Prizivanje kućnog blagostanja

U narodu Bosne i Hercegovine od davnina se vjerovalo kako u nekoj kući može nestati berićeta ili blagostanja ukoliko se nešto iz nje ukrade, ili se na tu kuću rade magija ili baca kletva, a posebno ako se preko krova prebaciva zemlja sa groblja. Vrlo često, čak i danas, mnogi ljudi se žale kako unatoč urednim platama i relativno dobroj materijalnoj sređenosti u njihovom domu nema nikakvog napretka, novac koji uđe u kuću brzo je i napusti a njeni ukućani su u stalnim dugovima i kreditima. I tako stalno u krug.



Kako bi se sačuvao kućni napredak oduvijek su postojali izvjesne zabrane (tabui) i radnje kojima se prizivala nafaka i berićet među familiju i dom. Kod Bošnjaka se tradicionalno vjerovalo da se kuća ne smije pomesti petkom i nedjeljom, jer bi se u protivnom mogao kućni berićet izmesti napolje. Prema tom ubjeđenju kućna nafaka stoji na nedjelji i petku; zato što je nedjelja prvi dan u sedmici, prema arapskom kalendaru, a petak jer je pejgamberov dan, te na ove dane treba posebno paziti na domaće životinje, kako ih ne bi kakva tegoba zadesila (hira zahirila). Također, vjerovalo se kako pred velike praznike ne valja ništa u kuću pozajmljivati jer bi ukućani u protivnom morali preko cijele godine od drugih pozajmljivati, pošto bi im u kući stalno manjkalo berićeta.

Međutim, treba navesti kako blagostanje nije uvijek uništavano od strane neprijatelja nego ga je mogao i sam čovjek prognati iz svoga doma kršenjem nekih starih tabua. U Velikoj Kladuši se, na primjer, vjerovalo kako nije dobro udariti kašikom od stol ili sofru pri kraju jela pošto bi to tjeralo berićet od kuće. Ko to napravi sugeriralo mu se da uzme još jedan zalogaj a onda pažljivo odloži kašiku. Isto tako, nije dobro niti smijati se prilikom objeda, posebno ne od strane gosta, jer se time isto nanosila šteta kućnom dobru.

Da bi se blagostanje prizvalo još i danas se u pojedinim krajevima Bosne i Hercegovine prakticiraju neke od ovih magičnih radnji. U pitanju su uglavnom prilično jednostavni rituali poput onog da se tokom jutarnjeg čišćenja kuće prikupljeni smet ili prašina uvijek baci napolju u pravcu zapada, kako bi svako zlo sa njim otišlo, a kućna vrata se potom ostave otvorena bar pola sata, da bi u kuću ušao berićet.

Naprotiv, ako bi se želio poduzeti jači ritual onda bi se uoči petka pomela kuća, ali tako da se smet ili prašina metlom sakupi na dva mjesta, pa bi onda domaćica govorila slijedeće:

Dževap činim mu,
dedžiji džep čanak.

Zatim bi sastavila one dvije hrpe kućnog smeta, iznijela ih napolje i bacila u pravcu jugoistoku te na kraju tri puta pljunula po metli.

Kada se mati ili otac vrate iz toaleta i nađe djecu kako su zaspala, a da prije toga nisu već spavala, treba da im pažljivo uzme pljuvačke iz usta pazeći da ih ne probudi, pa tim ovlaženim prstom otići dodirnuti domaće životinje, poljoprivredne strojeve, auto, a onda prst obrisati od maramicu, uredno je premotati i nositi stalno uza se. Nakon toga, tvrde stare bošnjačke glave, ta će osoba imati mnogo berićeta u budućnosti. Još je dobro, misli se, da onaj ko nema kućnog berićeta da sebi često niz nos gleda u prste na rukama.

U prošlosti je bio običaj da kada u kući ponestane brašna ili drugih namirnica domaćica tri puta govori ovu hajir basmu:

Muhajer sa nama, Bog sa tobom,
bi li bila olakšica ovo,
da oka meni, oka tebi,
ne bil' bilo bereketa!

Isto tako, kada u kuhinji nestane ili potroši se nečega od potrebština ne valja kukati nad onom praznom posudom nego reći: „Nije prazan, niti bijesan“ pa u nju baciti kamen i reći: „ Težak mi bio, kao i ovo!“.


Čuvarkuća za kućno blagostanje

U tradicijskom vjerovanju bosanskohercegovačkog naroda pojedino bilje poput fasligana ili bosiljka, nevena, sedef trave priziva dobru sreću i napredak onoj kući u kojoj se gaji. Tako, primjerice, da bi u kući bilo sreće u novcu po Cazinskoj krajini se sadi neven u saksije i drži na prozorima. Međutim, narod tomošnjeg kraja vjeruje da neven nije dobro uzgajati ako u kući ima djevojaka na udaju, jer im on otežava mogućnost da uđu u brak.

