Odavno je javna tajna kako bosanski narod najviše vjeruje u „otvaranje zvijezde“ i gatanje u grah, kao dvije provjerene vještine pronicanja u ljudsku sudbinu. Iako praksu ogledanja u grah nailazimo kod Turaka, Kazahstanaca, Rusa, Bugara, Rumuna i Mađara bez imalo sumnje bosanski način proricanja je najtemeljitiji i najpouzdaniji.
Bacanje graha, ogledanje u grah ili falanje u grah vrlo je stara divinacijska metoda koja, prema nekim antropolozima, ima svoje izvorište u šamanističkoj praksi naših predaka Ilira koji su običavali pri ozbiljnoj životnoj nedoumici bacati male ptičije kosti iz ruke na pod, kako bi pri njihovom padu i položaju otkrivali sudbinske odgovore. A da je upravo tako dokazuje nam danas rjetka, ali još uvijek donekle prisutna, praksa pojedinih faladžinica koje držeći 41 zrno graha u desnoj ruci iznad njega prouče šapatom odgovarajuće molitve i riječi, namjene na pitanje, i onda ga doslovno laganim pokretom bace ispred sebe na površinu stola. Zatim bi po oblicima koji su nastali od raspršenih zrna tumačile sudbinu i pronalazile odgovor na postavljeno pitanje.
Kako je i logično falanjem u grah bave se uspješno isključivo oni koji su nadareni jer u protivnom trud im je uzaludan. Općenito se vjeruje kako se, kao i za sve drugo, pa i proricanje, "moraš sa tim roditi!" - imati taj nesvakidašnji potencijal u sebi. To je možda u kratkim crtama najbolje opisala za života poznata dubrovačka faladžinica u grah Belka Ahmetović:" Moja stara baba me nešto naučila, ali ne možeš to učiti, moraš imati u duši to da možeš čitati tuđe duše, znati probleme, patnje ljudi koji stoje pred tobom!"
Znanje o pronicanju u buduće događaje u tradicionalnom smislu prenosi sa starije generacije na mlađu tojest sa jednog člana familije na drugog, što je svakako najbolji način, ukoliko se „primi“ na nasljednika, da se kroz vrijeme obogati novim iskustvom i spoznajama. No, često se dogodi da duh proricanja sa smrću faladžije napusti tu kuću i pojavi se kilometrima dalje u nekom novom mjestu i familiji. Takvih primjera ima na desetine a u narodu se misli kako je dar gatanja, poput i same sudbine, jako hirovit te ukoliko mu se ne ukazuje dovoljno pažnje i poštovanja on može napustiti svoga vlasnika čak i prije njegove smrti. Takvu tvrdnju narod potkrijepljuje stvarnim primjerima pojedinih faladžija koji su bili poznati i na glasu u svom mjestu a koji su doslovno preko noći izgubili sposobnost predviđanja bez ikakvog očitog razloga. Jedan takav dokumentiran slučaj navodi izvjesnog faladžiju Sulju Aganovića iz Foče kojeg je pohodio silan narod iz svih krajeva. Njega su za vrijeme Prvog svjetskog rata austrougarske vlasti zatvorile i po povratku iz tamnice on je svoj dar vidovitosti izgubio.
Još i danas se vjeruje kako dar proricanja dolazi preko snova usljed intervencije neke više sile. Tom prilikom odabrana osoba doživi spavajući nadnaravno iskustvo tako što u snu vidi jednu ili više misterioznih osoba (duša) koje je obdare darom gatanja i zaduže da njime pomaže narodu. Obično se spominje intervencija hazreti Fatime, čiji dolazak u san nekom pojedincu iz korijena mjenja njegov dotadašnji život. Međutim, koliko god to nama djelovalo mistično i fascinantno neophodno je za naglasiti kako su takvi slučajevi dosta rjetki ali to ipak nimalo ne spriječava razne šarlatane i varalice da tvrde kako su postali vidoviti jer im je divinacijsko znanje predočeno u snu –„ došlo na san“- od strane hazreti Fatime ili neke druge svete duše.
