Vjeran kao pas

Neraskidiva veza između psa i čovjeka potječe iz najranijih vremena ljudske civilizacije i predstavlja jedan od najstabilnijih odnosa koje je čovjek kroz sve epohe postojanja uspio uspostaviti sa nekim pripadnikom životinjskog svijeta. Upravo zbog toga u bosanskom tradicionalnom životu psu je određena vrlo odgovorna uloga čuvara kuće. On je, poput krave, zasluženo smatran dijelom same familije prema kome se ukazivala posebna pažnja.



Od perioda naših predaka Bogumila vjeruje se kako u psu može boraviti i ljudska duša te se uvijek zbog toga upozoravalo na obzirno ophođenje prema psima. U protivnom bi se onaj ko loše postupa sa tom životinjom mogao steći veliki grijeh. U narodnoj priči koju je zapisao Antun Hangi, pišući o životu i običajima Bošnjaka, pripovijeda se kako je neki trgovac krenuo ujutro u čaršiju, da otvori dućan. Kad je prolazio pokraj džamije i džamijskog harema, groblja, začuje glas iz mezara, groba: „Ja ehli kubur“. To je mrtvac dozivao mrtvaca. Drugi mu se odazove i upita, šta želi. „Danas će nam“, kaže on, „još jedan doći u komšiluk.“ „Što?“ reče drugi. „Danas će jedna žena pariti haljine, pa će se opržiti i umrijeti.“ Kad to čuje oni trgovac, sjeti se, da mu je žena govorila, da će danas pariti, te da neće imati kada ručka spreminiti, pa da joj pošalje dva somuna iz čaršije. On pođe dalje, ali ga uhvati šubha i strah, da to mrtvaci ne govore o njegovoj ženi. Kad je došao u čaršiju, kupi dva somuna i pošalje ih ženi.  Kad bi podne, ne mogne on durati, već pođe kući. Kad prođe pokraj džamije i džamijskog harema, opet čuje, kako se mrtvaci dozivaju. Onaj prvi reče: „Ja ehli kubur. Neće nam ona žena doći.“ „Zašto?“ upita drugi. „Oštenila se kuja u one žene, pa ju je nahranila. Za to joj je Bog produljio umura, život, i sve joj grijehe oprostio.“ Sve to čuje oni trgovac i ode kući. Kad dođe kući, upita ženu: „Jesi li parila?“ –„Jesam“, reče žena. „Pa jesi li ručala?“ –„Nisam“, odgovori ona. –„A zašto nisi?“ – „Nisam imala kad“. – „A gdje ti je somun?“ – „Eno jednoga u dušeku, a drugi sam kuji dala, jer se oštenila“. Sad trgovac vidi, da je to baš njegova žena, o kojoj su mrtvaci govorili.


Liječenje pasjom lobanjom

Pas je životinja izrazito zastupljena u bosanskim narodnim vjerovanjima i pričama pa stoga zaslužuje da mu se obrati posebna pažnja. Za pseću lobanju se smatralo da je odličan akumulator i prenosnik pozitivne energije liječenja te su u prošlosti stravarke iznad lobanje ponavljale egzorcističke formule i puhale u nju, ostavljajući je u kući bolesnika kako bi se njome mogao služiti dok je ona odsutna. Lobanja bi se polagala na bolesno mjesto gdje bi, navodno, apsorbirala negativnu energiju (bolove) u sebe. Jednom tako "programirana" lobanja mogla se koristiti dugo vremena.

O specifičnoj mogućnosti prijenosa negativne energije sa čovjeka na psa svjedoči i tradicionalni običaj da se ostatak vode, kojom se umivalo dijete pogođeno pogledom zlih očiju, prolije na psa. Stravarka Hasnija M. iz Cazina tvrdi da se obred salivanja olova (strahe) može izvesti i na daljinu, kilometrima daleko od bolesnika, ali samo ako se na kraju trećeg bacanja rastopljenog olova voda iz posude prolije na tri psa "jer nema ničeg vjernijeg i jačeg od psa!". Legendarna pouzdanost čovjeka u ovu životinju demonstrira se i u proricanju sudbine posebno falanje u kahvu gdje je pas klasični simbol vjernosti i prijateljstva. A ta divna osobina koja krasi ovu životinju toliko je cjenjena kod bosanskog naroda da je postala temom mnogih predaja.



U kratkoj narodnoj priči iz Velike Kladuše kazuje se kako je jedne prilike neki muž došao kući pijan i jako ljut te je svoj bijes prvo iskalio na supruzi, a onda i na svom psu, koji je uznemiren onim što vidi dotrčao i počeo nervozno lajati. To je odvuklo pijanom mužu pažnju i taj momenat je supruga iskoristila da mu pobjegne i otrči kod susjeda po pomoć. Bijesan zbog toga on poče udarati psa koji se nekako otme od njega i pobježe iz dvorišta na obližnju livadu. Tu leže i tužnim pogledom stade gledati u pravcu kuće. Za to vrijeme supruga je obavijestila policiju o događaju i oni su za desetak minuta stigli da privedu muža. Dok je obuvao cipele na ulaznim vratima on ugleda suprugu kako se zadovoljno smješka što će ga poslati u zatvor a onda primjeti svog psa kako leži na livadi i gleda u njegovom pravcu te čim ga je pozvao k sebi po imenu ovaj istog trena veselo dotrči do njega. – „I tebe sam udarao kao i suprugu, ali za razliku od nje koja je odmah otišla po policiju, ti si mi oprostio i samo čekao da čuješ da te zovem i, evo, odmah si tu!“, reče mu on milujući ga po glavi, - „sada znam da nema ničeg na svijetu odanijeg i vjernijeg od psa!“.


