Spašeno od zaborava

Čuvarkuća je višegodišnja biljka iz porodice tustikovki, koja raste od Maroka do Irana, preko Karpata, Balkana pa sve do Kavkaza. Karakteriziraju je debeli mesnati listovi puni vode te cvjetovi zvjezdolikog oblika. Vrlo je otporna čemu uostalom svjedoči i njen latinski naziv Sempervivum ili u prijevodu na bosanski "uvijek živuća". U bošnjačkom narodu se vjeruje kako čuvarkuću treba ukrasti od nekoga, i posaditi kod kuće, pa će se onda sigurno zakorijeniti i čuvati kuću od groma i neprijatelja. Međutim, pojedine nene šaljivo kažu da bi se "čuvarkuća primila i na guzicu da je staviš", jer je ta biljka veoma otporna i prilagodljiva. Postupak sadnje je bio vrlo jednostavan; u neku staru posudu sa zemljom stavilo bi se malo kravljeg đubra i u njega gurnula čuvarkuća i na taj način zasadila. Nakon toga posuda bi se ostavila na krov ćumeza, podruma ili kuće. Kad se čuvarkuća sadi na kućnu strehu, ili na pčelinjak, naše stare nene bi ovako govorile: Bog dao pa se primi...

Bošnjaci su jedina nacija na Balkanu koji u svom svakodnevnom govoru često spominju riječ nafaka. U skladu sa tim ona je vrijedna analiziranja u kulturološkom ali i lingvističkom smislu, zbog svoje nemjerljive uloge u proučavanja tradicionalnog načina života našeg naroda. Na samom početku ove kratke studije potrebno je naglasiti jednu neospornu činjenicu koja glasi da je bošnjački narod u svojoj dugoj istoriji bio izložen mnogim povijesnim nedaćama, čak i stvarnom prijetnjom istrebljenja, te da ono što ga je očuvalo i sačuvalo jeste njegov vedri duh i nepopravljivi optimizam često sročen u kratkoj izjavi:"Dat će Bog nafake!". Nafaka je arapska riječ koja je preko Osmanlija došla do nas. Veoma je bitna u islamskom učenju pošto manifestira Allahovu blagodarnost pa u turskom jeziku ima više sinonima. Na bosanski nafaka se prevodi u nekoliko oblika: alimentacija, opskrba, nabava ili  snabdjevanje za život. Još dva pojma u svakodnevnoj upotrebi, koja označavaju blagodat i uspje...