Narodna vjerovanja i praznovjerice iz Velike Kladuše

Vjetar istočnjak stari Kladuščani su nazivali „pasjak“, jer je tjerao pse u budžake, ili „ćufur“ po istoimenom selu koje se nalazi na istočnoj strani Male Kladuše.

Za stare momke i djevojke-usidjelice u narodu se kaže "da su subenasti".

Kad se momak oženi pa se rastavi s ženom onda mu se govorilo da je pazdrkan.

Kod švercera ovoga kraja oduvijek se poštovalo pravilo da se prvom mušteriji ne daje ništa na varesiju, posebno od tek nabavljenje robe, jer u protivnom ne bi se imalo sreće u prodaji.

Ako bi krava nekim slučajem ušla ili zakoračila prednjim nogama u kuću to se smatralo jako lošim predznakom koji se mogao odagnati jedino ako bi se životinja zaklala.

Kad neće da se izmete povlaka domaćica bi tri puta „za Suncem" uz Euzubilet pronijela oko stapa mećajicu.

Kad krava oboli vjeruje se da je oko nje dobro pronijeti kakve sadake, kao i oko teleta čim se oteli, pa udijeliti nekoj sirotinji.

Događaj kada bi krava iznenada i bez nekog očitog razloga umrijela smatrao se znakom da je svojom smrću spasila (zaklonila) starješinu kuće od belaja, pa čak i same smrti.

Ne valja držati otvoren kišobran u kući u strahu da u nju ne udari grom.

Da se kuća zaštiti od groma uvijek treba sve vile u domaćinstvu držati okrenutim naopako.

Nikada ne valja vraćati mlaćenicu poslije jela u posudu iz koje je uzeta, i u kojoj je ima još, jer bi se mogle pčele u domaćinstvu slabo rojiti i napredovati.

Onome ko drži ovce bijeli jaganjci su znak sretne godine a dok su crni predznak nepovoljnih mjeseci koji dolaze. Ako je većina jaganjaca šarena, njihov vlasnik će te godine biti u dugovima.

Kad se krava oteli domaćica pažljivo motri po štali da ne bi ugledala gdje kokošije jaje zatureno u neki ćošak ili podmetnuto u sepet. Naime, oduvijek se misli da se čarke za smrt blaga (stoke) najbolje rade na jajetu, koje se nikako ne smije razbiti, jer bi se onda desilo zlo. Čim se pronađe sumnjivo jaje, u sepetu ili izvan njega, treba ga staviti u sepet i pažljivo odnijeti do potoka ili rijeke. Tu se sepet spusti u vodu da protiče kroz njega i tri puta se kaže na glas da se čarke vrate onome ko ih je napravio. A potom se jaje pusti niz vodu da ga odnese.

Bolji sin bi rekao svome babi

Za trahanu i puru u narodu Cazinske krajine oduvijek se govorilo kako se najteže ohlade tojest ne mogu se odmah jesti zbog visoke temperature, koja se zadrži u njima i sporo izlazi. Stoga se navedena jela uvijek tradicionalno započinju jesti sa rubnih dijelova posude, a nikako iz sredine, pošto se na tim mjestima najbrže počnu hladiti. O nezgodi sa jedenjem vruće trahane postoji kratka anegdota, koja se i dan-danas prepričava u toku objeda.

Pripovijeda se kako je u jednoj kladuškoj familiji živio otac, mati i dva sina. Živjeli su lijepo, složno i u rahatluku na tvrdoj krajiškoj zemlji. No, mlađi sin, mezimac, se nakon nekoliko godina života iznenada razboli i od te bolesti umre. Od tada prođe dosta mjeseci i život se polagano, dan po dan, nastavi u svojoj svakodnevnici. Sve do jedne prilike kada se otac vratio kući sa posla, znatno ranije nego inače, i tako baš potrefio da stigne na užinu, pa čim je oprao ruke sjede za sofru. Kako je bio zauzet razgovorom sa suprugom o onome što mu se desilo tog dana na poslu, nije ni primjetio da mu je ona nasula pun tanjur tek skuhane trahane. Nasuprot ocu za sofrom sjedio je njegov sin, koji je sve to bez riječi radoznalo posmatrao. Otac obuzet kazivanjem niti na tren ne obrati pažnju na ono što mu je servirano, te ne prekidajući razgovor, zagrabi kašikom po tanjuru i stavi je u usta. Istog trena naglo se trže i otvori širom usta bacajući kašiku iz ruke. Vrući zalogaj trahane opržio mu je jezik i nepce. -Brzo, ženo, daj mi vode!, zavapi muž. U to otpuhujući pogleda u sina koji je prasnuo u smijeh na sav glas. Otac, čim se napio hladne vode, povika bijesno na njega i tiho promrmlja kroz zube da je šteta što nije taj umro, nego je baš morao onaj bolji sin, koji bi svome babi sigurno rekao da puše u trahanu, prije nego li je stavi u usta.