Kao pas i mačka

Neizmjerna pseća odanost prema čovjeku pokazat će se i u vrijeme Sudnjeg dana, kako nam pripovijeda ova narodna priča: "Za vrijeme Kijameta sve će ustati protiv čovjeka i čemu je kriv i čemu nije.  Ali taj dušmanluk neće potrajati duže od čejrek (četvrt) sata. Prva koja će ustati i početi optuživati čovjeka biće mačka. Upravo onoga ko joj je najviše dobra i pažnje poklonio. Posebno će se okomiti na domaćicu. U tim trenucima da ubogoj ženi ne bude psa, njena sudbina bi bila jako loša, jer bi mačka svojim lukavstvom sve zavela i obenđijala. Što god mački bude tada na um palo, bilo laž ili istina, neće se libiti izreći, i svakakve će muzuirluke (klevete) protiv sirote domaćice iznositi ; kako ju je nemilice tukla i proganjala, da je u njenoj kući bila stalno izložena udarcima, izgladnjivala je.  Na sve te mačije laži i optužbe hrabro će se dići pas i oštro usprotiviti te je kritizirati i otkrivati javno njene podmukle objede. U tjeranju pravde pas će biti neumoljiv i stalno će mačku prekidati u njenim lažima pitajući je ljutito: "Kako takvo šta možeš reći?", i nastavljajući, - kad ja, koji sam bio za vratima i čekao šta će ostati, da mi bace otpatke, pa se nemam šta tužiti, nego sam uvijek bio sit i zadovoljan, a kamo li, kako je bilo sa tobom, koja si vazda ervahi (uvijek) ćupila pod sinijom, za sofrom. Ne sevep, pa da ideš sad tužiti! Još da je bar istina to što govoriš! "

Ono što pas tada rekne mački nju će jako naljutiti, jer ju prikaziva lažljivicom, pa će se ona okomiti i na njega ali opet lukavo i odmjereno, ne odustajući od glumljenja žrtve: "Ja tako je beli, kako si ti kazao! Ti ne znaš ni svog hala (muke), kamo li bi znao čijeg drugog. Kako je meni bilo ti ne znaš, a ne treba ni da znaš. Ti čuvaj sam sebe, neka te nije briga za mene. Svak nek pazi sebe i tvrdi svoje skele. Ja tuđeg posla ne zauzbijam. Lako je tebi govoriti šta hoćeš. Ti nisi trpio niti si se patio kao ja. Tebi su bacali kosti za vrata, da ih glođeš, a mene nisu pod sinijom ni vidjeli.

-"A ko ti je kriv da te nisu vidjeli?, odvratiće joj istog trena pas, " ti bome ne bijaše se verati pod siniju, ko šugava kozetina. Trebala si i ti stojati iza vrata, niko ti nije branio, koliko i meni. Hoćeš ti da se pogospodiš, pa ti gospodstvo nije moglo podnijeti, da stojiš iza vrata. Otišao bi ti namuz (obraz, dobar glas) u kam (propao bi)."

-" Idi, idi, nalete jedan! Ko sa tobom još govori?", dočekaće ga već vidno iznervirana mačka, prava si nesvesela (ništa). Samo da je tebi svađu voditi, a za drugo ni deveta! Ko bi sa sićijom (nesreća) mogao isturiti na kraj! Ne bi te mogao nadglasati katan (mnoštvo) Cigana, kamo bi ja!".

I time će se ta murafa (parnica, suđenje) završiti. Domaćica će biti odbranjena, a mačka će se povući i utišati, jer će shvatiti da joj ne uspijevaju laži, i da je na javaš (na krivo) skrenula. Ali dušmanluk i katilstvo među njima vazda će i ostati. Jedno će drugo mrziti, kako se ono kaže " ko pas i mačka". Nikada se neće složiti i sprijateljiti. I da se sprijatelje to će jaranstvo biti prividno od čas do čas - čipo (nestabilno) i na ceculju (kratkog vijeka)."

I za kraj bilo bi zanimljivo navesti vjerovanje iz Velike Kladuše gdje se utorak nekada nazivao “pasji dan”. Naime, kada bi se utorkom nekuda išlo pješice, jer tako su ljudi u prošlosti najčešće i putovali na manje destinacije, uza se bi putnik obavezno nosio štap kojim bi se štitio od kucavke, čopora pasa, koji bi ga mogli napasti. Navodno, tim bi danom najviše prijetila opasnost od napada kucavke.

Kako se u narodu liječi glavobolja

Glavobolja ili cefalalgija je simptom velikog broja bolesti koje zahvaćaju glavu, a ponekad i vrat. Glavobolja je jedan od najčešćih simptoma, a može obuhvaćati širok raspon bolesti od bezazlenih stadija koja ne zahtjevaju nikakvo liječenje, pa do onih po život opasnih stanja. U narodnoj medicini BiH postoji mnogo empirijskih metoda dijagnostike i liječenja ove bolesti. Prema mišljenju većine najčešće nastaje kao nuspojava od pretjerane brige, svađe, mahmurluka, gladi, tuge ( Od jada ga glava zabolila), itd. Posebno je opasan propuh zbog kojeg još i danas starije žene upozoravaju mlade da ne izlaze napolje oprane, mokre, kose jer će ih "udariti propuh" i zaboliti glava. Postoji cijeli niz sujeverja o nastanku te bolesti a među najzanimljivijim je ono iz Tešnja koje savjetuje žene da izbjegavaju posmatrati muškarce kada se petkom, u podne, skupe pred džamijom, kako ih ne bi zaboljela glava. Najviše se pak brinulo da nekog glava ne počne boljeti utorkom jer, kako vjeruje narod, koga glava zaboli ovim danom boljet ce ga cijele sedmice. Bolest glave dolazi i od nadnaravnih uzroka poput nagaze, kletve ili urokljivih očiju.

Po intenzitetu boli i trajanja dijeli se na kratku, prolaznu, i dugotrajnu glavobolju. U narodu se smatra najgorom ona glavobolja sa kojom čovjek zaspi i probudi se, kao i ona od koje osoba dobije nagon za povraćanjem. Kurativni postupci koji su se poduzimali bili su najčešće  puštanje krvi (hidžama), zbog vjerovanja da „nezdrava krv“ može izazvati niz teškoća u organizmu, a naročito glavobolju, te stavljanje obloga, mirovanje, pijenje tableta. Umivanje lica vodom kao i stavljanje hladni obloga iza vrata ili po čelu pozitivno djeluju na smirivanje boli. Svakako ne treba zanemariti niti one kurativne postupke čiji je rezultat za mnoge relativan, no unatoč tome pronašli su svoje sigurno mjesto u narodnoj medicini. Iako bi se većina predočenih postupaka moglo okarakterizirati mješavinom praznovjerja i placebo efekta, mi ipak čak ni danas ne možemo kategorično tvrditi da su oni isključivo samo to, jer u svakom od njih postoji bar jedan mali postotak empirijske prokušanosti i djelotvornosti. Na primjer, mnoge osobe koje imaju problema sa ovom tegobom mišljenja su da će im glavobolja proći ako popiju gorku, jaču kahvu bez šećera. Kofein ima jak učinak protiv bolova i dokazano je da kod mnogih osoba može izlječiti glavobolju, dok kod onih drugih, koji drugačije reagiraju na njega, može je pojačati ili čak uzrokovati.

U knjizi „Nešto o liječenju muslimana BiH“ navode se sljedeći recepti kojima su se naši preci služili u prošlosti:

Čim te stane glava boljeti, nađi tri vrha od žare (koprive), pa ih metni pod kapu.

