Spašeno od zaborava

Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do XlX.vijeka. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. U ovom članku ćemo pokazati kako su propagandnom „alkemijom“ osvajača prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što je važno pitanje jer stećci i pitanje našeg kontinuiteta su neraskidivo vezani. Sredinom augusta ove godine, obilazeći nekropolu Gvozno polje na obroncima planine Treskavice, na jednom od stećaka naišli smo na neobičan prikaz ratnika – konjokrote s kacigom. Budući da je Homer u Ilijadi Trojance nazivao konjokrotima, radi se o vrlo važnoj indiciji za objašnjenje porijekla stećaka. Naime, kaciga je oblikom slična onima kakve su nađene na 54 različita arheološka nalazišta u bivšoj Jugoslaviji – koja se datiraju u brončano i željezno doba – a najbrojnija su u Dalmatinskoj zagori te Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da prikaz na steć...

Teorija o velikom doseljavanju, dakle, nije se ozbiljno razmatrala sve do propasti ilirskog pokreta, a o tome nam najbolje govori povjesničar Bogoslav Šulek (1816.-1895.). Po njegovom mišljenju, prvo, doseljeni narod bijaše istog slavenskog roda kao i Iliri, te, drugo, doseljenici nipošto nisu mogli brojčano preplaviti ilirske starosjedioce koji su nastanjivali čitav jugoslovenski prostor, pa i veći. Da se u VI.i VII. stoljeću nije radilo o seobi stotina hiljada već o svega nekoliko desetaka hiljada ljudi također je ustvrdio srpski povjesničar novije generacije dr. Tibor Živković (1966. – 2013.) koji je procjenio da u potonjem razdoblju udio doseljenog stanovništva među starosjediocima nije prešao 3 posto. Hrvatski povjesničar dr.Neven Budak na sličan način zaključuje  da je starija historiografija pogrešno vjerovala da su drevni starosjedioci protjerani i istrebljeni u velikoj većini, uz rijetke ostatke u visokom gorju, priobalju i na otocima. Prema njegovim riječima, suvremena ...

Shodno tome i svim dokazima usprkos, službena dogmatika ne smatra da se u antici i ranije na Balkanu dogodilo išta posebice bitno izuzev rimskog osvajanja, pa stećke automatski promatra kao spomenike iz kasnog srednjeg vijeka. Naime, budući da, prema službenoj verziji, na našem prostoru u antici i ranije nije postojao niko osim nepoznatih primitivaca koji su većinom istrebljeni, a manjim dijelom kultivirani kristijanizacijom, ne postoji nijedan raniji kontekst u koji se stećci mogu smjestiti. Dakle, autohtonost i stećci su lice i naličje iste priče. Kako je stvoren taj simulakrum? Dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka ustanovljena je u vrijeme kad je 1878. Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu i kada se cijeloj Europi otkrio jedan posve novi i neistražen svijet. Budući da najveću pažnju brojnih istraživača privlače izuzetno brojne i velebne megalitske nekropole, stvar najednom postaje jasna; prostor Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Srbije i Crne Gore jedinstven je kulturni,...

Onoj drugoj, pravoj strani na kojoj stoje istraživači stećaka koji zastupaju njihovo prapovijesno porijeklo pripadaju dalmatinski arheolozi i istoričari Šime Ljubić (1822.-1896.), osnivač hrvatskog arheološkog društva, Antun Josip Fosco (1826.-1894.), šibenski biskup i povjesničar, don Petar Kaer (1848.-1919.), svećenik koji je objavio prvu studiju o dalmatinskim stećcima u francuskom antropološkom društvu, fra Lujo Marun (1857.-1939.), još jedan svećenik koji se smatra utemeljiteljem hrvatske arheologije, te austrougarski oficir Heinrich Sterneck koji se svojim tvrdnjama časno odmetnuo od službenih austrougarskih podmetanja. Budući da se radi o izuzetno uglednim, ozbiljnim i učenim stručnjacima koji su terenski istražili brojne nekropole i narodne predaje, utvrdili razne etnološke i antropološke spone, ne bi bilo pametno danas zatvarati oči pred njihovim tumačenjima. Šime Ljubić, teolog, istoričar, arheolog, filolog i biograf, prvi je počeo ozbiljno terenski istraživati nekropole s...