Od tada mnogi krajišnici kad sjednu da objeduju i ugledaju serviranu trahanu ili puru u šali jedni drugima kažu:"eh, bolji bi sin svome ocu sigurno rekao "puši, babo, puši", ali taj je umro".

I za puru ili makarune, kako su to prije ovdašnji ljudi nazivali, postoji kratka anegdota. A nju su običavali pričati roditelji svojoj djeci kada bi se na sofri zadesila pura.

Kaziva se kako je neka žena kasneći u pripremi ručka umjesto sa izvora zagrabila vode iz obližnje lokve, na kojoj se pojila stoka, pa zakuhala makarune. Kada su bili gotovi, istresla je puru u tepsiju, po njoj posirila i počinila maslom te pozvala djecu za sofru da jedu. I dok su tako ručali odjednom najmlađe dijete širom razgrači očima i povika:" mama, mama, onaj makarun gledi u mene?!". Iznenađena time šta joj dijete govori mati se brže bolje zagleda u pravcu gdje je dječija ruka pokazivala. Onda i ona u čudu razgorači oči kada ispod pure i sira ugleda žabu, koju je ne pazeći u žurbi zagrabila zajedno sa vodom iz lokve.

Narodna medicina: kako se rješiti neugodnih bradavica

Bradavice su u zvaničnoj medicini prepoznate kao virusno oboljenje u obliku izraslina na tijelu boje kože i hrapave površine. Zahvataju isključivo gornji sloj i treba ih znati razlikovati od dobroćudnih kožni izraslina poput madeža ili kurjeg oka. Osim što estetski narušavaju izgled kože ne predstavljaju na tijelu osobe nikakav ozbiljan zdravstveni problem, izuzev u onom slučaju da se pojave na licu, posebno u predjelu očiju, nosa ili usta. Postoje i one bradavice koje se javljaju na genitalijama ili rektalnom području te su rezultat neke spolne zaraze. Bez obzira gdje se nalazile na tijelu dermatolozi u klasičnom postupku uglavnom preporučuju njihovo uklanjanje kratkim kirurškim zahvatom. No, i u tom slučaju postoji mogućnost od njihovog ponovnog pojavljivanja.

Za bradavice se u bosanskom narodu od davnina vjerovalo da nastaju ako se nekom pomokri žaba po ruci ili nozi. Zašto se tako mislilo teško je za dokučiti osim da među Bošnjacima postoje i neka druga vjerovanja vezana za životinje - uzročnike pojedinih oboljenja. Na primjer, ako neko pređe preko mjesta gdje su mačka ili pas obavili nuždu pa tu nečist zagrebali zadnjim nogama, može dobiti sugreb koji se manifestira iznenadnim crvenilom i osipom po koži nogu, a ponekad i skoro cijelom tijelu. Dođe li u nezgodno doba dana neko u dodir sa paučinom dobiće također osip, ali ovaj put po licu ili vratu. Osim svraba po tom mjestu se redovito pojave i sitne bubuljice. Bolesnik da bi ih se rješio mora uz Euzubilu starom krpom nježno potrati po tom inficiranom dijelu lica, krpu baciti u vatru šporeta i doslovno pobjeći iz kuće u koju se može vratiti tek za pola sata. Ovo je posebno djelotvorno ako se radi za vrijeme mladog Mjeseca, u kojeg bolesnik pogleda prije opisanog rituala. Od nekih drugih vjerovanja interesantno je navesti i ono kako pojačano opadanje kose može prouzročiti držanje gavrana u rukama?!

Učestalo je mišljenje u bosanskom narodu da su bradavice prelazne ili zarazne tojest da se mogu dobiti u bliskom kontaktu sa osobom koja ih ima ili, čak, da će ih biti više ako se u njih dira ili ih se broji. Također, misli se da su nasljednog karaktera, ako ih je neko imao u familiji, na primjer, otac ili majka, nasljediće ih jedno ili sva djeca, ali uvijek u djetinjstvu ili pubertetu pošto folklorno promišljanje smatra da su bradavice najčešće dječija bolest, dok se kod odraslih rjetko pojavljuju. Postoje i takozvani madeži bradavice koji se proglašavaju sretnim biljegom za osobu koja ih ima.

