Spašeno od zaborava

Vjetar istočnjak stari Kladuščani su nazivali „pasjak“, jer je tjerao pse u budžake, ili „ćufur“ po istoimenom selu koje se nalazi na istočnoj strani Male Kladuše. Za stare momke i djevojke-usidjelice u narodu se kaže "da su subenasti". Kad se momak oženi pa se rastavi s ženom onda mu se govorilo da je pazdrkan. Kod švercera ovoga kraja oduvijek se poštovalo pravilo da se prvom mušteriji ne daje ništa na varesiju, posebno od tek nabavljenje robe, jer u protivnom ne bi se imalo sreće u prodaji. Ako bi krava nekim slučajem ušla ili zakoračila prednjim nogama u kuću to se smatralo jako lošim predznakom koji se mogao odagnati jedino ako bi se životinja zaklala. Kad neće da se izmete povlaka domaćica bi tri puta „za Suncem" uz Euzubilet pronijela oko stapa mećajicu. Kad krava oboli vjeruje se da je oko nje dobro pronijeti kakve sadake, kao i oko teleta čim se oteli, pa udijeliti nekoj sirotinji. Događaj kada bi krava iznenada i bez nekog očitog razloga umrijela ...

Za trahanu i puru u narodu Cazinske krajine oduvijek se govorilo kako se najteže ohlade tojest ne mogu se odmah jesti zbog visoke temperature, koja se zadrži u njima i sporo izlazi. Stoga se navedena jela uvijek tradicionalno započinju jesti sa rubnih dijelova posude, a nikako iz sredine, pošto se na tim mjestima najbrže počnu hladiti. O nezgodi sa jedenjem vruće trahane postoji kratka anegdota, koja se i dan-danas prepričava u toku objeda. Pripovijeda se kako je u jednoj kladuškoj familiji živio otac, mati i dva sina. Živjeli su lijepo, složno i u rahatluku na tvrdoj krajiškoj zemlji. No, mlađi sin, mezimac, se nakon nekoliko godina života iznenada razboli i od te bolesti umre. Od tada prođe dosta mjeseci i život se polagano, dan po dan, nastavi u svojoj svakodnevnici. Sve do jedne prilike kada se otac vratio kući sa posla, znatno ranije nego inače, i tako baš potrefio da stigne na užinu, pa čim je oprao ruke sjede za sofru. Kako je bio zauzet razgovorom sa suprugom o onome što mu ...

Bradavice su u zvaničnoj medicini prepoznate kao virusno oboljenje u obliku izraslina na tijelu boje kože i hrapave površine. Zahvataju isključivo gornji sloj i treba ih znati razlikovati od dobroćudnih kožni izraslina poput madeža ili kurjeg oka. Osim što estetski narušavaju izgled kože ne predstavljaju na tijelu osobe nikakav ozbiljan zdravstveni problem, izuzev u onom slučaju da se pojave na licu, posebno u predjelu očiju, nosa ili usta. Postoje i one bradavice koje se javljaju na genitalijama ili rektalnom području te su rezultat neke spolne zaraze. Bez obzira gdje se nalazile na tijelu dermatolozi u klasičnom postupku uglavnom preporučuju njihovo uklanjanje kratkim kirurškim zahvatom. No, i u tom slučaju postoji mogućnost od njihovog ponovnog pojavljivanja. Za bradavice se u bosanskom narodu od davnina vjerovalo da nastaju ako se nekom pomokri žaba po ruci ili nozi. Zašto se tako mislilo teško je za dokučiti osim da među Bošnjacima postoje i neka druga vjerovanja vezana za živo...