Don Petar Kaer, svećenik, povjesničar i arheolog, napisao je naučnu raspravu na francuskom jeziku o dalmatinskim stećcima „ Pierres sepulcrales Dalmates “ koju je 1887.izdalo Francusko antropološko društvo u Lyonu. Stećke je pripisao nekim nepoznatim predrimskim narodima koji nastanjivahu naš prostor. I Kaerova mutna pretpostavka o „nepoznatim narodima“ nastaje pod uticajem tada već uveliko moderne podvale o doseljavanju koja implicira da od prapovijesti do VI.stoljeća na našem prostoru ne obitavamo mi već neki nepoznati narod. No, na stranu te zablude, za nas je važno da Kaer stećke ne gleda kao srednjovjekovne spomenike. Kaerovo mišljenje dijeli Antun Josip Fosco, biskup i istoričar iz Šibenika, grada iz kojeg potiču mnogi srednjovjekovni kroničari i istoričari koji, poput onih iz Dubrovnika, Splita i Zadra nikad nisu spomenuli podizanje megalitskih stećaka na nekropoloma Dalmacije. On u svom djelu na talijanskom jeziku „ Le necropolo Fenicie in Dalmazia, Sebenico 1890 .“ Izraža...

Najbolje argumentirano mišljenje o stećcima nalazimo kod dalmatinskog arheologa fra Luje Maruna koji u svom djelu „ Ruševine crkve sv.Luke na Uzdolju kod Knina “ piše da u unutrašnjosti Dalmacije gotovo nigdje ne nalazimo crkve bez stećaka, ali da ima stećaka bez crkava, pa je posve logično zaključio da takva svetišta potiču iz predkršćanskog doba. On smatra da stećci svoj korijen imaju u prapovijesti, u vremenu kada su se ukapanja obavljala pod gomilama ili humcima, ali da postoji kontinuitet na način da su se kršćanske nekropole sa stećcima također gradile i kasnije uz crkve. Napomenuo je kako je opazio da na prapovijesnim gomilama nastaju jednostavni stećci koji se postupno ukrašavaju do vrhunskih umjetničkih djela. Poljski istraživač Alexandar Sapieha govori o stećcima kao vrlo starim spomenicima koji podsjećaju na egipatske i partske. Dalmatinski oficir i istoričar Ivan Katalinić u svojoj knjizi „ Povijest Dalmacije “ na talijanskom jeziku kratko piše o prastarim nekropolama Imo...

Da sumiramo: ne postoje stari dokumenti o podizanju stećaka u srednjem vijeku, iako dalmatinski gradovi imaju vrlo kvalitetne arhive i mnoštvo stećaka u svojoj okolici. Nedavno je bečka naučnica našeg porijekla dr. Zlata Duraković, koja je doktorirala na Bečkom sveučilištu baš na stećcima, boravila u Dubrovniku sa specifičnom namjerom da nađe bilo kakav dokument u Dubrovačkom arhivu koji bi spominjao bilo što o srednjovjekovnoj praksi izrade stećaka: nekog majstora, način prijevoza, cijenu izrade, bilo šta. Nije našla ništa, što već dovoljno govori samo po sebi. Ipak, najbolji dokaz da stećci nisu rađeni u srednjem vijeku same su dimenzije i težina ogromnog broja stećaka. Ne postoji tehnološki kontekst u koji bi se smjestila praksa odvaljivanja megalita do 32 tone i njihov prijevoz na velike udaljenosti u srednjem vijeku. Uostalom, zašto bi se iko time bavio, a da istu tehnologiju ne upotrebi u bilo kojoj drugoj gradnji. Naš saradnik Kemal Čolak iz Sarajeva izračunao je da bi za iz...