Spašeno od zaborava

Predviđanje sudbine gledanjem u plećku na područje Balkana populariziralo se dolaskom Osmanlije koji su vijekovima gajili ovu mantičku vještinu za koju se pretpostavlja da je praktikovana još u Babilonu. Međutim, postoji vrlo izvjesna teza da falanje sa plećkom potiče od ilirsko-rimske mantičke vještine gledanja u kosti životinja, prvenstveno onih manjih poput ptica. Danas je takvo proricanje još uvijek prisutno u Turskoj pod nazivom kürek kemiği falı. Zbog svega toga  ne čudi činjenica da se ovaj oblik gatanja najduže zadržao u Albaniji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini. Najavio početak prvog i drugog svjetskog rata Dva mjeseca prije atentata srpskog teroriste Gavrila Principa na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, koji je rezultirao početkom prvog svjetskog rata i stradanjem 20 miliona ljudi, ovaj strašni događaj najavio je Đulaga Zeferović - gledanjem u plećku. Desilo se to 1914. godine, kada je Đulaga Zeherović iz Sarajeva na jednom druženju sa ...

Da sumiramo: ne postoje stari dokumenti o podizanju stećaka u srednjem vijeku, iako dalmatinski gradovi imaju vrlo kvalitetne arhive i mnoštvo stećaka u svojoj okolici. Nedavno je bečka naučnica našeg porijekla dr. Zlata Duraković, koja je doktorirala na Bečkom sveučilištu baš na stećcima, boravila u Dubrovniku sa specifičnom namjerom da nađe bilo kakav dokument u Dubrovačkom arhivu koji bi spominjao bilo što o srednjovjekovnoj praksi izrade stećaka: nekog majstora, način prijevoza, cijenu izrade, bilo šta. Nije našla ništa, što već dovoljno govori samo po sebi. Ipak, najbolji dokaz da stećci nisu rađeni u srednjem vijeku same su dimenzije i težina ogromnog broja stećaka. Ne postoji tehnološki kontekst u koji bi se smjestila praksa odvaljivanja megalita do 32 tone i njihov prijevoz na velike udaljenosti u srednjem vijeku. Uostalom, zašto bi se iko time bavio, a da istu tehnologiju ne upotrebi u bilo kojoj drugoj gradnji. Naš saradnik Kemal Čolak iz Sarajeva izračunao je da bi za iz...

Borba sa strahom nije jednostavna i često iziskuje puno strpljenja. Tome najbolje svjedoče stravarke čija su radna iskustva prepuna različitih slučajeva. Stravarka Emina Hadžihasanović jedne prilike je ispričala novinaru nekog sarajevskog magazina sljedeće: - Ja sam lila (salivala strahu) čovjeku, fatali ga četnici, zatvarali i svašta mu radili, a i u zgradi mu eksplodirala velika granata. Bio taman da umre. Više nije mogao maći. Nije smio nikud sam što nije dijete sa sobom vodio. Nije smio u WC otići da ga dijete ne bi odvelo. A mesar bio dobro sposoban, kršan. I doktorima išao, išao, a nema ništa - sve dobro, a tetura. Ja sam mu sedamdeset i sedam straha salila i onda je došao do zdravlja. Eno ga sad opet radi na Ilidži u mesari. Očito je da problem velikog straha u čovjeku zahtjeva i veliki angažman, čemu svjedoči još jedan slučaj iz prakse ove stravaruše: - Bila ti je neka žena. I htio je vo da je ubije, a nije. I ondar ti je ona pala u komu i od tada uvijek pomalo spava, pomalo pa...