Sve tajne noktiju - od bolesti do sreće

Za nokte se tvrdi da su istog sastava kao i kosa, rastu iz jednog korijena pokožice, ako bi se to tako moglo nazvati, i svaki dan se produžuju. No, sa godinama, nakon tridesete, nokti kod čovjeka više ne rastu istom brzinom tojest usporavaju se. O njima je pisao poznati francuski travar Maurice Messegue obrazlažući sve ono što se po njihovom izgledu može otkriti o ljudskom zdravlju. 

Autor naglašava da modri nokti mogu signalizirati srčane tegobe, žuti na probleme sa jetrom, blijedi nokti ili sa bijelim mrljama da je njihov vlasnik anemičan dok krhki, lomljivi nokti, ako to nisu postali od pretjerane upotrebe laka i acetona, na pojavu reume. Posebno je zabrinjavajuće ispadanje noktiju pošto alarmira na nekoliko ozbiljnih stanja od depresije, dijabetesa, sifilisa, zastoja krvi ili nervnog oboljenja.

Osobe koje grizu nokte, prema riječima autora, imaju psihičke probleme, obično se radi o blagoj neurozi i strahu, i da bi se taj problem rješio potrebno je otkriti izvor ovakvog stanja. Ishrana koja se bazira na zelenom voću i povrću blagotvorno djeluje na aneksiozne osobe i može pomoći u odvikavanju od te neugodne navike.

Pod ruku svemu do sada rečenom, interesantno bi bilo navesti kako u našem narodu postoji vjerovanje da kada se nekome pojave bijele tačkice po noktima - "da će se ponoviti" odnosno opet nečemu obradovati, mada su te bijele tačke ili mrlje, prema medicinskom stajalištu, zapravo signal da tijelu nedostaje kalcija.


Nokti u narodnoj tradiciji

O noktima u bosanskohercegovačkom narodu postoji na desetine vjerovanja a najpoznatije je ono da se nipošto ne smiju sjeći u vakasuzu; u akšam odnosno kada zalazi Sunce, jer tada onaj ko to radi može ograjisati ili još gore, neko drugi, ko bi slučajno stao na njih. Na sjeverozapadu Bosne vjerovalo se da će pojedinac, koji ima naviku da sječe nokte u akšam ili noću, postati nakon smrti lampir, kako su naše nene i dide nekada nazivali vampira. U Velikoj Kladuši još uvijek se tvrdi da nije dobro za kuću i kućni berićet ako gost koji nije nikada prenoćio u njoj sječe nokte. Da se ne bi prekršio tabu gost mora pitati domaćina može li odsjeći svoje nokte, pa kad mu dozvoli, tada ovo odobrenje ima profilaktički učinak. Slično tome, također u Velikoj Kladuši, postoji vjerovanje da onaj ko uvijek nokte sječe makazama zadobija moć uricanja te može svojim pogledom naštetiti maloj djeci.

U oba vjerovanja naglašen je pojam presijecanja ili odsjecanja, što upućuje na simbolično prekidanje sreće ili nafake. A da je tako možda najbolje objašnjava slijedeći običaj. Naime, kada jedna žena u razgovoru prekine drugu, doslovno joj "upadne u riječ", ona obično tada kaže: "Nemoj mi zamjeriti što te prekidam u govoru, dabogda ti tako sve zlo prekinula u životu."

Idući dalje, vjeruje se da onaj ko ne pazi na svoje odsječene nokte i baca ih bilo kamo, kada umre, moraće ih na onom svijetu tražiti i prikupljati, doslovno sve do zadnjeg. Čini se da je rečeno nadopuna za tabu o tradicionalnoj brizi za nokte zbog njihovog fatalističkog uticaja na ljudsko zdravlje i sudbinu.

Briga o noktima počinje od samog rođenja i prati čovjeka sve do njegove smrti, pa i nakon nje. Naime, prvi odrezani dječiji nokti se u Velikoj Kladuši petkom odnesu u džamiju i tajno ostave pod tepih, kako bi dijete, kad naraste, bilo razborito i uspješno u školi. U Zvorniku dječiji nokti bi se zamotali u papir i turili negdje u zid ili ostavili na neko čisto mjesto govoreći:

Eli eli fentu ćabeli ćuntu,
suldžija đoldu,
toprak šae crne nokte daje,
nosi elif kuda znaš,
kad poželiš da mi daš!

U navedenoj basmi, koja je sastavljena od turskih i bosanskih riječi, spominju se suvaldžije, meleci koji dolaze po dušu umrloga u crnoj zemlji, i njima se, kroz basmu, ti nokti daju, kako ih umrli ne bi morao tražiti i prikupljati na onom svijetu.

U Rogatici bio je običaj da se odsječeni nokti pokupe i odnesu u šumu te ostave u udubinu nekog drveta govoreći:

Nos'te meleći kuda znate,
kad mi zatreba,
da mi date!