Iskrižaj krumpir na dilume, pa ih poredaj po čelu.

Dobro se nakadi na ham-pamuku (novi pamuk, Baumwolle.)

Isto je tako dobro, ako pokriješ glavu repuhovim lišćem.

Najbolji je lijek za glavobolju, ako se iskriža glavica crvenog luka na dilume pa se po tim tankim kriškama pospe kahvenog toza i to se privije na čelo.



U našem narodu glavobolja se tradicionalno smatra "ženskom bolesti", i u skladu sa tim rašireno je uvjerenje da ona u većem postotku pogađa slabiji spol nego onaj jači. Tome je vjerovatno pridonijelo i tipično žensko žaljenje na glavobolju te njihove razno-razne oblike liječenja iz kućne apoteke poput donedavne prakse stavljanja narezanih kolutića krompira ili krastavca na čelo kako bi time "izvukle" bolest. Posebno se vjerovalo kako krastavac ima specifičnu gorčinu sa oba početka ploda, pa su se ti prvi dijelovi rezali i stavljali na čelo zbog mišljenja da će ta gorčina umirujuće djelovati preko kože na glavu. Zbog tradicionalnog vjerovanja na području sjeverozapadne BiH da krastavci sijani četvrtkom uvijek budu gorčeg okusa, nego oni sijani drugim danima, rezultirali su time da upravo oni budu najviše traženi za potrebe liječenja glavobolje.

Predio sljepoočnica, u Velikoj Kladuši se kaže "slipe oči", smatra se mjestom na licu preko kojeg se može najbrže djelovati na bol u glavi pa se od davnina na "slipe oči" stavljaju komadi (dilumi) krompira kako bi apsorbirali u sebe bolove. Mnoge stravarke savjetuju da se to mjesto prije stavljanja krompira ili krastavca, sa obje strane glave istovremeno izmasira sa kažiprstom i srednjakom, a pritom da se oči podignu tojest gleda u nebo ili plafon. Ako nekog jako zaboli glava onda pojedine stravarke sugeriraju da bolesnik stegne desnu ruku i lijevu nogu, kako bi glavobolja brže prestala.

Kad zaboli samo polovina glave

Narod je mišljenja kako čovjeka glava najmanje zaboli zbog nekog unutarnjeg problema već uglavnom usljed djelovanja specifičnog nadnaravnog uzroka poput uroka, nagaze, brige ili straha odnosno šoka. Ako bi nekog glava redovito zaboljela oko podne ili u akšam, te noću, sumnjalo se da tu nisu čista posla. Čak i danas se nailazi na uvjerenje kako nekoga glava može boljeti ukoliko ga neka osoba iz familije ili okoline klete (proklinje). Najbolji način da se takva tegoba odagna bilo je dijeljenje milostinje. Tome su posebno sklone seoske žene koje običavaju pronijeti "za Suncem" oko svoje glave, uz Euzubilet, kakve sadake, obično u novcu, pa udijeliti je siromašnima, u nadi da će im to izliječiti glavobolju ili nesanicu.

Ljudsko biće je samo po sebi i svojoj strukturi sklono uticaju raznih dešavanja i energija. U bosanskom okultizmu naše tijelo dijeli se na četiri elementa na osnovu ovih predodžbi: stopala i noge, ali i ruke, pripadaju elementu zemlje, sredina tijela od vrata do stomaka, zadnjica i leđa su predio gdje se prepliću elementi vatre i vode, dok je glava pod dominacijom zraka. Sva četiri elementa zajedno ujedinjena predstavljaju peti element – dušu odnosno život. Kao i sve drugo u univerzumu i sami elementi su dualistične naravi i oni takvi mogu na čovjeka djelovati pozitivno i negativno. Vjetrovi, bilo da su oni džinski ili vilinski, spadaju pod resor elementa zraka i poznati su da krajnje pogubno djeluju na ljudsku glavu izazivajući glavobolju, ukočenost vrata, bolove u očima, itd. Također, i za uroke se može konstatirati da pripadaju negativnoj manifestaciji zraka, pošto dolaze iz glave odnosno očiju i usta (jezika). Zajedničko mišljenje hodža-iscjelitelja i stravarki jeste da se najbolje liječenje glavobolje postiže upotrebom egzorcističkih formula, bilo da su u pitanju basme, oralna magija, ili prenošenje riječi na papir - talismanska nauka.

Dobarac je naziv za specifičnu vrstu glavobolje koja se prepoznaje po tome što boli samo jedna polovina glave. Liječi se egzorcističkim formulama, gašenjem ugljena, salivanjem strahe ili zapisima. Vjeruje se da u liječenju dobarca najbolje rezultate postižu stravarke u odnosu prema hodžama-iscjeliteljima ili oficijelnim doktorima. Ritual liječenja jako je dobro poduzeti u roku 24 sata od pojave glavobolje, pazeći da se kod stravarke krene poslije podne, iza Ezana, kada Sunce ide ka zapadu, kako bi zajedno sa njim otišla i tegoba. Stravarka za potrebe rituala koristi četiri kamenčića i ovu formulu:

Ne zovem tebe,
no vjetar i dobarac iz tebe.
Nek' izlazi iz masti u kost,
iz kosti u meso,
iz mesa u kožu,
iz kože na dlaku,
iz dlake u hali planinu;
gdje pijetao ne pjeva,
gdje Ezan ne uči,
gdje se krava ne teli,
gdje se kobila ne ždrijebi,
gdje se ovce ne jagnje.
Hajd' ova muka po svijetu,
kao pčela po cvijetu i svijetu!
Kozalac - dobarac,
ijed - med.


Ako je glavobolja nastala od uroka onda čovjek osjeća i pospanost, bezvoljnost te gubi apetit. Kako nam to predočavaju pojedine egzorcističke formule (basme) urok je bolest sa devet obličja ili manifestacija od kojih je jedna i glavobolja.

Od devet uroka i bolesti na N osam,
od osam - sedam, od sedam - šest,
od šest - pet, od pet - četiri,
od četiri - tri, od tri - dva,
od dva - jedan, od jedan - nijedan!
Što ostade na krilu muha odnese
u mračne havaje, u puste haliluke;
gdje hore me kuriče, mačka ne mjauče,
gdje se maša ne čuje,
tamo gdje se džinska sofra prostire.
Tu nek ovaj namet čeka kijamet,
sa mojom basmom a božijom emerom!

