iz glave otjecati. Ali ne samo da oni nastoje da poljepšaju i dotjeraju glavu djetinju, nego i sve dijelove glave, naime, čelo, nos, usnice, oči, uši, obrvice i bradu. Premda moramo da ovaj postupak iz zdravstvenih razloga požalimo i osudimo, navešću ipak kako i za što oni to rade. Čelo rastiru ponajviše zejtinom, gustim mlijekom ili slinom za to, da dijete kad odraste ne bude imalo nabora oko očiju. Narod, a osobito prostiji svijet, drži da su ljudi, koji imaju nabore oko očiju, velike kavgadžije, spremni na svako zlo. Djevojka, koja bi vidjela velike nabore u momka, ne bi se nipošto za njega udala. Narod voli, da je nos u djeteta pejikli, skladan, i za to stišću i stanjivaju djeci nosiće jer širokog nosa niko ne voli. Oči tare majka ponajviše kad djetetu sise daje, a tare ih sa dva prsta tako, da prste vuče od nosa prema sljepoočnicama. To rade za to, da oči ne budu mutne i žmirave i da izađu zdrave, jasne i krupne, jer što su oči krupnije, to su narodu milije. Uši stežu i glavi privijaju, da ne budu velike i klempave. Isto tako skupljaju među prstima usnice djetinje, da ne budu velike. Bradu potiskuju prema grlu, da ne bude kako sedlo izbočita. Isto taku taru i vrat djetinji, da mu ne bude predebeo i da ne dobije guše. Na prsa meću djeci ham-pamuk, vatu, da djetetu prsa ojačaju i da se krijepe. Isto tako rade po nekim pravilima i sa djetinjim ručicama i nožicama. Stežu ih u povoje kao zločince pa dijete izgleda kao mala mumija. Ni sam ljenčina trbuh nema mira. I njega valja stezati i dotjerivati, da dijete ne bude trbušasto i velika izjelica."
Zbog svega do sada napisanog ne treba da čudi kako se u narodu razvila i njegovala jedna pomalo specifična vještina analiziranja ljudskog tijela, fizionomije lica, ali i određenih fizičkih pokreta te navika, da bi se na temelju toga mogao donijeti zaključak o kakvoj je osobi riječ, njenim vrlinama i manama. Danas kada analiziramo tu praksu izvjesno je kako su se njome najviše služili u prošlosti roditelji pri izboru supruge za svog sina. Kako se u konzervativnom društvu, kakvo je još uvijek bosansko, brak u prošlim vijekovima doživljavao vrlo ozbiljno, sasvim je razumljivo da se velika pažnja pridavala izboru novog člana familije u namjeri da se osigura plodnost i sloga koja je oduvijek označavala siguran napredak i proširenje obitelji.
Generalno, djevojke su najveću pažnju pridavale izgledu lica i puti. Bijelo lice među bošnjačkim ženama je od davnina bilo simbol ljepote te ne čudi tradicionalno izbjegavanje izlaganje Suncu, posebno u proljeće, kako bi se što duže zadržala svjetla put. U Velikoj Kladuši se vjerovalo da je Sunce otrovno dok ne prođe zimski dio godine tojest do početka maja. Još i danas pojedine nene prisjećaju se kako su kao mlade djevojke skrivale lice od Sunca, posebno pred neki vašar ili proslavu, da bi imale što bjelje lice kada se pojave među narodom. U tome im je pomagalo umivanje surutkom za koju se i danas vjeruje da zateže lice i održava ga čistim i svježim. Isto se tvrdi i za kozije mlijeko.
Koliko su te ideje bile raširene i duboko utkane u tradicionalni život bosanskog naroda možda najbolje pokazuju mnogobrojne ljubavne basme, poetične i često rimovane magične riječi, sa kojima su djevojke nekad željela privući ljubav i pažnju određenog muškarca ali i naklonost okoline. Za ljubavne basme stravarka Šerifa Mujagić kaže da "basme nisu čarke već one su bezopasne i služe tome da žensko bude mušku milije i draže".
Analizirajući njihov sadržaj vrlo lako je uočiti podudarnost u naglašavanju onih osobina i statusnih simbola ljepote koje je bosanski narod u prošlosti smatrao najpoželjnijim kod djevojaka: tankog struka, visokog rasta, kako bi koračala ponosno, bijelog tena i rumenih obraza i usni. Treba naglasiti kako navedene proporcije nisu bile jedinstvene za cio narod već se u gradskim sredinama potenciralo navedeno dok se u onim ruralnim prednost davala djevojkama sposobnim za fizički rad i rađanje djece. Time su se i neka obilježja mjenjala. Svi ti atributi, ili veći dio njih, bili su sastavni dijelovi ljubavnih basmi:
Crko, puko, dok meni ne došo,
dok mene ne vidio tanku,
visoku, bijelu i rumenitu!
Želja da bude privlačna ali i prihvaćena od drugih jasno se naglašava u ovoj basmi:
Ja poleti kano voda,
a zatrepri kao gora,
gledaju me kao bega,
štimaju me kao cara,
oko mene moje druge,
ko oko cara virne sluge,
kud god hodim zlato nosim,
kad koračam zlato bacam,
kad govorim med ižimam,
elzalif amin!
Kakvom se djevojka nastojala predstaviti drugima, a posebnom voljenom muškarcu govori i ovaj dio jedne ljubavne basme:
"...cijelom svijetu slatka,
draga, mila i lijepa bila,
a najviše svom NN!"