I u ovoj basmi imamo jasno aludiranje na zadaću meleka ili anđela da se čovjek kod njih osigura, simboličnim darivanjem nokata, pred odlazak na drugi svijet uz jedan mali dodatak. Naime, u bošnjačkom narodu se vjeruje da svaki čovjek ima svoj izvor vode i svoje drvo u šumi koje predstavlja njegove toteme ili, bolje rečeno, prirodne dvojnike, što je ostatak šamanističkih vjerovanja našeg naroda.

Osim navedenog nokti su često tražen rekvizit u mađijanju bilo da se izvodi ljubavna ili crna magija. Zato ih se od davnina pazilo i nakon odsijecanja pažljivo prikupljalo, kako ih se ne bi domogla kakva zla duša. Na to je upozoravao i praotac monoteizma Zaratustra, koji je nalagao da se čovjek pažljivo odnosi prema odsječenim noktima i kosi, a tu dogmu je preuzeo i sam Paracelsus. On je, naime, vjerovao da kosa i nokti posjeduju u sebi životnu silu neko kraće vrijeme nakon odstranjivanja sa čovjeka te da su zbog toga idealni rekviziti za okultne manipulacije. Vjerovatno pod tim uticajem u srednjem vijeku se vjerovalo da nakon što čovjek umre još neko mu vrijeme rastu kosa i nokti, što je zapravo rezultat povlačenja mesa a ne rasta navedenoga.


Dugi nokti u mitologiji

Među bošnjačkim narodom se, kako vidimo iz dosad priloženog, na nokte uvijek gledalo sa oprezom i majke nisu nipošto dozvoljavale kćerima da ih imaju. Još i danas neka pobožna nena na spomen dugih noktiju drsko odbrusi: "da takva cura ili žena nije ništa bolja od obične kuje ili mačke!". Razlog takvom stavu svakako nije isključivo vjerske prirode nego i praktične naravi. Naime, dugi nokti su, prije svega, idealno mjesto za akumuliranje raznih nečistoća i bakterija a to nikako nije poželjno kod kuhanja i pripremanja hrane. Nekada su sve Bošnjakinje, posebno djevojke, imale uredno podrezane nokte na koje bi pred Bajram, Mevlud ili vjenčanje nanosile kanu ili kinu (kna), čija bi se boja postepeno sama isprala.

U bosanskim mitološkim predajama dugi nokti su oružje pojedinih mračnih bića koja napadaju ljude. Za čudna noćna stvorenja nazvana Prepasti postoji mnoštvo legendi i priča. Jedna od njih, koju sam čuo i zapisao prije desetak godina, desila se djedu moje komšinice dok je navečer jahao konja. Naime, pošto ga je napojio na rijeci, kao i mnogi večeri prije toga, uputio se kući. Negdje na pola puta do svog doma iznenada je začuo dječiji plač. Vođen tim zvukom zaustavio se, sjahao i primaknuvši se rubu livade, u visokoj travi, ugledao malo dijete od svega nekoliko mjeseci starosti, kako leži umotano u neku staru prljavu deku i nezaustavljivo plače. Pomislivši da ga je tu vjerovatno ostavila neka žena i otišla, sažali se i bez razmišljanja ga uzeo u naručje i krenu kući. Držeći dijete jednom rukom, drugom je upravljao konjem, razmišljajući čije bi to ostavljena beba mogla biti. Pogledavši je u jednom trenutku, on na svoj užas spazi kako se lice djeteta izobličilo u nekakvu rugobu, a iz prstiju su mu rasli sve veći nokti, kojima je pokušavalo da ga ogrebe. Prestravljen bacio je dijete i potjerao konja a iza njega se začuo histerični zvuk ciktanja i zmijskog šištanja. Kada je kasnije pričao starijim glavama o tom događaju saznao je da je zapravo bio metom Prepasti, koja ga je pokušala napasti i ubiti.

Osim kod Prepasti, dugi nokti su u našoj mitologiji, također, oruđe sihirbaze, vještice ili kako se negdje kaže naletnice, kojima ona probije dječiju kožu i vadi mu srce.

Za kraj bilo bi zanimljivo podsjetiti se na još nekoliko bosanskih vjerovanje o noktima. Prvo od njih kaže slijedeće: "kada vidiš da se tvoji neprijatelji svađaju ti tari nokat od nokat pa će se i potući." Drugo sugerira da onaj ko želi da mu nokti brže rastu neka ih siječe pijačnim danom a ako želi da sporo rastu onda petkom. Naredno vjerovanje otkriva kako onom ko siječe nokte petkom to će donijeti berićet u imetku, četvrtkom djecu tojest potomstvo a srijedom sreću ili nafaku. Posljednje vjerovanje je profilaktičko i upozorava nas da je dobro prvo pogledati u svoje nokte pa onda u malo dijete, kako ga slučajno ne bi urekli.