Stravarka basmu ponavlja tri puta iznad vode i svaki put pogasi po tri ugljena. Sa tom vodom se bolesnik umije, otpije sa tri različita mjesta ruba posude, uvijek okrećući posudu vode "za Suncem", a ostatak se obično prolije pod mladu voćku. Ugljevlje stravarka pokupi sa dna posude i nosi sa sobom napolje, kada pođe u šetnju, kako bi ga ugurala u devet rupa ili pukotina na zemlji koje slučajno pronađe idući prirodom.

Bolesnik bi mogao i samostalno izvesti neki manje zahtjevan ritual neutralizacije glavobolje poput onog sa najobljubljenijom biljkom među bošnjačkim narodom – sedefilom.  Postupak je stravarski tojest egzorcistički i bazira se na tome da osoba koja pati od glavobolje u posudu vode baci tri stručka sedefila i tri puta ponovi ovu basmu te puhne u vodu:

Sedef trava mene boli glava,
priznajem ti sve što o meni znaš
ali molim te da sa mene uroke,
boli i nagaze sve snimaš,
sa božijom hazmom a mojom basmom.

Vodom se bolesnik umiva, a može se koristiti i nekoliko dana.



Bosanske hodže-iscjelitelji protiv glavobolje pišu različite forme zapisa a među najzanimljivijim je ona na listu miloduha po kojem se ispisuje sedam sawakita, slova kojih nema u prvoj kur'anskoj molitvi, i taj list bolesnik stavlja u jastuk na kojem spava. Pored toga, vrlo često hodža u talisman unosi prve dijelove molitve Šuara i Merjem. Ako muškarca boli glava on ide kod hodže koji mu piše i daje zapis sa naputkom da ga nosi ušivenog u kapi. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine glavobolja se liječila tako da se iz džamije (munare) donese paukovih dlaka i zašiju ih se u bolesnikovu kapu.

Olovo kao lijek protiv glavobolje

Džinska kola ili ona vilinska od davnina su poznata kao energetski vrtlozi prepuni negativne energije koja, ako dođe u doticaj sa ljudskim tijelom, može izazvati niz tegoba. Narod vjeruje da spiritualna bića, ukoliko ih se na bilo koji način uznemirava, mogu da prostrijeljele svojim pogledom i uzrokuju ozbiljne zdravstvene, posebno psihičke, probleme nekoj osobi. Nagaza (ograma) još je jedna vrsta nadnaravne opasnosti koja kod čovjeka može izazvati simptome slične uroku, među kojima je posebno naglašena uporna glavobolja praćena sa slabosti tijela. Ako bi posljedice takvog susreta liječio hodža onda bi on pisao tri zapisa; prvi zapis se potopi u flašu vode, koju bolesnik pije, a drugi zapis u kantu sa vodom za kupanje. Treći zapis je u formi hamajlije i njega bolesnik nosi uza se, obično oko vrata ispod odjeće.  Pomoć se također tražila i kod stravarke koja mu saliva olovo, i dok se ono topi u kašiki na vatri, tihim glasom govori:

Poletjelo devet vila,
sa devet oblaka,
sa devet planina,
sa devet gora,
sa devet mora,
sa devet polja,
sa devet raskršća,
sa devet izvora,
sa devet stijena,
sa devet sedefila,
putem pjevale, kolo igrale,
put im Ahmed presjekao, vile rasrdio.
Pogodiše ga strijelama u glavu,
u srce i noge,
sa crnom zemljom sastaviše,
Ahmeda razboliše.
Ahmed zaviče:"pomagaj Mujo,
pomagaj Halile,
ustreliše me, braćo, vile!".
Kad to vile začuše
od straha svaka svoju strijelicu vadi,
Ahmeda liječi i ozdravi.
Od devet vila i strijela,
sa mojom basmom
a božijom hazmom, na Ahmedu
ostade osam, od osam sedam,
od sedam šest, od šest pet,
od pet četiri, od četiri tri,
od tri dvije, od dvije jedna,
od jedna - nijedna.
Od moje ruke, basmi i olova - sevap,
a od Boga iladž, hair i derman, amin!

U ruralnim područjima bio je često prakticiran ritual salivanja olova nad rubcem. Kada bi neku ženu često bolila glava ona bi poslala po dijetetu svoj rubac kod neke lokalne stravarke da joj nad njim "salije zrno". Stravarka bi premotala mahramu da dobije izgled trougla i onda na nju stavila posudu sa vodom. Dok bi salivala rastopljeno olovo svaki put bi pomjerila posudu niz rubac gledajući da zadnji, treći put, bude na samom kraju. Žena bi tu mahramu nosila bar tri dana na glavi, dok je ne prođe glavobolja.

Tetoviranje u bosanskoj tradiciji

Tetoviranje je stari arapski običaj koji ima svoju ulogu u uljepšavanju tijela ali i služi kao takozvana plemenska oznaka. Naime, pripadnici istog plemena imaju zajednički tattoo motiv koji ih samim time obilježava i daje poseban status. Smatra se kako su još drevni Egipćani prakticirali prije 4000 godina tetoviranje u svrhu zaštite od urokljivih očiju.

Tetoviranje u bosanskoj tradiciji

Počeci tetoviranja mogu se locirati još u prapovijesti kada je tadašnji čovjek nanosio razne boje i blato na sebe da bi se dovoljno dobro kamuflirao za lov ili uplašio neprijatelja u nekom sukobu. Nastanak te egzistencijalne prakse najbolje je uočljiv na prapovijesnim crtežima po zidovima pećina gdje je primitivni Homo sapiens crtajući razne prikaze divljih životinja nad njima želio zadobiti snagu i brzinu, jer ono što su njegove oči mogle vidjeti a ruke dodirnuti nije više bilo strano i neuhvatljivo za tog lovca. Isti princip koristio je i kod same zaštite pred napadima zvijeri. Svakako ne treba ignorirati niti urođenu ljudsku želju za identifikacijom sa cjelokupnom prirodom ili bar nekim njenim elementom, kako bi i na takav način zadobio snagu i vještinu onoga čemu se divio ili plašio.