Stare bosanske žene su od davnina imale običaj bajati nad čuvarkućom kako bi od nje napravile biljni tilsum za kućni berićet, koji uostalom čuva kuću i od svakog hrsuza i lopova. Dok bi presađivala čuvarkuću u saksiju sa zemljom govorila bi ovako:

Da Bog da se primila,
kako na sljemenu,
tako u vimenu,
kako na strehi,
tako u pčeli,
dim jastuk.

Nakon toga tri puta se pljune. Još se kazuje kako je bolje imati čuvarkuću na krovu nego dva psa pred kućom, što dovoljno prezentira narodnu vjeru u njenu čudesnu moć.



U Rogatici, pak, vjeruju kako je dobro uza se nositi komadić užeta kojim se neko objesio – onome ko ga nosi uza se sreća će stalno ići naprijed.

Ništa manje nije bitna niti hamajlija kojom bi se sačuvao kućni berićet a nju je naš narod uvijek prepoznavao u glogu. Naime, tvrdi se kako je za zaštitu kuće najbolje držati bar komadić gloga na ulaznim vratima.

Tri nebeske sofre

Živio neki čovjek sa svojom familijom sretno i berićetno, ali mu ta idila ne bijaše dugog vijeka pošto se iznenada stariji brat odluči na dijeljenje imovine. Ono malo stoke što mu je diobom pripalo pomre kroz godinu dana od bolesti a ostalo pojedoše vuci. Još za veći belaj umrije mu žena i djeca te on osta sam kao prst.

Kad mu jadi i nesreća dodijaše, pribra se i naumi da pođe u svijet da traži bolju sreću za sebe. Tumarajući k'o muha bez glave, pređe jedno brdo i sretne starca koji ga upita kuda li je pošao, a on mu odgovori, da ide tražiti svoju sreću pa makar bila na kraju svijeta.

-"Dostu moj, po Bogu si brat, ako znaš, gdje bi sreću našao kaži mi?" Starac na to pokaza štapom prema jednom velikom brdu u daljini i reče: -" Vidiš ono brdo, popni se na njega i tamo ćeš naći dida bijele brade i kose, koji će ti kazati za sreću, ali kada stigneš onamo ne progovaraj niti jedne riječi, dok te on ne upita, i šta on bude radio, to radi i ti."

Nesretnik krenu tamo kuda ga uputi starac, no, put mu ne bude kratak pa on putovaše dva dana, uspinjući se teškom mukom na vrh brda. Ondje ugleda spomenutog dida, sijede kose i brade, kako sjedi i mota veliko klupko bijelog konca, koji se iz zemlje kroz jednu rupicu izvlači.

Kad se Sunce spustilo da zađe on počne motati mrk konac, a malo po malo, on postade sasvim crn, dok se potpuno ne uhvati mrak, kada se pred dida sa neba spusti zlatna sinija. Sva se presijavala od sjaja a po njoj poredano obilje svakakve ukusne hrane. Did započne večerati a nesretnik se napokon ohrabri, primakne se siniji, sjede, pa i on poče sa njim jesti. Kad su završili sa večerom, sinija se podignu u nebo, a did nastavi motati crni konac cijelu noć. Pred zoru konac malo po malo promjeni svoju boju, postade blijeđi, a čim se pojavi Sunce on potpuno pobijeli. Tako je did motao cijeli dan bijeli konac, a predveče on opet izmijeni svoju boju, potamni i pocrni.

Sa neba se spusti sinija ali ovaj put drvena i na njoj srednja vrsta jela, ne onako dobrih kao prošlu noć, pa oni započeše večerati. Treće noći eto ti opet sinije sa neba proste i samo sa malo soli i hljeba, što njih dvojica pojedoše, nakon čega se sinija sama od sebe podiže u nebesa a did tek tada progovori i upita nesretnika šta li od njega želi.



Ovaj mu ispripovijedi kako nema sreće pa je traži i zamoli ga, ako zna, da mu otkrije kako da je sebi pribavi. Did mu na to reče: - " Jesi li vidio onu prvu večer sofru, pa drugu i treću?". Koja je u njima razlika, takva je razlika i među ljudima. Ko se onaj dan rodi kada silazi zlatna sofra biće vrlo sretan i bogat, ko se rodi drugi dan ili noć, imaće osrednju sreću, i od dobrog rada i truda moći će da živi prilično dobro, a onaj ko se rodi trećeg dana ili noći, kad siđe mršava sofra, taj je cijelog svog života nesretan i jedva se hljebom prehranjuje. On se mora kod onoga pridvoriti, koji se u sretni čas rodio. Ti sad idi pa se strpi, jer ti je tako suđeno!".