Salivanje strahe kod bošnjačkog naroda

Salivanje strahe ili izlijevanje olova drevna je egzorcistička praksa poznata na velikom geografskom području, doslovno od Palestine, Libana, Sirije (sakbeh ili rakwi), Alžira, Maroka (khfif), Turske (kuršun dokmek), Balkana pa sve do Njemačke, Velike Britanije (melting lead) i skandinavskih zemalja. Na našem podneblju salivanje strahe se pojavljuje, kako se standardno pretpostavlja, dolaskom Osmanlija, zajedno sa cijelim sklopom drugih magijskih vjerovanja, postupaka i predaja. No, isto tako, postoji indicija da je ovaj ritual izvorno ilirski te da su ga naši preci kao vojnici Rimskog carstva proširili po Bliskom istoku, a preko Kelta je stigao i do sjeverne Evrope.

Salivanje strahe se dakle tradicionalno povezuje sa narodnom medicinom Arapa, Sefardskih Jevreja, Turaka ali i evropskih naroda, među koje spadaju Bošnjaci. Mada obred nema islamske korijene pojedini dijelovi tog starog šamanističkog rituala su islamizirani, u onom govornom dijelu, te stoga ritual prati izgovaranje određenih kur'anskih poglavlja i dova. Pored toga u pomoć se pozivaju božiji poslanik Muhamed i hazreti Fatime, kako bi samim spominjanjem njihovih imena zlo predstavljeno u obliku bolesti pobjeglo od bolesnika. Isti slučaj susrećemo kod bugarskih ili rumunjskih stravarki koje koriste u ritualu molitvu Oče Naš, pozivajući se na svetu moć Isusa, Djevice Marije ili krsta. Svima im je zajednička upotreba dužih ili kraćih basmi i bajalica (bajati dolazi od turske riječi baymak – čarati, opsjenariti (u svrhu liječenja); varati. - Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Abdulah Škaljić).

Ritual je u svojoj osnovi egzorcistički i prema svjedočenju mnogih koji su ga iskušali - djelotvoran. Postoje mišljenja koja spore njegovu učinkovitost prozivajući je učinkom placeba na što mnoge stravarke uzvraćaju slijedećim argumentom; ritual je, naime, podjednako učinkovit i ako se radi osobi koja zna za njega i onoj koja ne zna, poput male djece. Jedina zamjerka je da se nipošto ne pije voda u koju se topilo olovo, pošto je olovo toksični metal, već da se ona prolije na raskršće ili se njome bolesnik samo umije i opere ruke i noge. Znači – NIKAKO NE PITI VODU OD SALIJEVANJA STRAHE!

Duga tradicija u BiH

U ne tako dalekoj prošlosti svaki zaseok, svaka mahala ili čak svaki red kuća imao je bar po jednu stravarku kojoj se narod mogao obratiti za pomoć u bilo koje doba dana. Danas je situacija potpuno drugačija i drastično je opao broj osoba koje se bave ovakvim načinom liječenja ljudske duše, unatoč tome što je potražnja za njima skoro ista kao i u nekadašnjim vremenima. Mladi stravara i stravaruša je vrlo malo te se stoga sama po sebi nameće logična potreba da se, bar u krajnjem slučaju, ovaj segment bosanske tradicije dokumentira i očuva u pisanoj formi za neka buduća pokoljenja.

Istražujući ovo zanimljivo područje naše folklorne tradicije stekao sam dojam da su se kroz povijest BiH uvijek i redovito u nekom vremenskom intervalu, u odmaku od pedeset do sto godina, pojavljivale nadčulno nadarene osobe, izabrane od univerzuma, čija je misija bila da pomažu i liječe narod. Odabiri su dolazili periodično, skoro stihijski, najčešće u manjim sredinama, pošto usljed svakodnevnih i životnih obaveza nije bilo realne mogućnosti da se "odabrani" u potpunosti posveti svome radu. To je rezultiralo stereotipom kako su najpoznatije i najbolje stravarke one u starijoj dobi.