Slučajno ili ne, upravo ta primitivna ikonografija kroz naredne periode i razdoblja oblikovala je umjetnost i religiju te dala snažan zamah talismanskoj magiji, posebno kod arapskog naroda. Naime, u sadržajima mnogih hamajlija vide se crteži određenih divljih životinja poput zmije, škorpije, lava, oko kojih su stavljene riječi molitve, a sve u cilju da se nosilac zaštiti od njihovih napada. Magični simboli nisu se isključivo  ispisivali (iscrtavali) na papir ili životinjsku kožu, već su se isto tako nanosili na odjeću, posebno košulje, i samo ljudsko tijelo. Naravno, osim prikaza opasnih životinja u sadržajima hamajlija i tilsuma uočavaju se brojni grafički prikazi kvadrata, kruga, heksagrama, pentagrama, očiju, ruke, raznih bića ali i slikovita, magijska slova. Sve te motive danas, i puno više od toga, vidimo na brojnim tetovažama ljudi oko nas.



tetovaža križa ili ptice kod Berberskih žena u Maroku



Iliri i tetoviranje


Karl Steiner u svom antropološkom radu "Bosanska narodna medicina" opisuje tradiciju tetoviranja kod bosanskih katolika:

" Cijelo to društvo veselo je raspoloženo, pjeva se i smije na sve strane a nekoliko baka prihvatilo se posla, da uz šaljive razgovore i dosjetke djevojkama i mladićima tamo u prikrajku "nabocaju križeve", da ih tetoviraju, kao što su po vijestima grčkih i rimskih pisaca stari paganski Iliri, Skiti i Tračani u davna vremena svojoj mlađariji na kožu šarali grbove, plemićka znamenja i druge ornamente i slike. U smjesu čađe i pljuvačke, u tuš, razvodnjeni barut ili drveni ugljen (murećef), karmin, indigo, cinober, ili u pastu od luči i smole, stavlja se šiljak okrupne igle pa se njome po dotičnoj osobi odabrani ornament našara na podlaktici, gornjoj strani ruke, na grudima, na čelu ili nadlaktici. Kada se boja počinje sušiti, nabocaće je baka vještakinja u kožu. To umakanje igle u onu smjesu i ubadanje u kožu čini se nebrojeno puta, a onda se izbocana mjesta obavijaju kroz tri dana travama ili lanenim platnom.



Obično će ta izranjena mjesta ubrzo zacijeliti, a da ne ostanu brazgotine; no događa se kad i kad, da se rane zagnjoje (Sklerose) i da nastupi luetičko ili septičko otrovanje krvi (Lymphengioitis) sa čvorovima u pazuhu. Daleko opasniji su oni slučajevi, kad se pljuvačkom iz ustiju žene, koja obavlja tetoviranje, prenosi sifilistički virus u kožu osoba, koje se daju tetovirati. Na ovakovo izvangenitalno prenašanje sifilisa dosad se prilično slabo svraćala pažnja, jer tim načinom zaražena osoba ne mari mnogo za sićušne prvotne znakove, koji se javljaju oteklinom žlijezde, a i sekundarne pojave često se previđaju. Međutim prelazi ovaj otrov sve to dalje te se događa, da se i čitava familija inficira i tako se može protumačiti, što se je ova bolest mogla prilično raširiti u ovim našim krajevima. Obično se za tetoviranje upotrebljava krst (križić) u jednostavnom ili ukrašenom obliku. Na gornjoj strani ruke nabocaće se krst u kolu (krugu), jeličin križić, starinsko arijsko kolo i polukrug (ograda), na podlaktici narukvica."

Jedno vrijeme je kod pojedinih antropologa postojala teorija o tetoviranju katoličkih žena u BiH za vrijeme Osmanlijske okupacije, posebno nanošenjem znaka križa na ruke, kako bi se, navodno, zaštitile od prisilne udaje za nekog turskog vojnika, no, ona nema svoju validnost. Razloga je nekoliko a prvi i najvažniji je da turskim vojnicima svakako nisu tetovaže kod žena, sa bilo kakvim motivom, predstavljale problem niti zapreku u nakani da je otme ili oženi. Osmanlijama križ i nije posebno smetao jer da je tako prisilno bi preobratili sve kršćane po Balkanu na islam. Njihovi dometi su bili više geopolitičke prirode i želje za što dubljim prodiranjem u zemlje zapadne Europe. Također, danas se pouzdano zna da tetoviranje nije bila nepoznata praksa kod Arapa, Turaka i Armenaca, štoviše, među turskim narodom se tvrdi kako je i sama hazreti Fatime, ćerka božijeg poslanika Muhameda, imala tetovažu na tijelu.

Uostalom, upotreba znaka križa koji je, kako svi znamo, paganski simbol, prisutna je u mnogim starim kulturama mnogo prije pojave samog kršćanstva, te korištenje njegovog motiva u ukrašavanju tijela nastavak je antičke tradicije, posebno zato što su ga na tijelo tetovirale isključivo žene želeći si na taj način osigurati plodnost, od davnina najpoželjniji i vitalni atribut svake žene na ovdašnjem podneblju.

Križ i svastika predstavljali su za mnoge stare narode jedno od obilježja solarnog božanstva ali i plodnosti, pa tako i za naše pretke Ilire, što se savršeno dobro vidi na prikazima mnogih stećaka. Postoji vjerovanje kako su križ, krug i svastika magijsko-religijski prikazi jedne ili više zmija, inače drevnih fertilnih simbola(1). Osim toga, zmija je u ilirskoj religiji oličenje Praoca i zaštitnika svake familije, što dodatno pojačava njenu svetu ulogu. Ostatke te tradicije opisuje vrlo kratko Augustin Kristić u svome etnološkom radu "Urežnjaci iz narodnog liječenja Bosne i Hercegovine" gdje informira kako je zmija kao motiv tetoviranja bila zastupljena prvenstveno među ženama. Autor piše:" Ne baš mnogo, ali sam na rukama žena (vrlo malo kod muškaraca!) po Bosni našao "izbocanu" - tetoviranu zmiju. Na upit: zašto su zmije izbocale? - nigda nisam dobio jednake ili slične odgovore. Najčešće je rečeno, da je eto tako izbocana. Ova tri odgovora valjda su značenja tih zmija: Nosi sreću - Brani od uroka - Neće je zmija ugristi". Osim motiva svakako su zanimljivi i dati odgovori koji su u potpunoj opoziciji sa klasičnim viđenjem simbolizma zmije u kršćanstvu, gdje se ona smatra predstavnikom zla. Time je sasvim jasno kako je riječ o mnogo starijoj tradiciji, onoj ilirskoj, jer i zmija i tetoviranje pripadaju tradicionalnoj kulturi življenja naših predaka.