Naime, prema tradicionalnoj predaji u BiH narod vjeruje kako se hazreti Fatima, kćerka božijeg poslanika Muhameda, bavila falanjem u grah. Narod pripovijeda da je bila jako uspješna u tome ali je budno pazila da njen otac za to ne sazna. No, jednog dana, baš u trenutku dok je tumačila zrna graha nekoj svojoj prijateljici, u sobu je iznenada banuo sam božiji poslanik i ona je u panici i žurbi uspjela tek polovinu zrna sakriti pod skute haljine dok je druga polovina ostala na podu. Kako je Muhamed iznimno volio svoju ćerku nije se mogao ljutiti na nju zbog faletanja pa joj je samo sa osmjehom na licu rekao: „Kćeri moja mila, polovina ti od toga bila istina a polovina laž!“, pa od tog vremena narod tvrdo vjeruje kako u svakom gatanju ima pola laži a pola istine.
U svom nastavku predaja tvrdi kako Fatimi otac nije zabranio daljnje bavljenje ovom mantičkom vještinom pa se na temelju toga ukorijenilo vjerovanje da istihara, obred snoviđenja, i falanje u grah nisu haram (grijeh) kao ostala proricanja a sama hazreti Fatime se prometnula u svojevrsnu zaštitnicu, ali i spiritualnu majku, svih onih koji bacaju grah te narodnih iscjeliteljica - stravarki. Primjeri te prakse su dobro poznati, naime, pravilo je da se prije svakog falanja zrna skupe u desnu ruku i iznad njih prouči prva kur'anska molitva te obavezno posveti pred dušu hazreti Fatime, a potom se u njeno ime namjeni (nanijeti) proricanje i tek onda počinje sa redanjem zrna u tri reda. No, tu ne prestaje dominantan uticaj poslanikove kćerke već je po njoj nazvan najpovoljniji od sviju falova (skup zrna) koji formiraju tri murada tojest 333 – Fatimin fal, simbol ljubavi i braka. Faletarke ponekad u tome zbiru traže odgovor na neko svoje pitanje pa namjenju grah ovako : „Ako će se ostvariti ljubavna veza između te i tog neka izađe Fatimin fal“. Sama riječ fal dolazi iz perzijskog jezika i znači slutnja ili nagovještaj.
Crvena krpa protiv uroka
Gledalice uvijek prije nego li će započeti sa ogledanjem sugeriraju klijentu da im odmah da novac određen za gatanje, koji se daje po principu „od srca i koliko se može“, kako bi ga tri puta desnom rukom pronijele oko graha u pravcu kazaljke na satu, ili kako se to popularnije kaže „za Suncem“, objašnjavajući da je to za nafaku ali i da se grah bolje „otvori“. Novac bi nakon toga pospremile u svoj džep ili ispod koljena. Ovom metodom posebno su se voljele u prošlosti služiti Romkinje iz sasvim očitog razloga. Naime, ukoliko bi u bačenom grahu vidjele neku povoljnu kombinaciju poput Fatiminog fala to im je bila idealna prilika da ušićare još ponešto novca. Obično bi blago povišenim glasom govorile kako klijent treba dati još šta „za sreću“ da bi mu ono što vide bilo na veselje i radost. Među vijestima (muštulucima) koje su se dodatno plaćale bile su one o važnijim životnim događajima poput rođenja djeteta, udaje, ženidbe, dolaska nekog iz daleka, pomirenja partnera, pobjede na sudu, izlaska iz zatvora, itd.
Bez svake sumnje svijet falanja je mističan i u njemu vladaju šarolika pravila kojima se često više niti ne može proniknuti prava simbolika i značenje. No, unatoč tome ona opstaju i odoljevaju zubu vremena. Jedno od tvrdih pravila u faletarskoj praksi jeste tabu kojeg se moraju pridržavati kako faladžija/faladžinica tako i klijent. Naime, niti jedna strana ne smije drugim licima otkrivati ono što je viđeno i priopćeno iz graha jer se u protivnom neće ispuniti. Smatra se da to vjerovanje počiva na strahu i oprezu od uroka koji vječito na krilima ljubomore i zlih misli atakuje na ljudsku sreću i narušava čovjekovu sudbinu.Tek kada se odfalano ispuni o proricanom se smije javno pričati.