Dakako, još jedan realni razlog tome često se krio u smjeni generacija - znanje se akumuliralo i tradicionalno nasljeđivalo od spiritualno obdarenog prethodnika (sa svekrve na snahu, s majke na ćerku, djeda na unuka). Tek onda kada se "učitelj" zbog teške bolesti ili starosti povlačio učenik ga je mogao zamjeniti prisvojivši uz stečeno znanje i sve njegove bivše "pacijente".

U duhu svega do sada napisanog aktuelna formulacija pojma stravarke ili stravara bila bi da je to žena starije dobi, ponekad i muškarac, koja vlada sposobnošću liječenja psihosomatskih (termin skovan od grčkih riječi soma - tijelo i psyche  - duh ili duša) poremećaja kroz izvođenje šamanističkog rituala s primjesom alhemijskog postupka.

Unatoč tome što je sama forma rituala, topljenje i izlijevanje olova, na prvi pogled prilično jednostavna ona je zapravo vrlo kompleksna i sadržajna. Držeći u ruci komadić olova stravarka izvodi ritualno kruženje oko glave bolesnika, ili laganim dodirivanjem određenih mjesta na tijelu, želeći na krajnje sugestivno-magijski način "povezati" bolesnu osobu sa energijom metalom. Potom ga stavlja u direktni kontakt sa vatrom a nakon toga i vodom.

Upravo iz spomenutog razloga, povezanosti sa ognjem i pretvorbom, olovo je, pored gvožđa ili željeza, uvijek u svijesti bosanskog naroda sadržavalo apotropejsko svojstvo, štitilo od zla i oslobađalo dušu. Mogućnost da se topljenjem olovo iz čvrstog oblika dovede u tekuću formu i obratno izazivalo je ljudsku fasciniranost i podržavalo ideju kako se magijskom manipulacijom njime mogu "uhvatiti" ili "zarobiti" zli duhovi te tako poraziti.

Kad strah iziđe na olovo

Još mnogima od nas je u sjećanju adet starih nena da se uvijek negdje u kući čuvalo bar nekoliko komadića olova, obično u kutiji za šivaći pribor, za „ne daj Bože“, da se nađu pri ruci ukoliko se neko dijete prepadne, ureče ili neko od ukućana nagazi. Po potrebi to se olovo diskretno odnosilo do stravarke i ostavljalo da na njega nauči (obično suru Jasin), pa bi se onda sutradan odlazilo na seansu salivanja.

Evidentno je kako u prošlosti nije bilo djeteta, naročito u ruralnim sredinama, kojemu se bar jednom nije salivala straha. Čim bi majka primjetila da se njeno čedo uplašeno budi iz sna posumnjala bi da je postalo žrtvom užasnog straha koji mu trga snove i oduzima snagu. Vjerovalo se da je potrebno što prije djelovati u pravcu liječenja prvenstveno zbog bojaznosti da strah ne bi oživio u mladom biću i prouzročio mu dodatne komplikacije, pa čak i smrt.

Neka Joka, žena Petra Kokotovića, iz Račića ispripovijedala je svešteniku K.Kovačeviću (Kako se liječi od strave?, Bosanska vila, 3 broj, 1888.godina), kako joj ništa drugo nije pomoglo da spasi dijete nego li - salijevanje strahe. Iako se obraćala za pomoć đaku i popu od toga nije bilo skoro nikakve fajde. Spas je tek pronašla kod stravarke Nelke[1].