Kinanje - nastavak tradicije


Iliri su tetoviranjem isticali svoju plemensku pripadnost, poštovanje prema božanstvima, ratničku snagu a ne treba zanemariti niti želju za ukrašavanjem tijela. Zasigurno je znak zmije na tijelu ilirskih žena trebao donijeti blagoslov plodnosti od Praoca i podariti zdravo potomstvo. Fasciniranost Rimljana sa samim izgledom Ilira te njihov strah pred navodno urokljivim pogledom kojeg su, po pisanju Plinija, oni posjedovali sugerira na zaključak o nanošenju crne boje, neke vrste surme, kod Ilira kako bi se one naglasile i time samo lice učinilo impresivnijim. Moguće je zamisliti izgled hrabrog ilirskog ratnika čije je istetovirano tijelo, gusta kosa i prodoran pogled kod Rimljana izazivao napade panike i u njihovoj svijesti rađalo nerealne predodžbe. Ako još tome dodamo crveni konopac zavezan oko ruke i mnoštvo drugih amuleta, kojima su Iliri bili jako skloni, moguće je konstatirati kako su naši preci imali osim legendarne borbenosti i fascinantan, magični izgled.

Siguran sam kako je praksa tetoviranja do Osmanlijske okupacije BiH bila prisutna i kod bošnjačkih žena, a vjerovatno i neki vijek nakon toga, kada bockanje tijela zamjenjuje manje agresivna metoda zvana kinanje. K'na, popularnije kina, ili Hena, kojom žene ne samo da su bojile kosu nego i nokte, zapešča ruku, članke prstiju i pojedine dijelove lica, odnosno sve ono što je moglo biti vidljivo i uočljivo za promatrača. Još iz djetinjstva sjećam se starih nena koje su dolazile u našu kuću, ili živjele u susjedstvu, da su neke od njih imale upravo na tim navedenim dijelovima tijela nanešenu boju kane. Treba naglasiti kako se tetoviranje smatralo zaštitom od zla i bolesti, identično onom što postoji u islamskoj tradiciji u vezi kane. U korelaciji sa time nameće se sam od sebe logičan zaključak kako je takozvano kinanje kod bošnjačkih žena supstitut nekadašnjem tetoviranju.



ukrašavanje kanom mladenke u islamskoj tradiciji

Tetoviranje znaka tačke na bolnim mjestima na tijelu ili pritiskanje prsta natopljenog u kanu pa utiskanjem u bolno područje, a sve u cilju zaustavljanja bolesti, stara je praksa liječenja duž Mediterana. Osim svoje profilaktičke i iscjeliteljske funkcije tetovaža je imala i psihološki uticaj. To je uočljivo u praksi armenskih žena koje su imale običaj tetovirati si zapešča ruku da bi navodno imale više snage za mužnju krava i ovaca.




Alžirska žena sa tradicionalnom tetovažom na licu


Na kraju bi se moglo zaključiti kako se praksa naših predaka nikada nije potpuno izgubila u bosanskom narodu, jer i prije pojave današnjeg tattoo-trenda, sa početka ovog vijeka, bilo standardno pravilo kod služenja vojnog roka u nekadašnjoj JNA, da su si mladići tetovirali neke klasične simbole tog vremena poput ruže, petokrake, imena voljene osobe, brojeva, sidra, ukrštenih mačeva, Sunca, Mjeseca, zvijezda, sirene i slično. I što je još interesantnije, posebno među bošnjačkim narodom, nije bilo protivljenja od starijih takvoj praksi, posebno ako uzmemo u obzir konzervativnost našeg društva u cjelini




.(1)Iliri su svoje solarno božanstvo predstavljali grafički krugom unutar kojeg se nalazi tačka. Kod Turaka i Armenaca prilikom tetoviranja znak "sunčeve djece" prikazan je krugom unutar kojeg se nalazi tačka a okolo kružnice su poredane tačkice. Krug je posebno kod armenskih žena popularan jer predstavlja znak Sunca i Mjeseca te kao takav simbol plodnosti. Tetoviranje malog kruga na dojci predstavljao je statusni simbol kod ovog naroda kojeg su nosile samo lijepe žene.

Čovjek, šejtan i melek

Prije nego li će Allah stvoriti čovjeka, svoga roba, svaki dan bi ga napastvovao jedan šejtan, zapitkujući ga sad ovo, sad ono. A što bi god Bog u danu stvorio, to bi šejtan - nalet ga bilo! - noću pokvario. Allah mu je to dozvolio, da razvali sve ono što bi napravio, samo da čovjek bude što prikladniji i ljepši kada ga na kraju završi. Kad je na koncu oblikovao ljudsko tijelo, i napokon bio zadovoljan svojim stvaranjem, Allah ga nije htio oživjeti tri godine, nego ga je prislonio uz jednu sevliju (čempres). To je kod šejtana probudilo veliki interes i radoznalost jer nije znao šta će sada biti. Svaki bi dan dolazio do čovječijeg tijela i kuckao po njemu prstom, pa kad bi došao do glave, običavao je kuckajući po njoj govoriti:" Ova glava neće biti prazna". Pune tri godine svaki dan bi dolazio i tako govorio. Kad je već bilo na izmaku treće godine, Allah oživi čovjeka. Čim je insan oživio, odmah mu Bog reče da sa onim stvorem koji mu prvi dođe, a ne bude mu se htio predstaviti i kazati ime, nikako ne druži i od njega da ništa ne uzima. U prvo vrijeme čovjek se toga tvrdo držao i odolijevao, no, malo pomalo poče da gubi volju za tim. Jednoga dana šejtan poče oko njega oblijetati i obenđija ga svojim šejtanlucima i čovjek započne sa njim razgovor. Istog trena šejtan si prisvoji lijevu stranu čovječiju i uspenje mu se na lijevo rame, i od tog dana sjedi nepomično na ramenu svakog čovjeka, po cio dan i noć. Allah, da pomogne svom robu, pošalje svoga meleka i ovaj se uspenje na desno rame. Zato svaki čovjek ima na desnom ramenu meleka a na lijevom šejtana. Meleć ga uvijek na dobro navraća, a šejtan na zlo. Jao onome ko bude šejtana slušao i sa njim se slagao.

Božanski bik Tur

Bik je od početka ljudske povijesti sveta životinja koja je zbog svoje fizičke snage i impozantog izgleda dio mnogih mitoloških predaja, legendi i kultova. Među najstarijim mitovima gdje se on navodi locirana je Mesopotamija i predaja o božanstvu Gugalanni, poznatijem kao Nebeski Bik ili Bik sa Neba. Gugalanna je bio prvi muž Ereshkigala, božanstva podzemlja, mračnog svijeta bez svjetlosti. Njega su Bogovi poslali da se osveti Gilgamešu zbog toga što je odbio seksualni poziv boginje Inanne. Tom prilikom Nebeski Bik, čiji udarac nogom izaziva zemljotres, poražen je i ubijen te raskomadan od strane Gilgameša i njegovog pratioca Enkidua.
Na Bliskom istoku religijski pojam ubijanja bika je dosta čest i nalazimo ga i u predaji o genezi uobličene u perzijskom bogu Mitri, od čijeg je opisa rođenja i života nastala mitološka predaja o Isusu, koji lovi i ubija divljeg bika. Iz tijela mrtve životinje nikle su biljke, od kostiju postalo je žito a iz krvi vinova loza. Tada se stvaraju i prvi ljudi.