Zbog toga je nezaobilazni rekvizit svakog falanja u grah crvena krpa na kojoj se postavljaju i redaju zrna, čija je primarna uloga da služi kao provjerena protumjera bilo kakvom eventualnom uricanju. Poznato je da je crvena boja kod Ilira imala skoro sveto mjesto, jer je smatrana idealnom zaštitom od zlog pogleda pa su svi naši predaci, od najmlađeg do najstarijeg, običavali nositi zavezanu crvenu vrpcu oko ruke ili vrata kao hamajliju protiv bolesti i zla odnosno svega onoga što može čovjeku uzokovati nečiji zli pogled. Ostaci tog drevnog vjerovanja uočljivi su još i danas a posebno u proricanju koje vrvi od raznoraznih fatalističkih uvjerenja. Ustaljeni je običaj kada se pojavi u grahu devet hatmi da gledalica sva zrna pokrije crvenom krpom i na nju stavi oba dlana te prouči suru Ihlas, kako bi time odagnula urok i omogućila sigurno ispunjenje proročanstva.
Pravo i lažno bacanje graha
Kada se govori i piše o bosanskoj praksi favomancije važno je za naglasiti kako u istinsko proricanje nipošto ne spada ono površno takozvano djevojačko falanje u grah koje se sastoji od vrlo kratkih i krajnje neozbiljnih tumačenja zasnovanih na jednostavnom pravilu po kojem jedno zrno predstavlja glas ili vijest, dva zrna stope, tri radost a četiri teret. Još neozbiljnije i potpuno nakaradno je „proricanje“ po forumima kada se postiraju brojevi i po njima „tumači“ grah pa sve više liči na numerologiju nego li bilo šta drugo.
U pravom domaćem falanju u grah zrna i redovi se tabire (tumače) na krajnje smislen i tradicionalan način poznat samo onima koji imaju dar za tu vrstu divinacije. Tom prilikom faladžija ili faletarka mogu otkriti niz zanimljivih pojedinosti od boje kose, visine, karakternih crta neke osobe do uticaja crne magije, odlaska na sud ili u bolnicu, sklapanja braka ili razvoda, operacije, sudske vijesti, mrtvačkih nosila (smrti), itd. U svom izlaganju oni mogu detaljno precizirati i vrijeme kada će se neki događaj desiti pošto pojedini falovi određuje vremenski period. Za svaku faletarku iznimno je bitno da zna ispravno protumačiti ono što vidi ispred sebe jer često oni naoko pozitivni falovi poput 333 ili devet hatmi (četvorki) mogu biti nepovoljni. Sve ovisi o tome šta ih prati i na koji su način zrna okrenuta, tvrde faladžije i faletarke. Zbog svoje kompleksnosti i preciznosti ogledanje u grah je na cijeni što potvrđuje i ustaljena izjava „Tako ti je pao grah!“ u kojoj se nazrijeva duboko vjerovanje bosanskog naroda kako grah može otkriti ono što je suđeno svakom pojedincu.
Po tvrdnji gledalica i sam grah ima svoju narav pa ponekad odbija da bude poslušan. Takvo stanje se obično prokomentariše izjavom“ kako se grah uzlagao!“ ili „grah se umorio!“. Da se tome stane na kraj iz mnoštva zrna uzme se jedno i zamjeni sa novim, ili se pak to zrno stavi pod koljeno „da se odmori“ pa onda, nakon nekoliko minuta, opet vrati nazad u gomilu i nastavi sa ogledanjem. Za kraj treba kazati iako je ova mantička vještina magnetična i naprosto budi radoznalost faletarke upozoravaju da nije dobro često bacati grah te da uvijek treba prvo sačekati da se bar jedan dio odfalanog ispuni do novog gatanja. U protivnom bi se mogla zbuniti sama sudbina i otjerati sreća iz života.