–„Moj Mile, kad je bio dijete, dopade jedan put te nemile bolje (misli se na strahu) i čitav mjesec dana bio je u takoj muci, da nikad u noći ni u danu očiju sklopiti nije mogao. Bože moj milostivi! Muka je to bila velika:čas zaspi, čas zavrne očicama, čas protegni se, pa se trgni i skoči na noge, da mu sve koščice pucaju. Išla sam đaku u Suvaju (selo kod Bosanske Krupe), te mi otvara' roždanik i reka, da se – prošćeš – Kad sam ga nosila (trudna bila) poslije sunčanog počitka i to uoči sv.nedjelje preko bunjišta prešla, na da me je na bunjištu – Bog budi s nama – zapan'o (zadunuo) nečisti vjetar, te da je od toga i moj mali stravu dobio. Napisa mi tri zapisa: „jednim ćeš ga – veli – okaditi, drugim ga okupaj, treći zamotaj u voštenu krpu, pa privrzi (objesi) djetetu na vrat. Dado mu gotova po talijera, pa odoh kući i učinih sve kako mi on reče. Po mojoj duši, malo djetetu bi lakše, ali po nesreći otrže se zapis s vrata djetinjega, te se neđe izgubi a njega bolest opet poče kinjiti. Odvedoh ga starom popu Bosaičiću u Grmušu – jer mi rekoše da je on sevepli ruke – pa mu očata strašnu molitvu tamam od bešluka (50 nov.), ali i to slabo pomože. – Dok mojoj srećom kazaše mi za staru Nelku iz Podastrane , te ja brže bolje k njoj. Zateko je u kući samu samcatu i kazah joj sve po redu. Onda ona skoči i izvadi iz kovčega (sanduka) puščano zrno (kuglu), metnu ga na mašu (ožeg) a mašu na vatru. Sve nešto šapće u sebi, pa sam htjela, da i ja čujem što šapće, ne bi li kako i sama liječiti naučila, ali ne mogoh čuti ništa, nego samo dvije tri riječi. Učini mi se, da ovako nekako šapće:

Euzubilahi

De ozdravi mali!
Oće šućur, ako bog da,
Ozdraviti svojoj nani.

Kad se olovo na maši rastopilo, a ona nali bakrenu zdjelu (ćasu) vode, pa metnu djetetu na čelo a u onu vodu sali rastopljeno olovo sa maše. Olovo u vodi cvrknu i pade na dno, a ona ga brže bolje izvadi, pa ga sve nešto zagleda i otpoče meni:
 

“Evo vidi ti se, da ti se mali najprije prep'o od nešta rogata i to baš onda, kad si ga rodila ili bar kad je malešan bio“. Ja se primislih malo, i po mojoj jedinoj duši, pade mi na um, da je jedan naš jarac dolazio na kućni prag i zavirio u kuću, kad sam ja maloga Milu rodila. Uzeh i ja od nje ono olovo a ono se na moje preveliko čudo u vodi u jarca pretvorilo. Pravi pravcati jarac: vide se rozi, brada, noge – ama baš sve poput našeg lasana (jarca). „Vidiš“ –reče mi Nelka – „od šta god dijete najprije stravu dobije, to će meni izaći na ovome olovu, ali to predragi melajići[2] (anđeli) tako učine – i to nije svakom dano“. Nelka uze opet ono olovo, pa ga metnu na mašu i prinese vatri. Olovo se opet rastopi, a ona metnu zdjelu djetetu na prsa, pa opet učini kao i prije. Tako i treći put nad nogama djetinjim. Kada je po treći put svoj posao izvršila, reče mi:

Čuješ draga! Ništa drugo nije sevep (uzrok), da se tvoje dijete prepada, nego onaj jarac, za koga sam ti kazivala, nego ako je taj jarac živ a ti ga zakolji jer ne valja da živi“. Za tim uze onu vodu i otra djetetu desni obraz i lijevi nožni palac, pa onda lijevi obraz i desni palac, desnu ruku i lijevu nogu, lijevu ruku i desnu nogu a onda sve ostalo tijelo, i to sve unakrst. I od tog vremena nikad se mom Mili  - Bogu fala- strava nije pokazala. Nelki sam za ljekariju dala dvije cvancike, jedan sirac i od onoga jarca, kad smo ga zaklali, plećku mesa. Da joj je blagosloveno! Ja to i ne žalim, jer da nje ne bi, moj Mile davno bi već – Bog budi s njim – u crnoj zemlji ležao.

Ovdje možete pročitati cio tekst:

https://www.scribd.com/document/390769253/Salivanje-strahe-kod-bo%C5%A1nja%C4%8Dkog-naroda-Raif-Esmerovi%C4%87-pdf