www.esmerovic.com
U folklornoj tradiciji Bosne i Hercegovine oduvijek se znalo i pričalo o hamajlijama. Nosile su ih sve tri vjere ali jedino su one arapske kroz vijekove pokazale i dokazale svoju profilaktičku moć, dok su hamajlije od pravoslavnih i katoličkih popova zbog svoje nepopularnosti potpuno nestale. Naime, narod je očito od početka, bez obzira iz koje vjere dolazio, najviše povjerenja imao u one arapske, kako nekada tako i danas.
A da sve to nije bez osnove najbolje potvrđuju i bogata tradicija bosanskih hodža-iscjelitelja, šejhova i derviša u spravljanju hamajlija protiv crne magije, uroka, džinna i šejtana. Danas, kada smo svjedoci mnoštva izjava novokomponiranih vjernika koji se rado hvataju citiranja svakojakih hadisa, iako je većina navedenih dvosmislena, tako da se mogu protumačiti na razne načine, kao i onih proturječnih koje ovi izbjegavaju navesti, najbolji mogući savjet je - ignorirajte ih. Svi su generali kada bitka prođe a dok traje ljudska patnja nigdje nema nikoga da pomogne. Time mislim da je sve rečeno.
Hamajlija se u našem narodu popularno naziva dilbagija i ona po svojoj kategoriji ne spada u zapise (tilsume, talismane) nego u takozvani sveti zaštitni tekst, koji može sadržavati samo određene kur'anske citate i molitve, ili vefkove, posebne simbole, imena meleka (anđela), itd. U perzijskom jeziku postoji riječ šamail (sveti tekst) od čega vjerovatno dolazi arapska riječ hamail (hamal - nositi, nosač), iako među Arapima egzistira desetak naziva za nju a najčešće su hirz i hiđab. Tekst hamajlije može biti na arapskom, perzijskom ili urdu jeziku.
U bosanskoj tradiciji se vjeruje da je hamajliju najbolje nositi oko vrata, tako da dodiruje sredinu grudi odnosno područje gdje se nalazi srce.
Tvrdi se da svaka magija (sihir, čarka) napada upravo srce, kako bi ovladala njime, a onda ostatkom tijela. Još se vjeruje da uslijed jakog magijskog napada žrtva može doživjeti srčani udar.
Postoji više načina kako se hamajlija izrađuje ali među najboljim je onaj kada se ona piše zadnjih devet dana lunarnog ciklusa i završi kada ispisivač ugleda mladi Mjesec na nebu. Nakon što se napiše zadnja riječ papir se premota u oblik kocke ili trougla i uz njega se, prije zamotavanja u mušemu (povošteno platno) stavi list sedef trave ili tri zrna kahve. Danas se umjesto mušeme hamajlija oblijepi selotejpom, pošto je bitno da se spriječi kontakt teksta i ljudske prljavštine poput znoja, ili pak s vodom, vlagom ili nečim drugim. U Cazinskoj krajini nekada davno je bio adet da se hamajlija okuje u lim a potom uveze u zečju kožu. Ovako zaštićena nije se morala skidati s tijela prilikom kupanja i s njom se moglo ići bilo kuda te bez ikakve opasnosti gaziti po svakojakim sihirima.
Od pojedinih hodža doznao sam da postoje dvije dilbagije: mala i velika. Mala dilbagija se nosi na lijevoj strani tijela a velika na desnoj. Kako se vjeruje, najbolje ih je imati obje. Nakon što se hamajlija završi, plati i stavi oko vrata obično se njenom nosiocu dogodi neka bezazlena senzacija ali samo ukoliko na sebi ima djelovanje neke čarke ili je ograjisao. Naime, u onom vremenu dana ili noći kada mu se desilo da je postao žrtvom nagaze ili vradžbine osjetit će lagano gušenje u prsima ili može tu noć, običnu prvu, usniti crno stvorenje ili nešto crne boje. Dešavaju se i druge reakcije ali ove dvije su najčešće. Naravno, ukoliko osoba nema magiju na sebi onda nakon što stavi na sebe hamajliju neće osjetiti nikakve znakove.
Svrha hamajlije je da nosioca čuva i štiti od urokljivih očiju, crne magije, džinna, šejtana, ljudskog zla i belaja. Uvijek se sugerira da se nikome ne govori o posjedovanju tog čudesnog predmeta te da se prije odlaska na kupanje skine sa vrata. I za kraj treba napomenuti da ni hamajlija nije vječna te da tokom vremena, zbog starenja papira i teksta, izgubi na svojoj profilaktičkoj moći. Tada se naruči nova a stara se baci niz brzu vodu, obično neki slap ili tamo gdje voda na rijeci ili potoku ima brži tok.