Bacanje graha, ogledanje u grah ili falanje u grah vrlo je stara divinacijska metoda koja, prema nekim antropolozima, ima svoje izvorište u šamanističkoj praksi naših predaka Ilira koji su običavali pri ozbiljnoj životnoj nedoumici bacati male ptičije kosti iz ruke na pod, kako bi pri njihovom padu i položaju otkrivali sudbinske odgovore. A da je upravo tako dokazuje nam danas rjetka, ali još uvijek donekle prisutna, praksa pojedinih faladžinica koje držeći 41 zrno graha u desnoj ruci iznad njega prouče šapatom odgovarajuće molitve i riječi, namjene na pitanje, i onda ga doslovno laganim pokretom bace ispred sebe na površinu stola. Zatim bi po oblicima koji su nastali od raspršenih zrna tumačile sudbinu i pronalazile odgovor na postavljeno pitanje.
Kako je i logično falanjem u grah bave se uspješno isključivo oni koji su nadareni jer u protivnom trud im je uzaludan. Općenito se vjeruje kako se, kao i za sve drugo, pa i proricanje, "moraš sa tim roditi!" - imati taj nesvakidašnji potencijal u sebi. To je možda u kratkim crtama najbolje opisala za života poznata dubrovačka faladžinica u grah Belka Ahmetović:" Moja stara baba me nešto naučila, ali ne možeš to učiti, moraš imati u duši to da možeš čitati tuđe duše, znati probleme, patnje ljudi koji stoje pred tobom!"
Znanje o pronicanju u buduće događaje u tradicionalnom smislu prenosi sa starije generacije na mlađu tojest sa jednog člana familije na drugog, što je svakako najbolji način, ukoliko se „primi“ na nasljednika, da se kroz vrijeme obogati novim iskustvom i spoznajama. No, često se dogodi da duh proricanja sa smrću faladžije napusti tu kuću i pojavi se kilometrima dalje u nekom novom mjestu i familiji. Takvih primjera ima na desetine a u narodu se misli kako je dar gatanja, poput i same sudbine, jako hirovit te ukoliko mu se ne ukazuje dovoljno pažnje i poštovanja on može napustiti svoga vlasnika čak i prije njegove smrti. Takvu tvrdnju narod potkrijepljuje stvarnim primjerima pojedinih faladžija koji su bili poznati i na glasu u svom mjestu a koji su doslovno preko noći izgubili sposobnost predviđanja bez ikakvog očitog razloga. Jedan takav dokumentiran slučaj navodi izvjesnog faladžiju Sulju Aganovića iz Foče kojeg je pohodio silan narod iz svih krajeva. Njega su za vrijeme Prvog svjetskog rata austrougarske vlasti zatvorile i po povratku iz tamnice on je svoj dar vidovitosti izgubio.
Još i danas se vjeruje kako dar proricanja dolazi preko snova usljed intervencije neke više sile. Tom prilikom odabrana osoba doživi spavajući nadnaravno iskustvo tako što u snu vidi jednu ili više misterioznih osoba (duša) koje je obdare darom gatanja i zaduže da njime pomaže narodu. Obično se spominje intervencija hazreti Fatime, čiji dolazak u san nekom pojedincu iz korijena mjenja njegov dotadašnji život. Međutim, koliko god to nama djelovalo mistično i fascinantno neophodno je za naglasiti kako su takvi slučajevi dosta rjetki ali to ipak nimalo ne spriječava razne šarlatane i varalice da tvrde kako su postali vidoviti jer im je divinacijsko znanje predočeno u snu –„ došlo na san“- od strane hazreti Fatime ili neke druge svete duše.