Bik i nakon pojave islama na ovom području ne gubi svoju božansku osobnost što se najbolje može argumentirati arapskim mitom, ili bolje rečeno kozmologijskom predstavom, o bijelom biku Kujuti koji stoji na glavi strašne zvijeri Bahamut i drži zemaljsku kuglu na svojim leđima.

Bahamut ili Behemoth naziv je za mitološku divovsku ribu koja u arapskoj kozmologiji predstavlja oslonac same planete Zemlje, i za nju mitologija tvrdi da ima mnogo očiju, ušiju, noseva i jezika po sebi. Pojedini mitovi govore kako umjesto riblje ima glavu slona ili nilskog konja, a u nekim verzijama Bahamut je zapravo morski zmaj sa oštrim zubima i udovima. Bahamut na svom snažnom tijelu drži svih sedam sfera koja u arapskoj mitologiji čine cjelokupni univerzum.



Na Bahamatu, odnosno na njegovoj glavi, pozicioniran je bik po imenu Kujuta, koji na svojim leđima nosi planinu od rubina. Na vrhu te neobične planine melek drži sedam slojeva zemlje. Alternativno, po leđima Bahamuta je zapravo površina od pijeska. Kujuta stoji na tom pijesku, a planina koju nosi na leđima ima u sebi ogromni ocean usred kojeg pluta Zemlja. Ispod Bahamuta se nalazi mračni i tajanstveni predio ispunjen maglom i vodom. Neki mitološki podaci tvrde kako ispod te tamne sfere postoji vatreni svijet u kojem obitava zmija po imenu Falak.

Bahamut je originalno mitološko stvorenje arapske mitologije, podaci o njemu se pojavljuju u kosmografskim tomovima koji datiraju iz 1291. Sam naziv na arapskom znači „zvijer“. O njemu je posebno pisao drevni arapski historičar Ibn al-Wardi, a spominje se i u Hiljadu i jednoj noći gdje se navodi priča o čovjeku po imenu Isa koji vidjevši Bahamuta od šoka i straha gubi svijest. Kada se probudi Allah ga pita da li je vidio veliku ribu. Isa odgovara da je vidio kako na glavi ribe stoji bik. Židovi su ovo mitološko stvorenje, poput mnogih drugih religijsko-mitoloških segmenata, asimilirali u svoje mitske predaje.

Arapski Kujuta i bosanski Tur

Pojedini segmenti prezentirane legende imaju dodirnih tačaka sa bosanskim mitom o gigantskom biku Turu, koji na svojim leđima nosi planetu Zemlju, i od čije volje ovisi njena ali i sudbina svih ljudi. Generalno, predaja o Turu je kratka i nema puno detalja koji bi otkrili nešto više o široj predstavi bosanske kozmologije a jedini izuzetak čini Rogatica. Naime, u tom dijelu Bosne se vjerovalo kako ispod zemlje postoji nepregledno more, na njegovoj površini pliva jedna velika riba, na ribi stoji bik a na njemu Zemlja. Kad taj bik pomjeri samo malo jednim uhom, zemlja se zatrese, a kada bi pomaknuo nogom ili čime drugim, sva bi se zemlja u more prevrnula, ali je, vjerovalo se, Allah stvorio jednu mušicu koja stalno oblijeće oko očiju tog bika i on ima od nje toliki strah da se ne smije niti pomjeriti sa mjesta.(1)

Kako kod Turaka nema zabilježene legende niti o Bahamotu niti Turu, može se zaključiti da nije bilo prenošenja mita tokom osmanlijske okupacije BiH već da je on očito rudiment nekog drevnog paganskog kulta koji su baštinili pojedini mediteranski narodi, a među njima i Iliri. Postoji logična mogučnost da su ilirski vojnici službujući u Rimskom carstvu prenijeli legendu o Turu na područje Sirije i dalje, ili obrnuto, usvojili je i donijeli na Balkan. No, kako god bilo riječ je o vrlo staroj legendi iz drevnih, antičkih vremena.

Bik je za Ilire imao vrlo značajno mjesto u religijsko-magijskom smislu te iako nemamo puno pisanih podataka o paganskim obredima naših predaka otkriveno je kroz arheološka nalazišta da su običavali vješati rogove Bos primigeniusa na začelje kuće što je imalo magijsku funkciju da štiti familiju i podari joj plodnost. Također ne treba zaboraviti navesti niti tradicionalan običaj kod ilirskih plemena prinošenja žrtve, dara u krvi i mesu Bogovima za uspješnu žetvu pšenice, kada se na nekom brdu početkom augusta klao bik.

Jedinstveni Tur
Evidentna su i druga mimoilaženja u samoj legendi, naime, kako tvrdi arapska mitologija Bahamut će kada bude Smak svijeta biti uništen od strane svoga kreatora odnosno Boga, kojemu je jedina ta zvijer potčinjena. Kod Bošnjaka se pripovijeda kako će se kijamet desiti onoga dana "kada Tur zatrese svoje tijelo", odnosno nema nikakvih navoda o klasičnoj predstavi Smaka svijeta gdje se sve odigrava Božijom voljom, što nam daje dovoljno prostora za zaključak kako je Tur zemljodržac gospodar planete i ljudi.

Isto tako, dok se u arapskoj mitologiji bik Kujuta prikazuje potpuno bijele kože u bosanskoj mitologiji on je crne boje, i svakako je povezan sa stvarnom životinjom (Bos primigenius) koja je izumrla na tlu Europe u srednjem vijeku. Najbolji dokaz njegove prisutnosti na području Bosne i Hercegovine su toponimi koji svemu daju dublju historijsku konotaciju.

Tur je u bosanskoj predaji bez imalo sumnje božanstvo i u tom obliku ne susreće se nigdje drugdje na Balkanu, niti u Europi, što samo po sebi dovoljno implicira kako je riječ o drevnom nadnaravnom biću. Prije se pretpostavljalo da njegov naziv Tur dolazi od skraćenice latinske riječi taurus no jasno je da izvorno porijeklo proizlazi od stvarnog imena divljeg goveda Bos primigenius.

