Spašeno od zaborava

Pšenica je oduvijek kao sjeme života upoređivana sa ženom, čemu svjedoči poduži spisak božanstava kojima je bila posvećena, što samo po sebi stvara zaključak, da su se od najranijeg doba proizvodnjom kruha tradicionalno bavile žene. U pojedinom mitovima zrna pšenice su suze Velike Majke, koja njima blagosilja zemlju i omogućava hranu svojoj djeci. U drevnoj Mezopotamiji boginja pšenice je Ašnan, kod Sumerana boginja Nidaba, koja je također bila i božanstvo pisanja te zaštitnica grada Ereša. Prema grčkim mitološkim predajama sve žitarice bile su posvećene Demetri, dok je kod Rimljana tu povlasticu imala Cerera. Egipćani su slavili Tenenet boginju hljeba ali i poroda. Kult pšenice nije zaobišao ni Bosnu i Hercegovinu. Naime, rimski historičar Plinije navodi da su i naši preci Iliri obožavali neku neimenovanu boginju kojoj su žene prinosile na dar snopove žita. Na europskom kontinentu hljeb je još prije 3000 godina svoje centralno mjesto u vjerskim svečanostima zasluženo stekao zbog...

Tetoviranje je stari arapski običaj koji ima svoju ulogu u uljepšavanju tijela ali i služi kao takozvana plemenska oznaka. Naime, pripadnici istog plemena imaju zajednički tattoo motiv koji ih samim time obilježava i daje poseban status. Smatra se kako su još drevni Egipćani prakticirali prije 4000 godina tetoviranje u svrhu zaštite od urokljivih očiju. Tetoviranje u bosanskoj tradiciji Počeci tetoviranja mogu se locirati još u prapovijesti kada je tadašnji čovjek nanosio razne boje i blato na sebe da bi se dovoljno dobro kamuflirao za lov ili uplašio neprijatelja u nekom sukobu. Nastanak te egzistencijalne prakse najbolje je uočljiv na prapovijesnim crtežima po zidovima pećina gdje je primitivni Homo sapiens crtajući razne prikaze divljih životinja nad njima želio zadobiti snagu i brzinu, jer ono što su njegove oči mogle vidjeti a ruke dodirnuti nije više bilo strano i neuhvatljivo za tog lovca. Isti princip koristio je i kod same zaštite pred napadima zvijeri. Svakako ne treba igno...

Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do XlX.vijeka. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. U ovom članku ćemo pokazati kako su propagandnom „alkemijom“ osvajača prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što je važno pitanje jer stećci i pitanje našeg kontinuiteta su neraskidivo vezani. Sredinom augusta ove godine, obilazeći nekropolu Gvozno polje na obroncima planine Treskavice, na jednom od stećaka naišli smo na neobičan prikaz ratnika – konjokrote s kacigom. Budući da je Homer u Ilijadi Trojance nazivao konjokrotima, radi se o vrlo važnoj indiciji za objašnjenje porijekla stećaka. Naime, kaciga je oblikom slična onima kakve su nađene na 54 različita arheološka nalazišta u bivšoj Jugoslaviji – koja se datiraju u brončano i željezno doba – a najbrojnija su u Dalmatinskoj zagori te Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da prikaz na steć...

Bosanski narodni (poljoprivredni) kalendar seže čak u staru eru bosanskih Ilira, naših predaka. Kalendar je zapravo "krug godine", najvjerovatnije utemeljen u kultu Velike Majke, zbog čega je primarno vezan za poljoprivredu, obrađivanje zemlje i proizvodnju hrane. Dolaskom Kelta, čija se vjerovanja mješaju sa ilirskim, kalendar postaje bogatiji simbolikom kulta plodnosti koji je osnovica cjelokupnog određivanja dvaju godišnjih doba. Naime, prema tom agrarnom kalendaru godina se dijeli na ljeto i zimu, od kojih svaki period traje po šest mjeseci. U njemu se mogu prepoznati neki datumi julijanskog kalendara koji je ustoličen 45.godina prije nastanka kršćanstva. Nastankom kršćanstva ovim pojedinim datumima data su imena svetaca. Narodni kalendar koristio se neprestano, njime su se služili bogumili, bio je u upotrebi i u osmanlijsko doba te svoju primarnu svrhu nalazi i u današnje vrijeme. Pored ovog u Bosni se strogo pratio i hidžretski kalendar. To su činile hodže i drugi m...

Borba sa strahom nije jednostavna i često iziskuje puno strpljenja. Tome najbolje svjedoče stravarke čija su radna iskustva prepuna različitih slučajeva. Stravarka Emina Hadžihasanović jedne prilike je ispričala novinaru nekog sarajevskog magazina sljedeće: - Ja sam lila (salivala strahu) čovjeku, fatali ga četnici, zatvarali i svašta mu radili, a i u zgradi mu eksplodirala velika granata. Bio taman da umre. Više nije mogao maći. Nije smio nikud sam što nije dijete sa sobom vodio. Nije smio u WC otići da ga dijete ne bi odvelo. A mesar bio dobro sposoban, kršan. I doktorima išao, išao, a nema ništa - sve dobro, a tetura. Ja sam mu sedamdeset i sedam straha salila i onda je došao do zdravlja. Eno ga sad opet radi na Ilidži u mesari. Očito je da problem velikog straha u čovjeku zahtjeva i veliki angažman, čemu svjedoči još jedan slučaj iz prakse ove stravaruše: - Bila ti je neka žena. I htio je vo da je ubije, a nije. I ondar ti je ona pala u komu i od tada uvijek pomalo spava, pomalo pa...