Naime, prema tradicionalnoj predaji u BiH narod vjeruje kako se hazreti Fatima, kćerka božijeg poslanika Muhameda, bavila falanjem u grah. Narod pripovijeda da je bila jako uspješna u tome ali je budno pazila da njen otac za to ne sazna. No, jednog dana, baš u trenutku dok je tumačila zrna graha nekoj svojoj prijateljici, u sobu je iznenada banuo sam božiji poslanik i ona je u panici i žurbi uspjela tek polovinu zrna sakriti pod skute haljine dok je druga polovina ostala na podu. Kako je Muhamed iznimno volio svoju ćerku nije se mogao ljutiti na nju zbog faletanja pa joj je samo sa osmjehom na licu rekao: „Kćeri moja mila, polovina ti od toga bila istina a polovina laž!“, pa od tog vremena narod tvrdo vjeruje kako u svakom gatanju ima pola laži a pola istine.
U svom nastavku predaja tvrdi kako Fatimi otac nije zabranio daljnje bavljenje ovom mantičkom vještinom pa se na temelju toga ukorijenilo vjerovanje da istihara, obred snoviđenja, i falanje u grah nisu haram (grijeh) kao ostala proricanja a sama hazreti Fatime se prometnula u svojevrsnu zaštitnicu, ali i spiritualnu majku, svih onih koji bacaju grah te narodnih iscjeliteljica - stravarki. Primjeri te prakse su dobro poznati, naime, pravilo je da se prije svakog falanja zrna skupe u desnu ruku i iznad njih prouči prva kur'anska molitva te obavezno posveti pred dušu hazreti Fatime, a potom se u njeno ime namjeni (nanijeti) proricanje i tek onda počinje sa redanjem zrna u tri reda. No, tu ne prestaje dominantan uticaj poslanikove kćerke već je po njoj nazvan najpovoljniji od sviju falova (skup zrna) koji formiraju tri murada tojest 333 – Fatimin fal, simbol ljubavi i braka. Faletarke ponekad u tome zbiru traže odgovor na neko svoje pitanje pa namjenju grah ovako : „Ako će se ostvariti ljubavna veza između te i tog neka izađe Fatimin fal“. Sama riječ fal dolazi iz perzijskog jezika i znači slutnja ili nagovještaj.
Crvena krpa protiv uroka
Gledalice uvijek prije nego li će započeti sa ogledanjem sugeriraju klijentu da im odmah da novac određen za gatanje, koji se daje po principu „od srca i koliko se može“, kako bi ga tri puta desnom rukom pronijele oko graha u pravcu kazaljke na satu, ili kako se to popularnije kaže „za Suncem“, objašnjavajući da je to za nafaku ali i da se grah bolje „otvori“. Novac bi nakon toga pospremile u svoj džep ili ispod koljena. Ovom metodom posebno su se voljele u prošlosti služiti Romkinje iz sasvim očitog razloga. Naime, ukoliko bi u bačenom grahu vidjele neku povoljnu kombinaciju poput Fatiminog fala to im je bila idealna prilika da ušićare još ponešto novca. Obično bi blago povišenim glasom govorile kako klijent treba dati još šta „za sreću“ da bi mu ono što vide bilo na veselje i radost. Među vijestima (muštulucima) koje su se dodatno plaćale bile su one o važnijim životnim događajima poput rođenja djeteta, udaje, ženidbe, dolaska nekog iz daleka, pomirenja partnera, pobjede na sudu, izlaska iz zatvora, itd.
Bez svake sumnje svijet falanja je mističan i u njemu vladaju šarolika pravila kojima se često više niti ne može proniknuti prava simbolika i značenje. No, unatoč tome ona opstaju i odoljevaju zubu vremena. Jedno od tvrdih pravila u faletarskoj praksi jeste tabu kojeg se moraju pridržavati kako faladžija/faladžinica tako i klijent. Naime, niti jedna strana ne smije drugim licima otkrivati ono što je viđeno i priopćeno iz graha jer se u protivnom neće ispuniti. Smatra se da to vjerovanje počiva na strahu i oprezu od uroka koji vječito na krilima ljubomore i zlih misli atakuje na ljudsku sreću i narušava čovjekovu sudbinu.Tek kada se odfalano ispuni o proricanom se smije javno pričati.