Božanski Orač Vidasus
U tradicionalnom životu Bosne i Hercegovine kastrirani bik tojest vol bio je sastavni dio seoskog domaćinstva i zamjenjivao je konja, koji je imao višu tržišnu cijenu i zbog toga nije mogao biti u vlasništvu većine seoskih domaćinstava. Istražujući kroz etnološku građu i usmenu predaju vjerovanja bosanskog naroda o volu primjetno je kako se prema njemu odnosilo sa pažnjom i brigom prvenstveno zbog egzistencijalne ali i svete svrhe. Kada započne proljetno oranje zemlje volu koji se nalazio sa desne strane omotavalo se oko desnog roga crveno pletivo (niti), od čelo bi mu se razbilo kokošije jaje a vrat bi mu se namazao maslom. Sve te ritualne mjere poduzimale su se u svrhu zaštite od zla i prizivanju sreće i plodnosti.

U narodnoj astronomiji sazviježde od sedam zvijezda takozvane Plejade naziva se Volovi. To je interesantno i zbog toga što se Plejade (Messier 45) nalaze u sazviježđu Bika. Iako wikipedia tvrdi kako su Plejade zastupljene u svim mitologijama sjeverne polutke izvjesno je da se kroz legendu o Turu, ali i druga narodna predanja i vjerovanja, može nazrijeti mitološka poveznica sa Plejadama i u bosanskoj mitologiji.

Segmenti kulta božanskog bika Tura naslućuju se upravo iz dva narodna naziva sazviježđa koja se nalaze jedan uz drugi a to su Orion, skup od tri zvijezde, koje se u Bosni naziva Štapovi, i već pominjanih Volova. U proljeće, kada je vrijeme za sijanje, čim se ugledaju Štapovi na nebu, znak je da je nastupila zora, bliži se jutro, te treba nahraniti i upregnuti volove da idu orati.

Zajedno ta dva sazviježđa prezentiraju onog koji upravlja Volovima tojest ore zemlju odnosno predstavljaju mitološkog (astralnog) Božanskog Sijača, koji bi mogao biti niko drugi nego ilirski bog Vidasus, poznat kao i Žeteoc - onaj koji žanje (žito). U prilog tome ide i podatak kako su plug izmislili sami Iliri.(2)

Prema narodnoj priči iz Velike Kladuše u davnim vremenima živio neki pohlepni čovjek koji je imao sedam volova. Kako je imao neparan broj žudio je za još jednim volom da bi ih imao osam tojest upario. Jednog dana dosjeti se kako u susjednom selu ima neki siromašan čovjek koji posjeduje samo jednog vola. - Kad ih nema više ne treba mu ni taj jedan, zaključi on i skuje plan sa sinom da odu iza ponoći u susjedno selo i ukradu ga. Što su naumili to i napraviše. Kad su došli na pola puta do kuće neki nemir uhvati oca i on reče sinu da će tu zastati da se odmore. Vidjevši u blizini stog sijena naredi mu da donese sijena i poreda ga u devet malih hrpa, jednu pored druge, a kad ovaj to učini on pusti ukradenog vola da se pogosti sijenom. No, umjesto da počne jesti od prve gomile vol se dvoumio, njuškao i tek se zaustavi na sedmoj hrpi sijena te tu započe jesti. To užasnu oca i on reče sinu: "Vidiš li ovo, sine moj, koliki smo grijeh napravili što smo ukrali vola da će nas kletva onog siromaha pratiti sve do sedmog koljena!". No, pohlepa u njemu pobijedi strah i on nastavi put kući. Nekako u to vrijeme, pošto se bližila zora, probudi se onaj siromah i krenu u štalu da nahrani vola ali čim uđe u prostoriju vidje da ga nema i shvati kako je pokraden. Od tuge i bola zaplače te prokle lopova neka ga Bog kazni i uzme mu ono što je i ovaj njemu. Ubrzo otac i sin, zajedno sa ukradenom životinjom, približiše se nadomak svoje kuće. Kad su stigli pred štalu oca iznenadi neka čudna tišina koja je dopirala iz nje, i on požuri da zapali svijeću. Blijeda svjetlost svijeće ubrzo obasja štalu. Bila je potpuno prazna. Volova nije bilo. Otac mahnito istrča napolje i uhvati se rukama za glavu od muke i bola. Onda pogleda u nebo želeći zakukati pred Bogom na tome što ga snađe i prije nego li otvori usta opazi na nebu sedam sjajnih zvijezda kako trepere zajedno te razgoračenih očiju shvati da se nema šta jadati Bogu, jer ga je on kaznio zbog velikog grijeha koji je učinio siromašnom čovjeku. Tako je po narodnom kazivanju postalo sazviježđe Volova (Plejade) kao upozorenje svima da se ne smije tuđe krasti a posebno ne volovi.(3)

Note
(1)Zanimljivo je spomenuti kako je općenito nekada narod BiH izgled Zemlje predstavljao si kao jednu veliku četverouglastu ploču, koja se na svojim uglovima o samoj dlaci bika naslanja na četiri stupa, te se stalno čini da će svaki tren pasti. Ali neće, tvrdio je narod, jer stoji tako po Božijoj volji i milosti. Ta je ploča jednako dugačka i široka. Stupovi su joj vrlo uljašteni, visoki i tanki, te se savijaju, da se čini kako će se svaki čas prelomiti. Oni su napravljeni od bijelog mramora i usađeni u neizmjernu morsku dubinu, jer pod cijelom tom pločom (zemljom), nalazi se nepregledno more, koje ne možemo vidjeti jer je pod nama. Ovo je ogromno more i prema njemu sva druga mora su mala.

(2)U bosanskoj ljubavnoj magiji djevojka ako čara sa orasima, ona baje i gleda u Volove na nebu, jer su "jači" odnosno brojniji za čarolijom "upregnuti" voljenog muškarca na dolazak, dok ako samo želi detektirati (sanjati) svog budućeg muža onda navečer pogled usmjeri prema Štapovima i govori ovo:" Osvjetli me Žarinko nasiba, zapali me Planinko nasiba, da ja vidim svog suđenika. Da ga vidim večeras u snu kao na javi, ili njegovo lice da vidim, ili njegovo ime da čujem. Dok ga ne vidim on ne mogao hodati ni raditi."

(3)Motiv prenošenja (teleportacije) zemaljskog događaja koji predstavlja veliki grijeh na nebo, koje simbolizira svjetsku pozornicu, uobičajan je u bosanskim predajama. Još jedan poznati primjer je onaj kada je Bog usmrtio istog trena sina kada je zamahnuo sjekirom prema majci, želeći je ubiti, i njegovo tijelo zajedno sa sjekirom prenio na površinu punog Mjeseca, da bude svim ljudima upozorenje da moraju poštovati majku.