Evidentno je da se u našem narodu još uvijek mogu pronaći različite manje ili više uspješne metode liječenja bradavica. Među najčešće prakticiranim jesu oni postupci bazirani na agresivnom tretiranju tojest da se zamoči čačkalica u živo sirće i njome ubada nekoliko dana po bradavici. Time bi se ona isušivala i sama od sebe nestajala. Nerjetko bi se bradavica odsjekla sterilisanim makazama. Naime, one bi se prokuhale u vodi, ili još jednostavnije, umočile u alkohol i onda njima odrezala bradavica. Drugi oblici vidanja su blaži i njihova primjena se bazira na upotrebi prirodnih sastojaka i ponavljanju postupka određeni period. Uzme se jedno čehno bijelog luka, malo prstima ugnječi ili omekša pa zatim stavi na bradavicu, prekrije flasterom  i ostavi tako po nekoliko sati ili čak cijelu noć. U upotrebi je i neka minijaturna trava kojoj narod ne zna latinski naziv ali je nazivaju "dudova trava", pošto oblikom podsjeća na plod duda, a obično raste po kamenju ili pjeskovitom tlu. Koristi se tako da se njen sok iscijedi na bradavicu ili se biljka prvo prstima usitni pa onda na nju stavi kao oblog i drži neko vrijeme.

Osim navedenog, u narodnoj medicini egzistira i prilično mnogo jednostavnih rituala vidanja utemeljenih na upotrebi magijskih riječi, kojima se oponaša tojest aludira na pojedini prirodni događaj, koji bi onda trebao unutar bolesnika pokrenuti proces samoizlječenja i tako ga osloboditi od bolesti. Ti rituali su obično za osobu koja ih poduzima vrlo sugestivni jer se baziraju na određenoj indentifikaciji sa prirodom i njenim nevidljivim silama. Zapravo, u tim trenutcima čovjek se pokušava vratiti onoj iskonskoj harmoniji iz koje je davno potekao, trudeći se stopiti sa njom, pošto je ona je sama po sebi životodarna i iscjeljujuća. Zbog toga se fokus usmjerava na moć nebeskih tijela, raskršća, biljaka, kostiju i tako dalje odnosno svega onoga što ga može dovesti u željeno stanje uma i tijela.

Pradavno pravilo iz magijske medicine određuje i način liječenja, naime, pojedine rituale može praktikovati isključivo neko autorizovano lice upućeno u tajnu vidanja, poput stravarke, dok ostale volšebno-kurativne postupke izvodi sam bolesnik slijedeći usmeni obrazac.

Stravarka Hasibe iz Nepeka za života je kazivala kako je sa puno ljudi, ali i stoke, odnosno kravljeg vimena, skinula bradavice. Za tu svrhu koristila je dlaku iz konjskog repa, koju bi čvrsto svezala oko bradavice izgovarajući ovu basmu:

Ja vežem basmom
a rukom pritežem
da ova bradavica otpadne
čim se konj nogom ritne,
akobogda amin.

Postoji još jednostavnija verzija ovakvog postupka za samostalno izvođenje. Naime, dovoljno je da se oko bradavice koncem što jače zaveže čvor. Već sutradan biće uočljivo kako bradavica mjenja boju i postaje tamnija, pošto je prekinut dovod zraka u nju, a nakon dva-tri dana u potpunosti će dobiti crnu boju i otpasti. Naravno, ovo je izvedivo sa pojedinim bradavicama kojima je oblik duguljast, no, postoje i one druge sa nezgodnijim izgledom koji ne pogoduje postupku sa opisanim vezanjem.

Muhamed Fejzi beg Kulinović je u svom radu o bošnjačkoj narodnoj medicini zapisao pomalo neobičan recept vidanja bradavica. Naime, kada ona osoba koju muči ova tegoba slučajno ugleda dvije osobe da zajedno jašu jednog konja treba reći:

Jašu dvije zasobice,
nose moje bradavice.

Vjerovalo se da će se nakon kraćeg vremena bradavice osušiti i otpasti.

