Kurban kao žrtva i spas

Motiv krvne žrtve poznat je u skoro svim kulturama svijeta i ta nit se proteže sve do sivila čovječanstva te prvih oblika religije. Od svih žrtvenih mitova najupečatljiviji je onaj o vrhovnom perzijskom bogu Mitri, koji je zaklao velikog bika, od čije je prolivene krvi postala zemlja i priroda, odnosno potekao sav život. Mitra je nakon toga spustio ljudske duše na Zemlju te bez imalo sumnje u širem kontekstu žrtvovanje bika predstavlja težnju ka duhovnom ispunjenju, kako bi čovjek pobjedio svoje primitivne životinjske nagone. Mitrini sljedbenici nastavili su slaviti sveto žrtvovanje tako što su pili vino i jeli kruh, koje je predstavljalo njegovu krv i tijelo, slaveći na taj način božanski život, koji im je on podario. Tu tradiciju kasnije preuzima kršćanstvo zamjenjujući Mitru, perzijskog boga Sunca, sa Isusom.

Ništa manje zanimljivo nije spomenuti ni to kako su i naši ilirski preci imali običaj klanja bika, kao ritualnog motiva sa kojim su obilježavali vrhunac ljeta i svečanost žetve početkom avgusta. Osim navedenog treba navesti još jedan običaj klanja janjaca za Jurjevo ili Hidirlez, šestog maja, koji je od davnina označavao početak ljeta odnosno svjetle polovine godine. Time bi se moglo zaključiti kako je ritualna tradicija žrtvovanja među našim narodom antička tojest daleko starija od monoteizma.

Slično tome i kod Semita, odnosno Jevreja i Arapa, prinošenje žrtve bilo je prakticirano daleko prije začetka judaizma i islama, no, kao početak te tradicije, uzima se predaja o Ibrahimu ili Abrahamu i njegovom sinu Ishaku ili Ismailu. Prema kazivanju svetih knjiga Ibrahim je sretno živio dok nije dobio zapovijed od Boga da mu mora žrtvovati svog sina prvorođenca, a uvjerivši se da je ovaj spreman na tako veliku žrtvu, Bog mu zapovijedi da umjesto djeteta zakolje ovna. I od tada se kod muslimana ovaj dogadaj smatra obavezom koje se svaki Muhamedov sljedbenik treba držati.

U afričkim kultovima i starim religijama, posebno u brazilskoj umbandi, makumbi ili palo majombu središnji motiv svakog obreda čini žrtvovanje životinja, čije duše na taj način bivaju oslobođene i po riječima vjernika "puštene u svjetlost". Za razliku od zapadnjačkog poimanja pojma životinjske žrtve, kod naroda Latinske Amerike i Afrike ona se ne doživljava nečim negativnim. Svaka žrtva, koja prizove pozitivne učinke poput izlječenja, ima benefite i božansku važnost za obje strane.


Žrtva za novi život

Kurban Bajram, koji dolazi nakon dva mjeseca i deset dana od ramazanskog Bajrama, sveti je praznik žrtve i obilježavanja povratka sa hodočašća ili hadža.

Povodom Kurban-bajrama tradicionalno se kolje kurban pred dušu umrlog. Ako je rahmetlija oporukom odredio da mu se kurban zakolje, onda se zaklani ovan mora podijeliti sirotinji, dok u drugim slučajevima samo krv ide pred njegovu dušu, a ostalo mogu ukućani pojesti. U Sarajevu je bio običaj da se lijeva strana kurbana podijeli sirotinji a desna strana ostane familiji.

U Cazinskoj krajini kurbansko meso se većim dijelom odnosi po komšiluku, uz pravilo da se ne smiju zaobilaziti kuće onih ljudi sa kojima se ne govori. Ukoliko neko od tih susjeda odbije primiti kurban ogriješit će se a pored toga, vjeruje se u narodu, ubrzo će mu se desiti neka šteta kao očit dokaz Božije kazne.

Osim za umrle kurban se kolje i za bolesnika, da bi ozdravio, ili za nesretne ljude koji su pod uticajem kletve ili loše sreće. Ukoliko se kurban zakolje za bolesnu osobu onda je običaj da ona okusi malo tog mesa a ostalo se dijelilo. Pored toga običaj je da se žrtvom obilježi novi život pa se prilikom rođenja muškog djeteta zakolju dva kurbana a jedan za djevojčicu. Negdje je adet da se to učini nakon što se djetetu nadijene ime.

Za one "zatvorene sreće" koji se ne mogu udati ili oženiti običaj je da si ta osoba zakolje tri kurbana, svake godine po jednog, sa nijetom ili namjenom da sretne suđenu osobu. Navodno, već prve ili druge godine ta će se osoba usrećiti u ljubavi ali pravilo se mora ispoštovati do kraja, bez prekidanja.

Postoji još običaja poput onoga pri salijevaju temelje za kuću, da se na ćošku prema istoku ili na mjestu gdje se planiraju ulazna vrata zakolje mladi ovan, kako bi novi dom bio sa nafakom i berićetom. Na koži od tog kurbana nekada su se pisale hamajlije, posebno one kućne.

U tradiciji našeg naroda za kurban se oduvijek odabirao crni ovan, bez ijedne bijele dlake, ali u nemogućnosti da se pronađe mogao je poslužiti i nešto drugačiji. Osim ovna može se zaklati i neko drugo bravče. Također, životinja za ovu svrhu uvijek se mora kupiti od para zarađenih na pošten način, jer u protivnom kurban neće biti primljen kod Boga.

Ako je osoba pod djelovanjem crne magije, a nema novca da kupi ovna, onda bi se za oslobođenja od zla zaklao pijetao kao kurban a njegovo meso podijelo u tri komšijske kuće.

I za kraj bilo bi interesantno navesti i neke običaje liječenja bolesti kurbanom kod turskog naroda. Ovo su neki od njih.

Kada dijete ne može prohodati u jutro Kurban Bajrama skupljale bi se noge žrtvovanih životinja iz sedam kuća. Nakon što se noge očiste, prokuhaju se u vodi, pa se ta voda i noge daju djetetu da ih popije i pojede. Vjeruje se da će nakon toga ono prohodati.

Neka djeca imaju problem da gube dah dok spavaju. Da bi se izliječila ova bolest, na Kurban Bajram kada se kolje kurban, zavežu se ruke i noge bolesnog djeteta i ono legne nasuprot kurbanu. Kada se izgovori tekbir prije klanja kurbana, vrat djeteta se dodirne nožem, te mu se oslobode ruke i noge, i ono se šalje u kuću. Vjeruje se da će dijete od tog dana biti oslobođeno gubljenja daha, kao što se čovjek oslobodi grijeha nakon klanja kurbana.