Bošnjaci su jedina nacija na Balkanu koji u svom svakodnevnom govoru često spominju riječ nafaka. U skladu sa tim ona je vrijedna analiziranja u kulturološkom ali i lingvističkom smislu, zbog svoje nemjerljive uloge u proučavanja tradicionalnog načina života našeg naroda. Na samom početku ove kratke studije potrebno je naglasiti jednu neospornu činjenicu koja glasi da je bošnjački narod u svojoj dugoj istoriji bio izložen mnogim povijesnim nedaćama, čak i stvarnom prijetnjom istrebljenja, te da ono što ga je očuvalo i sačuvalo jeste njegov vedri duh i nepopravljivi optimizam često sročen u kratkoj izjavi:"Dat će Bog nafake!". Nafaka je arapska riječ koja je preko Osmanlija došla do nas. Veoma je bitna u islamskom učenju pošto manifestira Allahovu blagodarnost pa u turskom jeziku ima više sinonima. Na bosanski nafaka se prevodi u nekoliko oblika: alimentacija, opskrba, nabava ili  snabdjevanje za život. Još dva pojma u svakodnevnoj upotrebi, koja označavaju blagodat i uspje...

Odavno je javna tajna kako bosanski narod najviše vjeruje u „otvaranje zvijezde“  i  gatanje u grah, kao dvije provjerene vještine pronicanja u ljudsku sudbinu. Iako praksu ogledanja u grah nailazimo kod Turaka, Kazahstanaca, Rusa, Bugara, Rumuna i Mađara bez imalo sumnje bosanski način proricanja je najtemeljitiji i najpouzdaniji. Bacanje graha, ogledanje u grah ili falanje u grah vrlo je stara divinacijska metoda koja, prema nekim antropolozima, ima svoje izvorište u šamanističkoj praksi naših predaka Ilira koji su običavali pri ozbiljnoj  životnoj nedoumici bacati male ptičije kosti iz ruke na pod, kako bi pri njihovom padu i položaju otkrivali sudbinske odgovore. A da je upravo tako dokazuje nam danas rjetka, ali još uvijek donekle prisutna, praksa pojedinih faladžinica koje držeći  41 zrno graha u desnoj ruci iznad njega prouče šapatom odgovarajuće molitve i riječi, namjene na pitanje, i onda ga doslovno laganim pokretom bace ispred sebe na površinu stola. Zati...

U kratkoj narodnoj priči iz Velike Kladuše pripovijeda se zbog čega je trnić od svega drveća ostao rastom najmanji. Naime, jednog proljeća prije mnogo vijekova, kao i svake godine, trnić je prvi procvjetao. To je odnekud spazio gladni medvjed pa je odmah odlučio prileći pod njegove grane, prisvajajući ga, i hvaleći se na sva usta zecu koji se odmarao u blizini, kako će baš on te godine prvi od svih životinja najesti se plodova i biti sit.  - Prvi je procvjetao pa će prvi i donijeti bobice za jelo, mudrovao je medo. Međutim, dok je medvjed strpljivo mjesecima ležao ispod trnića sve druge voćke su procvjetale i njihovi plodovi su dozrijeli, pa su se njima ostale životinje pogostile i nahranile čekajući tako site zimu. Jedino plodovi trnića nikako da sazriju te medo ostade mršav i gladan. To ga jako razbjesni pa svojim šapama izudara grane trnića i cijelim tijelom provalja se po njemu govoreći: - E kad si toliko bezobrazan da zadnji dozrijevaš red je i da budeš malog rasta pa...

Prve dokumentirane pojave liječenje biljem kod bosanskog naroda započinju u vremenu ranog srednjeg vijeka odnosno pojavom bogumila (arijana) u Bosni, kada stupa na snagu nezaustavljiva ekspanzija arijanskog kršćanstva među Bošnjanima, kojima ostaje dominantna religijska dogma sve do dolaska Osmanlija. Crkva bosanska bila je po svemu specifična i jedinstvena a naročito po razboritijem pogledu na kršćansku tradiciju, odričući se svega onoga što je smatrala pogrešnim u interpretaciji vjere, pri tome ne stideći se jasno i glasno progovoriti o dualizmu koji u jednakoj mjeri ima uticaj na ljude i čovječanstvo. Za razliku od katoličanstva i pravoslavlja bogumilski nauk nikad nije težio pljačkanju vjernika i raznoraznim ucjenama i pritiscima, niti obožavanju materijalnog, te je stoga konstantno bio na direktnom udaru Rima i Bizantije. Vrlo je vjerovatno kako su temelji krvave Inkvizicije postavljeni upravo u Bosni odakle je ta genocidna filozofija krenula na svoj ubilački pohod po cijel...