U Cazinskoj krajini stravarke preporučuju onima koji imaju bradavica po rukama ili drugim dijelovima tijela da čekaju da neko u okolini umre pa da sa mrtvačevom rukom pređu preko njih. Kako to one u nastavku tvrde od toga će bradavice jednostavno nestati. Isto tako, ako se u udubljenju starog nišana, na kojem se više ne raspoznaje natpis čiji je, pronađe kišnica, sa tom vodom treba oprati bradavice pa će ih se bolesnik kutarisati vrlo brzo. Mudre stravarke od davnina pripovijedaju kako su stari nišani najbolji lijek i za zaljubljeno srce, naime, ako neko duboko i očajno tuguje zbog nesretne ljubavi onda treba nastrugati malo praha sa nišana, pomiješati ga sa vodom i popiti, kako bi zaboravio onu osobu za kojom pati. Ili da mu se bar ovako ublaži ljubavna bol.

Pojedine stravarke kažu kako bradavice treba redovito mazati sa onom vodom koja ostane u tepsiji kada sa peče hljeb tojest kada se topao izvadi iz pećnice. Druge, pak, misle da ukoliko se svako jutro, tokom mjesec dana, pomažu prvom jutarnjom mokraćom da će nestati.

U Velikoj Kladuši se upućuje onoga ko ima jednu ili više bradavica po rukama da potraži na livadi ili u šumi neku životinjsku kost. Kada je pronađe treba je podignuti sa zemlje i onim donjim dijelom kosti, koji je bio na tlu, potrati svaku bradavicu te onda kost vratiti na isto mjesto i bez okretanja unazad otići kući. Oni koji su prakticirali taj jednostavni ritual tvrde da su ostali iznenađeni kada su  se nakon desetak dana probudili bez bradavica. Jednostavno, kao da ih nikad nije ni bilo.

Postoji još nekoliko zabilježenih primjera liječenja od kojih je interesantan ovaj iz centralnog dijela Bosne. Vjerovalo se da je dobro ukrasti malo soli iz tuđe kuće i sa njome potrati bradavice pa će se one osušiti i nestati. Sol bi se potom bacila u vatru ili u vodu. U slučaju da se odabirala vatra bolesnik bi odmah nakon toga istrčao van da ne čuje njeno pucketanje, jer mu u protivnom, vjerovalo se, neće biti od svega poduzetog pomoći.

Vrlo je popularan i ritual gledanja u mladi Mjesec. Naime, osoba koja se želi rješiti bradavica iziđe napolje, ponovi tri puta suru Kulhuvelahu, i gledajući u Mlađak tri puta kaže sljedeću basmu, dok sa kažiprstom ritmički prelazi preko bradavice u smjeru zemlje:

Mladi Mjeseče,
tako ti tvoje mladovine,
skini sa mene ove bradavine, veledalin amin.

Zanimljivo bi bilo u informativnom smislu pri kraju ovog teksta osvrnuti se i na magijsko-kurativne postupke kod drugih okolnih naroda, da bi se dobio što cjelovitiji uvid u balkanski kult liječenja, koji se, sasvim sigurno, najbolje može istraživati analiziranjem lakših i učestalijih zdravstvenih problema, koji su nam svima zajednički.

U bugarskoj magijskoj tradiciji ima nekoliko recepata kako se rješiti bradavica. U jednom od njih se preporučuje osobi koja ima taj problem da otkine sa grma ruže tri bodlje i uzme nov sapun. Sa bodljama se prvo izbodu sve bradavice, svaka pojedinačno po tri puta, a onda se te bodlje zabodu u sapun. U zalazak Sunca sapun se odnese do obale neke rijeke i baci u nju te se gledajući nizvodno kaže tri puta uzastopno ovo:

Kako se topi i nestaje sapun,
tako neka se istope i nestanu moje bradavice.

Nakon svega toga osoba se uputi kući, ali ne istim putem kojim je prethodno došla, pazeći sve vrijeme da se ni u kakvom slučaju ne okrene unazad.

Tradicionalno kod Turaka bradavice se najviše liječe obraćanjem za pomoć nekom odžakliji (narodni iscjelitelj). Kurativni postupci koji odžaklija poduzima u svom angažmanu mogli bi se podijeliti na šamanske/magijske i one nadahnute religijskim molitvama. Dok kod magijskih rituala odžaklije koriste razne prirodne sastojke, u vjerskom pristupu sva se nada polaže u moć molitve i dove. U jednom oglednom primjeru te prakse odžaklija iznad bradavice prouči tri puta salavat, tri puta suru Fatiha i tri puta dovu nakon koje puhne prema bradavici ili čiru. Uz božiju pomoć vjeruje se da će bolest biti izlječena.