Zbog toga je nezaobilazni rekvizit svakog falanja u grah crvena krpa na kojoj se postavljaju i redaju zrna, čija je primarna uloga da služi kao provjerena protumjera bilo kakvom eventualnom uricanju. Poznato je da je crvena boja kod Ilira imala skoro sveto mjesto, jer je smatrana idealnom zaštitom od zlog pogleda pa su svi naši predaci, od najmlađeg do najstarijeg, običavali nositi zavezanu crvenu vrpcu oko ruke ili vrata kao hamajliju protiv bolesti i zla odnosno svega onoga što može čovjeku uzokovati nečiji zli pogled. Ostaci tog drevnog vjerovanja uočljivi su još i danas a posebno u proricanju koje vrvi od raznoraznih fatalističkih uvjerenja. Ustaljeni je običaj kada se pojavi u grahu devet hatmi da gledalica sva zrna pokrije crvenom krpom i na nju stavi oba dlana te prouči suru Ihlas, kako bi time odagnula urok i omogućila sigurno ispunjenje proročanstva.
Pravo i lažno bacanje graha
Kada se govori i piše o bosanskoj praksi favomancije važno je za naglasiti kako u istinsko proricanje nipošto ne spada ono površno takozvano djevojačko falanje u grah koje se sastoji od vrlo kratkih i krajnje neozbiljnih tumačenja zasnovanih na jednostavnom pravilu po kojem jedno zrno predstavlja glas ili vijest, dva zrna stope, tri radost a četiri teret. Još neozbiljnije i potpuno nakaradno je „proricanje“ po forumima kada se postiraju brojevi i po njima „tumači“ grah pa sve više liči na numerologiju nego li bilo šta drugo.
U pravom domaćem falanju u grah zrna i redovi se tabire (tumače) na krajnje smislen i tradicionalan način poznat samo onima koji imaju dar za tu vrstu divinacije. Tom prilikom faladžija ili faletarka mogu otkriti niz zanimljivih pojedinosti od boje kose, visine, karakternih crta neke osobe do uticaja crne magije, odlaska na sud ili u bolnicu, sklapanja braka ili razvoda, operacije, sudske vijesti, mrtvačkih nosila (smrti), itd. U svom izlaganju oni mogu detaljno precizirati i vrijeme kada će se neki događaj desiti pošto pojedini falovi određuje vremenski period. Za svaku faletarku iznimno je bitno da zna ispravno protumačiti ono što vidi ispred sebe jer često oni naoko pozitivni falovi poput 333 ili devet hatmi (četvorki) mogu biti nepovoljni. Sve ovisi o tome šta ih prati i na koji su način zrna okrenuta, tvrde faladžije i faletarke. Zbog svoje kompleksnosti i preciznosti ogledanje u grah je na cijeni što potvrđuje i ustaljena izjava „Tako ti je pao grah!“ u kojoj se nazrijeva duboko vjerovanje bosanskog naroda kako grah može otkriti ono što je suđeno svakom pojedincu.
Po tvrdnji gledalica i sam grah ima svoju narav pa ponekad odbija da bude poslušan. Takvo stanje se obično prokomentariše izjavom“ kako se grah uzlagao!“ ili „grah se umorio!“. Da se tome stane na kraj iz mnoštva zrna uzme se jedno i zamjeni sa novim, ili se pak to zrno stavi pod koljeno „da se odmori“ pa onda, nakon nekoliko minuta, opet vrati nazad u gomilu i nastavi sa ogledanjem. Za kraj treba kazati iako je ova mantička vještina magnetična i naprosto budi radoznalost faletarke upozoravaju da nije dobro često bacati grah te da uvijek treba prvo sačekati da se bar jedan dio odfalanog ispuni do novog gatanja. U protivnom bi se mogla zbuniti sama sudbina i otjerati sreća iz života.
