Spašeno od zaborava

Salivanje strahe ili izlijevanje olova drevna je egzorcistička praksa poznata na velikom geografskom području, doslovno od Palestine, Libana, Sirije ( sakbeh ili rakwi ), Alžira, Maroka ( khfif ), Turske ( kuršun dokmek ), Balkana pa sve do Njemačke, Velike Britanije ( melting lead ) i skandinavskih zemalja. Na našem podneblju salivanje strahe se pojavljuje, kako se standardno pretpostavlja, dolaskom Osmanlija, zajedno sa cijelim sklopom drugih magijskih vjerovanja, postupaka i predaja. No, isto tako, postoji indicija da je ovaj ritual izvorno ilirski te da su ga naši preci kao vojnici Rimskog carstva proširili po Bliskom istoku, a preko Kelta je stigao i do sjeverne Evrope. Salivanje strahe se dakle tradicionalno povezuje sa narodnom medicinom Arapa, Sefardskih Jevreja, Turaka ali i evropskih naroda, među koje spadaju Bošnjaci. Mada obred nema islamske korijene pojedini dijelovi tog starog šamanističkog rituala su islamizirani, u onom govornom dijelu, te stoga ritual prati izg...

U ne tako dalekoj prošlosti svaki zaseok, svaka mahala ili čak svaki red kuća imao je bar po jednu stravarku kojoj se narod mogao obratiti za pomoć u bilo koje doba dana. Danas je situacija potpuno drugačija i drastično je opao broj osoba koje se bave ovakvim načinom liječenja ljudske duše, unatoč tome što je potražnja za njima skoro ista kao i u nekadašnjim vremenima. Mladi stravara i stravaruša je vrlo malo te se stoga sama po sebi nameće logična potreba da se, bar u krajnjem slučaju, ovaj segment bosanske tradicije dokumentira i očuva u pisanoj formi za neka buduća pokoljenja. Istražujući ovo zanimljivo područje naše folklorne tradicije stekao sam dojam da su se kroz povijest BiH uvijek i redovito u nekom vremenskom intervalu, u odmaku od pedeset do sto godina, pojavljivale nadčulno nadarene osobe, izabrane od univerzuma, čija je misija bila da pomažu i liječe narod. Odabiri su dolazili periodično, skoro stihijski, najčešće u manjim sredinama, pošto usljed svakodnevnih i životni...

Još mnogima od nas je u sjećanju adet starih nena da se uvijek negdje u kući čuvalo bar nekoliko komadića olova, obično u kutiji za šivaći pribor, za „ne daj Bože“, da se nađu pri ruci ukoliko se neko dijete prepadne, ureče ili neko od ukućana nagazi. Po potrebi to se olovo diskretno odnosilo do stravarke i ostavljalo da na njega nauči (obično suru Jasin), pa bi se onda sutradan odlazilo na seansu salivanja. Evidentno je kako u prošlosti nije bilo djeteta, naročito u ruralnim sredinama, kojemu se bar jednom nije salivala straha. Čim bi majka primjetila da se njeno čedo uplašeno budi iz sna posumnjala bi da je postalo žrtvom užasnog straha koji mu trga snove i oduzima snagu. Vjerovalo se da je potrebno što prije djelovati u pravcu liječenja prvenstveno zbog bojaznosti da strah ne bi oživio u mladom biću i prouzročio mu dodatne komplikacije, pa čak i smrt. Neka Joka, žena Petra Kokotovića, iz Račića ispripovijedala je svešteniku K.Kovačeviću ( Kako se liječi od strave?, Bosanska v...